srpskinacionalisti.com

Doseljavanje i tradicija

Форумска правила
Обавезно прочитајте Правилник о понашању на Форуму и форумски бонтон пре учешћа у дискусијама!
Otocac187
Војвода
Војвода
 
Порука: 2175
Приступио: окт 2005
Место: Otočac

Re: doseljvanje i tradicija

Порука Otocac187 29.1.2006. 8:31

Staro selo

Слика
Otocac187
Војвода
Војвода
 
Порука: 2175
Приступио: окт 2005
Место: Otočac

Re: doseljvanje i tradicija

Порука Otocac187 29.1.2006. 8:43

Parohija Gospić

Hram Sv. velikomučenika Georgija u Gospiću je podignuta 1785-1790 godine. Obnovljena je 1903. godine i osvećena 27. na dan Sv. Petke. Osvetio je episkop Mihajilo Grujić. U Gospiću kao parohijski sveštenik služio je proto Milutin Tesla, otac Nikole Tesle, rođen u Raduču 1819. godine, umro u Gospiću 1879. godine. Proto Milutin bio je oženjen Đukom ćerkom gračačkog prote Nikole Mandića. Đuka je rođena 1822. godine, a umra je 1892. godine u Gospiću. Oči joj je sklopio odani sin Nikola, koji je roditeljima podigao dostojan spomenik na groblju u Gospiću.

Crkva Sv. velikomučenika Georgija u Gospiću uništena je u toku Drugom svjetskog rata. U Gospić dolazi 05. juna 1961. godine dolazi sveštenik Jovan Obrenović, rođen 21. februara 1910. godine u Donjoj Veleši (Banija).

Prota Jovan pokreće obnovu crkve u Gospiću 18. aprila 1962. godine, a 04. oktobra 1964. godine je izvršio svečano osvećenje Episkop gornjokarlovački Gospodin Simeon sa dvadeset (20) sveštenika uz prisustvo velikog broja vjernika.

Osnova crkve i zidovi su u baroknom stilu, a toranj je u srpsko-vizantijskom stilu, ikonostas je bio u stilu srednjovjekovnih fresaka srpskih manastira, a ikonopisao ga je akademski slikar prof. Milovan Arsić iz Beograda.

Hram je tokom 1992. godine srušen do temelja, a na mjestu hrama je izgrađeno prakiralište. U tom periodu srušen je i parohijski dom.

mijesto gdje je bila crkva sad parking

Слика

groblje

Слика
Otocac187
Војвода
Војвода
 
Порука: 2175
Приступио: окт 2005
Место: Otočac

Re: doseljvanje i tradicija

Порука Otocac187 29.1.2006. 8:48

Gornjokarlovačka eparhija nalazi se u Republici Hrvatskoj. Obuhvata prostore: Baniju, Kordun, Liku i Krbavu, Gorski Kotar, zatim, sjevernu Hrvatsku i Istru. Svoj naziv je dobila po Karlovcu, gradu u kojem je sjedište Gornjokarlovačke eparhije. Ove prostore Srbi naseljavaju još od XV, a naročito prvih decenija XVI vijeka. Glavna staništa su im Žumberak i Bela Krajina, a potom naseljavaju prostore oko Gomirja i Gorski Kotar. U vrijeme turske uprave srednjom Likom (1528–1699), na ličke vrleti dolaze Srbi iz Dalmacije, a Krbavu naseljava srpski živalj iz Bosne. Mnogi od njih prelaze odavde na austrijsku teritoriju, odnosno na prostore Vojne krajine.

Tokom XVI vijeka, duhovni nadzor nad pravoslavnim Srbima ovog područja vrše dabrobosanski mitropoliti. Jedno vrijeme sedište ove mitropolije je u manastiru Rmnju, na bosansko-dalmatinsko-ličkoj tromeđi. Kada su krajem XVII vijeka oslobođeni dijelovi Like, Banije i Krbave, koji su do tada bili pod turskom vlašću, osnovana je za ove krajeve 1695. godine posebna Karlovačko-zrinopoljska eparhija. Prvi arhijerej ove eparhije bio je izbjegli dabrobosanski mitropolit Atanasije Ljubojević (1696–1712).

Danas Eparhiju gornjokarlovačku sačinjavaju 5 arhijeriskih namjesništava

Arhijerejsko namjesništvo glinsko
[Bačuga, Blatuša, Blinja, Bović, Bojna, Brezovo Polje, Buzeta, Vlahović, Vrginmost, Glina, Veliki Gradac, Mali Gradac, Dragotina, Jabukovac, Kirin, Donji Klasnić, Obljaj, Perna, Petrinja, Glinska Poljana, Majske Poljane, Slavsko Polje, Stipan, Topusko, Hajtić, Čemernica, Veliki Šušnjar]


Arhijerejsko namjesništvo karlovačko
[Buvača, Veljun , Vojnić, Gornji Budački ,Donji Budački, Dunjak, Karlovac, Kolarić, Krstinjska, Kordunski Ljeskovac, Marindol, Mašvina, Močila, Perjasica, Poloj Primišlje, Radovica, Sadilovac, Sjeničak, Skrad Gornji, Slunj, Slušnica, Tobolić, Trebinja, Tušilović, Utinja, Cvijanović Brdo]

Arhijerejsko namjesništvo
kostajničko-dvorsko
[Brđani, Vukoševački Brđani, Šamarički, Velika Graduša, Dvor, Drljače, Dubica, Živaja, Žirovac, Javnica, Javoranj, Jošavica, Komogovina, Kostajnica, Kukuruzari, Ljubina, Meminska, Mečenčanska, Rujevac, Svinica, Slabinja, Staro Selo, Utolica, Crkveni Bok, Šakanlije, Šegestin]



Arhijerejsko namjesništvo ličko
[Bjelopolje, Lučani, Brlog, Bruvno, Bunić, Visuć, Vrebac, Vrelo Korenice, Vodoteč, Gornje Vrhovine, Donje Vrhovine, Gospić, Gračac, Dabar, Debelo Brdo, Divoselo, Dobro Selo, Doljani, Lički Doljani, Zalužnica, Zrmanja, Jošani, Komić, Korenica, Kosinj, Krbavica, Donji Lapac, Mazin, Medak, Mekinjar, Mogorić, Mutilić, Nebljusi, Osredci, Ostrvica, Otočac, Ličko Petrovo Selo, Ploča, Podlapača, Popina Velika, Počitelj, Pribudić, Raduč, Senj, Smiljan, Srb, Srednja Gora, Studenci, Suvaja, Švica, Široka, Škare, Štikada]

Arhijerejsko namjesništvo plaščansko
[Drežnica, Gornje Dubrave, Dubrave, Jasenak, Lička Jasenica, Munjava, Ogulinska, Peroj, Plaški, Ponikve, Pula, Rijeka, Srpske Moravice, Tržić, Crikvenica]
Otocac187
Војвода
Војвода
 
Порука: 2175
Приступио: окт 2005
Место: Otočac

Re: doseljvanje i tradicija

Порука Otocac187 29.1.2006. 8:49

Arhijerejsko namjesništvo glinsko

Parohije:

Bačuga – hram Sv. Prvomučenika i Arhiđakona Stefana ( 1886 , hram zapaljen 1941 . godine od strane meštana komunista. Zidovi obnovljeni 1977. godine). Parohiju sačinjavaju : Donja i Gornja Bačuga, Grabovac, Lučani i Lelići.

Blatuša – hram Sv. oca Nikolaja-prenos moštiju ( 1930, krov skinut 1941.godine, obnovljen 1985. godine). Parohiju sačinjavaju : Blatuša i Malička.

Blinja – hram Sv. Proroka Ilije ( 1873. godine obnovljen 1991. godine ). Parohiju sačinjavaju : Blinja, Bjelik, Moštanica, Stražbenica, Dejanovići, Gornji i Donji Petkovac.

Bović – hram Vaskrsenja Gospodnjeg ( 1734 godine, ponovo sazidan 1890. godine, spaljen 1941. i 1991. godine). Parohiju sačinjavaju : Bović, Čremušnica, Golinja, Trstenica i Kozarac.

Bojna – hram Sv. Velikomučenika Georgija ( 1872. godine, uništen u Drugom svjetskom ratu).

Brezovo Polje – hram Rođena svetog Jovana ( 1784. godine uništen Drugom svjetskom ratu). Parohiju sačinjavaju : Brezovo Polje i Brubanj.

Buzeta – hram Sv.proroka Ilije ( 1740. godine), hram Sv. Petke u Dabrini (1980. godine). Parohiju sačinjavaju : Buzeta, Dabrina i Gornji Ilasnić.

Vlahović – ( 1860. godine spaljen u Drugom svjetskom ratu u obnovi od 1990. godine), hram Sv. oca Nikolaja na groblju u Vlahoviću ( spaljen 1941. godine).Parohiju sačinjavaju : Vlahović, Drenovac, Ravno, Rašće i Maski Trtnik.

Vrginmost – hram Sv.proroka Ilije ( 1773.godine, uništen u Drugom svjetskom ratu, u izgradnji do 1995. godine bio novi). Parohiju sačinjavaju : Vrginmost i Pješćenica.

Glina – hram Rođenja Presvete Bogorodice ( 1963. godine), kapela Sv. Arhangela Mihaila u D. Selištu ( 1720. godine), zvonara Sv. Ekatarine u G. Selištu, spaljena nakon Drugog svjetskog rata). Parohiju sačinjavaju : Glina, Gornje i Donje Selište i Gornje Jame.

Veliki Gradac – hram Sv. ap. Petra i Pavla ( 1905. godine, spaljen 1941. godine). Parohiju sačinjavaju: Veliki Gradac i Martinovići.

Mali Gradac – hram Sv. oca Nikolaja - prenos moštiju ( 1830, srušen 1947. godine). Parohiju sačinjavaju : Mali Gradac i Trnovac.

Dragotina – hram Uspenja Presvete Bogorodice ( 1760. godine, novi hram 1988. godine). Parohiju sačinjavaju: Dragotina, Bjele Vode i Kozaperovica.

Jabukovac – hram Sv. Petke ( 1793. i 1867. zapaljen 1941., djelomično obnovljen 1962. godine), hram Sv. apostola Petra i Pavla na groblju u Tremušnjaku, uništen 1941. godine). Parohiju sačinjavaju: Jabukovac, Tremušnjak, Mačkovo Selo, Miočinovići, Mlinoga i Čunić.

Kirin – hram Sv. apostola Petra i Pavla ( 1892. godine, srušen u Drugom svjetskom ratu).

Donji Klasnić – hram Sv. Duha ( 1879. godine, spaljen 1941. godine). Parohiju sačinjavaju Donji Klasnić i Bresnik.

Obljaj – hram Vaznesenja Gospodnjeg ( 1873. godine, obnovljen 1982. godine). Parohiju sačinjavaju: Veliki i Mali Obljaj.

Perna – hram Uspenja Presvete Bogorodice ( 1789. godine, obnovljen 1886. godine, spaljen 1941, do temelja uništen 1995. godine). Parohiju sačinjavaju : Suva Perna, Donja Perna, Crni Potok, Poljice, Rujnica, Pecka i dio Poljana.

Petrinja – hram Sv. Spiridona ( 1785. godine, srušen 1941. godine ponovo podignut 1976, srušen 1991. godine hram po treći put započeo sa izgradnjom 1994. godine i ponovo srušen 1995. godine Hram Sv. apopstola Petra i Pavla u Budičini ( srušen 1991-1995. godine). Parohiju sačinjavaju: Petrinja, Cepeliš, budičina, klinac-grad i Nebojan.

Glinska Poljana – hram Vaznesenja Gospodnjeg ( 1802. godine obnovljen 1991. godine miniran 9. oktobra 1991. godine i porušen do temelja). Parohiju sačinjavaju: Glinska Poljana, Slana, Palanjak i Letovanski Vrh.

Majske Poljane – hram Vaskrsenja Gospodnjeg ( 1820 ), parohiju sačinjavaju: Majske Poljice, Brnjeuška, Roviška i Glinski Trtnik.

Slavsko Polje – hram Sošestvija Sv. Duha, uništen u Drugom svjetskom ratu.

Stipan – hram Preobraženja Gospodnjeg ( 1873. godine uništen u Drugom svjetskom ratu).

Topusko – hram Rođenja svetog Jovana Krstitelja ( 1826, srušen 1941, novi na temeljima starog sagrađen 1971-1974. godine), kapela na groblju srušena 1941. godine. Hram Sv. Spasa u Gređanima srušen 1941. godine. Parohiju sačinjavaju: Mala Vanovina, Vorkapić selo, Katinovac, Staro selo, Ponikvari i Gređani.

Hajtić – hram Prenosa moštiju Sv. Nikole ( 1777. godine, uništen u Drugom svjetskom ratu, novi u izgradnji. Parohiju sačinjavaju: Hajtić, Šaševac, Šibine, Balinac i Borovita.

Čemernica – hram Sv. Petke ( stari srušen 1941. novi sagrađen 1971. godine). Parohiju sačinjavaju: Čemernica, Bukovica i Batinova Kosa.

Veliki Šušnjar – hram Vaskrsenja Lazarevog i Rođenja svetog Jovana Krstitelja ( 1764, spaljen 1941. godine pred rat 1991. godine, osvećeni novi temelji hrama). Parohiju sačinjavaju: Veliki i Mali Šušnjar i Kraljevčanin.
Otocac187
Војвода
Војвода
 
Порука: 2175
Приступио: окт 2005
Место: Otočac

Re: doseljvanje i tradicija

Порука Otocac187 29.1.2006. 8:51

Arhijerejsko namjesništvo karlovačko

Parohije:

Buvača – hram Sv.ap.Petra i Pavla ( 1800.god.),parohiju sačinjavaju: Buvača, Cetin, Vališ Selo, Grabarska,Maljevac i Maljevačko Selište

Veljun – hram Vaskrsenja Gospodnjeg ( 1824 srušen 1942 ) kapela Preobraženja Gospodnjeg (1981) parohiju sačinjavaju: Veljun, Lapovac, Točak, Zagorije, Velj. Ponorac, Šljivnjak, Veljunska Glina, Grobnik, Dvorište i Čatrnja.

Vojnić – hram Vaznesenja Gospodnjeg ( 1822 srušen 1946 ) parohiju sačinjavaju: Vojnić, Vojišnica, Kokerevo, Ključar, Radonja, Krivaja, Jurga,Živković Kosa, i Knežević Kosa.

Gornji Budački – hram Vaznesenja Gospodnjeg ( prvobitni hram srušen 1942.g. novi hram započet sa izgradnjom 1988.) parohiju sačinjavaju: Gornji Budački, Budačka Rijeka, Suhodol, Mala Crkvina, Vojinović Brdo, Jasnić Brdo, Trupinjak, Brebornica, Perić Selo i Burić Selo.

Donji Budački – hram Sv.apostola Petra i Pavla ( 1963. g. sagrađen na temeljima starog hrama srušenog 1942.g.) filijalni hram Sv.Sava u Krnjaku ( 1894.g. srušen 1960.g.i na tom mjestu napravljena škola) parohiju sačinjavaju: Donji Budački. Barilović, Pavković Selo,Krnjak, Budačka Rijeka, Podgorje, Dugi Dol, Rastovac, Mlakovac, Koranski Brijeg i Krnjački Grabovac.

Dunjak – hram Sv. Proroka Ilije ( 1824, srušen u Drugom svijetskom ratu) parohiju sačinjavaju : Dunjak, Klokoč, Kestenovac, Klupica, Mrčaj, Rajić Brdo, Lisine, Lipovac,Kusaja, Johovo i Miholjsko.

Karlovačka - hram Sv. oca Nikolaja ( 1785, miniran 1991.godine), zgrada Eparhije i parohije ( 1882, minirana 1993.godine) parohiju sačinjavaju : Karlovac, Duga Resa, Ozalj i Jastrebarsko.

Kolarić – hram Svete Petke ( 1804) novi hram Vaznesenja Gospodnjeg ( 1969) parohiju sačinjavaju: Kolarić, Vojnićki Grabovac, Žarište, Radulović Poljana, Mihajlovačka Poljana, Kupljensko, Radmanovac i Loskunja.

Krstinjska – hram Vavedenja Presvete Bogorodice (1770, spaljen u Drugom svijetskom ratu) parohiju sačinjavaju: Široka Rijeka, Krstinja, Svinjica, Selakova Poljana i Jagrovac.

Kordunski Ljeskovac – hram Sv. Proroka Ilije ( 1867, spaljen u Drugom svijetskom ratu) parohiju sačinjavaju : Kordunski Ljeskovac, Nova Kršnja, Basara i Kordunski Lug.

Marindol – hram Sv.ap.Petra i Pavla ( 1858 g.) parohiju sačinjavaju: Marindol, Vukobrat selo, Milić selo i Paunović selo.

Mašvina – hram Preobraženja Gospodnjeg ( 1883, spaljen u drugom svijetskom ratu, otpočeta obnova hrama 1987.godine) parohiju sačinjavaju : Mašvina, Stara Kršlja, Jamarje, Rakovica i Furjna.

Močila – hram Sv. Velikomučenika Georgija (1887, spaljen u Drugom svijetskom ratu) parohiju sačinjavala sela ( iseljena prilikom izgradnje vojnog poligona –Slunj- 1960-1965.godine) Močila, Gornja i Donja Močila. Mrzlo Polje i Zbjeg.

Perjasica – hram Sv. Arhanđela Gavrila i Mihaila ( srušen 1942.g.) parohiju sačinjavaju: Mrežnica, Perjasički Točak, Miloševac, Orijevac, Štrikovac,Koransko selo, Koranska strana, Kestenjak, Ponorac i Donja Perjasica.

Poloj – hram Uspenja Presvete Bogorodice ( 1802.god.) parohiju sačinjavaju : Mala Kosa, Novo Selo, Novi Do, Srednji Poloj, Bukovac,Gornja Visočka, Donja Visočka i Gornji Poloj.

Primišlje – hram Sošestvija Sv.Duha (1807, spaljen u Drugom svijetskom ratu) parohiju sačinjavaju: Primišlje, Gornje Primišlje, Donje Primišlje i Tržić Primišljanski.

Radovica – hram Pokrova Presvete Bogorodice ( 1857, srušen u Drugom svijetskom ratu novi hram sagrađen 1967.godine) parohiju sačinjavaju : Polojska Varoš, Kuk, Begovo Brdo, Bogovolja, Komesarac, Kruškovača, Podcetin, Batnoga, Gojkovac i Ruševica.

Sadilovac – hram Rođenja Presvete Bogorodice ( 1826, spaljen 31. juna 1942, sa 463 duše; obnovljen 1989.godine) parohiju sačinjavaju ; Sadilovac, Vaganac, Smoljanac, Irinovac, Grabovac, Lipovača, Drežnik i Korana.

Sjeničak – hram Svete Petke ( 1715 g. crkva brvnara, od 1934 do 1941.g. sazidan novi hram koji je porušen tokom Drgog svijetskog rata) parohiju sačinjavaju : Donji i Gornji Sjeničak, Lasinjski Sjeničak i Prkos

Skrad Gornji – hram Sv. Velikomučenika cara Lazara ( 1932.g.) hram Sv. Velikomučenika Georgija ( zapaljen tokom Drugog svijetskog rata) parohiju sačinjavaju : Gornji Skrad, Čatrnja, Velika Crkvina, Veliki Kozinac, Mali Kozinac i Kosijersko selo.

Slunj – hram Sv. Arhangela Mihaila ( nepoznata godina izgradnje, srušen u Drugom Svijetskom ratu, obnovljen 1967.godine) filijalni hram Sv.oca nikolaja u Kremenu, srušen u Drugom svijetskom ratu. Parohiju sačinjavaju: Slunj, Zečeva Varoš, Taborište, Miljevac, Kremen i Tatar Varoš.

Slušnica – hram Uspenja Presvete Bogorodice (1749, srušen u Drugom svijetskom ratu. Filijalni hram Sv. Petke u Brezovcu 1821, srušen u Drugom svjetskom ratu) parohiju sačinjavaju : Slušnica, Lađevac, Brezovac, Broćanac, Đujić Brdo i Mudrić selo, koje se iseljeno 1960- 1965 radi stvaralja vojnog poligona « Slunj».

Tobolić – hram Vaznesenja Gospodnjeg ( 1822, srušen u Drugom svjetskom ratu) filijalni hram Rođenja Presvete Bogorodice ( god. Izgradnje nepoznata, uklonjen 1960-1965, radi stvaranja vojnog poligona « Slunj ».Parohiju sačinjavaju : Tobolić, Obljajac, Tuk i Vrelo Mrežnice.Sve iseljeno prilikom izgradnje vojnog poligona.

Trebinja – hram Rođenja Presvete Bogorodice ( 1843 god.) parohiju sačinjavaju: Gornja i Donja Trebinja, Popović Brdo, Lipje, Banski Moravci, Skakavac, Slunjski Moravci, Udbinja, Klipino Brdo.

Tušilović – hram Sv.Proroka Ilije ( godina izgradnje nepoznata, zapaljen u Drugom svjetskom ratu) parohiju sačinjavaju : Tušilović, Brezova Glava, Okič, Zimić i Tušilovački Cerovac.

Utinja – hram Uspenja Presvete Bogorodice ( 1715, porušen 1941, obnovljen 1986.godine) parohiju sačinjavaju : Utinja, Ivanković selo, Manjerević selo, Mandić selo, Utinja Vrelo, Kartalija selo, Međeđak, Gaćeško selo, Brdo selo i Kljajić brdo.

Cvijanović Brdo : hram Sv. Velikomučenika Georgija ( 1853, obnovljen 1966, devastiran 1995.godine) parohiju sačinjavaju : Srpski Blagaj, Crno Vrelo, Bandino Selo, Glinica, Gornja Glina, Cvijanović Brdo.
Otocac187
Војвода
Војвода
 
Порука: 2175
Приступио: окт 2005
Место: Otočac

Re: doseljvanje i tradicija

Порука Otocac187 29.1.2006. 8:54

Arhijerejsko namjesništvo plaščansko

Parohije:

Drežnica - hram Rođenja Presvete Bogorodice ( 1842, zvonik miniran 1942, spaljena 1944. god. ) parohiju sačinjavaju: Zrnići, Vuklići, Radlovići, Nikolići, Krakar, Radojčić, Palice, Lokva, Tomići, Trbovići i Brezovo.

Gornje Dubrave – hram Sv. Petke (1730, obnovljen 1972, oštećen 1992) parohiju sačinjavaju: Gornje i Donje Dubrave, Generalski Stol, Tounj, Popovo Selo, Gojak i Trošmarija.

Dubrave – hram Sv. Petke ( 1730, spaljen u Drugom svjetskom ratu, obnovljen 1972) parohiju sačinjavaju: Gornje i Donje Dubrave, Generalski Stol, Popovo Selo.

Jasenak – hram Sv. Velikomučenika Cara Lazara (1883, spaljen u Drugom svjetskom ratu, miniran poslije rata) školska kapela Sv. Save ( 1877). Parohiju sačinjavaju: Bjelsko i Musulinski Potok.

Lička Jasenica – hram Sv. Proroka Ilije ( 1751 ) parohiju sačinjavaju: Begovac i Blata.

Munjava – hram Sv. Arhangela Mihaila i Gavrila ( 1841), filijalni hram Sv. oca Nikolaja u Otoku ( 1828 ). Parohiju sačinjavaju : Josipdol, Popovića Selo, Šegani, Manojlovići i Podveljun.

Ogulinska – hram Sv. Velikomučenika Georgija ( 1867, oštećen u drugom svjetskom ratu, renoviran 1967.god.).Parohijski dom oštećen i opljačkan 1991. god. Parohiju sačinjavaju : Ogulin, Brestovac i Vitunj.

Peroj – hram Sv. Spiridona ( 1787 ) grobljanska kapela Pokrova Presvete Bogorodice (1880, obnovljena 1966 godine).

Plaški – hram Vavedenja Presvete Bogorodice ( 1755 ) parohiju sačinjavaju: Plaški, zebić, lapat, Pl. Glava, Vera, Suvaja, J. Gora, Lastovo Brdo, Lisac, St. Selo, Strikino brdo, Tuk, Jezero, Vupča, Pl. Draga, Latin, Lički Kunić i Vojnovac.

Ponikve - hram Preobraženja Gospodnjeg (1812) obnovljena 2002. godine

Pula – hram Sv. oca Nikolaja ( sagrađen u VI vijeku, obnovljen 1963., tokom 1991.god. hram je provaljen, opljačkano je 14 ikona, carske dveri i sasudi.)

Rijeka – hram Sv.oca Nikolaja ( 1785 ) hram Sv. Velikomučenika Georgija na Sušaku (1939). Parohiju sačinjavaju: Rijeka, Bakar, Kostrena, Kraljevica, Čavle, Viškovo, Kostav, Matulji, Volosko, Opatija, Lovran.

Srpske Moravice – hram Sv. Velikomučenika Georgija ( 1900 ), hram Sv. ap. Petra i Pavla u Vojnom Tuku ( 1759, spaljen u Drugom svjetskom ratu, obnovljen 2001 godine), hram Sv. proroka Ilije u Vrbovskom ( 1775, oštećen u Drugom svjetskom ratu, obnovljen 1968). Parohiju sačinjavaju: Srpske Moravice, Vrbovsko, Stubica, Hajdini i Vojni Tuk.

Tržić – hram Sv. ap.Petra i Pavla ( 1741, srušen u Drugom svjetskom ratu), parohiju sačinjavaju: Tržić Tounjski (dio mjesta iseljen 1960-1965, radi stvaranja vojnog poligona «Slunj»), Ključ i Kosa.

Crikvenica – hram Sv.oca Nikolaja ( 1928 ), parohiju sačinjavaju: Crikvenica, Jadranovo,Selce, Bribir i Novi Vinodolski.

Слика
Otocac187
Војвода
Војвода
 
Порука: 2175
Приступио: окт 2005
Место: Otočac

Re: doseljvanje i tradicija

Порука Otocac187 29.1.2006. 8:58

opet Crikvenica i Rijeka

Слика

sv. Nikola - Rijeka

Слика
Otocac187
Војвода
Војвода
 
Порука: 2175
Приступио: окт 2005
Место: Otočac

Re: doseljvanje i tradicija

Порука Otocac187 29.1.2006. 9:03

hram sv. Georgija - Susak


Слика
Otocac187
Војвода
Војвода
 
Порука: 2175
Приступио: окт 2005
Место: Otočac

Re: Doseljavanje i tradicija

Порука Otocac187 29.1.2006. 11:28

Gesellschaft aus Novi Sad schreibt die PROGRAMME FÜR DIE ERNEUERUNG VON HÄUSERN UND WIEDERKEHR VON VERTRIEBENEN PERSONEN auf dem Territorium der Republik Kroatien und BiH aus


PROGRAM OBNOVE KUCA

ZA POVRATNIKE U LIKU,

REPUBLIKA HRVATSKA


DONJI LAPAC, GOSPIC, GRACAC,LOVINAC, VRHOVNE,

OTOCAC, PERUSIC, PLITVICKA JEZERA UDBINA


PROGRAM OBNOVE KUCA

ZA POVRATNIKE U SEVEROZAPADNO

PODRUCJE BOSNE I HERCEGOVINE


BOSANSKA KRUPA - Jasenica

BOSANSKI PETROVAC – Kolunic, suvaja

SANSKI MOST – Dabar, Tomina, Budimic Japra, Dzevar, Brdari


Ako zelite zasznati vise o ovom projektu javite se sto je pre moguce, nasoj kancelariji u Novom Sadu na sledece brojeve telefona:

(021) 360-588 (021) 360-318 (021) 469-616 (021) 469-683
Otocac187
Војвода
Војвода
 
Порука: 2175
Приступио: окт 2005
Место: Otočac

Re: Doseljavanje i tradicija

Порука Otocac187 30.1.2006. 5:36

- MEDVEDGRAD -

Слика


Medvedgrad je stari grad (gradina, utvrđenje) sagrađen u 13. stoljeću na jugozapadnom obronku Medvednice. Na Medvedgradu se nalazi ranogotička kapelica sv. Filipa i Jakova i Oltar domovine, spomenik palim Hrvatima u Domovinskom ratu. S Medvedgrada puca prekrasan pogled na Zagreb, uz pogled iz Sljemenske žičare to je najbolje mjesto za promatranje Zagreba noću.

Najveći lik ugarskog humanizma, pjesnik i slavonski ban Janus Pannonius (Ivan Česmički) umro je na Medvedgradu 1472. godine.


Jedan od hrvatskih gradova u posjedu Katarine Brankovic sredinom 15. stoljeca.


Danas memorijal hrvatskim braniteljima.

U buli pape Nikole V ( 1447-1455 ) se osigurava da despot Djuradj Brankovic podigne 9 manastira i slobodu pravoslavne vjere na tom podruciju.

Pravoslavlje dostize svoj zenit na tlu RH i narod preporod vjerskih prava.
Odmah iznad Zagreba, taj projekat je pocet od
Otocac187
Војвода
Војвода
 
Порука: 2175
Приступио: окт 2005
Место: Otočac

Re: Doseljavanje i tradicija

Порука Otocac187 30.1.2006. 5:51

Ujedno preporucavam knjigu Drage Roksandica

- SRBI U HRVATSKOJ -

Obitelj popa Jovana i fra Porube

>> Sacuvali su se, primijerice, podaci o naseljavanju 14 pravoslavnih porodica koje iz Mrkojevica doveo u Istru pop Jovan potkraj 1622 g. Dosle su zajedno sa 12 porodica ciji je poglavar bio franjevac Poruba. Mletacki su ih rektori pokusavali ih smijestiti na podrucjima oko Novigrada i Umaga, ali se tome suprostavilo starosjedilacko stanovnistvo.
Nakon toga su naseljeni u oblizju srednjovjekovnog kastela Dvigrada.

- HRVATSTVO I SRPSTVO DALMACIJE
- PRAVOSLAVLJE I KATOLICKA OBNOVA
- SRBI U TURSKOJ, AUSTRIJI I SREMU
- BECKI RAT I VELIKA SEOBA
Otocac187
Војвода
Војвода
 
Порука: 2175
Приступио: окт 2005
Место: Otočac

Re: Doseljavanje i tradicija

Порука Otocac187 30.1.2006. 15:22

NOVI MANASTIR U EPARHIJI DALMATINSKOJ

Po blagoslovu Njegovog Preosveštenstva Episkopa dalmatinskog G.G. Fotija osnovan je novi manastir u Eparhiji dalmatinskoj i to manastir Svetog Vasilija Ostroškog u selu Crnogorci pored Imotskog. Ovaj manastir je peti manastir u Eparhiji dalmatinkoj i biće duhovni centar Imotske krajine.
Njegovo Preosveštenstvo Episkop dalmatinski G.G. Fotije je održao sledeću besjedu.



BESEDA
EPISKOPA DALMATINSKOG G.G. FOTIJA
NA DAN PROGLAŠENjA
MANASTIRA SV. VASILIJA OSTROŠKOG
U CRNOGORCIMA (12.05.2005.)

U ime Oca i Sina i Svetog Duha!

Časni oci, draga braćo i sestre,

Evo dana koji stvori Gospod, da se radujemo i veselimo u njemu!

Ovo je himna koju pevamo sada u periodu Vaskrsenja, a ona nam otkriva duboku tajnu, da nas je Bog sve stvorio, kako bi nam u Hristu podario večni život, i upravo je ta večnost – neprolazni dan života i večna radost.

Evo i mi ovde sabrani predokušamo tu radost Vaskrsenja posebno danas na ovom svetom mestu, kada proglašavamo hram Svetog Vasilija Ostroškog u Crnogorcima Srpskim pravoslavnim manastirom Svetog Vasilija Ostroškog.

Ovaj sveti hram je podignut 1988. godine i do sada je služio kao parohijska crkva, a od danas će, ako Bog da, postati manastir Svetog oca našeg Vasilija Čudotvorca Ostroškog, mesto neprestane molitve, ali i zaštite ovog divnog ugodnika Božijeg.

Manastiri se razlikuju od drugih svetovnih objekata po tome što su mesta, na poseban način posvećena Gospodu i Njegovim svetiteljima, i svaki se na svoj način upodobljava gori Sinaju, na kojoj je prorok Mojsije dobio zapovesti Božije. Dobivši na kamenim tablicama napisan Zakon Božiji, veliki prorok Mojsije morao je izuti obuću sa nogu svojih, jer je zemlja na kojoj je stajao bila sveta zemlja. Na to su i svi naši pravoslavni manastiri pozvani, da postanu sveta zemlja – zemlja osvećena prisustvom Božijim, a samim tim i mesto utehe, mira i predokušaja radosti večnoga života. To duhovno blago je namenjeno, kako onima koji sa strahom Božijim, verom i ljubavlju žive u manastiru, tako i svima onima koji na isti način pristupaju ovim svetim mestima.

Proglašavajući danas ovaj manastir Svetog Vasilija Ostroškog, tu viziju imamo pred sobom, i ako Bog da, kada se podignu konaci ovog manastira, i u njega se usele monasi, oni će svojim turdom i monaškim podvigom ovo sveto mesto uzdizati u nebeske visine, u kojima je sam živeo i koje je sozercavao Sveti Vasilije Ostroški.

Sveti Vasilije Ostroški je živeo u 17. veku, u teškom vremenu turskog ropstva i u periodu borbe za očuvanje čistote Pravoslavlja. Oba ova velika krsta pobedonosno je izneo na svojim plećima Sveti otac Vasilije Ostroški ukrepljivan blagodaću Božijom. On je istovremeno sebe potpuno preobrazio u Hrista, tako da je, podobno Svetom apostolu Pavlu, i u njemu živeo Hristos. Hristom i samo Hristom Sveti Vasilije – slava mu i milost – mogao je da učini, a i danas čini dela podobna delima velikih starozavetnih proroka, kao i mnogih svetitelja Crkve Hristove. Hristom je Sveti Vasilije Ostroški u srpskom rodu stao uz rodonačelnike naše Svetog Simeona Mirotočivog i Svetog Savu, i kao svetilo neugasivo svetli i danas u tami ovoga sveta i ovoga veka.

Proglašavajući danas ovaj manastir možemo slobodno reći da on odmah dobija svoj Ustav i svoj Tipik, a to je žitije Svetog Vasilija Ostroškog Čudotvorca. Onaj ko bude ovde živeo pozvan je neprestano, da se uči iz žitija Svetog oca Vasilija, velikog jerarha Crkve Hristove, ali i velikog podvižnika, koji se neprestano i od svoga arhijerejskog služenja povlačio, da bi se u miru i tišini blagoslovene pustinje Samim Gospodom ispunjavao.

Manastir Svetog Vasilija Ostroškog je sada peti manastir u Eparhiji dalmatinskoj, pored naših manastira Krke, Krupe, Dragovića i manastira Svetog Cara Lazara na Dalmatinskom Kosovu. Daj Bože da i on postane veliki duhovni centar u ovoj oblasti Imotske Krajine, a i da bude, kao što već i jeste, veza dalmatinskih manastira sa manastirom Tvrdošem u Hercegovini i manastirom Ostrogom u Crnoj Gori. Ta sveta mesta je svojim životom i svojim prisustvom na poseban način osvetio i blagoslovio Sveti otac naš Vasilije Ostroški, čije mošti i danas u manastiru Ostrogu žive i čudotvore bezbrojnim čudesima.

I naš novi manastir Svetog Vasilija Ostroškog u Crnogorcima ima već jednu veliku svetinju – mitru Svetog Vasilija Ostroškog, koja je sa njegovih moštiju donesena i darovna ovoj svetoj crkvi, i nju ćemo uskoro, ako Bog da, vratiti i doneti u ovaj sveti hram - da nas ova blagoslovena mitra u pravoslavlju ukrepljuje i od naših ljudskih muka i neduga isceljuje.

Manastir Svetoga Vasilija Ostroškoga u Crnogorcima od imovine trenutno ima samo ovaj sveti hram. Mi smo uspeli, hvala Bogu, da pripremimo idejni projekat konaka ovog svetog manastira, koji treba i može da se gradi, zahvaljujući pobožnim i dobrim ljudima iz ovoga kraja, koji su već darovali mnogo zemlje ovoj svetinji, čim su čuli da će na ovom mestu biti osnovan manastir Svetog Vasilija Ostroškog Čudotvorca.

Pravoslavni Srbi iz Crne Gore i Hercegovine doseljavajući se kroz istoriju na ove dalmatinske prostore nisu zaboravili svog svetitelja i svog zaštitnika, već su mu iz velike ljubavi i poštovanja najpre ovu crkvu podigli, koju mi evo danas i manastirom proglašavamo i time nadamo se, ostvarujemo najdublju zajednicu vere i ljubavi naroda ovog kraja sa svojim svetiteljem i to za sve vekove.

Daj Bože i Sveti Vasilije Ostroški pomozi, da ovo danas sveto delo započeto i dovršimo! Ne na slavu ljudsku, već samo na slavu Božiju!

Molitvama Svetog oca našeg Vasilija Ostroškog i svih svetih! Amin.

Слика

BUDUĆI
IZGLED
MANASTIRA

Слика
Otocac187
Војвода
Војвода
 
Порука: 2175
Приступио: окт 2005
Место: Otočac

Re: Doseljavanje i tradicija

Порука Otocac187 30.1.2006. 15:26

Srbi i pravoslavlje u sjevernoj Dalmaciji

Geografski položaj Dalmacije u mnogome je uslovio tok njene istorije, koja ima vrlo malo mirnih perioda. Tu su se, kao uostalom manje više na cijelom Balkanu, ukrštali politički interesi Istoka i Zapada. Tuda je išla granica podijeljenog rimskog carstva; tu su se sretale i sukobljavale dvije kulture, dva mentaliteta, dvije narodnosne grupe, Romani i Sloveni, naposljetku — dvije crkve. Zato je istorija ovog područja odvajkada ispunjena trpljenjem, nažalost i u oblasti vjerskog života njenih hrišćanskih stanovnika.

POJAVA SRBA I PRAVOSLAVLjA U SJEVERNOJ DALMACIJI


U vremenu kad su Hrvati priznali Kolomana za svog kralja (1102.) granice hrvatskog kraljevstva, kako piše Šišić, "tekle su otprilike Neretvom do Rame, odatle na gornji i sredši Vrbas, zatim na donju Bosnu do ušća u Savu i pravcem povučenim između današnjeg Broda i Donjeg Miholjca do Drave, pa uz Dravu do štajersko-kranjskog pograničnog gorja otkuda se spuštala na more kod Rijeke; od većih otoka pripadali su Hrvatskoj Krk, Cres, Rab, Pag, Hvar, Brač i Vis.” Sjeverna Dalmacija će tako već početkom 13. vijeka postati tromeđa na kojoj su se sukobljavali interesi hrvatsko-ugarske države, zatim Bosne i naposljetku Srbije, koja je vladala susjednim Humom.

U Hrvatskoj je postepeno ojačalo plemstvo i potpuno se razvio feudalni sistem. Krajem 13. vijeka naročito se ističu dvije plemićke porodice, Frankopani u Modruškoj županiji i Šubići u Bribirskoj. Pavle Šubić (+1312.) je čak dobio nasljedno bansko dostojanstvo i gotovo suvereno vladao na području od Gvozda (Kapele) do Cetine. On je čak uspio da svoju vlast proširi i na jedan dio Bosne, te se od 1299. nazivao ,,ban Hrvatske i Dalmacije i gospodar Bosne.” Kad je Pavle u borbi za podvrgavanje pojedinih bosanskih oblasti poginuo od ,,bosanskih jeretika”, naslijedio ga je u banskom dostojanstvu najprije brat Mladen I (1302—1304), a zatim sin Mladen II (1305—1322). Dalje širenje vlasti hrvatskog bana u zapadnoj Bosni zaustavio je bosanski ban Stjepan I Kotromanić (1290—1310), zet srpskog kralja Dragutina, koji je kao ,,sremski kralj” (1284—1316) upravljao i sjeveroistočnom Bosnom i po riječima njegova biografa, arhiepiskopa Danila, ,,mnoge od jeretika bosanske zemlje obrati u hrišćansku vjeru i krsti ih.” Tako je zapadna Bosna bila u političkoj i teritorijalnoj zajednici sa Dalmacijom, a istočna sa Srbijom.

Ovakvo političko stanje imalo je znatnih posljedica po vjerski i crkvenn život na ovom području. U zapadnoj Bosni, koja je sada bila u političko-teritorijalnoj zajednici sa Dalmacijom, postojale su uporedo ,,crkva bosanska” i pravoslavna. Hum, koji je kratko vrijeme bio pod vlašću Šubića, u crkvenom pogledu ulazio je u sastav svetosavske Žičko-pećke arhiepiskopije. Sve je to omogućilo da i sjeverna Dalmacija, usljed kretanja vojske i migracije stanovništva, dođe u dodir sa pravoslavljem i da ga upozna. Ivan Lucijus, pisac dalmatinske i hrvatske istorije, piše kako su se Srbi iz Bosne krajem 13. vijeka, za vrijeme bana Mladena, počeli da doseljavaju u Dalmaciju. Oni su najprije služili kao vojnici u Mladenovim dalmatinskim gradovima, a zatim su se spuštali u ravnice i zajedno sa Hrvatima obrađivali polja. Druga seoba Srba u sjevernu Dalmaciju dogodila se, po kazivanju starih pisaca, 1305. godine, a kasnije ih je bilo sve više.

U to vrijeme pojavljuje se u sjevernoj Dalmaciji i prvi srpski pravoslavni manastir, Krupa pod Velebitom. Zapisana tradicija kaže da je to bilo 1317. godine. Predanje dalje kaže da su manastir sagradili dobjegli kaluđeri bosanskog manastira Krupe uz materijalnu pomoć srpskog kralja Stefana (Milutina) i sljedećih dvaju kraljeva (Dečanskog i Dušana) i uz pomoć naroda. Ovi su kraljevi, prema predanju, otkupili manastiru neke zemlje, koje su kaluđeri kasnije umnožili, pa ih sačuvali za vrijeme Turaka, koji su manastiru potvrdili pravo na uživanje ovih zemalja.

Osnivalje ovog pravoslavnog manastira van nemanjićke države, na području koje je za Nemanjiće bilo od velike važnosti, moralo je razumljivo da zainteresuje vladare iz ove dinastije. Sa vjerskog gledišta, ne začuđava njihova želja da pomognu ovim malim srpskim naseljima u zadovoljavanju njihovih vjerskih potreba, a sa političkog gledišta - trebalo je da ovaj manastir veže odvojene Srbe za nemanjićku državu i srpsku arhiepiskopiju. Car Dušan će 1347, svakako iz političkih razloga, udati svoju sestru Jelenu za Mladena III Šubića, koji je tada bio gospodar Skradina, Klisa i Omiša. Mladen je bio vrlo ugledan i moćan feudalac i mogao je dobro da posluži političkim interesima carevine na ovoj strani, a on je opet, bez sumnje, bio sretan što je dobio za šuraka tada najmoćnijeg vladara na Balkanu. U vremenu kad su se na ovom području borili za prevlast Mlečani i Mađari, ovaj brak je bio poželjan i Šubićima i Dušanu. Međutim, Mladen je umro već 1. maja 1348. i Jelena je ostala sa tek rođenim sinom Mladenom IV među samim neprijateljima. Mladenovog posjeda htjeli su da se domognu i Mlečani i Mađari i Nelipići, pa i srodnici iz porodice Šubića. Nesretnoj mladoj udovici pomogao je brat, srpski car Dušan, koji je poslao svoje vojničke posade u sestrine gradove. U Klis je došao Dušanov njemački najamnički starješina Palman, a u Skradin Đuraš sin Ilijin, rodom iz Zete, praćen sinovima i sinovcima.

Iako pojava srpske princeze, njenih dvorjana i srpskih carskih posada u dalmatinskim gradovima nije značila naročitu promjenu u vjerskom i crkvenom životu ovog rimokatoličkog područja, ipak je činjenica da je u to vrijeme usljed učestalih migracija Srba iz Bosne bilo sve više srpskih oaza u ovoj oblasti i da se 1350. ovdje pojavljuje i drugi srpski manastir, Krka, i to baš inicijativom Jeleninog duhovnika Ruvima i njenom materijalnom pomoći, o čemu detaljno govori Končarevićev ljetopis. Nije bez značaja da se naglasi da su osnivači manastira sv. Arhanđela u Krki bili kaluđeri koji su došli iz manastira sv. Arhanćela, koji je u Jerusalimu podigao srpski kralj Milutin. Od polovine 14. vijeka sve češće su migracije pravoslavnih Srba iz Bosne u sjevernu Dalmaciju. Smještaj ovih doseljenika zadavao je mnogo brige dalmatinskom banu Nikoli Seču, ali je uzbudio i papu Grigorija DžI, koji je 1372. i 1373. upozoravao bosanske franjevce na ove ,,pravoslavne Vlahe”, koji se sa granica Bosne i Krbave šire prema Primorju.

Ovo doseljavanje pravoslavnih Srba iz Bosne u Dalmaciju pojačano je poslije Tvrtkovog osvajanja Dalmacije i južne Hrvatske do Velebita (1390.), otkad se on počeo da naziva ,,kralj Srbije, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja”. Končarević je u svom ljetopisu zapisao da ,,kralj Stefan Tvrtko bjaše orudije Božijago promisla radi utverždenija našeja svjatija pravoslavnija vjeri v našem otečestviji”. U njegovo vrijeme sagrađena je crkva Vaznesenja Hristova (Sveti Spas) na izvoru rijeke Cetine. Tada se spominju i pravoslavne crkve u Klisu i Bribiru. Srbi, doseljeni iz Bosne, sagradili su na Cetini manastir Dragović (1395.). Ova naselja su na prelasku iz 14. u 15. vijek stalno jačala zbog dolaska sve novih i novih grupa doseljenika iz Bosne, u koju su učestali turski upadi i učinili Bosnu vrlo nesigurnim područjem. Tako se poslije turskog upada u Bosnu 1397. iselilo dosta Srba iz Bosne u Dalmaciju. Jedna od tih grupa naselila se u Kninskom polju, Golubiđu, Pađenama i Polači. Mletački admiral Petar Loredan pominje 1423. ,,srpske vazale” kao podanike obrovačkog dvorca, za koje veli da su još od 1392. nastanjeni na mjestu gdje se nalazi selo Žegar.

Tvrtkovi nasljednici nisu mogli da zadrže upravu nad sjevernom Dalmacijom, već su je morali predati ponovo hrvatsko-ugarskom kralju. Međutim, česte smjene na ovom prijestolu i neprestane bune i nemiri imali su sudbonosne posljedice i po Dalmaciju. Hrvatsko-ugarski kralj Vladislav Napuljski, videći da se u ovako burnim vremenima neće moći da održi na prijestolu, odluči se na vrlo podlo djelo. ,,Poslije duljih pregovora i sramotnog cjenkanja proda u julu 1409. za 100.000 dukata grad Zadar, Novigrad, Vranu i otok Pag, kao i sva svoja prava na čitavu Dalmaciju, Mletačkoj Republici. I tako se eto Venecija, koja se za čitave borbe mudro držala po strani, najvećma okoristi dugotrajnim građanskim ratovima u Hrvatskoj i Ugarskoj, ugnijezdivši se taj put u Dalmaciji trajno do svoje propasti (1797.)” (Šišić).

Kralj Sigismuid se uzalud trudio da povrati Dalmaciju od Mlečana. Njemu je ostalo samo primorje od Istre do Obrovca, Kninska krajina, Vrlika, Sinj, Klis, dio Zagorja (između Trogira, Šibenika i Drniša), Petrovo Polje, Promina i Miljevci. Mlečani su držali obalu sa gradovima: Zadar, Nin, Novigrad, Vrana, Ostrovica, Skradin, Šibenik, Trogir, Split, Omiš, Kotor i Budva. Taj svoj posjed Mlečani su zadržali stalno, dok je mađarsko područje postepeno palo pod Turke.
Otocac187
Војвода
Војвода
 
Порука: 2175
Приступио: окт 2005
Место: Otočac

Re: Doseljavanje i tradicija

Порука Otocac187 30.1.2006. 15:29

BORBA ZA OČUVANjE PRAVOSLAVLJA
POD MLETAČKOM VLAŠĆU

Kad je Karlovačkim (1699.) i Požarevačkim mirom (1718.) cijela Dalmacija došla pod vlast Mletačke Republike, potčinila je ona sve pravoslavne Srbe na tom području u crkvenom pogledu mletačkom filadelfijskom arhiepiskopu. Tada je to bio Meletije Tipaldi (1685-1713). Njega su predstavnici rimokatoličke crkve, udruženi sa mletačkom vlašću, lomili i konačno slomili da primi uniju sa rimskom crkvom i pomogne njihove prozelitističke planove u Dalmaciji, u kojoj su mletačke vlasti već činile vjersko nasilje nad Grcima i Srbima. Providur Petar Valijer je još u toku rata donio odluku 1686. da pravoslavne sveštenike imaju u buduće da postavljaju latinski biskupi, koje pravoslavni sveštenici imaju smatrati svojim starješinama. U mnoge pravoslavne crkve unošeni su latinski oltari (na Hvaru, u Šibeniku, Zadru, Trogiru). Meletije Tipaldi je 1690. zvanično prihvatio uniju. Veliko zlo bilo je na pomolu.

Poslije oslobođenja Kninske krajine od Turaka pojavio se na tom području iz Bosne izbjegli pravoslavni episkop Vasilije. Na molbu dalmatinskih Srba postavio im ga je patrijarh Arsenije III za episkopa. Nastanio se u Golubiću kod Knina, gdje mu je od strane tadašnjeg providura Danijela Dolfina ustupljena jedna kuća i zemlja za izdržavanje. Međutim, tome se energično usprotivi arhiepiskop Meletije i mletačka vlada i ubrzo nestaje svakog traga episkopu Vasiliju u Dalmaciji.

Meletije Tipaldi je uvidio da planove o unijaćenju pravoslavnih Dalmatinaca neće moći da sprovede bez ljudi iz tog naroda. Zato je pozvao k sebi krčkog kaluđera Nikodima Busovića, koji je tada bio paroh u svom rodnom mjestu Šibeniku, čovjeka kulturnog i sposobnog, sa velikim ugledom u narodu, i predložio mu da ga rukopoloži za episkopa i postavi za svog zamjenika u Dalmaciji. Nikodim o tome odmah obavijesti svoga krčkog igumana Josifa, a ovaj patrijarha Arsenija III, koji se tada nalazio već u Ugarskoj. Patrijarh je dozvolio da Nikodim postane episkop s tim da će ga on hirotonisati. Međutim, Tipaldi je političkim razlozima ubijedio Busovića da nije moguće da on kao mletački podanik bude rukopoložen u stranoj državi i privolio ga da ga on hirotoniše. To je obavljeno 24. juna 1693. Latinski biskupi pišu da je Busović prije hirotonije ispovjedio rimokatoličku vjeru, iako jedan od njih kasnije piše da je Tipaldi bio ,,prevaren pritvornim ispovijedanjem vjere”. Premda nisu znali za ma kakvo ispovijedanje vjere, krčki kaluđeri su primili episkopa Nikodima Busovića s velikim nepovjerenjem. Odmah su napisali pismo patrijarhu Arseniju III i poslali ga po dvojici kaluđera. Patrijarh se ljutio što je Nikodim hirotonisan u ,,tuždih stranah”, ali je savjetovao manastirskom bratstvu da bude s vladikom u miru. Tada je i Busović lično išao k patrijarhu i svakako mu sve iskreno i potanko izložio. Kako je imao preporuke ,,od serdara i od sve krajine i poglavara dalmatinskih”, patrijarh ga potvrdi za episkopa dalmatinskog. Vrativši se od patrijarha, Nikodim Busović, koji se obično sam nazivao ,,episkop krčki”, otpočeo je uređivanje svoje eparhije potpuno samostalno, ne obazirući se više na unijatskog mletačkog arhiepiskopa. Među sveštenstvom je zavodio red i disciplinu, obnovio manastir Dragović, unapredio Krku, kod crkve sv. Jovana u Bribiru sagradio mali manastir, na kome se mjestu i danas nalazi ,,Busovićeva kula”, a kako je stekao poštovanje i lokalnih političkih vlasti, uspio je da se izda odluka o slobodnom ispovjedanju vjere i pravoslavnog bogosluženja u Šibeniku, što je izazvalo oštru reakciju šibenskog biskupa Kaligarija. Na osnovu preporuke providura Moćeniga i Zanea mletački senat je 11. novembra 1702. priznao Busoviću duhovnu vlast nad pravoslavnima u Dalmaciji i za njegovo izdržavanje dodijelio mu posjed u Biljanima.

Stanje dalmatinskog naroda pod novom vlašću bilo je neobično teško i za ovaj ratnički narod ponižavajuće. Narodni zborovi (lige), koji su ranije bili organi narodnog samoupravljanja, kao izraz narodne volje, sada su ograničavani obaveznim prisustvom predstavnika mletačkih vlasti, koji su im nametali svoju volju. Republika je osvojeno područje proglasila za vlasništvo države, za ,,zemlju principovu”. Država daje zemlju narodu samo na uživanje, a ne u vlasništvo. Zato, kad neko umre bez zakonitog nasljednika, njegova zemlja ponovo pripada državi. Umjesto ranije narodne odbrane zavedene su regularne grupe koje je trebalo izdržavati. Godine 1690. zavedeno je ubiranje desetine (decime), najprije samo od žita, a zatim od svih poljoprivrednih proizvoda. Zavedeni su kuluk i rabota. Ratnički Srbi koji su odvajkada navikli na ekonomsku slobodu sada su bili pritisnuti feudalnim dažbinama, koje su bile davane u zakup i ubirane često na najbezočniji način, pri čemu je onima koji nisu imali novca odgonjena stoka, oduzimano skupocjeno oružje i alati. Najbolnije je u tome bilo što su desetinu uzimali u zakup i pojedini narodni starješine. To je doprinosilo njihovom bogaćenju, koncentrisanju zemljišnih posjeda u sve manjem broju posjednika, a time i društvenom raslojavanju srpskog naroda.

Ovakvo stanje bijede i poniženja izazvalo je narodni otpor. U Bukovici, Kotarima i biogradskom primorju buknula je 1704. otvorena buna kojoj je bio vođa pop Petar Jagodić-Kuridža, paroh Petrove crkve u Biovičinu Selu. Ustanici su napadali skupljače decime, ali i sve one koji su oklijevali da priđu ustanku, palili im kuće i oduzimali imovinu, zabranili odvoz namirnica u Zadar itd. Generalni providur Marin Zane je vještom taktikom paralizovao ustaničku akciju, obećavajući da će se opravdani narodni zahtjevi ispuniti i bez bune. Vrijeme pregovora poslužilo je za hvatanje vođa ustanka i obezglavljivanje narodnog otpora. Vođe ustanka su kažnjeni najtežim kaznama. Kuridža je dopao teške tamnice u kojoj je izdržao punih četrdeset godina. Pušten je 1746. slijep i gotovo nepokretan. Poslije tri godine umro je u Zadru.

Još se ova buna nije ni stišala, dođe 1705. do novog ustanka u Cetinskoj krajini zbog toga što je novi providur Bustino Riva naređivao da srpski episkop Nikodim Busović ne smije postavljati sveštenike bez odobrenja latinskih biskupa. Vođa ustanka u kome je uzelo učešća 7.000 naoružanih Srba bio je dragovićki kaluđer Isaija. Mećutim, i ova buna je bila u krvi ugušena. Kaluđer Isaija je bio otjeran na doživotnu robiju, a episkop Nikodim je prognan iz države. Otišao je u Svetu Goru, a otuda na hadžiluk u Palestinu. Na mnoge njegove molbe konačno mu je dozvoljeno da se vrati pod uslovom da se ne smije miješati u poslove dalmatinskog episkopa, jer mu je to Meletije Tipaldi zabranio. Busović je i na to pristao. Nostalgija za rodnom Dalmacijom bila je od svega jača. Došao je u manastir Dragović, a zatim je sagradio kuću u Vrlici, gdje se liječio u bolesti. Predosjećajući da mu se približava smrt, Busović je prešao u svoj postrig, manastir Krku, gdje je i umro 20. decembra 1707. i sahranjen u manastirskoj crkvi.

U vrijeme uprave episkopa Nikodima Busovića crkvenim životom pravoslavnih Srba u sjevernoj Dalmaciji, prebjegao je 1695. u južne predjele mletačke Dalmacije hercegovački episkop Savatije Ljubibratić, koji je i od mletačke vlade dobio odobrenje da može vršiti crkvenu jurisdikciju u tim predjelima. Nastanio se najprije u Čardaku a zatim u Toploj kod Hercegnovog. Srbi sjeverne Dalmacije, ostavši sada bez svoga episkopa, zamolili su episkopa Savatija da i njih primi pod svoju jurisdikciju. Njihova želja se mogla ostvariti, jer je na mjesto providura Bustina Rive došao tolerantni Vendramin. Srbima je laknulo. Imali su svog episkopa i relativan crkveni mir. Ali, za kratko. Novi zadarski nadbiskup Vićentije Zmajević, čovjek velikih sposobnosti ali i velike netrpeljivosti, okomio se svom snagom na pravoslavne. Odmah po njegovom dolasku (1713.) pravoslavnim sveštenicima je naređeno da ne mogu vršiti službu bez odobrenja latinskih biskupa, a pravoslavnim Skradinjanima zabranjeno zidanje nove crkve. Narod se ponovo uznemirio. Moralnu podršku dao mu je pećki patrijarh Mojsije Rajović, koji je obilazeći zapadnu Bosnu svratio i u manastir Dragović, odakle je uputio pismo episkopu Savatiju i narodnim prvacima. Ovaj momenat i novi rat sa Turcima zaustavili su Zmajevićevu prozelitističku agresiju, ali samo privremeno. Poslije Požarevačkog mira (1718.) ona će opet ojačati.

Kako je u to vrijeme umro episkop Savatije, preuzeo je upravu ove eparhije njegov sinovac arhimandrit Stefan Ljubibratić, koga je patrijarh Mojsije sa znanjem dalmatinskog mletačkog providura zavladičio na Sretenje 1719. Novi episkop se nastanio u manastiru Dragoviću. Providur je poklonio njemu i manastiru dosta obradive zemlje oko manastira i kuću episkopa Nikodima Busovića u Vrlici. Episkop Stefan je odmah počeo da obilazi eparhiju i u Kninskom Polju je održao skupštinu sa sveštenstvom radi učvršćenja discipline i pastirske revnosti. Dok su mletačke lokalne vlasti bile zadovoljne radom episkopa Stefana, nadbiskup Zmajević je energično ustao protiv njega i tražio od mletačkog senata da se Ljubibratić odmah ukloni iz Dalmacije. U svom spisu Ogledalo istine, koji kipti od mržnje protiv Srba i njihove vjere, Zmajević prikazuje ugled i autoritet episkopa Stefana među Srbima: ,,... Obilazio je gordo provinciju sa srpskim otrovima u rukama da ih širi na štetu vjere. Bogata i arogantna momčina isticao se kao neki vladalac, izdavajući apsolutnim gospodarstvom zakone i nalažući terete na bijedni narod. Sve je trpio potišten narod, jer je odan do obožavanja novom mitropolitu, na koga je gledao kao na neko božanstvo, koje ima u rukama nagradu i kaznu. I sama prostota katoličkih težaka zanosila se gledajući veličanstvo i dostojanstvo njegovo, i kao da im je godio ovaj varljivi izgled...” Iako je učeni profesor padovanskog univerziteta, pounijaćeni Grk Nikola Papadopuli, dokazao lažnost Zmajevićevih optužaba prema kojima je ,,srpska vjera gora od anabaptista, jednaka donatistima i drug ikonoklasta, i gora od sviju drugih jeretika, koji su lajali protiv neba, ona je također drug i origenista”, iako se Moćenigo zauzimao za Ljubibratića, sve je bilo uzalud. Moćenigo je 1721. smijenjen, a na prijedlog novog providura Dijeda izdao je Senat 11. aprila 1722. dukal na osnovu koga je episkop Stefan Ljubibratić prognan iz Dalmacije. Prešao je u Medak u Lici, odakle je do 1725. vodio brigu o crkvi u Dalmaciji. Tada je izabran za episkopa kostajničkog.

Zmajević i njegovi saradnici su smatrali da su sada blizu cilja. Međutim, obezglavljeni narod se okupio oko svojih manastira, sakupio svu svoju snagu i dao neočekivano snažan otpor i iz svoje sredine izbacio novog vođu tog otpora. Bio je to mladi benkovački paroh Simeon Končarević. On je 1731. sa znanjem i odobrenjem providura Vendramina sazvao u Benkovcu skupštinu srpskih delegata iz cijele Dalmacije i Boke Kotorske. Skupština je u prisustvu vladinog izaslanika donijela rezoluciju od šest tačaka, u kojoj se izražava nepokolebljiva odanost pravoslavnoj vjeri, ne priznaje se vlast latinskih biskupa nad pravoslavnima, a pravoslavnim sveštenicima se zabranjuje svaka zajednica u bogosluženju sa rimokatolicima, zbog razlike u dogmatima, i naposljetku se zahtijeva da se Srbima dozvoli izbor novog episkopa.

Benkovačka skupština imala je u istoriji dalmatinskih Srba ogroman značaj. Ona predstavlja početak jedne organizovane borbe u kojoj podjednako učestvuje klir i narod. Ona nema više lokalni i oružani karakter kao bune popa Kuridže i kaluđera Isaije, već je izraz opšteg narodnog otpora koji time dobija na snazi. Ugled Simeona Končarevića je naglo porastao. Crnogorski mitropolit Sava Petrović proizveo ga je 1735. za protopopa, čime je i formalno postao prvak dalmatinskog sveštenstva sa kojim je uporno tražio da im se postavi episkop. Protiv srpskih nastojanja ponovo se digao nadbiskup Zmajević, koji je dobio podršku novoga dalmatiskog providura. Latinski biskupi su ponovo dobili pravo da nadgledaju pravoslavne crkve i postavljaju pravoslavne sveštenike. Senat se kolebao. Bojeći se narodne bune, odobrio je 1736. da Srbi mogu sebi da izaberu episkopa, ali kad se tome usprotivio Zmajević, odluka je povučena. U Dalmaciji je stanje bilo očajno. Providur je čak naređivao da se ruše neke pravoslavne crkve, pojedini Srbi su počeli da se sele u Austriju, a drugi su bili spremni na bunu, od čega ih je zadržavala samo prisebna taktika prote Končarevića. U ovom naelektrisanom vremenu, kad su pravoslavni sveštenici trpjeli progone i tamnice, kad je mletačka vlast svaki čas mijenjala svoj odnos prema Srbima, a Zmajević već predviđao likvidaciju pravoslavlja u Dalmaciji, jer je ponovo potvrđena naredba o potčinjavanju pravoslavnih sveštenika i vjernih latinskim biskupima, sastadoše se Srbi 1750. na Dalmatinskom Kosovu i izabraše svoga obudovjelog protu Simeona Končarevića za episkopa dalmatinskog. Po blagoslovu pećkog patrijarha Atanasija hirotonisao je Končarevića u Trebinju 1751. dabrobosanski mitropolit Gavrilo sa još dva episkopa. Po mjestu svog izbora Končarević se često nazivao ,,kosovski vladika”.

Episkop Simeon Končarević se nastanio u Benkovcu i tiho otpočeo svoj rad na organizaciji crkve u sjevernoj Dalmaciji, koju je podijelio na pet protopopijata. Arhimandrita krčkog Nikanora Rajevića odredio je za svog egzarha. Nastojao je da se u svakoj većoj parohiji otvori škola. Da bi i sa političke strane legalizovao svoj položaj zatražio je od Senata potvrdu svog izbora. U Zadru je 1752. razgovarao sa providurom i uvjeravao ga da njegov izbor nije u suprotnosti sa interesima države i molio ga da ga preporuči Senatu za potvrdu. Međutim, providur mu je oduzeo arhijerejsku gramatu, a Senatu predložio da se Končarević uhapsi. Bojeći se narodne bune, Senat nije usvojio ovako grub progon Končarevića, već je početkom aprila 1753. naredio da se on na mudar način ukloni iz Dalmacije. Zaista, Končarević je morao da 19. aprila 1753. pređe granicu i da se nastani u Lici, u Popini više Zrmanje. Otuda je preko svog egzarha Nikanora Rajevića upravljao četiri godine crkvom u Dalmaciji. Molio je mletačke vlasti da mu dozvole povratak u Dalmaciju, makar i ne vršio episkopsku vlast, već samo da boravi u jednom od tamošnjih manastira, ali sve je bilo uzalud. Zato je Končarević morao da preduzme nešto sasvim drugo. Krajem jula 1757. otišao je sa jednom grupom dalmatinskih Srba, u kojoj je bio i njegov sin Ignjatija i smokovićki sveštenik Lazar Vujinović, u Rusiju. Mletačka Republika je ovaj njegov postupak shvatila kao neprijateljski akt protiv države, te ga je 1759. proglasila državnim izdajnikom i zabranila svako održavanje veze s njim.

Končarević je po dolasku u Rusiju upoznao rusku vladu s položajem Srba u Dalmaciji, na osnovu čega je vlada intervenisala kod Republike preko svog poslanika u Beču. To je prilično uticalo na razvoj događaja. Godine 1762. vladika Končarević i sveštenik Lazar Vujinović pođoše preko Beča prema Dalmaciji, ali je samo pop Lazar došao u svoj Smoković, dok se vladika morao da zadrži u Popini i Gračacu, odakle je krišom dolazio u manastir Krupu. Kako je Končarević tada organizovao novu grupu iseljenika u Rusiju, među kojima je bilo i turskih i austrijskih podanika, negodovale su protiv njega i turske vlasti iz Bosne i austrijske vlasti Karlovačkog generalata, te je on protjeran iz Like. Otišao je ponovo u Rusiju odakle se više nikada nije vratio. Umro je 26. avgusta 1769. u kijevskom Petropavlovskom manastiru. Prije smrti dovršio je svoju istoriju srpskog naroda i crkve u Dalmaciji, koju je Milaš nazvao Ljetopis građanskih i crkvenih događaja. Milaš je u ovom spisu vidio ,,pravo blago za dalmatinsku proš-lost” i obilno ga koristio u svom kapitalnom djelu Pravoslavna Dalmacija.

Poslije odlaska episkopa Simeona Končarevića u Rusiju obraćali su se pravoslavni Srbi iz sjeverne Dalmacije u duhovnim stvarima mitropolitu Crne Gore ili episkopima gornjokarlovačkim koji su ponekad u svojoj titulaturi pominjali i Dalmaciju. Administrativne crkvene poslove u Dalmaciji vodio je arhimandrit Nikanor Rajević. Poslije njegove smrti (1770.) vodio je crkvene poslove krčki iguman Nikanor Travica, a od 1778. postao je ,,vlastnij arhimandrit i cerkovnij upravitelj” Nikanor Bogunović. Otpornost dalmatinskog sveštenstva i naroda, emigraciono raspoloženje i rusko interesovanje za sudbinu Srba i pravoslavlja u Dalmaciji učinili su da je Mletačka Republika konačno 1780. bila primorana da izda zakon o slobodi pravoslavne vjere u Republici. Blagodarenjima koja su tom prilikom održana u dalmatinskim pravoslavnim crkvama završio se jedan bolni period u životu dalmatinskih Srba.
Odmah poslije proglašenja novog zakona Carigradska patrijaršija je već 1781. postavila u Mlecima Sofronija Kutavali za mletačko-dalmatinskog episkopa, a ovaj je 1783. imenovao Bogunovića za svog vikara u Dalmaciji. Tako je pravoslavna Dalmacija dobila svog nadležnog episkopa, a radom njegovog vikara počela je obnova crkvenog života zaparloženog u dugim i teškim borbama za vjerski opstanak.

Pretkraj uprave arhimandrita Nikanora Bogunovića vratio se u Dalmaciju poslije svojih dugih putovanja i dužeg boravka u Rusiji arhimandrit Gerasim Zelić, postrižnik manastira Krupe, čovjek sposoban, ali uz to ambiciozan i pretenciozan, zbog čega je došao u sukob sa Bogunovićem, te je htio da opet napusti Dalmaciju. Ali, kako je Bogunović uskoro umro, ostade Zelić u Krupi. Godine 1794. izabere ga krupsko bratstvo za svog starješinu, a 1796, izaberu ga predstavnici manastira i sveštenstva kod crkve sv. Đurđa u Kninskom Polju za general-vikara u Dalmaciji. U to vrijeme Dalmacija je promijenila gospodare. Godine 1797. konačno je propala Mletačka Republika pod udarcima Napoleonove vojske. Prema odlukama mira u Kampoformiju (18. oktobra 1797.) pripale su Istra, Dalmacija i Boka Kotorska Austriji.

Za vrijeme austrijske uprave Zelića je uznemiravao novi suparnik, Simeon Ivković, koji, iako nije birao sredstva, nije uspio da postane dalmatinski episkop, pa čak ni generalni vikar. Zelić je i dalje upravljao eparhijom, uspostavio vezu sa mitropolitom Stefanom Stratimirovićem, kome se doduše i dalmatinsko sveštenstvo obraćalo žaleći se na Zelićevu strogost. Stratimirović je pokušavao da Dalmaciju pripoji Gornjokarlovačkoj eparhiji, ali Austrija to nije odobrila.

Poslije Napoleonove pobjede nad ruskom i austrijskom vojskom kod Austerlica (1805.) morao je austrijski car Franjo I da ustupi Dalmaciju Napoleonu. Nakon tri godine (1808.) pala je pod Francuze i Dubrovačka Republika.
Otocac187
Војвода
Војвода
 
Порука: 2175
Приступио: окт 2005
Место: Otočac

Re: Doseljavanje i tradicija

Порука Otocac187 31.1.2006. 6:22

RAZMATRANJE O UREDJENJU VOJNE KRAJINA
- knjiga, topografija karlovacke krajine Franjo Julije Fras -


Nakon zakljucenja karlovackog mira (1699) car Leopold je na sredjivanje granica poslao grofa Marsiglija; sa svoje su strane unutrasnjoaustrougarski stalezi dali za tu punomoc grofu von Herberstinu, potpredsjedinku untrasnjoaustrougarskih Dvora ratnog vjeca, a uz njega jos i vjecniku Dvorskog ratnog vjeca gorofu Rabbati i vjecniku Dvorske komore grofu Wildensteinu; kojima je povijereno novo uredjenje Krajine.

Cjelina je bila podjeljena u cetiri pijesacke ( infanrerijiske) pukovnije; Licku, Otocku, Ogulinsku i Slunjsku, te u 8 konjanickih ( tzv. husarskih )
kumpanija s ukupno 18. 181 covijekom u sluzbi.

Kod tog uredjenja primorski grad Senj presao je pod Komoru, a od mijesta koja su pripadala ovoj kapetaniji, ukljucujuci kumpanijiske okruge Jezerane, Brinje i Luka s ove strane Kapele ( koj danas pripadaju Ogulinu ) stvorena je Otocka pukovnija; od okruga Lika, Krbava, Pazariste, Perusic, Bunic, Bilopolje, Korenica, stvorena je Licka pukovnija a od kapetanija s one strane Kapele Ogulinska i Slunjska pukovnija.
ПретходнаСледећа

Ко је тренутно на Форуму?

Корисници тренутно на Форуму: Нема регистрованих корисника и 7 гостију