srpskinacionalisti.com

Непозната историја

Форумска правила
Обавезно прочитајте Правилник о понашању на Форуму и форумски бонтон пре учешћа у дискусијама!
+BE+CP+
Војвода
Војвода
 
Порука: 1229
Приступио: авг 2008

Re: Непозната историја

Порука +BE+CP+ 8.1.2012. 0:58

http://www.facebook.com/photo.php?fbid= ... permPage=1

JOVAN DIVJAK

Izjava Vuka Draskovica o kriminalcu Divjaku kao primjeru srbskog cojstva!

http://www.vesti-online.com/Vesti/Srbij ... ol-cojstva

Pogledati snimak na tom linku

http://www.youtube.com/watch?v=OqOQTn5rn4M

Cojstvo je braniti drugoga od sebe. I bilo je u ovim nesrecnim ratovima i u Bosni i u Hrvatskoj dosta primera i srpskog cojstva. Primera kada neki Srbi su ustajali u odbranu komsija, kada je rec o Bosni, muslimana, od zlocina koje su cinili njihovi sunarodnici. JA SAM za vreme bosanskoga rata u vreme OPSADE i granatiranja Sarajeva, JOVU DIVJAKA, Beogradjanina i Sarajliju DOZIVLJAVAO KAO COVEKA IZ TOG KORPUSA SRPSKOG COJSTVA. Ja sam uveren da ove poternice za njim iz Beograda ne bi bilo da je on napustio Sarajevo, otisao na Pale, i granatirao svoju kucu, granatirao svoje komsije. Metafora tog srpskog cojstva je po meni Goran Aleksic Trebinjac koga Srbi ubijaju zato sto brani komsiju muslimana.

............

Dakle, ono sto je nesumnjivo je da je Draskovicu Divjak primjer srbskog cojstva. Po njemu Srbi su izvrsili opsadu Sarajeva i prakticno bili agresori u BiH. Sto se tice ovog Srbna iz Trebinja,tu bi se moglo reci da je to primjer cojstva ali ovde nikako!

Jovan Divjak (1937, Beograd), bivši oficir JNA i kasnije brigadni general Armije Republike Bosne i Hercegovine. Iako je poreklom Srbin, nacionalno se izjašnjava kao Bosanac.

MOZE LI BITI PRIMJERS SRBSKOG COJSTVA NEKO KO SE ODRICE SRBSKOG IMENA? Ko za sebe ne kaze da je Srbin u nacionalnom smislu?

..............

Vojni sud ga je 1991. osudio na 9 meseci zatvora zbog neovlašćenog izdavanja oružja TO, odnosno prodaje oružja za ličnu korist (koji će uskoro prerasti u Hrvatsko vijeće obrane) u Kiseljaku. Kaznu je izbegao tako što je dezertirao iz JNA i pridružio se Armiji Republike Bosne i Hercegovine.

Dakle ovo je bilo prije rata, prije Vukove price o Beogradu i palama,i kako ga Bg ne bi osudjivao da je pucao na svoju kucu...Dakle Vojni sud ga tereti zbog korupcije,i to ga gura medju muslimane, jer je gledao kao i Vuk prije svega svoj materijalni interes. Bjezanje od pravde, kazne je od njega ucinilo da se srbstva odrekne, bas kao sto ga se i Vuk odrekao i kada je poljubio ruku zeni koja je srbsku djecu zasipala osiromasenim uranijumom u Republici Srbskoj i Republici Srbiji.

.............

Divjak je 1991. godine za oružje Teritorijalne odbrane SR BiH, koje je bilo na čuvanju u kasarnama JNA, neovlašteno dao nalog da se isporuči TO Kiseljak i zbog toga ga je Vojni sud u Sarajevu osudio na osam ili devet mjeseci zatvora.


— Petar Simović, potpukovnik Službe bezbjednosti Druge vojne oblasti JNA u Sarajevu

Koliko je srbske djece ubijeno zbog kriminalnih radnji ovog izroda? Takav covjek je po Vuku primjer srbskog cojstva! Eto dao je oruzje ustasama, da se brane od Srba, iako su ustase i muslimani prvi poceli.

..............

Postao je brigadni general i pomoćnik načelnika GŠ Armije Republike Bosne i Hercegovine. Oštro se suprostavljao islamizaciji Armije Republike Bosne i Hercegovine i zločinima nad Srbima i u tom cilju je u dva pisma (jedno od maja 1992. i drugo od maja 1993.) molio Aliju Izetbegovića da zaštiti Srbe.

Ipak ga je savjest grizla sto je prodavao oruzje kojim su Srbi pravoslavni ubijani, pa zeli neki separatnu JNA koja mu ne bi sudila a ne islamsku armiju,koja je ovo u sustini i bila. Alija je takav monstrum da je planirao Srebrenicu i rekao da moraju biti poklani par hiljada muslimana! To je rekao Meholjic,musliman:

http://www.glassrpske.com/vijest/2/novo ... anton.html

Hakija Meholjić:GLAS: Vi tvrdite da je sve što se desilo u Srebrenici bilo dogovoreno ili planirano?

MEHOLjIĆ: Alija Izetbegović je tada 1993. tražio ne da se ubije, nego zakolje 5.000 Bošnjaka u Srebrenici. Bili smo u sarajevskom hotelu "Holidej in" kada sam ustao i pitao ga da li je on lud i ko će poubijati toliki narod. Poslije toga čekao se samo povoljan trenutak da se umiješa međunarodna zajednica i to je palo na Srebrenicu. Alija Izetbegović je aminovao da se dozvoli genocid, a Srbi su nasjeli na nešto što je ranije spremano.

DAKLE MOLITI ALIJU DA ZASTITI SRBE JE GLUPOST,JER OVAJ NE STEDI NI MUSLIMANE ZBOG PROPAGANDE A I SAM JE SRBIN PORIJEKLOM I ISLAMIZIRANI FANATIK.

http://www.facebook.com/topic.php?uid=3 ... #topic_top

...........

Time je navukao na sebe gnev muslimanskih nacionalista i bio žrtva mnogih intriga.

IZGLEDA DA NIJE SPORNO DA SE ZALAGAO I ZA PRAVOSLAVNE,ALI GLUPOST I LAZ JE DA JE BIO NA STRANI MUSLIMANA ZBOG SRBSKE AGRESIJE,OPSADE...VEC ZBOG KRIMINALNIH RADNJI SUDBINA GA JE GURNULA NA TU STRANU! Kriminalci ne mogi biti primjer cojstva,jer kao kriminalci uvijek moraju nekoga bar da ostete. U ovom slucaju drzavu,vojsku i drustvo tj Srbe jer je dao oruzje ustasama.

.........

Pokušao je da spreči masakr u Dobrovoljačkoj ulici. Penzionisan je 1993. i od tada je predsednik udruženja koje stipendira 200 dece bez roditelja.

Ne znam ko je autor ovoga,ali bas ga se trazi zbog odgovornosti za zlocin u Dobrovoljackoj. Stipendira jednu djecu a drugu ubija,jer prodaje oruzje JNA. Jedno dobro djelo ne moze da ponisti drugo lose.

.........

Kada se 1998. saznalo za jamu Kazane u koju su pripadnici 10. brdske brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine bacali ubijene sarajevske Srbe, iz protesta je vratio svoj čin brigadnog generala.

MA DIVNO! Ocito da je sve vreme bio na pogresnoj strani,ali ga je kriminal tu doveo. Sta je on htjeo politicki? Da bude u Armiji BIH i da mu to bude drzava? Cinjenica da se nacionalno izjasnjava kao Bosanac dovoljno o njemu govori.

...........

Za njega je vezana jedna anegdota: kada je 1992. obilazio linije koje su držale jedinice Armije Republike Bosne i Hercegovine, jedan vojnik Armije Republike Bosne i Hercegovine ne znajući da je Divjak poreklom Srbin rekao mu je : "Pukovniče, nemate šta da brinete, ovdje srpska noga kročiti neće".

Hapšenje

Jovan Divjak je uhapšen 3. marta 2011. na aerodromu u Beču na osnovu Interpolove poternice koju je raspisala Republika Srbija. Potjernica za 19 lica koja su odgovorna za masakr u Dobrovoljačkoj ulici, a između ostalih i Jovana Divjaka je raspisana 1992. godine.Divjaku je 4. marta 2011. sud u austrijskom gradu Kornburgu odredio ekstradicioni pritvor u trajanju od 14 dana.

DAKLE, KRIMINALAC KOJI JE ODGOVORAN ZA SMRT MNOGIH SRBA, I KOJI NE KAZE ZA SEBE DA JE SRBIN, NITI JE NITI MOZE BITI SLAVNI PRIMJER SRBSKOG COJSTVA. TO MOZE BITI SAMO ZA POMRACENE UMOVE KOJI MOGU DA MONSTRUMU TIPA MADLEN OLBRAJT NAKON NJENIH ZLOCINA PROTIV SRBA POLJUBI RUKU.

Jednako su pomraceni i ograniceni umovi svi oni koji Vuka Draskovica jos uvijek imaju za moralnu vertikalu. Ali takvih je malo, sira familija njegova, njegove zene i jos par ljudi! Autobus stranke, koje na zalost dobijaju medijki prostor nesrazmjeran svom znacaju, ali u srazmjeri sa kolicinom bezumlja koje iznose!

..........................

10. 03. 2011. 18:46h | Kurir
Drašković: Divjak je simbol čojstva
Komentara 158
| veličina teksta:+-

Predsednik Srpskog pokreta obnove Vuk Drašković za televiziju TV1 prokomentarisao je hapšenje penzionisanog generala Armije RBiH Jovana Divjaka. Drašković ističe da je Divjak samo branio Sarajevo i da je zbog toga za one Srbe koji su etiku učili od Slobodana Miloševića izdajnik i zločinac.

Šta bi rekao Marko Miljanov?

Na pitanje da komentariše izjavu predsednika SPS-a Ivice Dačića da Srbija mora da bude istrajna u zahtevu za izručenje Jovana Divjaka uhapšenog u Austriji po poternici iz Srbije za ratni zločin u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu, Drašković je rekao da je Divjak branio Sarajevo i svoje komšije muslimane i da je zbog toga simbol srpskog čojstva.



On je naveo da je "po Marku Miljanovu, čojstvo braniti drugog od sebe" i da je u ratovima u bivšoj Jugoslaviji bilo dosta primera i takvog srpskog čojstva.



"Trebinjca Srđan Aleksića ubijaju Srbi jer je branio komšiju muslimana. Beograđanin - Sarajlija Jovan Divjak nije otišao na Pale, odakle je granatirano Sarajevo, nego je ostao u Sarajevu i branio svoj grad. On je, zbog toga, izdajnik i zločinac za mnoge Srbe koji ljudsku i nacionalnu etiku nisu učili od Marka Miljanova nego od Slobodana Miloševića. Kad ovo razume ministar Dačić, ako razume, drukčije će i da misli i da govori", rekao je Drašković.

.................


Sto se tice OPSADE Sarajeva, Srbi tu zive odavnina, prema tome nisu mogli da budu ni agrsori ali ni da se nazovu nekima koji opsjedaju neki grad. Ako Srbi i zive u gradu i oko grada,zasto zloupotrebljavati tu cinjenicu da ih se nazove tako! Srbske snage jesu bile oko grada, ali bio je rat,koji pocinje pucanjem na pravoslavne svatove,bas u Sarajevu. Pored ostalih i ovo su plodovi islamskog fundametalizma u Bosni protiv pravoslavnih Srba:

563 muslimanskih logora za pravoslavne Srbe
Sarajevski genocid nad 6675 pravoslavnih Srba
Podrinjski genocid nad 3267 pravoslavnih Srba.

A sta oni kazu:

http://www.facebook.com/group.php?gid=102085076530

Petog februara 1994. (oko 12,30) velikosrpski agresor i njegovi kolaboracionisti iz Bosne i Hercegovine izvršili su stravični zločin nad civilima u Sarajevu - artiljerijskom granatom na tržnici Markale ubili su i izmasakrirali 68, a teže i lakše ranili 142 civila. S osjećajem dubokog bola, kao historičar, istraživač, antifašista i kao žrtva opsade Sarajeva i žrtva genocida, imam potrebu da na početku ovog izlaganja obnovim sjećanja i iskažem osjećanja dubokog poštovanja prema žrtvama jednog od najtužnijih dana u historiji grada Sarajeva. ..., u sumornim trenucima sumraka čovječanstva, simbol otpora velikosrpskom nacizmu, agresiji, genocidu, ubijanju i opstanku...

“mi se ne damo pomesti”, kako je tog dana, obavještavajući prisutne na koncertu o masakru na Markalama, rekao Predsjednik Izetbegović.

Masakr na Markalama je izvršen u skladu sa velikosrpskom ideologijom, politikom, genocidnom namjerom i osvajačkim ratom za teritorije, za životni prostor, za otimanje bosanske zemlje. Opsada i široka kampanja zločinačkog divljanja po civilima i civilnim objektima glavnog grada Republike Bosne i Hercegovine nezapamćena je u historiji savremenog čovječanstva. Od 1945. nije neka profesionalna vojska, kao što je to slučaj sa velikosrpskom vojskom: JNA/Vojskom Jugoslavije i njihovim kolaboracionističkim snagama iz Bosne i Hercegovine (Vojskom i Ministarstvom unutrašnjih poslova Republike Srpske), te stranim plaćenicima, “bez predaha vodila kampanju takve siline protiv civilnog stanovništva nekog evropskog grada, dovodeći ga u stanje oskudice koje podsjeća na srednji vijek”.

Staviti i držati Grad u opsadi, onemogućiti mu normalno snabdijevanje hranom, vodom, energentima, lijekovima i danonoćno granatama, snajperima i drugim oruđima i oružjima, te zabranjenim sredstvima i metodama ratovanja, ubijati i ranjavati nezaštićene, izgladnjele i iznemogle civile, predstavlja potpuno očigledan i jasan dokaz genocidne namjere, koju je Generalna skupština Ujedinjenin nacija osudila još prije 60 godina. Nažalost, uloga Ujedinjenih nacija u genocidu u Kambodži, Ruandi, Bosni, Darfuru i pojasu Gaze je najblaže rečeno sramotna, iako je svijet prošle godine (2008.) obilježio 60 godina Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, koja spada u korpus najznačajnijih međunarodnopravnih dokumenata, u tekovine ljudske civilizacije, kao rezultat iskustva međunarodne zajednice iz holokausta i genocida u Drugom svjetskom ratu.

DAKLE MARKALE SU CENTRALNI POJAM GENOCIDNOSTI U "OPSADI" SARAJEVA!

Masakri na Markalama su bila dva napada na civile tokom opsade Sarajeva. Masakri su se odigrali na pijaci Markale, koja se nalazi u istorijskom delu Sarajeva.

Pitanje da li su zrna koja su odgovorna za masakre ispaljena sa položaja Armije Bosne i Hercegovine ili Vojske Republike Srpske su i dalje kontroverzna tema.

http://sr.wikipedia.org/sr-el/%D0%9C%D0 ... 0%BC%D0%B0

Ruski pukovnik Andrej Demurenko je odmah posle granatiranja pijace Markale u Sarajevu, BiH, izjavio da su Srbi neopravdano bili optuženi samo zato da bi to bio povod da ih napadne NATO [2][3].

Pukovnik Demurenko, koji je bio načelnik štaba jednog sektora mirotvoraca u Sarajevu i komandant ruskog mirotvoračkog bataljona, sačuvao je kompletnu dokumentaciju koja se odnosi na Markale. Pokazao je analizu koju su napravili francuski oficiri u saradnji sa Holanđanima i Dancima. U toj analizi se samo dokazuje da su granate ispaljene sa srpskih položaja a nikakve druge hipoteze se ne spominju.

Dakle, pod pritiskom Amerikanaca, dokazivala se samo tvrdnja da su Srbi krivci, a ni jedna druga verzija se nije analizirala. Tek kasnije, pukovnik Andrej Demurenko je dokazao oficirima, koji su napravili tu analizu, da su oni nepravedno požurili da optuže Srbe za masakr koji se dogodio u 28. avgusta 1995. godine, jer sa njihovih položaja nikako nisu mogle biti ispaljene granate.

"Krenuo sam, na osnovu analize koju su napravili Francuzi, do mesta odakle je trebalo da navodno, gađaju srpski minobacači. Na površini od sto metara, gde je trebao biti taj zlokobni minobacač, nije bilo apsolutno nikakvih tragova na travi. Vojnici odlično znaju da tamo gde se fiksiraju minobacači mora da ostane trag. Drugo mesto, gde su po francuskim proračunima trebali biti srpski minobacači, bilo je šumovito. Dobro je poznato da minobacači ne mogu da gađaju iz šume, jer grane mogu da zaustave granatu. Osim toga, zbog zgrada koje okružuju Markale, ni slučajno nije mogla stići granata sa srpskih položaja. Svakome ko barem malo zna nešto o artiljeriji jasno je da granata ne može da šeta. Osim toga, bilo je nelogično da jedna granata pobije i rani tolike ljude a dve ostale nisu nikoga ni ogrebale", seća se Demurenko.

Kad je ruski pukovnik dokazao da su Srbi ekspresno i bezrazložno optuženi[4]. i sve to saopštio brojnim dopisnicima listova i agencija[5]., Amerikanci su pobesneli i odmah su počeli da traže da se Demurenko pod hitno vrati. Kasnije su se, ipak, ohladili i odustali od teranja Demurenka, da se ne bi pravio veliki skandal.

Poznati moskovski istoričar, Konstantin Nikiforov, koji je jedno vreme radio i kao pisac govora Borisa Jeljcina, u svojoj knjizi piše i o masakrima na Markalama.

Nikiforov tvrdi da su oficiri ruskog bataljona, koji se nalazio oko Sarajeva, kategorički tvrdili da Srbi nisu mogli granatirati Markale. Taj istoričar je došao do informacija da u avgustu 1995. godine Markale nisu gađane iz minobacača, već su, po scenariju zapadnih obaveštajnih službi, tu krvavu akciju obavili Muslimani, sa jedne od susednih višespratnica.

Nikiforov je uveren da su i u februaru 1994. godine zapadne službe organizovale akciju pod nazivom - “Ciklon-1” kada je na Markalama poginulo mnogo ljudi. I tada su krvavu akciju izveli Muslimani. Cilj oba “ciklona” je bio da se stvori povod da NATO napadne srpske položaje.

Januara 2004. godine, tužioci u slučaju protiv Stanislava Galića, srpskog generala koji je komandovao opsadom Sarajeva, pred Međunarodnim krivičnim sudom za zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavije, predstavili su kao dokaz stručni izveštaj balističkog eksperta Berke Zečevića. Zajedno sa dvoje kolega, Zečevićeva istraga je otkrila šest mogućih mesta sa kojih je dotična granata mogla biti ispaljena, od kojih su pet bili položaji VRS-a, a jedno pod kontrolom Armije RBiH[6]. Mesto pod kontrolom Armije RBiH je bilo vidljivo promatračima UNPROFOR-a, koji su potvrdili da tog dana ni jedna granata nije bila ispaljena sa tog položaja. Zečević je dalje objasnio da su se neki delovi projektila mogli proizvoditi samo u dva mesta, a oba su bila pod kontrolom Vojske Republike Srpske[7]. Istraživajući pravac minobacačkog projektila od 120 mm, Zečević je konačno utvrdio kako je on ispaljen sa srpskih položaja na području cela Mrkovići, ceveroistocno od ctarog gpada[8]. Sud je na kraju odlučio da je Galić kriv bez osnovane sumnje za svih pet granatiranja za koje su ga tužioci optužili, uključujući i Markale, te je osuđen na doživotny robiju. Iako je o presudi opširno izveštavano preko međunarodnih medija, prema tvrdnjama Helsinškom odboru za ljudska prava u Srbiji, odluka suda je ignorisana u samoj Srbiji i Crnoj Gori[9].
[uredi] Posledice

Iako je predmet kontroverzi ko je odgovoran za masakr NATO je optužio Vojsku Republike Srpske i iskoristio to granatiranje kao povod za ulazak NATO pakta u rat protiv bosanskih Srba i nastavak akcije NATO pakta i Hrvatske protiv Republike Srpske Krajine započete dvadesetak dana ranije. Tim akcijama potpuno je proterano srpsko stanovništvo sa teritorije Kninske Krajine, kao i srpsko stanovništvo iz zapadnih i jugozapadnih delova Bosne i Hercegovine. Republika Srpska je vojnički poražena i bila je prinuđena da potpiše mir u kome je izgubila više od trećine svoje dotadašnje teritorije.

NATO JE OPTUZIO I SADAMA DA PROZIVODI ORUZJE ZA MASOVNO UNISTENJE,PA SU KASNIJE PRIZNALI DA SU LAGALI.A KAKO ZNAMO DA JE ALIJA I SREBRENICU SCENIRAO,A MLADIC IZVRSIO,PA ZAPAD PREUVELICAO, tako je jasno da su i Markale kao i na Kosvu mnogo toga,konstrukcija. Evo kako njemacki objektivni novinari hvataju u lazi zapadnjakew u vezi Kosova:

http://pedja.supurovic.net/fragmenti-za ... storiju-ii
+BE+CP+
Војвода
Војвода
 
Порука: 1229
Приступио: авг 2008

Re: Непозната историја

Порука +BE+CP+ 8.1.2012. 0:59

http://www.facebook.com/photo.php?fbid= ... permPage=1

VJESTACKI NAROD - KAMELEONSKE INSTITUCIJE

Kako su danasnji Hrvati ne kompaktan narod u etnickom smislu,vec ideoloska pripadnost ili tzv narod koji Vatikan stvara na osnovu katolicke vjere od Srba i drugih...tako su i njihove osnovne "nacionalne" institucije naknadno dobijale hrvatsko ime. Valjda bi trebalo da institucijama prethodi narod i narodno ime pa da se zove npr HRVATSKI SABOR, MATICA HRVATSKA, HRVATSKA AKADEMIJA ZNANOSTI, HR ZAVOD SV JERONIMA itd...Kod njih je bas sve ovo,temelj,na staklenim nogama,jer je politika isla za tim da se kalkulisanjem vrsi nasilje nad istorijom i etnickom pripadnoscu...

.............


SLAVONSKI SABOR JE POSTAO KASNIJE HRVATSKI SABOR!

http://www.facebook.com/photo.php?fbid= ... 47&theater

Zagreb, kameleonske institucije: SLAVONSKI pa tek kasnije HRVATSKI SABOR, od kada je hrvatski od tada je srbomrzacki

http://www.facebook.com/topic.php?topic ... 2328987747

................

http://www.facebook.com/topic.php?uid=3 ... opic=12916

ZAVOD SVETOG JERONIMA, ilirski,pa hrvatski,opet ilirski,pa iz 2.pokusaja opet hrvatski

http://www.facebook.com/photo.php?fbid= ... 47&theater

http://www.facebook.com/topic.php?topic ... 0#post1043

.....................

http://www.facebook.com/photo.php?fbid= ... 47&theater

Zagreb, kameleonske institucije: MATICA ILIRSKA 1842-1874, pa MATICA HRVATSKA, Kod Srba MATICA SRPSKA UVIJEK!

http://www.facebook.com/topic.php?topic ... #post83590

................

http://www.facebook.com/photo.php?fbid= ... 47&theater

Zagreb, kameleonske institucije: JAZU 1866-1991, pa HAZU 41 do 45.pa JAZU pa HAZU od 1991.do danas. Kod Srba SANU stalno!

http://www.facebook.com/topic.php?topic ... #post83586


/////////////////////////////////////

Da ne bude zabune ni oko ilirskoga imena, najbolje da pustimo osnivaca ilirskog pokreta ali i Katancica da nesto kazu o tome:

http://www.facebook.com/topic.php?uid=3 ... opic=12983

„Sav sviet zna i priznaje, da smo mi književnost ilirsku podigli: nu nama još niti izdaleka nije na um palo ikada tvrditi, DA TO NIJE SRPSKI, već ilirski jezik.”

LJUDEVIT GAJ, „Danica” br.31 za 1846. godinu

...........

MATIJA PETAR KATANČIĆ 1750-1825: naši (se) Iliri svuda Srbljima zovu...Iliri...od Hrvata se razlikuju!

http://www.facebook.com/topic.php?uid=3 ... opic=13495

...

http://www.facebook.com/photo.php?fbid= ... 47&theater

http://www.facebook.com/photo.php?fbid= ... 47&theater

V. Raičević Psunjski, 1944:Slavonski istoričar Matija Katančić (1750. - 1825.), iako katolički sveštenik, ne smatra sve stanovnike katoličke vere na teritoriji koja je 1941. godine prozvana „Nezavisnom državom Hrvatskom“ Hrvatima. Naprotiv, on tvrdi, da su Dalmatinci, Bosanci i Slavonci iste etničke strukture kao i Srbi i da se ovi etnički u mnogome razlikuju od pravih Hrvata, a da je hrvatsko ime ovim krajevima jedino austrougarskim pritiskom nametnuto, mada se ovi narodi nikada nisu tako osećali. Govereći o čistoći jezika Katančić kaže: „Ali se bosansko-dalmatinsko i srpsko narječje odlikuje čistoćom i elegancijom“. O naturanju hrvatskoga imena Katančić piše. „Uvjerit ćeš se, najzad, da se hrvatsko ime u Dalmaciji, Bosni i Srbiji naročito propagiralo, ali se ilirski narodi u ovom predjelu nikada nijesu tim imenom nazivali“.

http://www.facebook.com/photo.php?fbid= ... 47&theater

http://www.facebook.com/photo.php?fbid= ... 47&theater

M. P. Katančić: De Istro eiusque adcolis, 1798.“Nostris profecto Illyriis adeo id familiare est us Srblos passim se compellent, non Serviam incolentes modo, sed universum pene Illyricum, ac Daciam quoque, in primis qui Graecam sequuntur ecclesiam, qui per hoc maxime se ab ceteris distingui putant quod Srbli, Srblyani nuncupantur.”

“It is very usual that our Illyrians call themselves Srblos, not only those who live in Serbia, but [those who live in] all Illyria and even Dacia, particularly those who follow the Greek law [the Orthodox]. They show that they distinguish themselves the most when they call themselves Srbli, Srblyani”.

“Veoma je uobičajeno je da naši Iliri sebe nazivaju Srbljima (Srblos), ne samo oni koji žive u Srbiji, nego i [oni koji žive] u cělom Iliriku, pa čak i Daciji, naročito oni koji slěde grčki zakon [pravoslavci]. Najprepoznatljiviji su po tome što sebe nazivaju Srblji, Srbljani”.



Citat se nalazi pri dnu strane 217.

http://www.facebook.com/photo.php?fbid= ... 47&theater

...........

SADA JE JASNO ZASTO JE ODLUCENO DA SE "NACIONALNI" POKRET NAZOVE NENACIONALNIM IMENOM. ILIRSKO JE SINONIM ZA SRBSKO, KAKO SE OGROMNA MASA SMATRA ILIRIMA a da bi postali Horvati, uzelo se prelazno rjesenje,neutralno ime,da bas ne bude srbsko,protiv kojeg se bore,pa da tu ogromnu masu nehrvata
prevedu u Hrvate. Ignjat Brlic se upecao pa je usao u taj projekat i neki drugi Slavonci.

OTUDA SE NAZVALA MATICA ILIRSKA,I HR NAC POKRET SRBSKIM ILIRSKIM IMENOM,KAJKAVCI KOJI SU TADA HRVATI SE TAKO NISU ZVALI A OVE NAZIVAJU VLASIMA.

............

LJUDEVIT GAJ :

Evo sta kaze Ljudevit Gaj o narodima koji zive na podrucju zapadnog Balkana:

1. Slovenci (Vendi) stanuju u Dolnjoj Štajerskoj, u Kranjskoj, Koroškoj iliti Gorotanskoj, u jednoj strani Istrije, na Laško-Goričkom, dalje u zapadnoj Vugerskoj u Železnoj stolici okol Mure i Raba; brojem skupa 1,240.000 rimskoga vjerozakona; zvan nekoliko samo protestantov.... Прикажи више

2. Horvati u provincialu, u Krajni i u Primorju, u jednoj strani Istrije, na Vugerskom u Banatu, u Baranju, Šimegu, Somođu, u Sladskoj, Železnoj, Sopronskoj i Požunskoj varmeđiji, zatim u Arkiherceštvu Austrije i vu Bosni u Sandžaku Banjalučkom, svi skupa u broju 1,620.000 jesu izvan 194.000 starovjercev svi rimskoga vjerozakona. Narječje horvatsko jest časti vrijedan, stari, ilirski most med Slovenci (Vendi) i med Srblji.

3. Slavonci, žitelji Slavonije i slavonske Granice, i Srijema. Broj njihov iznaša okolo 500.000, od kojih su jedni 247.000 grčkoga; a drugi 253.000 rimskoga vjerozakona.

4. Dalmatini stanuju u Dalmaciji pored Adrijatskog morja, zatim na otocih i vu Dubrovniku, i broje do 400.000′ dušah, k ovim imaju se jošće dodati i oni 80.000, koji su piod Turci i koji u Hercegovini živu, i tako skupa znašaju 480.000, zmed kojih jesu 410.000 rimske, a ostali 70.000 grčke cirkve.

5. Bošnjaci živu izmeđ Drine, Vrbasa, Save, Dalmacije i Hema, brojem 450.000 dijeleći se na islamski, to jest turski, i zatim na rimski i grčki vjerozakon.

6. Crnogorci jesu u Crnoj Gori, koja se od primorja Antivarskog do Bosne preteže. Od Turakah nisu nikad pokoreni bili; i dan današnji jesu slobodni i nezavisni. Š njimi vlada i upravlja Episkop i Mitropolit njihov. Ima ih preko 100.000, od kojih može do 20.000 izajti proti neprijatelju, a svi su grčkoga vjerozakona.

7. Srblji su najpre u Kraljestvu Srpskom (sadašnjoj Knjažini turskoj Serf Vilaet) s objke strane Morave izmeđ Timoka, Drine, Hema, Save i Dunava obitavali; poslije u Austrijansku Slavoniju, južnu Vugersku prešli i tu se naselili. Oni se zloupotrebljeno Raci nazivaju od stranjskih, jer nekoja stran Srbljev živi okolo rijeke Rasce koja je negda cijeli Srbiju na Srbiju i Rasciju dijelila. Od naših prostakov naopako nazivaju se Vlasi, kajti su s ovimi jednakoga vjerozakona. U srpskoj Knjažini (starom srpskom kraljevstvu) i u Vugerskoj ima skupa Srbljev 1,730.000; svi su grčkoga vjerozakona.

/Ljudevit Gaj, ‘Naš narod’, Danica, 1835.

Sto se tice Gaja, jasno je da on u tekstu spominje samo 3 naroda, Hrvate, Slovence i Srbe, jer za Hr kaze da su most izmedju Slovenaca i Srba, a ne nekih Bosnjaka ili Cg...Uostalom evo sta on kaze o jeziku ilirskom, tj stokavstini,koju prihvacaju za knjizevni i kajkavci i cakavci:

„Sav sviet zna i priznaje, da smo mi književnost ilirsku podigli: nu nama još niti izdaleka nije na um palo ikada tvrditi, DA TO NIJE SRPSKI, već ilirski jezik.”

LJUDEVIT GAJ, „Danica” br.31 za 1846. godinu

Dakle on ne zna ni za kakav bosnjacki ili cg jezik, vec samo SRPSKI, iako katolici u Slavononiji, koji su se rasrbili zbog vjere, ne kazu vise srpski,vec uglavnom ilirski,slavonski, pa neki i racki...

7 naroda na 7 oblasti,ali samo 3 nacije! Jer kada spominje Horvate kaze da su most izmedju Slovenaca i Srba! Ako je mislio 7 nacija, kako su onda Horvati most ka Srbima ako izmesju Horvata i Srba imaju jos Dalmatinci,Crnogorci,Hercegovci,Bosanci i Slavonci???Onda nisu nikakav most.A da Gaj zna da su svi ovi spomenuti,sem slo i hr Srbi dokazuje i cinjenica da ilirski jezik,kojim se govori u ovim krajevima upravo stokavski a isti naziva SRPSKIM!

.........

Sada necu navoditi RELJKOVICA *linkove,dokaze, da kaze za Slavonce:

O Slavonče! ti se vrlo varaš,
kojigod mi tako odgovaraš.
Naši stari jesu knjigu znali,
serbski štili, a serbski pisali;

DOVOLJNO je samo navesti da su u kameleonstini slovenacki jezik,kajkavsku ekavicu,kada su od Slovenaca u Zagorju stvorili Hrvate nazvali horvatskim jezikom!

Tada su to Hrvati i to je hrvatski jezik. Kasnije, da bi se prosirili na istok, prihvacaju srbsku stokavsku ijekavicu, i glavni grad,prestonica Hr,mora da se privikava na svoj novi knjizevni jezik. Logicno je da ispasta u tome provincija a ne centar,dusa i srce jednog naroda. Ali i oko jezika nije sve islo bez problema. Kako je i matica ILIRSKA dobila ime, tako je i JAZU, sljedeci projekat, STROSMJEROV, nakon propasti ilirstva,stvorili su jugoslovenstvo,pa preko toga grabe sto nije njihovo.

Isto se jezik nazivao ilirski,jer su ga od ranije,i daleko prije ilirskog pokreta mnogi tako zvali.To se misli na stokavicu. Kasnije je bilo problema oko toga pa su zvali jugoslovenski jezik, hrvatsko slavonski...Slavonci su se opirali!

Ivan Mazuranic,potonji ban 1860 pise: "Da se jezik narodni hrvatsko SLAVONSKI"

U 3.sjednici od 10.prosinca 1860 se naslo i ovo: naredjujem hrvatsko slavonski jezik...

U clanku SRPSKA VOJVODINA u 56 broju POZORA za 1863 reklo se: "mi Hrvati i Slavonci...Ili zar su Hrvati i Slavonci, tako netolerantni..."

Hrvati su od 1835.(do 1895) dva puta mijenjali svoje narodno ime i jezik. Prvo su uzeli ime ilirsko, za koji naziv reče ruski professor Lamanski, koji je izdao knjigu Ilirizam: Na sami fakat, das u Hrvati predložili neprirodno, maglovito ime Ilira Vi ne kažete da je to bilo glupo i ludo. Baš kao da bi mi Velikorusi preložili Malorusima i Belorusima, da se zovemo Skiti. A kasnije ste uteli ime jugoslovensko. Srbi, pak, niti su do sada, niti će od sada mijenjati svoje ime i jezik.
Za Ilirizam je Hrvat Dragutin Rakovec rekao 1843, u brošuri “Mali katehizam za velike ljude”, “Zašto se mi zovemo Ilirima a ne upravo Horvatima? Za to, što hoćemo da imamo literature, a znamo, da naše tri horvatske županije i vojena krajina (u kojima žive kajkavci), ne mogu imati svoje posebne literature. Naša pak literature treba da obuhvati i ostalu našu braću po krvi i jeziku: Slavonce, Dalmatince (eto i Rakovec, smatrao je Slavonce i Dalmatince za narod nehrvatski, koji ne govori i ne piše hrvatskim jezikom), Srbe, Kranjce, jednom reči, sve jugo-zapadne Slavene. Ona se (literatura) ne može nazvati horvatskom po tome, što bi tada svaki od rečenih narodnosti, mogla zahtevati, da se zove njenim imenom. Za to se mora uzeti jedno opšte ime, koje ne će nikog vređati, i kojim su ostali narodi rečene narode nazivali, a to je ilirsko.”

Dakle, kada bi tada Slavonicima rekli das u bećarci pjesme Hrvata, silno bi se uvredili! To konstatuje ovaj kajkavski Hrvat, Rakovec.

Jugoslovenskim imenom, počeo je hrvatski narod nazivati 1861.god.biskup Štrosmajer, podrazumjevajući pod tim i Srbe i Bugare, iz razloga što se nadao da će pod tim imenom ovi narodi preći u krilo “jedino spasavajuće rimokatoličke vire.” Ali kod Srba nije tada upalilo ni jedno ime (tek kasnije od kraljevine Jugoslavije, na žalost…pa sve donedavno)

...........

i pismo je nasilno mjenjano,iz cirilice u latinicu

U Slavoniji, medju rimokatolicima, pocela je da istiskuje cirilicu - latinica tek od DRUGOG DECENIJA 18.v., kada su poceli u nju dolaziti svjetovni svestenici i kaludjeri rimski iz Hrvatske, nu mi imamo podataka, da su se FRANJEVCI tome opirali i u CETVRTOM DECENIJU TOGA VIJEKA. Tako npr.franjevacki provincial LUKA KARAGIC izdao je 1.jula 1736.g. okruznicu na sve manastire i fratre njemu potcinjene, u kojoj u tacci 6., POD PRETNJOM STROGE KAZNE, ZABARNJUJE I JEDNOM FRANJEVCU DA NARONIM JEZIKOM PISANA PISMA LATINSKIM SLOVIMA PISE, NEGO ISKLJUCIVO SAMO CIRILICOM, jer je i pismo dar Bozji, narocito darovan narodima i jezicima, a ne daje se mnogima" (Ivanovic-Bunjevci i Sokci,p.162.)

http://www.bunjevci.com/site/knjige/razprava.pdf

pogledati 162 str! Biskup Ivan Antunovic,Bunjevac

http://www.facebook.com/topic.php?uid=3 ... opic=12942

a evo kako Bunjevce vidi etnicka mapa Madjarske 1920.godine

KATOLICKI SRBI (za prevode na neke strane jezike)

http://en.wikipedia.org/wiki/File:Ethno ... _rouge.jpg

http://www.facebook.com/topic.php?uid=2 ... opic=16231

............

Ignjat Brlic, u svom predgovoru njemackim jezikom pisane gramatike od 1833.g., napomenuo je, da je u FRATARSKOJ KNJIZNICI U NASICAMA vidjeo sve do 1721.g. manastirske racune i nacrte za propovjedi pisane CIRILICOM.

..........

Nije nimalo slucajno sto je, 1572.g., Volfgang Lenc na svojoj karti Ugarske cijelo podrucje istocno od Valpova i Djakova nazvao Srbijom. Katolicki svestenik Gercak je, 1573.g., pisao da Srbija pocinje od Mohaca. Na madjarskoj geografskoj karti iz 1596.g. Srem istocno od Bosuta naziva se Rascia. Francuski konzul u travniku David, 1807.g., pisao je da su Turci Slavoniju i Banat nazivali Austrijskom Srbijom. Hrvatsko ime u Slavoniji je bilo potpuno nepoznato, a prema Hrvatima je inace postojala netrpeljivost i medju slavonskim katolicima. Tako su slavonski fratri, 5.aprila 1698.g., pisali djakovackom biskupu da spreci dolazak zagrebackih svestenika, pa isticu: "Svi cvrsto i postojano, jednodusno i slozno tvrdimo da necemo nikad primiti ni onoga koga bi mozda on poslao niti ma koga drugog od HRVATA, pa makar bio i svetovnjak." Fra Marko Bulajic je 1707.g., kao franciskanski provincijal, molio cara Josifa I da spreci dolazak svetovnog svestenstva iz Hrvatske, koje namjerava da im oduzme parohije. Prema njemu, zagrebacki biskupi "dovode prezvitere HRVATE, koji OVOM NARODU NISU NIMALO DRAGI NITI DOBRO ZNAJU JEZIK NARODA."

.........

Inace ilirski i Racki se odnosi na Srbe ne i na Bugare,jer su Bugari srbizirani tursko pleme, a i glavni grad Sofija se prije njihovog doseljenja,a sve do 19.vijek zvao SERDIKA po trackom plemenu Serdi tj Srbi.

.............

http://www.facebook.com/photo.php?fbid= ... 47&theater

ZAGREBAČKA KATEDRALA POSVEĆENA PRAVOSLAVCU MAĐARSKOM KRALJU STEFANU

Sada se nerado iznosi ta cinjenice,pa na hr wiki nema pomena da je glavna hr crkva posvecena pravoslavnom Madjaru i to kralju Madjara!

http://hr.wikipedia.org/wiki/Zagreba%C4%8Dka_katedrala

Katedrala je okosnica jezgre biskupskog grada, a od 19. stoljeća je simbol Zagreba i cijele Hrvatske, te tako najveći spomenik vjere i kulture i duhovno središte hrvatskog naroda. U nju je utkana naša prošlost, sadašnjost i budućnost.

http://www.glas-koncila.hr/index.php?op ... &Itemid=89

Zagrebačka je katedrala posvećena Uznesenju Blažene Djevice Marije, a suzaštitnik je sv. Stjepan kralj.

.............

KAMELENOSKE TITULE: HRVATSKI MITROPOLIT ne postoji, ali postoji PRIMAS SERBIAE, HUNGARIAE...

http://www.facebook.com/topic.php?topic ... 2328987747

HRVATSKI MITROPOLIT

taj naziv je potpuno proizvoljan, samozvan i prezuet iz hrvatske stampe, mada ga nikad i nigdje nije Rimska kurija upotrebila. METROPOLITA CROATICS NE POSTOJI. Postoji Metropolita zagrebacka biskupije, a nikako Hrvatski metropolit ili metropolita Hrvatske koji bi naziv imao da odgovara madjarskom Primas Hungariae. POSTOJI I NAZIV PRIMAS SERBIAE, ali Metropolita Hrvatske ne

Viktor Novak

47.str

http://www.ivantic.net/Ostale_knjiige/m ... lavlja.pdf

MAGNUM CRIMEN,2 u knjizi neobjavljena poglavlja
+BE+CP+
Војвода
Војвода
 
Порука: 1229
Приступио: авг 2008

Re: Непозната историја

Порука +BE+CP+ 8.1.2012. 1:01

http://www.facebook.com/photo.php?fbid= ... permPage=1

SERBSKI GRB JE CRVENI DVOGLAVI ORAO

Zastava "Serbije" iznad Skoplja, na karti A.Dulserta iz 1339.

http://serbona.org/?page_id=283

Ovo je prvi likovni prikaz srbske državne zastave. Pomorska karta Angelina Dulcerta iz 1339. godine, na pergamentu iz dva spojena dela (1020mm/750mm) sadrži vinjete gradova, od kojih su neke sa zastavama. Rađena je u više boja i proizvod je katalonske radionice kartografa sa Majorke. Na uspravnom kopljištu koje se završava kuglom , postavljena je zastavi iznad grada Skoplja. Na žutom kvadratnom polju, naslikan je crveni dvoglavi orao raširenih krila. (Grafika zastave je rađena na osnovu crno-bijele slike karte i opisa boja zastave iz „MCJ-Srednjovekovne karte“ Narodna knjiga Beograd, 1979. godine, a karta se čuva u Bibliotheque national, Paris,Department des cartes et plans, Res. –Ge.B.696).

http://sr.wikipedia.org/sr-el/%D0%A1%D0 ... Dusana.gif


GRB SRBIJE JE CRVENI DVOGLAVI ORAO!

Obrazloženje idejnog rješenja grba Srbije (fotografija nije prikazana)

Bili smo i carstvo (bijeli dvoglavi orao na crvenoj podlozi), ... bili smo i mala kneževina (bijeli krst sa ocilima na crvenoj podlozi),...ali je sačuvana konstanta i najvažniji, najizvorniji i najstariji simbol srbske države, tj. crveni dvoglavi orao na bijeloj podlozi. Cijelim grbom gospodari (iz samog centra štita!) u zlatnoj boji dat, krst cara Dušana kod Manastira Hilandara. Crveni dvoglavi orao je preuzet sa savremenog izvoraj tj.sa sokla iz srbske Crkve Bogorodice Ljeviške! Oblik krina na štitu je preuzet sa odežde cara Dušana, na fresci u Pećkoj patrijaršiji. Bijeli dvoglavi orao (u pozadini,iza crvenog orla) je preuzet sa Dušanovog mermernog carskog prestola u Dečanima! I oblik krune iznad štita približno odgovara krunama srbskih srednjevjekovnih vladara. Samo ovakav, pravi, istinski i iskonski grb Srbije, sa izvornim heraldičkim oznakama iz Dečana, Bogorodice Ljeviške, Pećke patrijarpije i Hilandara...može osnovano stajati uz poruku "Kosovo je Srbija!" Aktuelni grb Srbije kao POGREŠAN, PONIŽAVAJUĆI I DEGRADIRAJUĆI (KOJI SRBIJU STAVLJA U SASTAV JEDNE DRUGE, TUĐE DRŽAVE I POD TUĐINSKOG GOSPODARA), ...koji ne sadrži pravi grb Srbije i ništa sa srbskog Kosmeta, ...ne može nositi, objašnjavati i braniti navedenu poruku o Kosmetu u Srbiji.


.........

Iz revije Istorija za derikožu 9519.g.

Nakon teksta "Krst i ocila simboli spasenja i svjetlosti" u časopisu Istorija br.11-2010., čije su bitne "teze" da Srbija u srednjem vijeku nije imala svoj poseban državni (zemaljski) grb, te da se ne zna da li je dvoglavi orao bio simbol dinastije ili države... može se zaključiti, najblaže rečeno, da to ni u kom slučaju nije tačno.

Uvrijeđen radom srbskih heraldičara na jednom drugom primjeru (Gacko - gradić u Srbskoj sa 400 slika u mjesnoj Spomen sobi evo, već 10 godina, nosi grb na kojem su znakom predaje Turcima poniženi i sav srsbki narod, i Republika Srbska, i Hristos i hrišćanstvo itd), uložio sam istraživački napor da provjerim rezultate rada pomenutih srbskih heraldičara i u daleko važnijim njihovim dostignućima u krucijalnim pitanjima srbske heraldike. Rezultati do kojih sam došao publikovao sam u mojoj knjizi "O osnovnim pitanjima srbske heraldike" u Beogradu 2005.g.

http://www.czipm.org/marushich01.html

Takođe, kao posljedica banalno očiglednih zaključaka do kojih sam došao (čije površno nabrajanje slijedi), uzeo sam sebi slobodu da uradim sopstveno idejno rješenje za pravi, izvorni i istinski grb Srbije. Trebalo je i objasniti izvorna značenja tri osnovne boje srbskih dvoglavih orlova (crvena, bijela i zlatna), te kada su, zašto i kako mijenjani osnovni principi nošenja dvoglavih orlova na odeždama srbskih vladara, odnosno ispod njihovih nogu.

Dokazima koji su navedeni u mojoj knjizi (kao i desetinama dokaza do kojih sam došao naknadno, tj. nakon objavljivanja knjige) nepobitno se može smatrati dokazanim:

- Ne može biti ni govora o tome da srbski dvoglavi orao (prvi put se javlja na odeždi kneza Miroslava krajem 12.vijeka) potiče iz Vizantije, jer je Vizantija sve do druge polovine 13.vijeka koristila JEDNOGLAVOG ORLA. Može se reći da je vremenski period od stotinjak godina dijelio prihvatanje oznake dvoglavog orla u Srbiji od prvih primjera dvoglavog orla u Vizantiji. Naime, prvi vizantijski dvoglavi orlovi datiraju iz perioda kada je car Mihailo VII Paleolog iz latinskih ruku povratio Carigrad, na čijim su zidinama Latini već bili ustalili upotrebu crnog dvoglavog orla na žutoj podlozi.

- Srbska srednjovjekovna država je cijelim tokom svoga postojanja kao slobodna država (od Nemanje pa do definitivnog pada pod Turke 1459.godine) imala samo jednu-jedinu heraldičku oznaku i to je bio CRVENI DVOGLAVI ORAO NA BIJELOJ PODLOZI.

- KRST SA OCILIMA NIKAD NIJE BIO HERALDIČKA NITI OFICIJELNA HERALDIČKA OZNAKA SLOBODNE SRBSKE SREDNJOVJEKOVNE DRŽAVE.

- I u doba srbskog carstva Srbija je i dalje nosila heraldičku oznaku crvenog dvoglavog orla na bijelom štitu, s tim što je kao heraldička oznaka za novi kvalitet, tj. za srbesko Dušanovo carstvo (koje se sastojalo od Srbije i Helade, jer se Dušan zvanično titulisao carem "Srbljem i Grkom" (NE ZNAM DA LI JE PISALO BAS GRKOM ILI ROMEJEM,TREBA NEKAKO PROVJERITI,NISAM USPJEO), PRIDODAT je i BIJELI DVOGLAVI ORAO NA CRVENOJ PODLOZI ČIJE BI SE HERALDIČKO ZNAČENJE MOGLO PREDSTAVITI DA JE BIJELI ORAO JEDANK CRVENOM DVOGLAVOM ORLU kao heraldičkoj oznaci Srbije plus heraldičkoj oznaci Helade. Odmah sa proglašenjem carstva, Dušanov maloljetni sin Uroš je proglašen za kralja i dodijeljene su mu sve teritorije sjeverno od Skoplja, što znači i teritorija Srbije. Stoga nije ni malo slučjno da su u Crkvi Sv.FRANJE U BERGAMU U ITALIJI PRIKAZANI I DUŠAN I UROŠ I TO TAKO DA JE PRVOM NA GRUDIMA BIJELI DVOGLAVI ORAO, A DRUGOM NA GRUDIMA CRVENI DVOGLAVI ORAO.

(Prikazana je fotografija te freske iz Bergama)

http://it.wikipedia.org/wiki/Convento_d ... Bergamo%29

Nestankom srbskog carstva prestaje upotreba oznake carstva tj.bijelog dvoglavog orla na crvenoj podlozi (koji je označavao Srbiju i Heladu) a CRVENI DVOGLAVI ORAO NASTAVLJA DA EGZISTIRA KAO JEDINA OFICIJELNA HERALDIČKA OZNAKA SRDNJOVJEKOVNE SRBIJE sve do njenog nestanka 1459.godine.

- Stotinjak godina nakon nestanka srbske države, zapadna FIKTIVNA HERALDIKA, ne mogavši da dešifruje komplikovana značenja izvornih srbskih heraldičkih oznaka (bijeli, žuti, crveni dvoglavi orlovi itd), a želeći da ima barem FIKTIVNU HERALDIČKU OZNAKU SRBIJE, pošla je od nesporne istorijske činjenice da je Srbija koja je neposredno prethodila padu pod Turke u formalnom smislu bila vizantijska despotovina. Izvorna heraldička oznaka Vizantije bio je ZLATNI KRST SA OCILIMA NA CRVENOJ PODLOZI, a titula despota je bila prva ispod carske. Stoga je ZAPADNA FIKTIVNA HERALDIKA označila Srbiju za jednu stepenicu DEGRADIRANIM VIZANTIJSKIM SIMBOLOM, TJ.SREBRNIM (u heraldici su srebrena i bijela boja identične) TJ.BIJELIM KRSTOM SA OCILIMA.

- Vaskrsom srbske države 1804.g., NEPISMENI SRBSKI USTANICI SU BILI DALEKO OD INTELEKTUALNE MOĆI DA DEŠIFRUJU I OBJASNE HERALDIČKE SIMBOLE KOJE SU NASLIJEDILI. BILI SU SVJESNI DA U FIKTIVNOJ HERALDICI POSTOJI OZNAKA ZA SRBIJU KOJU JOJ JE OKTROISALA ZAPADNA FIKTIVNA HERALDIKA (bijeli krst sa ocilima na crvenoj podlozi), a po crkvama i manastirima su uočavali crvene, zlatne i bijele dvoglave orlove u čije značenje nisu bili u stanju da proniknu. Ne samo da to nisu bili u stanju nepismeni srbski seljaci - ustanici, nego to nisu bila u stanju ni eminentna imena aktuelne srbske heraldičke i istoriografske misli.

- Kralj Milan je 1882.godine proglasio Kraljevinu Srbiju, pa je taj novi kvalitet države tražio i novu heraldičku oznaku. STOJAN NOVAKOVIĆ ĆE UČINITI NAJKATASTROFALNIJU STVAR KOJA SE MOGLA TOG TRENUTKA UČINITI, TJ. BIJELI KRST SA OCILIMA ĆE STAVITI U SAMI CENTAR CRVENOG ŠTITA NA KOJEM JE PRIKAZAN BIJELI DVOGLAVI ORAO, pa je značenje aktuelnog grba Srbije DA JE NEKA VIZANTIJSKA DESPOTOVINA POROBILA DUŠANOVO CARSTVO I DA GOSPODARI NAD NJIM (dosljedna primjena osmog osnovnog pravila heraldike). DUŠAN, NEMANJA I SVI NEMANJIĆI KOJI SU PROLILI POTOKOE SRBSKE KRVI DA BI OD VIZANTIJE ODVOJILI SAMOSTALNU I NEZAVISNU SRBSKU DRŽAVU, DANAS BI SE PREVRTALI PO GROBOVIMA KADA BI SAZNALI KAKVE TO HERALDIČKE OZNAKE NOSI AKTUELNA SRBSKA DRŽAVA! Mnogo je naroda na svijetu koji bi dali ne znam šta da imaju svoj 800 godina star heraldički simbol odnosno grb. SRBI SU (sa heraldičarima kao što su DRAGOMIR ACOVIĆ, ALEKSANDAR PALAVESTRA i drugi) TAKAV NAROD DA VEĆ 800 GODINA IMAJU OZNAKU SVOJE SLOBODNE SRBSKE DRŽAVE, ALI JE JOŠ NI DAN-DANAS NE ZNAJU I NE KORISTE! Zamislimo da danas neko srbskom narodu kaže: "Uzećemo ti Miroslavljevo jevanđelje i ne treba ti, jer imaš Vukov prijevod Novog zavjeta".

Dokaza za svaku od navedenih teza ima mnogo (do brojnih novih dokaza sam dolazio i nakon publikovanja moje knjige) i detaljnom obrazlaganju svake od njih bi se, po potrebi, mogao posvetiti po jedan članak u narednim brojevima časopisa "Istorija". Ovdje ću telegrafski ukazati samo na neke od najvažnijih.

U Manastiru Žiča, na ornamentu portika ispod kule su crveni dvoglavi orlovi na bijelom (13.-14.vijek) u naizmjeničnom nizu sa grčkim krstovima.

S obzirom na to da se zna uloga Žiče u tadašnjoj srbskoj državi, nimalo nije slučajno da se upravo heraldički simbol tadašnje srbske države tako dominantno često ponavlja baš u onom dijelu crkve koji ima polusvjetovni karakter tj. u portiku kule.

U južnoj kapeli Žiče, na odeždi Sv.Đorđa su CRVENI DVOGLAVI ORLOVI NA BIJELOM (13.-14.vijek). Sve izgleda potpuno logično ako se zna da je, po predanju, 1170.g.upravo čudo Sv.Đorđa spasilo Nemanju koji je, u svijesti Nemanjića, smatran za osnivača srbske države, pa se ovdje direktno saopštava da je Sv.Đorđe ZAŠTITNIK SRBSKE DRŽAVE (moj komentar: to posebno danas ima veliku simboliku, da Sv.Đorđe ubija AŽDAJU (NATO-Amerika) koja nas je bombarodvala, oduzela Kosovo, sankcije, sataniyacije...) Da sve bude do kraja logički konzistentno, do Sv.Đorđa je portret Sv.Dimitrija Solunskog koji je očigledno zaštitnik solunske vizantijske DESPOTOVINE, pa su na njegovoj odeždi BIJELI GRČKI KRSTOVI NA CRVENOM.

Na BIJELOM soklu (oko 1310.godine) Milutinove Bogorodice Ljeviške je više CRVENIH dvoglavih orlova dok su IZNAD NJIH i Milutin, i Stefan Prvovjenčani i Sv.Sava, pa, na neki način, i sam Nemanja, dakle sve SVJETOVNI I DUHOVNI VLADARI SRBSKE DRŽAVE. Ima li išta logičnije i prirodnije nego da se ISPOD VLADARA DRŽAVE postavi heraldička oznaka države kojoj su nadređeni?! Čak i da nema drugih brojnih dokaza o tome da je CRVENI DVOGLAVI ORAO NESUMNJIVO BIO OZNAKA ZA SRBSKU DRŽAVU, ova freska bi bila dovoljan i nepobitan dokaz da je to zaista bilo tako.

http://www.kosovo.net/ljeviska2.html

pogledati ovde predposljednju sliku!

Katalonski kartogarf A.Dulsert je 1339.g., na kulu Skoplja, TADA KRALJA Dušana, stavio bijelu zastavusa crvenim dvoglavim orlom. (na netu sam našao samo ovu izand sa žutom pozadimom, izgleda da je original sa bijelom) S obzirom na to da ne postoji nijedan izvorni SRBSKI Dušanov portret na kojem bi dvoglavi orlovi bili na njegovoj odeždi, a ipak se pojavljuje NA KULI njegovog prestonog grada, jedini mogući zaključak je da je isti simbol označavao državu čiji je Dušan bio kralj. Iz približno istog perioda su i dvoglavi orlovi na odjeći Jovana-Olivera u Crkvi Sv.Sofije u Ohridu (OHRID JE U SASTAVU SRBSKE DRŽAVE OD 1334.G.)

Definitivnu i nepobitnu potvrdu gornjih zaključaka pruža i inventarni popis (1362.godina) poklona srbskih vladara Crkvi Sv.Nikole u Bariju gdje se izričito, na SRBSKOJ pozlaćenoj srebrnoj KULI (najvjerovatnije poklon Stefana Dečanskog ili kralja Dušana) spominju CRVENI DVOGLAVI ORLOVI.

Na fresci crkve sv.Franje (druga polovina 14.vijeka) u Bergamu, na grudima i leđima mladog srbskog KRALJA UROŠA, koji je pored njegovog oca - CARA DUŠANA, JESU CRVENI DVOGLAVI ORLOVI. Razloge nastanka ove i ovakve freske sam detalno objasnio u mojoj knjizi. Crtač je očigledno znao da Uroševa tadašnja država nosi oznaku CRVENOG DVOGLAVOG ORLA, a Dušsanova BIJELOG DVOGLAVOG ORLA, pa je iste oznake (po zapadnim uzorima) stavio na njihove grudi.

Na Minhenskom srbskom pasaltiru

http://sr.wikipedia.org/sr-el/%D0%9C%D0 ... 0%B8%D1%80

(kraj 14.vijeka) CRVENI DVOGLAVI ORAO JE DIREKTNO NA TLU SRBIJE, ondosno OPET ISPOD SRBSKIH VLADARA I CRKVENIH DOSTOJANSTVENIKA. (prikazana fotografija u casopisu, kao i niz drugih) Ponovo ukazujemo na to da je, čak i da uopšte nema drugih prikaza za crvenog dvoglavog orla, ova ilustracija sasvim dovoljna da se neopozivo zaključi da je crveni dvoglavi orao bio oznaka za DRŽAVU (ZEMLJU) SRBIJU.

U venecijanskoj biblioteci Marcijana, na minijaturi Brevario Grimani (1477.g.) iznad Bogorodice se vije i jedna zlatna zastava sa crvenim dvoglavim orlom.

Na Žefarovićevoj Pretstavi Sv.cara Uroša (1746.g.) na Uroševom ogrtaču (i pod nogama) su crveni dvoglavi orlovi.

(Crnojevići su uzeli dvoglavog orla Nemanjića, pa je to takav izgled orla

http://sr.wikipedia.org/sr-el/%D0%A6%D1 ... 1%9B%D0%B8

a samo treba ispitati boju,da li je isto bio crveni orao i da li se to gdje kasnije navodi... poznato mi je da su i Albanci preko Skenderbega uzeli ovog orla od Crnojevića

http://hr.wikipedia.org/wiki/Zastava_Albanije

Inače Albanija nikada nije bila ni kraljevina ni carevina, pa i nema kasniju simboliku dvoglavi orao kod njih kao kod nas, crkveni i svjetovni vladar, kralj, dakle Sveti Saba i brat mu Stefan Prvovjencani)

Srbski crveni dvoglavi orao je jedinstven zbog boje i ovolika brojna i uporna njegova upotreba nepobitno svjedoči o njegovoj posebno ogromnoj važnosti, dok njegov položaj i mjesto na svim pobrojanim aplikacijama, NEPOBITNO I JEDNOZNAČNO KONZISTENTNO UKAZUJE DA JE TO BIO STALNI ZNAK SVAKE SRBSKE DRŽAVE OD NEMANJE DO 1459.GODINE.

U prilog istim zaključcima idu i izvorni pojavni oblici bijelog srbskog dvoglavog orla u vrijeme careva Dušana i Uroša.

Pored toga što se bijeli dvoglavi orao na dušanovim grudima javlja na spominjanoj fresci u Bergamu (14.vijek), presudno bitno značenje ima bijeli dvoglavi orao na crvenoj podlozi na Dušanovom CARSKOM prestolu u Dečanima.

Ovde se vidi mermerni presto cara Dušana u Dečanima

http://virtuelnasrbija.com/klub/agora/a ... retece/30/

Tačno je da je izgradnju ovog manastira započeo Stefan Dečanski, ali je tačno i da je isti završio i dekorisao upravo Dušan. Tačno je da je na istoj stolici (po Dečanskoj povelji) mogao i smio da sjedi samo srbski kralj i vrlo je moguće da je, na istom prestolu, do 1345.g., stajao crveni dvoglavi orao na bijeloj podlozi. Međutim, nakon 1345.g., na istom prestolu, za vrijeme božije službe, u tada najvećoj srbskoj crkvi u sopstvenoj zadužbini, sjedi srbski car Dušan, pa se, na istoj stolici, jednostavno morao pojaviti znak bijelog dvoglavog orla na crvenoj čoji. Dakle, ako se oko istog Dušanovog prestola, u Dušanovim Dečanima, javlja više Dušanovih portreta i ako ni na jednom od tih portreta nema dvoglavih orlova na Dušanovim haljinama, nego se bijeli dvoglavi orao javlja SAMO NA DUŠANOVOJ STOLICI, onda je potpuno evidentno da bijeli dvoglavi orao na crvenoj podlozi može biti oznaka isključivo za srbsko, Dušanovo carstvo.

O istom svjedoči bijeli dvoglavi orao na crvenoj podlozi u trpezariji Hilandara, koji potiče iz vremene Dušanovog boravka na Svetoj gori koja je tada bila u sastavu srbskog carstva.

Na fasadi, OPET, KULE, svetogorskog manastira Filoteja, čiji je car Dušan bio jedan od glavnih ktitora i darovatelja, jeste bijeli dvoglavi orao na crvenom štitu. čime je isti manastir, uz izraze zahvalnosti svome izdašnom ktitoru, OPET GRBOM NA FASADI KULE saopštavao pripadnost srbskom carstvu.

http://www.chalkidiki.com/athos/philotheou.html

U Markovom manastiru, na portretu Uroša kao cara (14.vijek) IZA CARA je dvoglavi orao koji označava državu, a ne cara.

U ilirskim grbovnicima, grb "CARSTVO od Nemanje ustanovljeno je" je bijeli dvoglavi orao na crvenom štitu.

Branko Marušić, Gacko, Republika Srbska

............

REZIME:

SRBSKI GRB JE CRVENI DVOGLAVI ORAO NA BIJELOJ POZADINI, BEZ OCILA, KOJI SU ZAPADNI DODATAK NAMA, KAO DESPOTOVINI. BIJELI JE BIO DUŠANOV KAO CARA I HELENA I DRUGIH, A CRVENI SAMO NAŠ!

Razlozi zbog kojih Acović ne želi da iznese istinu o našem pravom grbu nisu mi poznati, ali i sumnja u naredbe "viših sila" sa zapada nisu isključene. Čim imamo ovakvu nacionalno nesvjesnu državu u raspadu jasno je da sami ne znamo ni sami sebe ni svoju istoriju, pa i ne čudi da danas imamo zapadno skrojeni grb Srbije kao svoj, a da svoj istinski grb i ne poznajemo, a baš nas on veže sa Kosovom i Metohijom, a ovaj drugi ne! Možda to i je razlog što među intelektualcima i elitom imamo puno ljudi tipa Nataše Kandić i Čede Jovanović, pa oni koji znaju ne žele da znaju zbog ličnih materijalnih interesa. Nije slučajno ni što imamo cirkus po pitanju državnih obilježja i da se države brže raspadnu nego što nešto i promjenimo. Dobismo bijelog dvoglavog orla,a Acović je stvorio već novija ocila, pa sada na Vladi Srbije imamo takve zastave a na drugim zgradama ministarstava stare...i ko sada zna koji je pravi grb Srbije. Tek što su uveli tablice sa starim ocilima, dođoše novi itd...

Izgleda da zaista treba da preispitamo oubiljnije svoju istoriju da nam se ovakve sramne stvari više ne dešavaju. Nismo Kosovo i Bosna da nam kroje zastavu, grb i himnu, ali bar bi sami trebali to da znamo. A kako ne znamo, isto ne znamo ni da čuvamo svoje pa nam sve i nestaje.

ps.lično mi se ne sviđaju grbovi koje stvara Acović, imaju neke ružne oblike, zagasite boje i djeluje ružno...

samo sto izgleda nije bila zuta pozadina vec bijela,a iz dubrovnika imamo crveno plavu zastavu serbije,iz 13 vijeka!
+BE+CP+
Војвода
Војвода
 
Порука: 1229
Приступио: авг 2008

Re: Непозната историја

Порука +BE+CP+ 8.1.2012. 1:02

http://www.facebook.com/photo.php?fbid= ... permPage=1

RIMOKATOLICKA CRKVA KRISTA KRALJA, BEOGRAD

Ustašama nije bilo dosta srpske krvi i njihovih imanja po „Nezavisnoj državi Hrvatskoj“. Kad su svršili sa Srbima tamo, okrenuli su se i prema matičnoj srpskoj zemlji Srbiji, u nameri da ovde povećaju srpski danak u krvi. To najbolje svedoči ovo uhvaćeno pismo beogradskog ustaškog stožera broj 9, sakrivenog iza oltara katoličke crkve „Krista Kralja“ u Beogradu, koje glasi:

Velemožnom gospodinu stožernome poručniku
Poglavnikove tjelesne bojne
Zagreb

Dragi stožerniče, hrabri ustašo!
Šaljem ti list po našem hrabrom ustaši Zvonku uz blagoslov katoličke crkve Krista Kralja u našem budućem katoličkom Beogradu.
Pripovjedao mi je Zvonko, da su naši hrabri ustaše muslimani i katolici pobili i poklali srbijanske cigane u Mačvi i Šapcu.
Zvonko mi reče, da je on sam svojom rukom zaklao dvadeset i pet pravoslavaca u Mačvi, te mu zato katolička crkva oprašta sve grjehove, a sveti otac papa nagradit će sve hrabre hrvatske sinove, koji su stavili pod katolički mač ove balkanske šizmatike.
Svi katolici Hrvati i muslimani, ustaše u Beogradu, učlanjeni su u našoj tajnoj ustaškoj organizaciji i čekaju nestrpljivo aneksiju Beograda hrvatskog grada, domovini Hrvatskoj.
U cijeloj ciganjskoj Srbiji razapeli smo uhodarsku mrežu, koja radi punom parom. Zaostali Hrvati i muslimani ostali su u prividnoj službi ciganjske Srbije i imade ih priličan broj u svakom uredu i po ministarstvima i ostalim branžama. Naveli smo ti i tajne šifre za dopisivanje. Zagreb će poslati upute, koje imaju delegati u ciganjskom Beogradu.
Glavni stožer radi na tome, da se unište pravoslavci na Balkanu, na slavu katoličke crkve.
Sabiramo podatke o srpskim komitama i vojvodama, jer smo došli u posjed njihovih spisa i naređenja. Dakle vidiš, da hrvatska stvar napreduje preko Drine do Niša i od Niša do Soluna.
Podatke smo danas poslali sa spisima. Prenio ih je broj 129 u Zemun. Informiraj se kod glavnog stožera u Zagreb da li je broj 129 uručio sve. Novac za Niš i Kragujevac šaljemo redovno.
Za Dom spremni!
Ustaški stožer broj 9.

PS. Uz list se prilaže otisak pečata „Topličkog četničkog odreda“ sa grbom i potpisom, odsječenog sa jednog četničkog spisa.

http://velisarajicevic.tripod.com/

................

99.

...a onda i one povampirene AUSTRIJSKE STAMPE koja propagira lazne vijesti, kao da je NEPODNOSLJIVO STANJE KATOLIKA U NASOJ ZDRZAVI...RKC NIJE IMALA PRAVA U A-U MONARHIJI KAKVA IMA U KRALJEVINI JUGOSLAVIJI! u beogradu ima 5 zupa! velika susretljivost gradjana... OPCINA GRADA BEOGRADA USTUPILA ZEMLJISTE ZA NOVU KATOLICKU KATEDRALU

http://www.ivantic.net/Ostale_knjiige/m ... lavlja.pdf
+BE+CP+
Војвода
Војвода
 
Порука: 1229
Приступио: авг 2008

Re: Непозната историја

Порука +BE+CP+ 8.1.2012. 1:05

http://www.facebook.com/photo.php?fbid= ... permPage=1

STAROSRBSKA CRKVA SVETOG SPASA, CETINA

Ovu crkvu svojataju Hrvati.

СТАРИ ХРАМ ВАЗНЕСЕЊА ГОСПОДЊЕГ (СВЕТОГ СПАСА) (1391.)
ПОДИГАО КРАЉ ТВРТКО ПРВИ

Dakle srbska verzija je da je crkva sa kraja 14.vijeka, a hr verzija da je iz 9.vijeka. Cak 5 vijekova razlike!!!

http://www.eparhija-dalmatinska.hr/Paro ... tina-c.htm

http://www.eparhija-dalmatinska.hr/Imag ... a-iz-1.jpg

...........

Da je naziv sveti Spas, SPASOVDAN, za Vaznesenje Gospodnje kod Srba pravoslavnih i danas aktuelana,nije sporno.

Spasovdan ili Vaznesenje Hristovo je hrišćanski praznik, koji se slavi 40 dana nakon Vaskrsa.

http://sr.wikipedia.org/sr-el/%D0%A1%D0 ... 0%B0%D0%BD

I katolici imaju slican naziv

Uzašašće Gospodinovo –Spasovo
Četrdeset dana nakon uskrsnuća slavimo blagdan Uzašašća Kristova ili Spasovo.

http://www.katolici.org/katekizam.php?a ... di&id=1073

..........

Dakle, po imenu, moze biti i hr i srbska. I po teritoriji, ako uzmemo da je Porfirogenit autentican a ne plod falsifikata hr fratara,i ako iz toga uzemmo Cetinu kao granicu Srba i Hrvata, to je dakle, granicno podrucje,daleko prije Turaka,pa nema govora o tome da Srbi tek kasnije za Turaka tu stizu! Da,pravoslavni Srbi stizu kasnije za Turaka ali Srbi su tu i od ranije,i po samom Porfirogenitu.

............

http://pravoslavlje.spc.rs/broj/963/tek ... /print/lat

Istovetni običaj čuvanja Hristovog groba u Vrlici imaju i rimokatolici. Istoriografski posmatrano nije sporno da on kod njih ima svoje srpsko i pravoslavno ishodište, odnosno isti je apsorbovan u rimokatoličku liturgijsku praksu zahvaljujući polatinjenju pravoslavnih Srba. Uputimo pogled u crkvenu prošlost Cetinske doline. Vrelo Cetine imalo je pravoslavnu crkvu Sv. Spasa podignutu 1395. godine. Ista je 1696. oduzeta od pravoslavnih i data rimokatolicima. U okolini Vrlike postojala je pravoslavna crkva Sv. Velikomučenika Georgija koja je 1688. voljom mletačkih vlasti ustupljena rimokatolicima. (M. Jačov, Venecija i Srbi u Dalmaciji u DžVIII veku, Eparhija dalmatinska 1987, str. 129-130). Crkva Sv. Nikole u Vrlici u kojoj su pravoslavni običavali čuvanje Hristovog groba podignuta je 1618. godine. Ovo bi mogao biti prvi sigurniji hronološki parametar od koga se meri običaj stražarskog i ratničkog bdenja na Veliki Petak nad Svetom plaštanicom.

.............

DAKLE, DA JE OTIMACINA PRAVOSLAVNIH BOGOMOLJA I LJUDI BILA KONSTANTNA STVAR I POLITIKA ZAPADNIH SILA NA OVIM PROSTORIME,NIJE SPORNO! To ide u prilog tvrdnji da se radi o srbskoj bogomolji.

...........

http://vrlika.hr/podstranice/zupni_ured.html

Crkva sv. Spasa, Cetina

Crkva Sv. Spasa jedna je od najstarijih i najbolje očuvanih spomenika našeg ranosrednjovjekovnog sakralnog graditeljstva. To je jednobrodna građevina s troapsidalnim svetištem u obliku trolista i masivnim zvonikom na pročelju .

MASIVAN ZVONIK NA PROCELJU IMAJU I SOPOCANI IZ ISTOG VREMENA!TJ IZ 13.VIJEKA

http://hr.wikipedia.org/wiki/Sopo%C4%87ani

Masivne zidove crkve izvana raščlanjuju obli potpornji, dok su im unutarnje plohe raščlanjene lezenama. Trikonhalni oblik svetišta, oblikovanje otvora i način gradnje crkve preuzeti su iz kasnoantičke graditeljske baštine.

Crkva je sagrađena u 9.st., a u kasnijem vremenu srednja je apsida bila porušena i zamijenjena većom, uglastom. Ostaci crkve i zvonika su konzervirani .Prilikom istraživanja crkve pronađeno je više arhitektonskih ulomaka i dijelova kamenog namještaja, urešenog pleterom. Najvažniji je među njima ulomak grede sa natpisom iz kojeg se doznaje da je crkva bila posvećena Kristu, a da ju je dao sagraditi župan Gastika, sin Nemire. Na prostoru oko crkve otkriveno je veliko groblje s više od 1100 grobova ( nekoliko je grobova nađeno i u samoj crkvi), iznad kojeg su većim dijelom bili postavljeni stećci ( više od 800 ).

STO SE NE ISPITAJU I NA NEVDU TI STECCI,STA NA NJIMA PISE,KOJIM PISMOM, ITD...o tome se samo suti,a cak 800 stecana i vise!

.........

Među brojnim i raznovrsnim grobnim nalazima (nakit, oruđe, oružje, novac, tkanina), ističu se luksuzno izrađene naušnice i dijelovi pozlaćenog srebrnog pojasa urešeni cizeliranim ljudskim i životinjskim figurama, sa stilskim osobinama gotike. Groblje je bilo u upotrebi do 16.st. Uz crkvu Sv. Spasa vezuje se i nalaz srebrne kadionice iz 8.st., koja potječe iz neke franačke radionice.

ni manje ni vise vec kadioniza iz 8.stoljeca,koja je ako je od tada mogla biti i donesena naknadno!

..............

...............

sa hr wiki

http://hr.wikipedia.org/wiki/Crkva_sv._ ... elu_Cetine

Crkva Sv. Spasa - ruševine starohrvatske

TREBA OBRATITI PAZNJU KOLIKO SE PUTA POMINJE STAROHRVATSKO-A-I..
1.PUTA!

crkve građene u 9. stoljeću.

NA OSNOVU CEGA U 9.ST.?

Nalazi se u selu Cetina, na izvoru istoimene rijeke, 8 km od Vrlike (tada poznata kao Vrh Rike[1]), u Dalmatinskoj Zagori, Splitsko-dalmatinska županija.

CETINA JE BILA PO PORFIROGENITU GRANICA SRBA I HRVATA! Treba opet ponoviti!

.........

Selo je dobilo ime po rijeci Cetini i starohrvatskoj župi 2,PUT! Cetina koju u 10. stoljeću prvi put spominje bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet u svom djelu De administrando imperio. To je jedan od najbolje očuvanih spomenika ranosrednjovjekovnog sakralnog graditeljstva u Hrvatskoj, [2] i jedina crkva iz 9. st. čiji toranj na zapadnom portalu (vestverk - predbrod) još uvijek stoji.

VEOMA JE SUMNJIVO DA JE IZ 9.ST.A ONA SV MIHAILA NA STONU JE SKROMNIJIH DIMENZIJA I DOSTA MLADJA! CAK 2 VIJEKA PO HR IZVORU,A STARIJA 3 VIJEKA OD OVE,PO SRBSKOM IZVORU!

http://sr.wikipedia.org/sr-el/%D0%A6%D1 ... 0%BD%D1%83

.......

Povijest

Ova starohrvatska crkva 3.PUT! je najvjerojatnije izgrađena u 9. st. za vrijeme vladavine Branimira, hrvatskog kneza Primorske Hrvatske.

DAKLE,SADA SMO STIGLI,NAKON 3 PUTA PONOVLJENE STAROHRVATSKE DA JE NAJVJEROVATNIJE IZGRADJENA U 9.ST. HAHA! kakva naucna tacnost,najvjerovatnija,a na osnovu cega??? na osnovu necijih zelja! Inace su i termini primorska i panonska hr,izmisljotina Ferde Sisica pohrvacenog Srbina,takvi termni se u istoriji ne pominju,samo je jedna bila Hr i to ova pri moru,sjeverna Dalmacija,juzno od Velebita.

http://www.facebook.com/photo.php?fbid= ... 47&theater

............

Crkvu je podigao "Cetinski župan Gastika (Gostiha)" u sjećanje na svoju majku i svoje sinove[3]

DA LI TO BAS TAKO PISE I KO JE BIO TAJ GASTIKA? Srbska verzija ne navodi takodjer nikakve dokumente za tvrdnju da je crkvu Tvrtko izgradio,ali je daleko logicnije da ovako veliku crkvu za tadasnje vreme izgradi jedan kralj nego jedan zupan. A i velicina svjedoci o kasnijem a ne ranijem vremenu.

............

Svojim načinom gradnje gotovo je istovjetna sa starohrvatskim 4.PUT! crkvama iz nedaleke Biskupije kod Knina od kojega je udaljena oko 25 km.

BISKUPIJA JE VECINSKI PRAVOSLAVNO SELO 1991.G.

http://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%91%D0% ... D%D0%B0%29

I ZA TO MJESTO SE VEZU RAZNE HR MEGALOMANSKE NEISTINE!

........

U prilog tomu, tijekom iskapanja pronađeno je nekoliko arhitektonskih fragmenata i dijelova kamenog namještaja ukrašenih hrvatskim pleterom.5.PUT!

SADA IMAMO I NEKI HR PLKETER!? STA LI JE TO,NE OBJASNJAVAJU,ALI JE HRVATSKI,PA SE I POMINJE STALNO KAO NEKI DOKAZ!

Najvažniji od njih je greda sa poluuncijalnim natpisom iz kojeg se saznaje da je posvećena Kristu i po naređenju župana Gastike, Nemirovog sina. Oko crkve je također pronađeno oko 1162 starohrvatska groba 6.PUT! s bogatim arheološkim nalazima

STO NE DAJU U JAVNOST TE NALAZE?

Nekoliko grobova je pronađeno u samoj crkvi, od kojih je većina (više od 800) izvorno imalo nadgrobnu stelu.

STECKE! TO NAMJERNO NE NAVODE,JER SU STECCI PISANI CIRILICOM!

.........

Prema obliku crkve i arheološkim nalazima, utvrđeno je kako je na ovu kulturu snažno utjecala Franačka država. Najvrjedniji nalaz je pozlaćena karolinška kadionica franačkih misionara koji su pokrštavali Hrvate krajem u 8. I 9. st.

DA,FRANACKI UTICAJ JE BIO RANIJE,ALI GDJE JE TA POZLACENA KADIONICA I KO JE JE I KADA DONEO? TO NE ZNAMO!

..........

Prvi pisani spomen crkve sv. Spasa u srednjem vijeku nalazi se u zaključcima Splitskog crkvenog sabora iz 1185. godine, kada se velika Splitska nadbiskupija reorganizirala u nove biskupije u Kninu, Senju, Krbavi i Tomislavgradu.

DAKLE TREBA NAVESTI TE SPISE,I DA LI SE ODNOSE BAS NA OVU CRKVU,JER JE TO PERIOD PRIJE TVRTKA,TJ I PRIJE IZGRADNJE OVOG HRAMA,MOZDA SE MISLI NE NAKI DRUGI HRAMA, VEOMA JE I CUDNO DA AKO JE IZ 9.VIJEKA DA SE PRVI PUT POMINJE TEK KRAJEM 12.VIJEKA!!! A TAKO VELIKA I ZNACAJNA CRKVA!

...........

Tijekom 13. I 14. st. crkva je proširena, trijumfalni luk i središnja apsida su srušeni i pregrađeni u kvadratičnu, no graditelji su na sjevernom stupu (pilastru) trijumfalnog luka, iz štovanja, ostavili ulomak sa starohrvatskim pleterom. 6.PUT!

DAKLE NEKO JE PLETER NAZVAO STAROHRVATSKIM I ODMAH GDJE SE POJAVLJUJE TO JE SVE HRVATSKO! TO JE ISTO KAO DA Srbi mramor proglase srbskim materijaom,pa gdje ga ima to je sve starosrbska crkva!

........

U ranom 15. st. Hrvoje Vukčić Hrvatinić,

on uopce nije bio HRVATINIC to su mu prirdali Hrvati kasnije,a nije bio ni Hrvat,jer s Hrvatskom ratuje!

HRVOJE VUKCIC NIJE BIO HRVATINIC NITI HRVAT, VEC PRAVOSLAVNI SRBIN

http://www.facebook.com/topic.php?uid=3 ... post=84564

hrvatski ban, bosanski vojvoda i splitski Herceg, je ojačao utvrdu Prozor iznad Vrlike i većina stanovništva se preselilo iz okolice crkve (Vrh Rika) u Vrliku gdje su uživali zaštitu utvrde.

...........

Nakon prodora Turaka 1492. god., crkva je znatno oštećena, a stanovništvo je trajno ostalo u Vrlici. Tijekom 17. st u područje oko crkve doselilo se stanovništvo iz Bosne (Muslimani, Srbi i Hrvati grko-katolici), većinom pravoslavci čiji su grobovi danas pomiješani sa starorvatskim. 7.PUT!

DA SE DOSELILO STAN.I KASNIJE NIJE SPORNO. Muslimanski Srbi,pravoslavni, a ne Hrvati grko katolici jer takve istorija ne pominje! DAKLE DOSELJAVAJU PRAVOSLAVNI U VECEM BROJU, A O POMJESANOSTI GROBOVA JE SULUDO GOVORITI JER I JEDNI I DRUGI SU SRBSKI.PISANI CIRILICOM. I sama crkva je oltarom okrenuta ka istoku,kao i sve pravoslavne crkve!

.......

Arheološka istraživanja na ovom lokalitetu prvi je poduzeo fra Lujo Marun, i pritom zamalo stradao od lokalnog pravoslavnog stanovništva.

CIM JE FRA,NARODU JE BILO JASNO S KAKVIM JE NAMJERAMA DOSAO...Pa ne cudi ako su ga i najurili,ne bi to cinili bez razloga i prethodnih ruznih iskusatava sa katolcima!

..........

Potom ju je istraživao hrvatski povjesničar i arheolog Stjepan Gunjača (1909. – 1981.) koji je u crkvi pronašao nekoliko ulomaka urešenih hrvatskim pleterom, 8.PUT! HRVATSKI PLETER! HAHA!među kojima je najvažniji arhitrav oltarne pregrade iz 9. st. s natpisom koji spominje donatorstvo kninskog župana Gastike i posvetu Kristu Spasitelju.

GDJE JE TAJ SPIS,NA KOJEM JE PISMU, OLTARSKA PREGRADA JE I DO DANAS SVOJSTVENA PRAVOSLAVNIMA A KATOLCI JE VISE NEMAJU.

......

Srpska pravoslavna crkva i srpski doseljenici

DAKLE SRBSKI DOSELJENICI ALI I STAROSJEDIOCI SRBI,JER TU JE GRANICA SR I HR PO PORFIROGENITU,AKO TAKO NIJE,O KAKVIM DOSELJENICIMA GOVORIMO?

uvjeravaju javnost da je ova crkva srpska pravoslavna crkva Vaznesenja Hristovog, iako je sagrađena pet stotina godina prije njihovog dolaska – što je potvrdio i utemeljitelj srpske arheologije Miloje Vasić koji navodi crkvu Vaznesenja Hristovog "koju je koncem XIV vijeka podigao srpski pravoslavni kralj Bosne Stevan Tvrtko za svoje srpske podanike na Cetini".


Pravoslavni svećenici iz manastira Dragović su sredinom 1983. god. zdrobili ugrađeni ulomak s ranosrednjovjekovnim hrvatskim pleterom 9.PUT!, a ulaze na pročelju i sjevernom zidu zatvorili željeznim vratima s rešetkama.


UH,TI ZLOBNI SRBSKI POPOVI! NIKO NIJE STIGAO DA USLIKA ILI PRECRTA TAJ HRVATSKI PLETER,A ONDA SU GA UNISTILI,I SADA SAMO USMENI TRAG IMA O TOME PLETERU KOJI JE HRVATSKI! MA,BRAVO!!!

........

Prozore su pregradili suhozidom i zatim održali pravoslavnu liturgiju. Zbog toga crkva nije srušena u agresiji ujedinjenog srpstva na Hrvatsku, a čak su je namjeravali i rekonstruirati po projektu Ilije Protića, dipl. inž. arh., koji bi iznad glavnog broda izgradio i kupolu.

Nekada su katolički vjernici u procesijama iz Vrlike i Kijeva hodočastili na Sveti Spas, a onda su procesije i slavljenje blagdana Spasovo (Uzašašća Gospodinova), na ruševinama ove starohrvatske crkve 10.PUT!, bile zabranjene više od pedeset godina. Slavljenje Spasova (koji se nazivao i Križevo) obnovljeno je tek nakon Oluje, a te 1996. godine postavljena je i kopija hrvatskog pletera 11.PUT! na mjesto otučenog. Danas su i spomenute srpske intervencije u hrvatsku graditeljsku baštinu uklonjene, ali provokacije lokalnog stanovništva prigodom blagdana Spasova nisu prestale.

Odlike

Ova crkva je izgrađena od velikih komada kamena lomljenca i ističe se svojom originalnom arhitekturom. Ona je jednobrodna longitudinalna crkva sa svetištem od tri trolisne apside.

TROLISNE APSIDE SU SVOJSTVENE VISE PRAVOSLAVNIM CRKVAMA,JEDNAKE KRSTOVE PRAVE NEKI NA GROBLJU,PA I PORED OVE CRKVE VIDIM,a to je odlika isto,pravoslavnih. Dakle,i crkva je gradjena u tom stilu.

.........

Kasnije je središnja apsida srušena i zamijenjena većom, kvadratičnom. Crkvom dominira snažan zvonik na mjestu ulaza (vestverk), a zidove joj podupiru polukružni potporni polu-stupovi koji joj daju dojam utvrde.

Nastanak i svrha karolinškog Westwerka (predbroda) nije potpuno jasna. Po jednom tumačenju predbrod je privatni prostor vladara (donatora ili nekog drugog velikodostojnika) unutar crkve (ili samostana), s kraljevom kriptom u prizemlju i kapelicom na katu, koji simbolizira stapanje feudalne države i crkve u kojoj se liturgijske funkcije prožimaju s funkcijama nove feudalne upravne vlasti (kakve u Bizantskoj Dalmaciji nema)

priprata kao kasnije izgradjena je cesta kod srbskih pravoslavnih manastira.

........

OVDE JE JOS POTREBNO UTVRDITI IZ KOJEG JE PERIODA,5 VJEKOVA PRIJE ILI KASNIJE,I ISPITATI STECKE I OSTALE ARHEOLOSKE NALAZE. SRBI BI TESKO U KATOLICKOJ MONARHIJI DOBILI KATOLICKU CRKVU NA UPRAVLJANJE,A BAS SU SE NASLI NA PROSTORU GDJE SU IM NJIHOVO OTIMALI I PRETVARALI U KATOLICKO. Prema tome,sigurno je da se radi o srbskoj crkvi,a nikakvoj starohrvatskoj,koja se smjesta u znatno starije vreme, cak 9.vijek!
+BE+CP+
Војвода
Војвода
 
Порука: 1229
Приступио: авг 2008

Re: Непозната историја

Порука +BE+CP+ 8.1.2012. 1:06

http://www.facebook.com/photo.php?fbid= ... permPage=1

MILO DJUKANOVIC, novi lazni kralj Crne Gore SCEPAN MALI

...........

Hrvat Antun Radić: SRBI IMADU PAČE DVIE SVOJE DRŽAVE I DVA VLADARA, T.J. SRBIJU I CRNU GORU

http://www.facebook.com/topic.php?topic ... #post86948

.........

CRNA GORA NEKADA:

Novica Cerovic - vojvoda i senator kome je Njegos dodijelio, prvom od svih Crnogoraca, ZLATNU MEDALJU OBILICA, a narod i knjaz Nikola pocasno zvanje bana za bitku na Mljeticaku protiv Smail age... *Istorija, derikoza-mart 2011.str.12.

Dakle, za vitestvo, cast, hrabrost, junastvo, pozrtvovanje u CG se dobijala zlatna medalja OBILICA. Obilic je bio Srbin, pa ako Cg nisu Srbi, zasto dodjeljuju zlatnu medalju nekog stranca?

...........

Krunu kralja Stefana Decanskog posjedovala je Karlovacka mitropolija, a poklonila ju je crnogorskom vladiki Petru II Petrovicu Njegosu. Danas se cuva na Cetinju i utvrdjeno je da je vreme njene izrade kraj 13. i pocetak 14. stoljeca. Posljednji put je upotrebljena prilikom krunisanja kralja Nikole za kralja Crne Gore 1912.godine. Tom prilikom iz simbolike se knjaz Nikola krunisao JEDINOM POUZDANO SACUVANOM KRUNOM NEMANJICA. *Istorija, derikoza-mart 2011. str.14.

Prvo, sto bi Karlovacka mitropolija jedinu sacuvano krunu svog srbskog kralja poklanjali strancima? Mogli su to samo dati onima kojima to vise pripada od njih samih, od vecih Srba od sebe, jer su ti krajevi bili pod njegovom krunom. Zasto bi Nikola koristio krunu "stranca" da se i sam krunise? Zamislimo srbskog kralja koji se krunise ugarskom ili austrijskom krunom? Prvo,niko nam je ne bi poklonio, a drugo, iz nacionalnog dostojanstva mi ne bi uzeli krunu stranaca. Cak i kruna koju salje papa za Nemanjinog sina, Stefana, je bila odbacena od Save, koji mu daje novu krunu koju naziva prva,pa je prvovjencani. To je srbski ponos! Tako je i Nikola s ponosom imao tu krunu na krunisanju, a i Njegos dodjeljuje ZLATNU MEDALJU OBILICA slavnim Crnogorcima i Brdjanima.


VECINSKA CRNA GORA DANAS *2011.:
Priznali Kosovo kao siptarsku nesrbsku zemlju i smatraju: nijesmo mi Srbi! A zasto? To svjedoce danasnja djela:

STEJT DEPARTMENT:DROGA U TRANZITU *Novosti 4.3.2011.
KOSOVO je tranzitno podrucje za avganistanski heroin na putu za Evropu...istice se u izvestaju koji je juce Stejt department uputio americkom Kongresu. U izvestaju se napominje da Kosovo nije znacajan proizvodjac narkotika, vec da tuda prolazi heroin koji u pokrajinu stize preko Turske, kao i kokain i marihuana PREKO CRNOGORSKIH i albanskih luka, na putu za Evropu.

..........

Sada je jasno zasto Crnogorci nijesu Srbi! Sve je pocelo sa Stalinom, nastavilo sa drugim Titom *ne drugom Titom,vec drugim Titom! Nastavak je u Mili Djukanovicu. Zapad mu tolerise kriminal kao i "Kosovarima" ali zauzvrat trazi rasrbljivanje i separaciju od Srbije u svakom pogledu. Vise nema ZLATNE MEDALJE OBILICA, niti krune Stefana Decanskog. Danas vladare Crne Gore krunise albanska narko mafija, a zapad za svoje interse gleda kroz prste za kriminal, ali zato jezuiti traze protuuslugu, stvaranje od Cg u buducnosti: tzv Crvene Hrvatske! Vec su posijali sjeme mrznje i razdora svojim rasrbrljivanjem i srbomrznjom, a neuki narod medijski indoktrinisan pocinje da mrzi sve srbsko i cak negira srbsku istoriju Crne Gore,sto je van svake pameti i istine... Dakle ljudi izbaceni iz kolosjeka normalnosti, posrnule duse. Jedini spas je povratak izvornom srbstvu Crne Gore i Brda.

REZIME: OD ZLATNE MEDALJE HRABROG OBILICA I KRUNE STEFANA DECANSKOG DO NEZAVISNOG KOSOVA I NARKO MAFIJE. To je ogromno moralno posrnuce CG!
+BE+CP+
Војвода
Војвода
 
Порука: 1229
Приступио: авг 2008

Re: Непозната историја

Порука +BE+CP+ 8.1.2012. 1:08

http://www.facebook.com/photo.php?fbid= ... permPage=1

Slavonski Brod nije raskrstio sa holokaustim

http://www.sbiportal.hr/slavonski-brod/ ... /3157.html

Danas se obilježava sjećanje na holokaust. Slavonski Brod je "ponosan" vlasnik ulice koja nosi ime čovjeka koji je bio djelić holokausta i kao takav jedan je od rjetkih gradova u svijetu

Objavljeno: 27.01.2010 16:51:38 | Pregledano puta: 443

Danas je Dan sjećanja na Holokaust .Na današnji dan 27.siječnja 1945.g. savezničke snage su oslobodile najveći njemački koncentracijski logor Auschwitz u Oświęcimu u Poljskoj. U tom logoru njemački nacisti su pobili više od 1.1 milijon ljudi od čega je pobijeno milijon Židova.

Osim Auschwitza uz inicijativu nacističke Njemačke vlasti tadašnja marionetska Nezavisna Država Hrvatska je “posijala“ niz sličnih logora smrti a jedan od njih je i usput najveći logor Jasenovac. Logor Jasenovac je provodio identične metode ubijanja zatočenih ljudi od Židova, Srba, Roma... pa i nemali broj Hrvata neistomišljenika režima je završio iza žice ovog sramotnog logora smrti.

Građani Slavonskog Broda su za vrijeme drugog svjetskog rata bili masovno proganjani od strane ustaških vlasti koje su u logor Jasesenovac odvele i pobile nekoliko stotina građana Slavonskog Broda. Najviše je pobijeno Židova 142, zatim 53 Hrvata , 39 Srba i 42.osoba ostalih narodnosti ( Romi, Poljaci, Rusi.. pa i jedan Nijemac i Talijan ) . Osim Jasenovca ljudske lešine su u nekoliko navrata visile na banderama gradskog korza a rijeka Sava je jasenovačke leševe znala dovesti do obala Slavonskog Broda kojim se raspirivao nesnosan smrad raspadnutih ljudskih tjela.

I dok cijeli svjet se danas zgraža i na najmanji oblik nacizma, antisemitizma, fašizma i osuđuje svaki djelić onoga što obilježava te plodove ljudske morbidne ludosti, u Slavonskom Brodu očigledno za to nema sluha.

Slavonski Brod je još uvjek jedan od rjetkih gradova u svijetu koji nosi ime ulice osobe koja je bila dio stroja koji je stvarao Holokaust. Riječ je o ulici dr.Mile Budaka hrvatskog književnika ali i zločinca koji je bio jedan od osnivača ustaškog pokreta, kji je bio potpisnik rasnog zakona u NDH zbog kojeg je mnogo ljudi izgubilo živote. Iako danas postoje struje u Hrvatskoj koje govore da je Budak žrtva marionetske politike NDH u kojoj je bio samo ministar (doglavnik) i da je on bio samo književnik može se onda komotno reći da je Josepf Goebels bio samo novinar i kasnije Ministar propagande trećeg raicha. Postoji niz dokumentiranih izjava Mile Budaka od kojih izdvajamo:

Najpoznatija Budakova izjava

Jednu trećinu Srba treba pobiti, jednu pokrstiti, a jednu iseliti.

Izjava koju je izrekao 1941 u Slavonskom Brodu
Povjesno hrvatsko područje je je uvijek obuhvaćalo izmeđuostalog i Bosnu i tamo su autohtoni narodi katolici i muslimani. Pravoslavci su došli u vrijeme Osmanlijskog carstva pa moraju seliti bilo milom ili silom.

Mile Budak u Slavonskom Brodu

Slavonski Brod je jedini veći grad u Hrvatskoj ( ako ne i jedini grad ) koji je nastavio manipulirati sa Milom Budakom i sa njegovom titulom književnika s time pokušavajući prikriti sliku ratnog zločinca i krvnika. Pokušavaju se zbog 12 književnih djela Mile Budaka prikriti svi ideali koje je on provodio a koji su začeti na zločinu, mučenju ili istrebljenju.

Svi gradovi u Hrvatskoj koji su početkom devedesetih nazvali ulice Mile Budaka neznajući da nije riječ o samo nekom književniku su svoje odluke ispravil. Od Zadra, Splita, Dubrovnika, Zagreba.... pa čak i Gospića ... su vijećnici na sjednicama Gradskih vijeća ( i to u većini jednoglasno ) preimenovali ulice i mjesne odbore koji su nosili naziv dr.Mile Budaka smatrajući da im ne treba breme prošlosti s time šaljući javnosti poruku tko i što je uistinu bio dr.Mile Budak.

Slavonski Brod - Korzo 1941. U doba kad je Mile Budak bio ministar i doglavnik



No Slavonski Brod „ponosno“ prkosi cijelom svijetu pa i ljudskom razumu te je zbog morbidne politike prethodnika ali kako stvari pokazuju i trenutnih vladara Slavonski Brod postao taocem jednog vremena kojega bi se normalan čovjek trebao sramotiti.

Stoga da se metaforički reći da dok god ime Mile Budaka „krasi“ tablu jedne ulice, Slavonski Brod nije raskrstio s holokaustom.

.............
--------------------------------------

http://velisarajicevic.tripod.com/

Ako se uzme u obzir, da je ustaška vlada od svih oganizacija HSS po Hrvatskoj dobila izraze privrženosti i gotovosti da sudeluju u „ostvarenju hrvatskog narodnog programa“, da su mnogobrojne narodne manifestacije ustaška načela i formalno proglasile hrvatskim narodnim programom, onda su članovi ustaške vlade imali punu legitimaciju hrvatskog naroda kada su govorili, da ne treba birati sredstva kad je u pitanju uništenje srpskoga naroda. Legitimisan tako od hrvatske većine, ministar dr. Mile Budak rekao je na jednom banketu u Gospiću, srezu sa srpskom većinom, ovo:

„Jedan dio Srba ćemo pobiti, drugi ćemo raseliti, ostale ćemo prevesti u katoličku vjeru i tako pretopiti u Hrvate. Tako će im se uskoro zatrti svaki trag, a ono što će ostati, bit će zlo sjećanje na njih."

Da vas upoznam, ako se do sada niste znali. To je onaj isti dr. Mile Budak, koji je u istorijskoj književnosti Hrvatske još pre aprila 1941. godine zauzeo prvo mesto. Njegovu teoriju da Hrvati nisu Slaveni veđ Goti, odobrio je ceo hrvatski narod.
+BE+CP+
Војвода
Војвода
 
Порука: 1229
Приступио: авг 2008

Re: Непозната историја

Порука +BE+CP+ 8.1.2012. 1:08

http://www.facebook.com/photo.php?fbid= ... permPage=1

„NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA"

Kad je 10. aprila 1941. godine putem zagrebačke radio stanice pročitan, a zatim u kraćim razmacima ponavljan zajednički proglas vođe hrvatskog naroda Vladimira Mačeka i vođe hrvatskih ekstremista Ante Pavelića, kojim se proglašuje „Nezavisna država Hrvatska“, narodne ovacije požnjeo je Maček, a ne Pavelić.

Dok je narod klicao Mačeku i „slobodnoj Hrvatskoj“, Mačekove formacije „Građanska zaštita“ i „Seljačka zaštita“, stupile su kao borbene formacije sa oružjem u ruci protivu Srba koji su se u odredima jugoslovenske vojske, usled iznenadnog hrvatskog izdajstva, u neredu povlačili. Ove su formacije napadale po ulicama hrvatskih sela i gradova srpske oficire i vojnike, koje su skidanjem oficirskih obeležja najpre javno vređali, pa ih zatim na očigled razuzdane mase ubijali....

nastavak teksta ovde

http://www.facebook.com/topic.php?topic ... #post86929
+BE+CP+
Војвода
Војвода
 
Порука: 1229
Приступио: авг 2008

Re: Непозната историја

Порука +BE+CP+ 8.1.2012. 1:10

http://www.facebook.com/photo.php?fbid= ... permPage=1

kupujmo HRVATSKO...

Davno pre, a posle tragične pogibije Kralja Aleksandra (1934.) naročito, organizovan je po upustvima partijskog vodstva HSS bojkot svega što je srpsko. U tu svrhu osnovana su po svim mešovitim mestima gde Hrvati žive izmešani sa Srbima, tobože privredna društva pod imenom „Svoj svome“. Ona su imala da bojkotuju srpski privredni i gospodarski život. Sastancima, živom i pisanom rečju, sprovedena je preteća propaganda da ni jedan hrvatski pripadnik ne sme imati nikakvih poslovnih odnosa sa srpskom privredom i zanatstvom. Da se to u potpunosti postigne, funkcioneri udruženja „Svoj svome“ obrazovali su svoju egzekutivu, koju su postavljali pred srpskim radnjama, da bi pretnjama odvraćali potrošače od ulaska u radnju. U Zagrebu se desilo nekoliko slučajeva, da su članovi „Građanske zaštite“ nasilnim putem isticali na srpskim trgovinama natpise: „Ovo je srpka radnja“. Zbog tako stvorenog stanja, osetan broj Srba morao je emigtrirati iz banovine Hrvatske davno pre 1941. godine. A dok se sve ovo sa Srbima u banovini Hrvatskoj dešavalo, hrvatski ban Ivan Šubašić i njegov vođa Vlatko Maček zadovoljno su posmatrali ovu besprimernu harangu protivu Srba i hrvatski narod podstrekavali u nadi, da hrvatski narodni program banovinom Hrvatskom nije ostvaren, već da će ga hrvatski narod sam izvojevati.

Da bi se mogli potpuno osamostaliti i finansijski spremiti za događaje kojima su 1941. godine i sami davali smer, Hrvati su odmah iza akta sporazuma od 26. VIII. 1939. zatražili, da se nagodbarska kvota od 29% zlatne rezerve Narodne Banke Kraljevine Jugoslavije, koliko tobože otpada na Hrvate (mada ovi ni jednoga dinara nisu uložili), prenese iz trezora Narodne Banke u njenu zagrebačku filijalu. Po tome je svako mogao znati, šta se krije iza hrvatskih kulisa, samo to nisu mogli uočiti političari klase Dragiše Cvetkovića, koji se čak na jednoj zagrebačkoj priredbi iza sporazuma pojavio u onakvoj kapi članova Mačekovih: formacija „Građanske zaštite“, koje su izvršile prevrat u Hrvatskoj i nad obezoružanim srpskim življem počinile čuda od zverstava.

Sa tom trećinom zlatne podloge, odnosno rezerve Kraljevine Jugoslavije, Hrvati su podmirili troškove istrebljenja Srba u „Nezavisnoj državi Hrvatskoj“. Evakuisan je samo onaj beogradski ostatak, koji otpada na Srbe i procentualno na Slovence. Međutim, hrvatski članovi jugoslovenske emigrantske vlade ni malo ne rumene od stida, što na ovaj način, isto kao i Ante Trumbić, o isključivom trošku Srbije organizuju po savezničkom inostranstvu diplomatsku hajku protivu životnih interesa te iste zemlje Srbije, čije im zlato služi kao izvor za borbu u duhu načela nauke Ante Starčevića.

Na očigled službenog Beograda, Hrvati su požurili da posle proglašenja banovine Hrvatske i Srbe u njoj proglase narodnom manjinom. Tako je ovlašćeni predstavnik Mačekov, narodni poslanik Tomo Baburić, govoreći 19. decembra 1939. na zboru HSS u Bjelavaru rekao :

„Mi smo sporazumom od 26. kolovoza samo počeli rješavati hrvatsko pisanje. Kad ćemo ga posve riješiti i kako – ovisi o nama. Ima ljudi koji misle, da će se vratiti ono što je prošlo, ali ja im kao seljak i vaš zastupnik poručujem: Nema više natrag, već naprijed u izgradnji slobodne Hrvatske! Pozivam Srbe i ostale manjine narodne, da shvate situaciju onakvom kakva jeste i kakva mora biti !"


http://velisarajicevic.tripod.com/

STA SE PROMJENILO DO DANAS? NISTA. SRBI SU PROTERANI,OBESPRAVLJENI, OD KONSTITUTIVNOG NARODA SU POSTALI MANJINA, OSTATAK OSTATAKA SE PRISILNO ASIMILUJE, A SRBSKI PRIVREDNICI NEMAJU NI P OD PRISTUPA HRVATSKOM TRZISTU, DOK HR U SRB IMAJU OGORMNE PROFITE ZBOG KORUMPIRANOSTI SRBIJANSKIH VLASTI I NEMANJA MINIMUMA NAC,INTERESA.
+BE+CP+
Војвода
Војвода
 
Порука: 1229
Приступио: авг 2008

Re: Непозната историја

Порука +BE+CP+ 8.1.2012. 1:11

http://www.facebook.com/photo.php?fbid= ... permPage=1

BANOVINA HRVATSKA

http://velisarajicevic.tripod.com/

(HRVATI U SVETLU ISTORIJSKE ISTINE, PSUNJSKI)

(Sporazum Cvetković-Maček)

Ni onako negativno kako jeste, ime Vuka Brankovića nije zaslužilo da uđe u istoriju Srba. Još manje to zaslužuje ime Dragiše Cvetkovića. Pa ipak, na sramotu srpstva, mora i njegovo ime zauzeti mesto koje mu pripada.

Kad je 1939. godine Cvetković kao predsednik vlade zaključenim „sporazumom“ u Zagrebu uprljao čast srpskog naroda, hrvatske su se mase i pored tako visoko postignute cene uskolebale, jer im je vodstvo Hrvatske Seljačke Stranke, koje je zaključilo „sporazum“, obećalo potpunu likvidaciju Jugoslavije. Vodstvo HSS međutim, požurilo je da ne drži svoje mase u neizvesnosti, pa je uputilo jedan poverljivi cirkular svim organizacijama u kojem se hrvatske mase teše, da je sporazum samo jedno od sredstava za potpuno otcepljenje Hrvatske od Jugoslavije, pa se između ostalog u raspisu kaže, da Hrvati imaju svoje ljude, koji su raspoređeni po svim javnim državnim ustanovama, gde će biti još u boljoj mogućnosti da pripremaju svojih „pet minuti“. Ove završne pripreme za hrvatsko izdajstvo, ne spominjem zato da bih preskočio čitavo razdoblje od 1918. do 1939. godine, puno najvećih hrvatskih lukavstava, koliko da ukažem na činjenicu da Hrvatima godine 1939. nije novina imati svoje uhode i „ljude za sve situacije".

Duhovne pripreme za masovna stradanja srpskoga naroda po Hrvatskoj, završene su posle akta tobožnjeg sporazuma“ od 26. avgusta 1939. i ukaza o obrazovanju Banovine Hrvatske. Bilo bi za tolika stradanja neobjektivno baciti krivicu na jednog čoveka, makar se tu radilo i o samom Paveliću, kad se zna, da su one mnogobrojne žrtve po „Nezavisnoj Hrvatskoj“ umirući mučeničkom smrću na pragovima pradedovskih domova odnosili sobom i saznanje, da su pripreme za masovna stradanja Srba završene – ako baš ne pod javnim, a ono bar pod prećutnim pokroviteljstvom tadanjeg vođe hrvatskog naroda Mačeka i prvog hrvatskog bana Šubašića. Jer, još pod njihovom su upravom rasturena Sokolska društva, i sve srpske i patriotske organizacije, a činovnici srpske pripadnosti bilo najureni preko granice, bilo pobijeni, ili šikaniranjem dovedeni do takog stepena, da su Banovinu Hrvatsku davno pre 6. aprila 1941 godine morali napustiti.

Sem neznatnih izuzetaka, praviti razliku između pojedinih hrvatskih političara ili političkih grupa, značilo bi protiviti se logici. Bez malo njih, svi oni predstavljaju potoke, koji su se samo raznim putevima stakali reci, nazvanoj „Nezavisna država Hrvatska“. Jer, Radić je postavio osnove hrvatske samostalnosti, Maček ih je potencirao, a ustaški pokret je u najtragičnijim srpskim trenucima sproveo u delo. Iz onoga što nam je dalje poznato, izgleda da je hrvatski narod željnije očekivao srpsko istrebljenje, nego svoju narodnu samostalnost. Da li je to bilo delo „neodgovorne hrvatske ulice“, kako bi se sada želelo predstaviti, ili sastavni deo hrvatskog narodnog programa i hrvatske državne politike, to će istorija utvrditi. Onome, koji će tragati za materijalnom istinom, verovatno neće izmaći iz vida poznata okolnost, da je ustaštvo „radilo“ ruku pod ruku sa hrvatskim jezuitima, koji su u malom broju poklanjali živote samo onim Srbima koji su primili katoličku veru. I to tako neće ostati nezapaženo, da je poglavnik na zahtev katoličke crkve propisao uredbu o visokim izvanrednim prinadležnostima hrvatskim jezuitima, koji su u jednoj ruci držali nož, a u drugoj jezuitski krst, kako bi u potocima krvi i suza stvorili nove katolike, koje će docnije nazvati Hrvatima.

Istorija beogradskog Komesarijata za izbeglice ne počinje posle aprila 1941. godine. Naprotiv, njegov osnutak pada neposredno iza 26. avgusta 1939. godine, kada su mu kamen temeljac položili Maček, Cvetković i Šubašić. Tada je otpočelo emigriranje Srba i jugoslovenski orijentisanih Hrvata iz banovine Hrvatske, gde im je bila ugrožena lična sigurnost i onemogućena životna egzistencija. Ko još ne zna, sem širokih srpskih masa u Srbiji kojima su se servirala „Potemkinova sela“ o tobože uspešno rešenom hrvatskom pitanju, da je u Beogradu već od druge polovice 1939. godine postojao odbor za smeštaj izbeglica iz Hrvatske?! Prvi koji je to znao i koji se tome u potsvesti radovao bio je glavom Vlatko Maček, koji sedeći na potpredsedničkom mestu u vladi Kraljevine Jugoslavije, nije ni jednim gestom osudio ono što se već tada pod njime i njegovim prvim banom Šubašićem događalo sa Srbima po Hrvatskoj banovini. Među prvim presudama i piscu je već oktobra 1939. godine dostavljena putem pošte anonimna presuda hrvatske „Građanske zaštite“, kojom mu se saopštava da je suđen na smrt, ako ne napusti hrvatsku banovinu.

Mnogobrojni novinski izveštaji, koji su ipak uspeli probiti stroge cenzurne makaze režima Cvetković-Maček, najrečitije govore o masovnom begstvu iz Hrvatske pod Mačekom i Šubašićem. U člancima „Srpskog Glasa“, „Narodne Odbrane“, „Srpskog Ognjišta“, „Slavonije“ i drugih, ukazivalo se na misteriozna zaplotnjačka ubistva istaknutih javnih radnika iz redova Srba i jugoslovenski orijentisanih Hrvata po osnovanoj banovini Hrvatskoj. Ta su ubistva postala borbeno pravilo Mačekovih borbenih formacija „Građanske zaštite“, koje su preuzele i stvarnu vlast. Njima su razdeljeni automatski pištolji, kojima će docnije nad Srbima po Hrvatskoj izvršiti nedela, nad kojima se zgražava ceo kulturni svet.

Treba li jačeg dokaza o begstvima ispred krvave egzekutive Mačeka i Šubašića od one plakate Sokolskog društva u Loznici povodom dočeka nove kalendarske 1940. godine. U toj se plakati pred licem jugoslovenske vlade i Kraljevskog Namesništva govori o raspodeli čiste dobiti sa zabave i doslovice kaže: „Od čistog prihoda 50% ide za socijalni fond Sokolske župe Beograd u korist kuhinje za prehranu izbeglica Sokola iz banovine Hrvatske“. Još jedan dokaz više da je komesarijatu za izbeglice u Beogradu udarila temelje trojka Maček-Cvetković-Šubašić! Dozidao ga je samo Pavelić sa ustaškim pokretom.

Neposredno posle zaključenog „sporazuma“, zvanična hrvatska štampa i glasila HSS umirili su hrvatski narod koji nije hteo nikakvu zajednicu sa Srbima, sem što su želeli njihove teritorije, da sporazum nije ništa drugo, osim korak bliže konačnoj hrvatskoj samostalnosti. Kao garanciju za ovo, vodstvo ističe postojanje „Građanske“ i „Seljačke zaštite“. U međuvremenu, Mačekova zvanična štampa održavala je duševnu kondiciju svojih sledbenika i pripremala ih na što snažnije izvršenje zadataka u duhu ustaških načela.

Jedan primer za ugled. U Sremu nema Hrvata sem Srba i Srba katoličke vere, koji su u nesrećnim vremenima sličnim onima iz 1941. godine, morali primiti katoličku veru, ali je i takvih malo. Mačeku i prvom hrvatskom banu Šubašiću posle nekoliko ugrabljenih srezova iz Srema pod hrvatsku banovinu nije to ništa smetalo da dozvole i subvencioniraju u središtu sremske županije izlaženje novina pod naslovom „Srijemski Hrvat“, koji je stajao u službi hrvatskog imperijalizma. Taj „Srijemski Hrvat“, tumačeći svakako stanovište svojih finansijera, napisao je pored mnogih drugih uvreda na račun srpskog naroda 24. avgusta 1940 godine i ovakav izazivački odlomak:

„Hrvatski narod nije lud i u nikojem slučaju nije luđi od srpskog narda. Hrvatski narod dobro znade, da sadanje vrijeme i razvitak prilika u Evropi sami sobom nameću definitivno rješenje svih spornih pitanja među narodima. I mi kao sinovi hrvatskog naroda otvoreno kažemo: Ako si on ne bude znao pribaviti respekt svojih prava, onda nije ni dostojan da ih uživa!“

Ovako su dakle Maček i njegova štampa pretili Srbima razvojem prilika u Evropi na godinu dana pre izdaje, koja je sprovedena tačno u duhu ovoga „obećanja“, što znači, da vodstvo HSS ni pred sobom ni pred istorijom ne može odreći aktivno učešće u pripremama i izvršenju onoga što je sa Srbima u „Nezavisnoj državi Hrvatskoj“ učinjeno. Biblijska priča o ulozi Jude i ovde je našla primenu. Ljudi sa Markovog Trga zasedavali su na „tajnim večerama“ jugoslovenske vlade. Samo što Dragiša Cvetković nije bio vidovit da bi u svome društvu pronašao Jude.

Jedva nekoliko dana posle ukaza o osnutku Banovine Hrvatske, hrvatska službena štampa objasnila je, da je osnutak Banovine Hrvatske (države nad državom), samo korak bliže konačnoj samostalnosti. Tu potvrdu vidimo i u „Srijemskom Hrvatu“ od 31. VIII. 1940. gde se kaže:

„Osnutak Banovine Hrvatske znači prvu stepenicu, to jest, početak ostvarenja hrvatskog narodnog programa."

Koji je to hrvatski narodni program i kako izgleda, Maček o tome Srbima pre 6. aprila 1941. godine nije hteo reći, da ne bi izdao Judinu tajnu. Međutim, Srbi su taj „hrvatski narodni program“ teško osetili iza 6. aprila.

Da je „sporazum“ Cvetković-Maček značio samo početak „ostvarenja hrvatskog narodnog programa“ i konačne hrvatske samostalnosti, moglo bi se na prvi korak videti iz mnogobrojnih komentara ondašnje hrvatske javnosti kao na primer:

„Iako u tom pogledu nije sve učinjeno, već je formirana samo banovina Hrvatska, potpisana je Uredba, koja omogućuje da se u tom pravcu pođe dalje. Razlozi su tome jasni – nije se htjelo dirati u Bosnu, dirati u pitanje bosansko-hercegovačkih muslimana. To isto vrijedi i za Vojvodinu. Rješenje tih pitanja ostavljeno je za docnije." („Hrvatski List" od 29. avgusta 1939.)

„Hrvatska neće moći držati na svome području stanoviti broj pojedinaca, (ovde misli na Srbe) koji su se orijentisali nepovjerenjem prema hrvatskom narodu, a neće im moći ni plaćati mirovine (penzije) jer je nijesu zaslužili.“ („Hrvatski Dnevnik" od 28. VIII. 1939.).

„Znamo i to, da se ni svi mali tirančići (ovde misli na Srbe) neće moći maknuti sa svojih mesta u roku 24 sata, a kamo li u tako kratkom roku privesti zasluženoj kazni, ali ne možemo prihvatiti odugovlačenje“. („Zagrebački List“ od 28. VIII. 1939.)

„Uskrsnuće banovine Hrvatske znači prvi poraz lažnog jugoslovenstva“. („Hrvatska Straža“ od 28.VIII. 1939.)

Tako je pisala službena hrvatska štampa o sporazumu, a našlo bi se daleko poraznijih stavova kad bih imao na raspoloženje makar manji deo hrvatske novinske literature iz onoga doba, kada je cela hrvatska štampa po stranačkim direktivima kao na komandu uzviknula: „Sporazum je samo korak bliže našoj konačnoj samostalnosti!“ Drugačije rečeno – „Nezavisnoj državi Hrvatskoj!"

Pre nego pređemo dalje, jedno malo uspoređenje: Srbija je po završetku prvog svetskog rata priznala penzije Hrvatima, koji su ceo svoj život proveli u službi Austrougarske i za vreme rata vršili streljanja po Srbiji, a Hrvati za vreme pravne države Jugoslavije odriču penzije službenicima pravoslavne vere. Kad tako ne bi bilo, ne bi bilo u hrvatskom stilu. Tome se ne čudimo. Ne možemo se ali načuditi Kraljevskom Namesništvu, koje je moglo zloupotrebljavati kraljevski testamenat i ovako hladnokrvno prisustvovati pogrebu Jugoslavije.

Davno pre, a posle tragične pogibije Kralja Aleksandra (1934.) naročito, organizovan je po upustvima partijskog vodstva HSS bojkot svega što je srpsko. U tu svrhu osnovana su po svim mešovitim mestima gde Hrvati žive izmešani sa Srbima, tobože privredna društva pod imenom „Svoj svome“. Ona su imala da bojkotuju srpski privredni i gospodarski život. Sastancima, živom i pisanom rečju, sprovedena je preteća propaganda da ni jedan hrvatski pripadnik ne sme imati nikakvih poslovnih odnosa sa srpskom privredom i zanatstvom. Da se to u potpunosti postigne, funkcioneri udruženja „Svoj svome“ obrazovali su svoju egzekutivu, koju su postavljali pred srpskim radnjama, da bi pretnjama odvraćali potrošače od ulaska u radnju. U Zagrebu se desilo nekoliko slučajeva, da su članovi „Građanske zaštite“ nasilnim putem isticali na srpskim trgovinama natpise: „Ovo je srpka radnja“. Zbog tako stvorenog stanja, osetan broj Srba morao je emigtrirati iz banovine Hrvatske davno pre 1941. godine. A dok se sve ovo sa Srbima u banovini Hrvatskoj dešavalo, hrvatski ban Ivan Šubašić i njegov vođa Vlatko Maček zadovoljno su posmatrali ovu besprimernu harangu protivu Srba i hrvatski narod podstrekavali u nadi, da hrvatski narodni program banovinom Hrvatskom nije ostvaren, već da će ga hrvatski narod sam izvojevati.

Da bi se mogli potpuno osamostaliti i finansijski spremiti za događaje kojima su 1941. godine i sami davali smer, Hrvati su odmah iza akta sporazuma od 26. VIII. 1939. zatražili, da se nagodbarska kvota od 29% zlatne rezerve Narodne Banke Kraljevine Jugoslavije, koliko tobože otpada na Hrvate (mada ovi ni jednoga dinara nisu uložili), prenese iz trezora Narodne Banke u njenu zagrebačku filijalu. Po tome je svako mogao znati, šta se krije iza hrvatskih kulisa, samo to nisu mogli uočiti političari klase Dragiše Cvetkovića, koji se čak na jednoj zagrebačkoj priredbi iza sporazuma pojavio u onakvoj kapi članova Mačekovih: formacija „Građanske zaštite“, koje su izvršile prevrat u Hrvatskoj i nad obezoružanim srpskim življem počinile čuda od zverstava.

Sa tom trećinom zlatne podloge, odnosno rezerve Kraljevine Jugoslavije, Hrvati su podmirili troškove istrebljenja Srba u „Nezavisnoj državi Hrvatskoj“. Evakuisan je samo onaj beogradski ostatak, koji otpada na Srbe i procentualno na Slovence. Međutim, hrvatski članovi jugoslovenske emigrantske vlade ni malo ne rumene od stida, što na ovaj način, isto kao i Ante Trumbić, o isključivom trošku Srbije organizuju po savezničkom inostranstvu diplomatsku hajku protivu životnih interesa te iste zemlje Srbije, čije im zlato služi kao izvor za borbu u duhu načela nauke Ante Starčevića.

Na očigled službenog Beograda, Hrvati su požurili da posle proglašenja banovine Hrvatske i Srbe u njoj proglase narodnom manjinom. Tako je ovlašćeni predstavnik Mačekov, narodni poslanik Tomo Baburić, govoreći 19. decembra 1939. na zboru HSS u Bjelavaru rekao :

„Mi smo sporazumom od 26. kolovoza samo počeli rješavati hrvatsko pisanje. Kad ćemo ga posve riješiti i kako – ovisi o nama. Ima ljudi koji misle, da će se vratiti ono što je prošlo, ali ja im kao seljak i vaš zastupnik poručujem: Nema više natrag, već naprijed u izgradnji slobodne Hrvatske! Pozivam Srbe i ostale manjine narodne, da shvate situaciju onakvom kakva jeste i kakva mora biti !"

Nije Toma Baburić bio sam, niti je samo on ovako mislio i govorio. Bio je on samo jedan pion u vojsci rušilaca, pod direktnim rukovodstvom vođstva hrvatskog narodnog pokreta HSS, sa Mačekom na čelu. To je mogao čak uočiti i kratkovidni Dragiša Cvetković, koji je sa tolikim nepoznavanjem stvari „rešio" hrvatsko pitanje, pa je svome glavnom organu „Samoupravi" u martu 1940. godine morao dozvoliti da o hrvatskoj štampi napiše i ovo:

„Oni smatraju, da je danas u hrvatskom delu naše javnosti takva konjuktura, da je njihov glavni zadatak u harangiranju masa, stvaranju nezadovoljstava, izazivanju što većeg nesporazuma, u rušenju svih autoriteta (naša prmedba: kao da je Dragiša Cvetković bio nekakav autoritet), vlasti i države i svega onoga što je solidno i na čemu treba da počiva naša državna zajednica. Oni se danas zalažu za uspeh Hrvatske Seljačke Stranke i dr. Mačeka, ali sa providnom tendencijom rušenja i ubijanja morala i vere u sve što je zdravo nacionalno i jugoslovenski orijentisano."

Ali, glas „Samouprave" i otrežnjenog Dragiše Cvetkovića bili su glas izgubljenoga u pustinji. Hrvatska je ukazom o uspostavi banovine postavljena u takav položaj, da u svome unutarnjem životu bude neprikosnovena, a povrh toga da preko svojih članova u zajedničkoj vladi može Šumadiji diktirati šta hoće.

Da kuriozitet bude potpun, predsednik jugoslovenske vlade zavisio je na području banovine Hrvatske od volje hrvatskoga bana, koji ga je sa svoje teritorije mogao ukloniti kao neželjenog gosta, jer je ban hrvatski stajao nad direknom vlašću Krune.

U tako uzdignutoj hrvatskoj banovini, gde bi se pre moglo reći da je ostali deo Jugoslovenske teritorije postao kolonijalni posed Hrvatske, nego da je ona sama deo jugoslovenske države, privodile su se kraju pripreme za konačno „ostvarenje hrvatskog narodnog programa“. Da bi se prema srpskom stanovništvu hrvatske banovine sproveo program koji se želeo, preuzeti su opštinski činovnici u bansku službu, kako bi se na taj način srpske opštine u Banovini rastavile od svojih srpskih činovnika, a na njihovo se mesto postavili Hrvati ili hrvatski eksponenti. Hrvatske su se vlasti požurile da odmah počnu sa zatvaranjem Sokolskih domova i svih patriotskih društava, a njihove pripadnike da progone. Samouprave vlasti po paroli „Svoj svome“, otpustile su Srbe sa svih položaja. Išlo se tako daleko, da je hrvatska opštinska uprava u Privlaci otpustila opštinskog strvinara Stevu Nikolića samo radi toga, što je bio pravoslavac. Čak je vladin list „Vreme“ 26. novembra 1939. doneo izveštaj iz Osijeka u kome se o otpuštanju Srba kaže:

„Nastavlja se odpuštanje Srba službenika iz gradske službe i gradskih preduzeća. Sem otpuštenih za koje je javljeno, sada je ponovo otpušteno 7 radnika Srba, koji su bili zaposleni kod gradskog tramvaja, tako da se broj otpuštenih Srba popeo na 30."

Nekako u ovo doba pada i otpuštanje velikog broja Srba iz ostalih osječkih ustanova. Osječki „Hrvatski List“ od 1. novembra 1939. godine izvrgava ruglu naziv oslobođenja i ujedinjenja i kaže:

„Koliko se u Osjeku „jugoslovenovalo" u vrijeme diktature, imamo vanjski znak u tome, što su tri trga u našem gradu dobili naziv „Trg ujedinjenja“ i „Trg oslobođenja“. Eksponentima, koji su se time htjeli dodvoriti nije bilo dosta jedan trg sa takvim imenom. „Ujedinjavalo“ se i „oslobođavalo“ na veliko!"

Tako „Hrvatski List“ u doba postojanja pravne i stvarne države Jugoslavije, za takav pravac, dobio je blagoslov i novčana sredstva partijske kancelarije HSS. A zagrebački list „Ekonomska politika“ od 6. decembra 1939. dobacila je preko Mačekovih ramena srpskom narodu:

„Razumljivo je da će Hrvati ako ne danas, ali sigurno u skoroj budućnosti htjeti da prošire granice Hrvatske u onom okviru u kojem je ona nekada u dalekoj prošlosti bila, samo da bi tako proširena bila jača i sposobnija da se odupre premoći Srbije. U toj će se težnji ona neminovno sukobiti sa suprotnim težnjama Srbije, te će taj sukob pretstavljati stalno vrelo nemira, iridente i nepovjerenja."

„Ekonomska politika" bila je ovde kao izraz raspoloženja Hrvatske Seljačke Stranke preko običaja iskrena. Ona je dve godine pre hrvatske izdaje priznala ono, što sam ja u celoj ovoj knjizi hteo reći. Naime, Hrvatska je želela i privela u delo uništenje srpskog naroda za uspostavu svoje hegemonije nad srpskim zemljama.

Kad se bude pisala istorija drugog svetskog rata, evropski jugoistok naći će svoga krivca za rat isključivo u „hrvatskom narodnom programu“, a priznanje i najteže samooptužbe u samim organima hrvatskog javnog mnenja. Islednik će sakupiti najteži optužni materijal iz kompleta partijske štampe one iste stranke, na čijem je čelu stajao glavom dr. Vladimir Maček. Dok se na ovako podmukao način pripremala hrvatska izdaja, preko 600.000 neobaveštenih srpskih birača bili su 1938. godine uvereni da leče državnu krizu, koja se zvala „hrvatsko pitanje". U stvari, oni su mimo svoje volje poslužili Mačeku kao sredstvo ucene prema Kruni, kojom je postigao hrvatsku banovinu kao uvod „Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“. U međuvremenu, poslužilo mu je to zloupotrebljeno srpsko poverenje kao legitimna busija, iza koje može maskirati svoje prave namere, koje se najbolje mogu videti iz njegove izjave date 16. januara 1940. beogradskom dopisniku italijanskog lista „Đornale d'Italija“ (Giornale d'Italia) u kojoj potvrđuje hrvatsko-italijansko-mađarski savez onako, kako je 1941. godine i izveden. Mačeku ništa nije smetao položaj potpretsednika vlade Kraljevine Jugoslavije da izjavi ovo:

„Hoću da vam uz ovo što se odnosi na hrvatsku autonomiju dadem izjavu o odnosima koji vežu Italiju, Hrvatsku i Mađarsku. Italija i Mađarska nisu samo naši najbliži susjedi. Prema stukturi naše se tri zemlje dopunjavaju i to čini, da njihovi odnosi treba da budu najsrdačniji“

Vođa hrvatskog naroda Vladimir Maček imao je potpuno pravo kad je rekao, da se Mađari, Hrvati i Italijani u narodnoj strukturi dopunjuju. Da su njihovi odnosi bili i najsrdačniji; to potvrđuju događaji iz 1941. godine i posle nje.

Zbog svoje mnogostrukosti, teško je jednom perspektivom osvetliti sva ona lukavstva koja predstavljaju hrvatsko istorijsko „bogatstvo". Jedno od najuspelijih je svakako ono izvedeno od prilaska paktu trojnih sila (25. III. 1941.) do proglašenja „Nezavisne države Hrvatske“ (10. IV. 1941.). U vladi koja je zaključila pristup trojnom paktu Srbi nisu bili zastupljeni legitimnim pretstavnicima, dok Hrvati jesu. U vladi koja je pakt odbacila, bili su opet ti isti Hrvati. Kad je trebalo deliti posledice jednog ili drugog, Maček je umesto da ode u London, ostao u Zagrebu, jer je morao prisustvovati praktičnim ispitima, koje su njegove formacije „Građanske zaštite“ i „Seljačke zaštite“ u ostvarivanju „Nezavisne države Hrvatske" polagali. A morao je ostati i radi toga, da bi 10. aprila 1941. godine izdao zajedno sa Pavelićem onaj zanosni proglas hrvatskom narodu u kome kaže, da se najzad ostvaruje „tisućgodišnji san hrvatskog naroda“. (Valjda zato što mu se docnije situacija u korist Pavelićevu izmakla iz ruku, Maček je porekao svoje učešće u tome proglasu). Da, ostao je vođa hrvatskog naroda Maček u Hrvatskoj, iako se mogao pridružiti ostalim članovima vlade, jer je hteo da podeli radost sa masama koje se, kako iz bezbroj primera videsmo, decenijama spremao za taj momenat. Ali je zato sa jugoslovenskom vladom poslao nekoliko svojih ljudi, da bi ovi po potrebi u svemu odigrali na štetu srpskoga naroda istu onu ulogu, koju je Ante Trumbić za posebne hrvatske interese u prvom svetskom ratu odigrao.

Nasuprot iznetim činjenicama, može se neko isprsiti sa Mačekovom „preporukom“, da se Hrvati odazovu mobilizaciji. Maček je zaista dao takvu „preporuku“. Samo, to je forma. Suština se, međutim, sastoji u nečemu drugom što bi Srbima bilo jasno tek onda kada bi znali, da su Mačekovi pristalice usporedo sa njegovom „preporukom“ preko mesnih organizacija HSS poverljivim putem obavešteni da svakako prime mobilizacino oružje, koje i onako neće upotrebiti na spoljnjem, već na unutarnjem frontu, protivu Srba.
+BE+CP+
Војвода
Војвода
 
Порука: 1229
Приступио: авг 2008

Re: Непозната историја

Порука +BE+CP+ 14.1.2012. 21:01

http://www.facebook.com/photo.php?fbid= ... permPage=1

HRVATSKA STATISTIČKA TENDENCIJA

Godine 1893. bilo je po računu „Obzora“ (broj 258 iz 1893.) preko 8.000.000 Srba. Kada je ovaj srbožderski organ hrvatskih jezuita na izmaku 19. veka pronašao ovaj broj Srba, mi bi imali razloga toj cifri dodati još koji milion, jer nam je poznato, da je „Obzor“ izbegavao pohvaliti se srpskom snagom. Međutim, interesantno bi bilo sada čuti od njegovih ustaških naslednika, šta misle o današnjem broju Srba. Mi bi ovde mogli ponoviti onu iz narodnih pesama: „Kud se zdede car Nemanje blago?!“. Jer svega 17 godina posle ovoga „Obzorovog“ članka, vršen je 1910. „popis pučanstva“, koji je mimo volje stanovništva obuhvatio zemlje pod današnjom „Nezavisnom Hrvatskom". Tim je „popisom“ nađeno, da u tim krajevima ima svega 1.569.848 Srba. Ostalo je „Obzor“ sa zagrebačkim jezuitima pokatoličio ili klasično utajio. U isto vreme živelo je na istoj teritoriji 2.476.575 Hrvata, računajući u ovom broju i Srbe katolike – Šokce. Što se tiče teritorije na kojoj su Srbi apsolutnom većinom živeli, srpsko-hrvatski odnos na teritoriji docnije „Nezavisne Hrvatske" bio je 70:30 u korist Srba. U ovih 30% hrvatskog prostora uračunati su i Šokci mada oni tamo ne spadaju. Ovih Šokaca bilo je prema mađarskom popisu iz 1840. godine 297.747. Hrvatska statistika za 1910. godinu priznaje, doduše, na strani 12 da su se Šokci i Hrvati do nedavno razlikovali, ali ih konačno i mimo njihovog pitanja, zbog toga što su pripadnici katoličke vere svrstava u red „autohtonih“ Hrvata. Piscu je, mećutim, poznato vlastitim posmatranjem na licu mesta, a o tome se do nekoliko godina unazad mogao uveriti ko je hteo, da su Šokci siromašne hrvatske doseljenike obično na krajevima njihovih sela stavljali pod poseban pojam, nazivajući ih Hrvatima, kao da govore o trećem licu.

Bijaše dakle po „Obzoru" na izmaku XIX. veka osam miliona Srba. Po hrvatskoj statistici iz 1910. godine, kojoj kao i mnogim hrvatskim tendecioznostima ne verujemo, ovaj broj, ukoliko se odnosi na „hrvatske zemlje", opao je na svega 1.569.848 Srba. A već sada ih po ustaškim načelima i po njihivom učenju nema ni jednoga. Eto, to je rezultat srpsko-hrvatskog bratstva i proganjanja svih onih istinskih srpsko-slavenskih rodoljuba, koji su za vreme najžešće hrvatshe propagande u Jugoslaviji vapili da je srpstvo u opasnosti.

Imamo razloga da ne verujemo hrvatskoj državnoj statistici iz 1910. godine kao i svima onima docnije jer znamo da je stotinama godina lešinarila po srpskom istorijskom i etnografskom prostoru. S pravom smatramo, da su Hrvati onoj cifri od 1.569.848 Srba morali dodati mnogo i mnogo, pa da brojčanost Srba u njihovoj statistici bude realna. Verovatno će se i tome pitanju posvetiti posebna pažnja i tačnom računicom utvrditi broj Srba, koje nam Hrvati duguju. Zadovoljimo li se, međutim, hrvatskom statistikom, trebali bi da po hrvatskoj računici vidimo, koliko su osnivanjem „Nezavisne Hrvatske“ preuzeli srpskih duša na „bratsko čuvanje".

O prirastu srpskog stanovništva hrvatska statistika na strani 12 doslovce veli: „Nije tako povoljan odnošaj za Srbe, jer je njihov porast bio za 147.209 duša, ili za 29.50%". Ova jadikovka o Srbima navodi nas da kažemo koju o naporima, koje Hrvatska decenijama čini, da bi sprečila takozvanu „bijelu kugu“ (sprečavanje porođaja), da bi što manje kosila po Hrvatskoj, a naročito u Šokadiji. Matematičari su izvodili iz računa verovatnoće vreme, za koje će Šokadija izumreti, a jedan slavonski list napisao je početkom 1939. go-dine ovo:

» „Bijeloj kugi" najšire je polje rada baš Šokadija. Za ljubav ljepote i dopadljivosti, kult majke i uzvišenost koja je za to ime vezana, opadao je i opada danomice. Rijetke su Šokice i šokačke porodice sa više od jednog ili najviše dva djeteta. «

Jedan drugi slavonski list napisao je povodom ovoga prvoga nekoliko nedelja docnije:

»Mi priznajemo da postoji „bijela kuga" i da je ona jedno od onih zala, što uništavaju Šokadiju. «

Ovo je bilo potrebno da se zna, kako bi se objasnilo odakle onaj hrvatski prirast u razmaku od 1880. do 1910. godine kad nam je poznato za toliko opadanje nataliteta i borbu protivu „bijele kuge" u hrvatskom narodu. Za ovo treba tražiti objašnjenje u činjenici, da ove tri decenije spadaju u ona doba istorije Srba pod Austrougarskom, kada su na hrvatskom žrtveniku prinašani rimskoj crkvi. Eto, otuda je onaj prirast hrvatskog stanovništva u razmaku od 1880. do 1910. U tom prirastu nalaze se i oni Srbi, koji su ko zna iz kojih razloga spašavanja života ili životne egzistencije, sa neopisivim gnevom u duši i suzama u očima morali napuštati veru svojih otaca i prilaziti veri, sa kojom su se tek njihovi daljnji potomci mogli izmiriti. To je bilo zlatno doba hrvatske statistike. Što se, međutim, ta naduvena statistika ne može pohvaliti ni četvrtinom ovoga prirasta za razdoblje 1910.—1940., ne leži krivica do Beograda, jer on u te krajeve nije slao beograđane da vrše popis, nego je to rezultat vremena, kada srpski narod u ovim krajevima prisilnim pokatoličavanjem nije bio materijal za „prirast hrvatskog pučanstva“.

Na ovome mestu moramo se dotaći predavanja nekakvog hrvatskog „novinara“ (Ivana Ambrozića), održanog početkom marta 1943. godine preko zagrebačkog radija (hrvatski: „krugovala") o temi: „Suzbijanje bijele kuge u Hrvatskoj". „Novinar" na kraju svoga predavanja „konstatira" da za „bijelu kugu" niko drugi nije kriv doli „glavom" Beograd! Najzad, ipak likuje konstatacijom, da je statistika prirasta u „Nezavisnoj Hrvatskoj" pokazala za dve godine aktivu. Mi smo bili naučili da Zagreb baca krivicu na Beograd i onda, kada ne padne kiša na vreme ili kad odviše pada – i to nas mnogo ne interesuje. Ali, ovo predavanje moramo sravniti sa iskazom žena izbeglica od Sanskog Mosta, koje su kratko vreme posle njegovog „predavanja“ prebačene iz zemunskog logora u Beograd. One kažu da su Hrvati otpočeli sa novim načinom janičarenja time, što oduzimaju svu malu decu od njihovih roditelja i smeštaju ih po ka-toličkim samostanima, gde u njih ubrizgavaju otrov jezuitizma. Razume se, na taj način „gospon novinaru“, da vam se mora pokazati „plus“ u priraštaju! Samo budite bar hrabri, ako već nemate poštenja, pa priznajte da je taj priraštaj hrvatskog „pučanstva“ pribavljen ustaškim nožem a srpskom krvlju!

Upotrebimo li ipak hrvatsku računicu kao približnu, što nije slučaj, pa broju 1.569.848 Srba pribrojimo blizu 30%, onda i po njihovom računu duguju srpskom narodu okruglo 2.000.000 srpskih duša. Mi iz statistike od 1931. godine, međutim, znamo da je na teritoriji docnije „Nezavisne države Hrvatske“ živelo preko 2.500.000 Srba, a najzad nam je poznato, da su Hrvati zatekli na današnjoj svojoj teritoriji preko 3.000.000 Srba. Pošto su ustaši zatrli srpsko ime, najnovija hrvatska statistika likuje „velikim hrvatskim priraštajem" i po njoj bi izgledalo, kao da je svaka ona hrvatska nerotkinja iz udruženja „Bijele kuge“ mogla za dve godine roditi po 10 Hrvata.

Usporedbe radi, neće biti suvišno da pogledamo, kako su Hrvati u toj statistici iz 1910. predstavili po srezovima broj Srba i svoj.







Srba


Hrvata

1.


Brinje


5.271


12.900

2.


Donji Lapac


15.995


1.423

3.


Gospić


16.771


17.468

4.


Gračac


19.234


7.383

5.


Korenica


16.297


5.881

6.


Otočac


17.079


18.038

7.


Perušić


3.616


17.325

8.


Udbina


9.588


3.519

9.


Senj


96


15.397

10.


Crikvenica





23.860

11.


Čabar





7.312

12.


Delnice





20.959

13.


Ogulin


21.436


2.343

14.


Slunj


24.612


21.655

15.


Sušak


317


29.024

16.


Vojnić


25.710


9.826

17.


Vrbovsko


2.339


14.213

18.


Grad Bakar





1.922

19.


Dugo selo





21.281

20.


Dvor


23.664


15.328

21.


Glina


29.074


27.516

22.


Jaska





38.589

23.


Karlovac


396


37.519

24.


Sv. Ivan Zelina





32.346

25.


Kostajnica


18.812


10.371

26.


Velika Gorica


1.381


47.577

27.


Petrinja


16.456


20.549

28.


Pisarovina


4.734


17.422

29.


Samobor





27.070

30.


Stubica





37.212

31.


Sisak


1.002


32.026

32.


Topusko


22.718


3.778

33.


Zagreb


4.050


101.509

34.


Ivanec


236


40.667

35.


Klanjec





28.945

36.


Krapina





32.052

37.


Ludbreg


1.775


33.469

38.


Novi Marof





32.918

39.


Pregrada





33.245

40.


Varaždin


241


50.918

41.


Bjelovar


15.227


44.524

42.


Čazma


1.911


30.351

43.


Garešnica


5.977


16.346

44.


Đurđevac


633


50.940

45.


Grubišno Polje


10.818


6.572

46.


Kutina


1.672


16.460

47.


Koprivnica


5.088


33.813

48.


Križevci


3.112


58.376

49.


Slavonski Brod


4.510


42.686

50.


Novska


7.883


16.609

51.


Daruvar


10.931


4.889

52.


Slavonska Požega


12.002


31.753

53.


Nova Gradiška


12.018


37.019

54.


Pakrac


19.491


9.300

55.


Đakovo


4.337


27.180

56.


Donji Miholjac


1.734


17.524

57.


Našica


6.681


22.221

58.


Slatina


15.157


13.029

59.


Virovitica


4.393


21.414

60.


Osijek


14.356


36.026

61.


Ilok


11.953


5.488

62.


Irig


18.331


1.816

63.


Sremska Mitrovica


27.022


4.986

64.


Ruma


22.956


3.730

65.


Stara Pazova


24.262


5.670

66.


Šid


14.155


11.309

67.


Vukovar


14.896


10.363

68.


Vinkovci


4.219


25.494

69.


Zemun


35.134


3.092

70.


Županja


1.395


29.045

71.


Grad Petrovaradin


753


3.226

72.


Grad Sremski Karlovci


3.553


1.889

73.


Sarajevo


35.081


11.875

74.


Čajniče


6.396


300

75.


Foča


13.589


150

76.


Fojnica


554


14.522

77.


Rogatica


17.287


222

78.


Visoko


9.352


12.487

79.


Višegrad


11.839


474

80.


Bijeljina


40.925


40

81.


Brčko


18.649


21.643

82.


Gračanica


13.079


46

83.


Gradačac


20.491


17.689

84.


Kladanj


3.480


893

85.


Maglaj


15.832


1.702

86.


Srebrenica


15.432




87.


Tuzla


9.269


11.641

88.


Vlasenica


19.887




89.


Zvornik


26.169


123

90.


Banja Luka


45.108


13.894

91.


Bosanska Dubica


21.384


1.200

92.


Bosanska Gradiška


30.143


2.801

93.


Bosanski Novi


22.389


1.007

94.


Derventa


23.170


30.091

95.


Kotor Varoš


15.088


4.385

96.


Prijedor


26.150


3.062

97.


Prnjavor


28.202


374

98.


Tešanj


24.262


8.260

99.


Bihać


10.864


3.362

100.


Bosanska Krupa


28.636


81

101.


Bosanski Petrovac


32.326


1.394

102.


Cazin


9.323


1.531

103.


Ključ


20.718


832

104.


Sanski Most


23.598


4.656

105.


Bugojno


15.289


15.869

106.


Glamoč


15.795


1.074

107.


Jajce


15.932


8.122

108.


Livno


15.817


20.401

109.


Prozor


35


7.735

110.


Travnik


4.140


10.342

111.


Kulen Vakuf


19.599


2.391

112.


Zenica


5.276


5.554

113.


Žepče


2.597


771

114.


Županjac


1.122


19.179

115.


Bileće


15.978


114

116.


Gacko


9.667


84

117.


Konjic


3.989


8.437

118.


Ljubinje


8.527


3.886

119.


Ljubuški


231


39.131

120.


Mostar


10.443


40.591

121.


Nevesinje


16.550


851

122.


Stolac


9.101


5.809

123.


Trebinje


16.294


788

124.


Benkovac


25.433


18.512

125.


Dubrovnik


1.043


36.209

126.


Hvar


39


26.240

127.


Imotski


1.450


40.568

128.


Knin


29.572


25.081

129.


Korčula


52


29.192

130.


Kotor


24.791


7.684

131.


Makarska


16


27.487

132.


Sinj


9.123


47.681

133.


Split


1.275


94.594

134.


Brač


8


22.556

135.


Šibenik


7.837


48.075

136.


Zadar


4.209


66.629

137.


Metković


487


14.926

Svega:


1.569.848


2.476.575

Napomena:

Svega (excel):


1.569.858


2.469.545

Kod Psunjskog


–10


+6.980



Zadržimo li se na ovoj hrvatskoj statistici od pre tri decenije, kada nisu imali razloga lukavom jadikovanju, kako su tobožnji srpski „kuferaši“ preplavili „hrvatske zemlje“ i time „utjecali“ na državnu statistiku Hrvatske kao dela Jugoslavije, pa bacimo li pogled ne toliko na krajnju cifru kako su je oni izneli, već na etnografsku kartu onoga vremena, dolazimo do zanimljivog rezultata, koji baca pravo svetlo na srpsko-hrvatski odnos u zemljama od kojih je sagrađena „Nezavisna država Hrvatska“. Ovde ne zasenjuje nešto veći broj Hrvata, već naročito pada u oči, da su Hrvati živeli i da žive na svega jednoj četvrtini teritorije, koja se docnije nazvala Nezavisnom Hrvatskom. Ostalo je srpsko. Imajući to u vidu, Hrvati su još od aneksije Bosne i Hercegovine umetničkim marom krojili srezove tako, da u što većem broju srezova postignu hrvatsku većinu. U tome poslu nailazili su na nepremostivu smetnju koju im je činio neprekidni srpski etnički lanac, pa su morali hteli ne hteli, dozvoliti da od ukupno 132 upravne jedinice Srbi ostanu u većini u 61, odnosno 46% svih nazovi hrvatskih srezova.

http://velisarajicevic.tripod.com/
+BE+CP+
Војвода
Војвода
 
Порука: 1229
Приступио: авг 2008

Re: Непозната историја

Порука +BE+CP+ 14.1.2012. 21:02

http://www.facebook.com/photo.php?fbid= ... permPage=1

Dragutin Weingärtner, Hrvatski sabor 1848. godine

Naivni patrijarh srbski Josif Rajacic medju licemjerima u Zagrebu, banom Jelacicem i drugima...

............

ILIRSKO ZAKULISJE

Kada su za vreme Franje II. zbog njegove slabosti izbijale bune po Austrougarskoj, zagrebački su aranžeri jednom vešto pripremljenom predstavom u hrvatskom saboru otvorili novo polje rada hrvatskim aspiracijama. Pošto i pored delomičnih uspeha ipak vekovima nisu uspeli da potisnu srpsko ime, pronašli su novi način za razvodnjavanje srpstva, i izmislili takozvani „ilirizam“. Ovom novom ideologijom nameravali su da zatupe srpski patriotski osećaj i time stvore odskočnu dasku prema srpskom istorijsko-etnografskom prostoru. Da ta predstava što bolji efekat postigne, uspeli su da za jednog od glavnih nosilaca uloga angažuju srpskog patrijarha Josifa Rajačića, koji na toj predstavi ustoličava hrvatskog bana Josipa Jelačića. Hrvati su mogli zadovoljno trljati ruke jer su znali da će ovom ortačkom zajednicom postići dva cilja, pošto će izbrisati srpsko-hrvatsku etnografsku granicu, što im dotle nikada nije pošlo za rukom, i moći će lakše ucenjivati bečki dvor. O tome “ilirskom“ zakulisju uverio se patrijarh Rajačić jedva 13 godina docnije, kako ćemo to malo dalje videti iz njegovog protestnog pisma hrvatskom saboru.

Počev od 1848. ili koju godinu pre, Hrvati su, dakle, udarili u „ilirske" talambase samo zato, da bi Srbe odvratili od svoje nacionalne linije. I dok su se farisejski zvuci ovih vešto insceniranih mahinacija razlegali „ilirstvom", hrvatski su jezuiti Srbima pod Austrougarskom pripremali nož u leđa. Predstavivši bečkom dvoru kao da su Srbi sa Hrvatima jedan narod i pozvavši se na onu predstavu u hrvatskom saboru, jezuiti su prodrli sa mišljenjem, da prestaje potreba, srpske Vojvodine kao samostalne jedinice. S tim u vezi iskrsava plod zagrebačke aranžerske veštine. Franjo Josip početkom 1861. godine ukida srpsku Vojvodinu, pa Banat i Bačku pripaja Mađarima, a Srem sa Slavonijom Hrvatskoj. („Hrvatski List" od 5. VII. 1939.). Ovime je Hrvatska otkrila svoje namere prema Srbima.

Kad je ovako kombinovanim akcijama hrvatskim predstavnicima i hrvatskom kleru uspelo ukinuti srpsku Vojvodinu i rasparcelirati je među Hrvatima i Mađarima, ovo je, razume se, izazvalo mučan utisak u svima srpskim pokrajinama pod Austrougarskom. Pretila je čak opasnost da ne dođe do opšteg narodnog ustanka u tim pokrajinama. Za to vreme Hrvati su po starom lešinarskom pravilu požurili „utjelovljenje“ ovih krajeva Hrvatskoj, a ista ona tobožnja „braća“ iz hrvatskog sabora, koja su sve dotle palili sveću srpsko-hrvatskom „bratstvu“, istakli su sa službenih mesta da je sremsko-slavonsko stanovništvo „od iskona“ hrvatsko. Takvima se pridružio i onaj isti Ivan Kukuljević, koji je do nedavno pre toga tvrdio, kako se samo Srbima može zahvaliti, što se još spominje ime Hrvata.

Verovati neverniku i stezati svaku neiskreno pruženu ruku, to su slabe srpske strane, koje su i krive za njegovu tragediju. To je možda najbolnije prošloga veka osetio patrijarh Josif Rajačić kad je video svo zakulisje hrvatske „braće“. Zajedno sa njime je to osetio i ceo srpski narod u Austrougarskoj, odnosno na taj način proširene Hrvatske, jer su svi hrvatski „staleži“ i njihovo javno mnenje sa saborom na čelu pozdravili državni akt o ukidanju srpske Vojvodine. Pred ovakvom obmanom, patrijarh je u svome pismu upućenom hrvatskom saboru 1. marta 1861. godine bolno jauknuo i bacio optužbu na lažno jugoslovenstvo kao masku u stvarnoj borbi protivu srbo-slovenstva i pravoslavlja. To pismo, pisano skoro pre jednog stoleća, jednako je aktuelno svojom sadržinom i danas. Patrijarh Rajačić u njemu između ostalog dovikuje hrvatskom saboru i ovo:

„Ja sam držao i smatrao da će visoki sabor ići putem pravde i ljubavi i da će se potruditi, da teški zadatak svoj reši na opšte zadovoljstvo sviju naroda, te da tako narodna pravda podjednako stupi u život, a među ovim pravima prvo i najglavnije pravo svoga imena i svoje narodnosti u domaćem javnom životu. Međutim, ne mogu prešutati, da kao partijarh i arhipastir svih Srba u celoj monarhiji ne objavim visokoslavnom saboru moju tugu i revolt, što iz javnih listova čujem i vidim, da pogđekoji članovi visokog sabora osobitim pravcem udaraju naročitom svome cilju, koji je, međutim, prema našem stečenom iskustvu providan i nevešt."

„Kada čitam u javnim listovima, kako se gospodin veliki župan Kukuljević na sednici od 29. aprila izvoleo izraziti, da je stanovništvo vojničke Krajine čisto hrvatsko i vidim da to visokoslavni sabor sa odobravanjem prima, prinuđen sam svome revoltu dati oduška protivu onih neprijatnih težnji, koja vire iza svakoga tvrđenja jednoga uvaženog i poštovanog člana sabora i jugoslovenskog istoriopisca.“

„Dozvoliće mi se da primetim, kako u trojednoj kraljevini nije samo jedan narod i to hrvatski. Još je manje u Krajini."

„Srbi i Hrvati su najbliža braća međusobom, ali je opet svaki narod imao svoje posebno ime od onoga vremena, kada su u prvo doba istorije zajedno ili u najbližem susedstvu jedan do drugoga živeli sve do danas. Srbi imaju svoju po-sebnu istoriju. Srbi graničari imaju svoj, a Hrvati, na primer, iz Zagorja ispod Okića, od Samobora, iz Draganića, Turopolja itd. svoj jezik. Srbi imaju svoju slavensku, a Hrvati svoju latinsku pismenicu. Ako, dakle, Srbi i Hrvati i jesu najbliža braća, ipak nisu oni jedan te isti narod i ne može se reći da je stanovništvo Krajine Hrvatsko."

„Žiteljstvo Krajine bilo je u početku ovejano srpstvom, a tek od onog vremena kada je granica na pukove razdeljena, ušlo je u nju nešto od hrvatskog naroda."

„I žiteljstvo Like i Krbave, koje se onda kada su ovi predeli od Turaka oteti svojevoljno podvrglo Leopoldu I i karlovačkom generalatu, bilo je čisto srpski narod, kao i oni spomenuti. Ovaj srpski graničarski narod zadržao je svoj karakter do današnjeg dana i pored svega toga, što je docnije pod Marijom Terezijom koji deo od njega na silu pounijaćen, kao što je bio slučaj sa Žumberčanima.“

„Ne znam bi li bilo nužde još dalje razlagati da narodna imena Srba i Hrvata nisu identična i da žiteljstvo Krajine nije hrvatsko nego baš srpsko, sa vrlo malim i mnogo kasnije nastalim naseljenjem, nego je srpski narod čestitošću i svojom ratobornošću Krajini temelj položio.“

„Kada ovu razliku pominjem, ne činim to zacelo da ove narode jednoga od drugog otuđim, nego zato da ih baš time u prijateljskom odnosu utvrdim kao braću, koja se vrlinama svoje braće dive i ponose i koja jedan drugome ničega svoga ne nameću, već ime i svetinje svoje braće kao svoje poštuju i ljube sažaljevajući one neprilike, koje smo u poslednja vremena opazili među Poljacima i Rutenima. Pored sve ove bratimske ljubavi i iskrenih odnosa u tome trebaju da stoje oba ova naroda na slovenskom jugu. Hrvatima bi sigurno bilo žao, kada bi im Srbi nametali svoje ime i time ih od njihove istorije i porekla cepali. Na isti način, ne mogu se braća Hrvati ni malo čuditi što bi Srbima jako žao pasti moralo, kada bi videli da im Hrvati nameravaju nametnuti svoje ime.“

„Srpskom se narodu već i time čini nepravda, što se Srem i varaždinska regementa protivu svakoga prava i istorije oglašuju nametljivo za sastavni deo Hrvatske. Ova je nepravda sujetna isto tako kao i težnja hrvatiziranja i bila bi za Srbe istina vrlo nemila, ali sasvim neizvodljiva. Jer, Srbi imena svoga koje ima svoju istoriju u svetu i slovenstvu ni za čije ime promeniti neće. Ovo ni za ljubav „veliko-ilirstva" ni „veliko-jugoslovenstva", ni „hrvatstva" sve da im se to silom namerava nametnuti. Isto tako, neće se oni odreći svoga narodnog karaktera, svojih narodnih običaja, svojih istorijskih spomenika i svoje prokušane svesti, koju nikada nisu zaboravili, makar da je gđekoji od njih istrgnut iz nedara pravoslavne crkve, u koje idu i pounijaćeni Srbi.“

„Ja u ime celog srpskog naroda i u korist opšteg otačestva jednog i drugog naroda sabor najučtivije molim, da ovakvim tendecioznim izražavanjima, kao što je bilo ono Kukuljevićevo, ne daje prvenstvo i ne prima ih. U isto vreme se ograđujem protivu svake nepravde hegemoničnih težnji jednog plemena nad drugim, a osobito protivu toga, ako se srpsko stanovništvo Krajine namerava proglasiti hrvatskim i takim se smatrati, jer će u takvom slučaju srpski narod, koji stoji u najčvršćoj svezi jedne vere, jednog jezika, jedne narodnosti, jednog običaja, jedne istorije i jedne pismenice, pomoću takve sposobnosti koje mu daje Bog, istorija vekova i njegovo pravo, naći se prinuđen povući drugu ogradu od svačijeg nasrtanja i svačije narodno-političke hegemonije. Te ograde neće zacelo biti kadar probiti ni srušiti nikakav napor ni obmana, pa mu se sa one strane Bog zna kakve instutucije i sloboštine obećavale.“

Uviđajući da su odgovorni hrvatski ljudi odviše rano dali izraza svome unutrašnjem oduševljenju, jezuiti su dali znak da se proliju lažne suze. Naređeno je hrvatskim velikašima iz sabora, da se izvinu patrijarhu, a ostavljeno je vremenu i hrvatskoj vlasti da učine svoje.

Da bi se između matičnih srpskih zemalja Srbije sa Crnom Gorom i ovih, dekretovanih Hrvatskoj i njenom uticaju, odnosi što više ohladneli, i da bi time bio postignut što veći rezultat srpskog narodnog razjedinjavanja, Hrvati su na lice navukli masku jugoslovenstva. Tako hrvatski sabor u svojoj 58. sednici od te godine, na dan 10. avgusta 1861. godine proglašuje nedavno pre toga primljeni srpski jezik za jugoslovenski i stvara zaključak o potpunoj ravnopravnosti ćirilice sa latinicom u Hrvatskoj. Nikakva bratska sentimentalnost nije rukovodila hrvatski sabor da donese ovakav zaključak, već se ovde radi o nečemu drugom. Naučeni da naturavaju svoje nepopularno ime, a prisiljeni da prime srpski jezik za svoj, pogođen je bio time njihov tobožnji prestiž. Da im se ne bi reklo kako govore srpski, proglasili su ga jugoslovenskim. Osim toga, verovali su da će srpski narod u onim krajevima promenom naziva imena lakše zaboraviti na ono što je bio i što jeste. Sve to, razume se, sa zadnjim mislima, da se privedu katolicizmu. S obzirom pak na pomoć, koja im je za katoličku akciju u srpskim krajevima od Rima i austrougarske vlade davana, postao je pravi hrvatski jezik zaista neupotrebljiv, kao što se to vidi iz one pesme, citirane u ovoj knjizi, gde se govori o osnovima hrvatske pismenosti i književnosti.

Da li je ono bio prvi srpski protest protivu tendenciozne hrvatske propagande i pokušaja naturavanja svoga, kako se vidi Srbima nepopularnog imena, ili je takvih i pre patrijarha Rajačića bilo, ne možemo pouzdano znati. Znamo, međutim, pozitivno ovo: Da su vodeći Srbi bar za vreme zajedničkog života u Jugoslaviji podigli glas samo protivu izvrtanja istorije, kojim je pritajeno ustaštvo vaspitavalo svoje hrvatske čitaoce i spremalo ih da u danom momentu svim svojim urođenim krvološtvom izvedu vekovne težnje za istrebljenje Srba, srpstvo bi uštedelo mnogo krvi i suza najrasnijeg dela svoga naroda. Ali, Beograd. je, sem izvesnih izuzetaka bio gluh i nem. A ovi časni izuzeci, poput onih iz redova Srpskog Kulturnog Kluba, bili su „u interesu javne bezbednosti i poretka u državi“, odnosno „u interesu države Jugoslavije“ nemilosrdno proganjani ako bi digli glas da je srpstvo u opasnosti. To u najviše slučajeva baš od tih istih Hrvata, koji su svoje stvarne osećaje maskirali foteljama visokih državničkih položaja.

Patrijarh Rajačić nije mogao živeti više nego običan smrtnik, da bi neprestano stajao na srpskoj straži sve do Jugoslavije i za vreme nje i neprestano odbijao hegemonističke napade, često puta od onih Hrvata, koji su jeli ili želeli jesti srpski hleb, a istovremeno bili najogorčeniji neprijatelji srpstva.

Na ovom mestu moram naglasiti, da je Eugen Kvaternik, vođa frankovaca u hrvatskom saboru, školovan srpskim parama, koje je njegov otac primao kao platu nastavnika u zagrebačkoj pravoslovnoj akademiji. („Hrv. List" od 7. VIII. 1939.).

Što se tiče Ante Starčevića, možda on i ne bi razvio onakvu otrovnu ideologiju da su mu Srbi uslišili molbe. On je odmah po završenim studijama podneo molbu zagrebačkoj pravoslovnoj akademiji da ga angažuje za nastavnika. („Hrv. List" od 8. VIII. 1939.). Kad tu nije primljen, obratio se 20. avgusta 1851. godine „Visokokneževskom popečiteljstvu“ u Beogradu sa molbom da ga primi za katedru matematike na beogradskoj visokoj školi. U toj svojoj molbi Starčević ne kaže da je Hrvat, već doslovice veli: „…držim dosta napomenuti samo to, da sam rodom Ličanin“. Na kraju molbe, koja je primljena pod brojem P. 981 od 30. VIII. 1851. godine u Beogradu, Starčević uverava srpsku vladu, da će „riječju i činom“ odgovoriti očekivanju visokog popečiteljstva, pa završava: „Visokog popečiteljstva ponizan sluga Antun Starčević doktor iz mudroslovlja."

Šta bi tek bilo da je Josif Rajačić neposredno pred srpskom tragedijom iz 1941. godine ustao iz mrtvih, pa pročitao brda najordinarnijih neistina „suvremene hrvatske povijesti“? Da li bi patrijarh mogao dovoljno iskaliti svoj gnev za tolika izvrtanja, koja su naročito od 1934. godine pa do sloma iz Zagreba fabrikovana. Među tako skovanim lažima pala bi mu u oči naročito jedna, koja se dotiče njegovog doba. To je ona objavljena u „Hrvatskom Listu“ od 1. VI. 1939., gde „suvremeni“ hrvatski povjesničar već po pravilu gusarenja po srpskoj prošlosti opisuje bitku kod Srbobrana u Bačkoj (1849.) i pripisuje je, razume se, hrvatskoj „hrabrosti“ i Hrvatima. O tome hrvatska „povijest“ ovako mahnita: „Do velike bitke dođe opet kod Sentomaša, gđe je Percel izgubio 4.000 ljudi. Iza ove pobjede osvoji Jelačić Bačku sve do Franjinog prokopa.“ I sami trezveni Hrvati morali su se najednom naći u čudu od tolike hrvatske hrabrosti, koju „suvremeni“ najednom odnekud izvukoše iz bujne mašte svojih istorijskih romansijera, što u svojoj nevaspitanosti oteraše tako daleko, da dopreše čak u Sentomaš i tamo „počiniše čuda od junaštva“. „Povjesničar“, doduše, izbegava ne samo da doda kako je Sentomaš u stvari Srbobran, a još manje odakle mu to ime. Pošto se do Jugoslavije nije rodio još koji patrijarh Rajačić i kako se to za vreme Jugoslavije zbog propisa zakona o javnoj bezbednosti i poretka u državi nije smelo reći, govorimo to sa izvesnim zakašnjenjem i dovikujemo: Nije istina! Nije istina isto onako, kao što ste ispisali brda neistina, na kojima ste posadili takozvanu „suvremenu hrvatsku povijest“, pa tako obmanjujete svet o bitci i kod Srbobrana. Jer da je to bila pobeda vaših predaka, ne bi se ovo bačko mesto prozvalo Srbobran, nego Hrvatobran. Da ih potsetimo:

Za vreme mađarske bune 1848. godine, odigrava se ona jezuitska predstava u hrvatskom saboru, o kojoj smo malo pre čuli. Verujući da time imaju srpsku legitimaciju u džepu, Hrvati su se uputili u Beč da tamo iznude nove priloge svome „tisućgodišnjem pravu“. Izborom Josipa Jelačića, oni su verovali da je time i Srbima nametnut hrvatski vođa. Ovo se, međutim, Srba nije ništa ticalo, jer je Franjo Josip ukazom od 15. decembra 1848. godine potvrdio izbor Josifa Rajačića za srpskog patrijarha, a Stevana Šupljikca za srpskog vojvodu. Zbog stalnog pritiska mađariziranja, Srbi se nisu odazvali mađarskom pozivu za pomoć u pobuni, već su se pridružili carskoj vojsci. Pošto se Mađarska nalazila u pobuni, Franjo Josip je više „de jure“ nego „de fakto“ titularno postavio Josipa Jelačića za komandanta trupa u Mađarskoj, kojih nije ni bilo. Međutim, on nije ni u jednoj prilici komandovao srpskim trupama iz razloga što su ove bile neposredno podređene svojim narodnim srpskim vojvodama.

Bačka je bila srpska operaciona zona, gde su Srbi uz novčanu pomoć kneza Mihajla Obrenovića branili srpski živalj. Kada su Mađari, međutim, počeli klati srpski živalj i paliti srpska sela po Bačkoj, poslao je knez Aleksandar Obrenović 10.000 srpskih vojnika iz Srbije, pod vodstvom vojvode Stevana Knićanina koji se sa Mađarima sukobio kod Sentomaša i tu ih potpuno razbio. To je bio motiv, da se Sentomaš prozove Srbobranom. Ustaški „povjesničar“ iz 1939. godine konstruiše novu laž i smatra što je Jelačić protivu Košuta Lajoša (Kossuth Lajos, Monok, 1802. – Torino, 1894.) komandovao hrvatskom vojskom, da time Hrvatima pripadaju i nezavisni srpski uspesi, postignuti vojskom iz Srbije i srpskih zemalja pod Austrougarskom, rukovođenom srpskim vojskovođama.

Pogledajmo malo, kako je posle mađarskog sloma (koga su iznudili Rusi pod Nikolom II. i naterali Mađare da im kod Vilagoša 1849. polože oružje) u Beču ocenjena hrvatska, a kako srpska pomoć i hrabrost: „Godine 1852. zabranilo je ministarstvo hrvatsku zastavu, a mjesto hrvatskog jezika uveden je u školama i javnim uredima njemački jezik.“ (»Hrvatski List od 2. VII. 1939.) „Kad Rusi pokoriše Mađare, car Franjo Josip godine 1849. carskim patentom ustanovi za svoje Srbe posebno vojvodvtvo Srbiju, koja obuhvati Srem, Banat, Baranju i Bačku.“ (Zagreb: 1894. Srbi u davnini str. 173)

Povodom osnivanja srpskog vojvodstva 1849. godine, potpisao je car Franjo Josip sa još devet austrougarskih ministara carski patent i o karakteru srpskih zemalja u tome vojsvodstvu a današnjoj „Nezavisnoj Hrvatskoj" doslovice rekao i ovo:

„Srem, u kome gotovo isključivo sve sami Srbi obitavaju, jeste za ovaj narod od preuzvišene važnosti kao zemlja porekla prvih njihovih doseljenja, kao mesto njihovih najosobitijih istorijskih opomena i svetitelja." (Carski patent od 1849. g. Str. 20)

Ova dva državna akta daju sami odgovor hrvatskim „povijesnim“ skorojevićima o tome, kako je ocenjena srpska, a kako hrvatska hrabrost kod ugušivanja mađarske bune.

Da li je Josip Jelačić hrvatski ban (prema „Hrv. Listu“ od 2.VII. 1939.) baš radi toga 1859. godine poludeo i umro, to se ne može znati. Ako je pak to bio uzrok njegove smrti, mogao je samo malo sačekati, pa da 1861. godine vidi, kako se hrvatska želja ipak ispunila i kako se bečki dvor za ona srpska čuda od junaštva ovima odužio ukidanjem njihove Vojvodine, koja je postala poklon katoličkom žrtveniku između Hrvata i Mađara. To je bio rezultat kombinovane akcije hrvatskog jezuitizma i takozvanog „Ilirstva".

U formi lažnog bratstva, hrvatsko jezuitsko zakulisje navuklo je time uspešnu masku. „Može li inače naći opravdanje ona vekovna srpska slabost u dodiru sa Hrvatima, radi čijeg smo „bratstva“ izgubili najrasniji deo svoga naroda, a da smo od takozvanog bratstva dalje nego smo ikada bili. Jer, oni su se „bratstvom“ služili samo onda, kada su se trebali zaleteti u srpski etnografski i istorijski prostor. Kroz ovakvu prizmu treba posmatrati i Štrosmajera (Josip Juraj Strossmayer, Osijek 1815. – Đakovo 1905.), čija je površina bila vešto prekrivena blefom tobožnjeg bratstva i jednakosti, dok mu je unutrašnjost sakrivala novi katolički lanac, koji je u režiji Zagreba trebao da stegne u svoje karike ne samo ostatak pravoslavnih Srba u Hrvatskoj, nego možda i izvan nje. Ta je činjenica hrvatskoj istoriji, izgleda, dobro poznata, pa zato vidimo u hrvatskoj „povijesti" o Štrosmajeru ove redove: „Tragično je za njegovu uspomenu i to, što se poslije njegove smrti pozivaju na njega i njegov rad razni neprijatelji hrvatskog naroda (ovde misli na Srbe), koji svojim radom i pogledima sigurno ne bi našli odobrenje ni kod samog Štrosmajera." („Hrv. List" od 6. 7. 1939.)

Zagrebačkim „Službenim Novinama“ broj 182 iz 1893. godine omaklo se priznanje, da je Kamilo Drajfus (Camille Dreyfus i André Berthelot: ''La Grande Encyclopédie", 31 tom 1886. – 1902.) govoreći o Austrougarskoj rekao, kako ova ima pod sobom Hrvate, koji su plemenom i jezikom Srbi.

Ovo što je Drajfus tek tada „otkrio" znali smo mi odavno, a znali su to i Hrvati. Naročito Hrvati janičari. Možda samo Drajfus nije znao šta su sve dotle Hrvati preduzimali, da on ili ko drugi ne bi mogao zapisati takvo činjeničko stanje. Još manje je mogao znati, da su Hrvati u tima naporima većinom upotrebljavali i takva sredstva, koja su ne samo nedozvoljena, nego i sa gledišta narodne časti nemoralna. Ovde spadaju sve one otimačke izjave, formulisane po svima pravilima lukavog Zagreba, u kojima se pokušava ne samo opovrgnuti fakat da u srpskom narodu ima pleme koje se zove Hrvati, već se pored krađe narodnosti pribegava teritorijalnim provalama, kako to videsmo iz klasičnog primera sa županom i članom hrvatskog sabora Kukuljevićem. Ali, „lakoumnim, nemirnim i nepostojanim“ Hrvatima, kako reče austrijsko ratno veće u Gracu („Hrv. List“ od 18. 6. 1939.), nije bilo teško da u svojim izjavama ili odlukama često puta idu iz krajnosti u krajnost. Oni su bili u stanju da za nekoliko dana ili nedelja u gledanju na srpske probleme postignu potpunu dijametralnost već prema tome, kako im kad treba.

Posle žučnog protesta srpskog naroda i njegovog patrijarha protivu pokušaja da se ukinutoj srpskoj Vojvodini prikači hrvatska firma, hrvatski sabor kao nosilac „ilirskog“ zakulisja, spustio je nišan i uputio svoga predstavnika Slavoljuba Vrbančića na proslavu 100-godišnjice Matice Srpske. Razumljiv je interes vladao za referat, kojega je imao podneti saboru o zapažanjima, koja je među Srbima uočio posle parcelacije Vojvodine među Hrvate i Mađare. Sudeći po stenografskom zapisniku sa 77. saborske sednice od 6. oktobra 1861. godine, sabor je oduševljeno primio Vrbačićev referat. Međutim, da li je ovde likovalo stvarno oduševljenje ili lukavstvo Zagreba, to se iz prašnjavoga zapisnika ne može videti. Tek, Slavoljub Vrbančić je o Sremu izgovorio, a hrvatski sabor aplauzom odobrio ovu izjavu:

„Odlikovan povjerenjem visoke ove kuće (hrvatskog sabora) da od strane sabora prisustvujem stogodišnjici koju je priredila Matica Srpska u slavu svoga utemeljitelja i mecene srpske literature Save Tekelija, smatram za dužnost ovu visoku kuću izvijestiti o duhu, kojim se je ta svetkovina obavila i koji tamo kod naše braće vlada.

Uprkos sjemena razdraživanja i nesporazuma, koje su ovđe nekoja gospoda velikim trudom zasijala, da omraze jednokrvnu braću Hrvate i Srbe, ipak sam svuda velikim sačustvom i mogu reći bratimski primljen bio, a u svakoj se je prilici pokazalo, da u braći Srbima nije utrnulo čuvstvo bratimstva i da se kod njih sve više učvršćuje pomisao, da nam samo u slozi leži spas.

Ja sam se trudio da bojazan onu, koju su nekoja gospoda radi Srijema trudila se onđe probuditi, kao da Hrvati nastoje oteti Srbima Srijem, koji je svakome Srbinu svetinja pošto su tamo sahranjene mošti njihovih narodnih svetaca, kojima se klanja Srbin sa jedne i druge strane Save. Trudio sam se rekoh, da raspršim ovu brigu i da ih uverim, da Hrvatima nije do drugoga stalo, nego da u teškim ovim vremenima brane i čuvaju Srijem od svakoga tuđinstva, a čim srpska Vojvodina opet stupi u život, što svaki Hrvat kao i Srbin želi, da će ga kao amane čista i nepokvarena braći Vojvođanima povratiti. (Gromoviti: Živio!)“

Tako Slavoljub Vrbančić i hrvatski sabor o Sremu. Ko ne poznaje hrvatski jezuitizam i „ilirsko“ zakulisje, našao bi u ovim izjavama mnogo čega, što bi moglo ličiti na bratstvo. Stvarnost je, međutim, drugačija. Jer dok je srpski narod kroz tolika stoleća uspevao da očuva svoju i hrvatsku narodnost, kako to Kukuljević pred hrvatskim saborom reče, sada se nad Sremom liju „krokodilske suze“ i Srbe teše kako je to samo zato, da bi Hrvati tobože sačuvali Srem od tuđinštine, pa kada ta opasnost mine, da će ga „čista i nepokvarena braći Srbima povratiti“. Kao da neko bez vlastite prošlosti može sačuvati tuđu budućnost!

Kako su Hrvati ispunili svečano obećanje svoje i svoga sabora, vidi se iz teških decenija, koje je sremski narod zajedno sa ostalim srpskim narodom pod Hrvatima preživljavao sve do 1918. godine. Vidi se po tome, što su iste one srpske narodne svetitelje o kojima govori Slavoljub Vrbančić 1941.-1942. najpre opljačkali, pa ih zatim prebacili preko Save. Osvedočili smo se i po tome, što su prestonicu Zmaj Despota Vuka – Slankamen, prestonicu Đorđa II. Brankovića – Kupinovo i prestonicu Jovana Brankovića – Berkasovo podvrgli bombardovanju i strahovitom versko-duhovnom teroru. Najzad, uverili smo se i time, što su sedište prvih srpskih patrijarha (Zagreb 1894.: „Srbi u davnini" str. 214) Sremsku Mitrovicu, mimo Poglavnikove izjave da nikada u „povijesti" nije Hrvatima pripadala, ipak službeno prozvali Hrvatskom Mitrovicom.

http://velisarajicevic.tripod.com/
+BE+CP+
Војвода
Војвода
 
Порука: 1229
Приступио: авг 2008

Re: Непозната историја

Порука +BE+CP+ 14.1.2012. 21:04

http://www.facebook.com/photo.php?fbid= ... permPage=1

SRBOBRAN

Šta bi tek bilo da je Josif Rajačić neposredno pred srpskom tragedijom iz 1941. godine ustao iz mrtvih, pa pročitao brda najordinarnijih neistina „suvremene hrvatske povijesti“? Da li bi patrijarh mogao dovoljno iskaliti svoj gnev za tolika izvrtanja, koja su naročito od 1934. godine pa do sloma iz Zagreba fabrikovana. Među tako skovanim lažima pala bi mu u oči naročito jedna, koja se dotiče njegovog doba. To je ona objavljena u „Hrvatskom Listu“ od 1. VI. 1939., gde „suvremeni“ hrvatski povjesničar već po pravilu gusarenja po srpskoj prošlosti opisuje bitku kod Srbobrana u Bačkoj (1849.) i pripisuje je, razume se, hrvatskoj „hrabrosti“ i Hrvatima. O tome hrvatska „povijest“ ovako mahnita: „Do velike bitke dođe opet kod Sentomaša, gđe je Percel izgubio 4.000 ljudi. Iza ove pobjede osvoji Jelačić Bačku sve do Franjinog prokopa.“ I sami trezveni Hrvati morali su se najednom naći u čudu od tolike hrvatske hrabrosti, koju „suvremeni“ najednom odnekud izvukoše iz bujne mašte svojih istorijskih romansijera, što u svojoj nevaspitanosti oteraše tako daleko, da dopreše čak u Sentomaš i tamo „počiniše čuda od junaštva“. „Povjesničar“, doduše, izbegava ne samo da doda kako je Sentomaš u stvari Srbobran, a još manje odakle mu to ime. Pošto se do Jugoslavije nije rodio još koji patrijarh Rajačić i kako se to za vreme Jugoslavije zbog propisa zakona o javnoj bezbednosti i poretka u državi nije smelo reći, govorimo to sa izvesnim zakašnjenjem i dovikujemo: Nije istina! Nije istina isto onako, kao što ste ispisali brda neistina, na kojima ste posadili takozvanu „suvremenu hrvatsku povijest“, pa tako obmanjujete svet o bitci i kod Srbobrana. Jer da je to bila pobeda vaših predaka, ne bi se ovo bačko mesto prozvalo Srbobran, nego Hrvatobran. Da ih potsetimo:

Za vreme mađarske bune 1848. godine, odigrava se ona jezuitska predstava u hrvatskom saboru, o kojoj smo malo pre čuli. Verujući da time imaju srpsku legitimaciju u džepu, Hrvati su se uputili u Beč da tamo iznude nove priloge svome „tisućgodišnjem pravu“. Izborom Josipa Jelačića, oni su verovali da je time i Srbima nametnut hrvatski vođa. Ovo se, međutim, Srba nije ništa ticalo, jer je Franjo Josip ukazom od 15. decembra 1848. godine potvrdio izbor Josifa Rajačića za srpskog patrijarha, a Stevana Šupljikca za srpskog vojvodu. Zbog stalnog pritiska mađariziranja, Srbi se nisu odazvali mađarskom pozivu za pomoć u pobuni, već su se pridružili carskoj vojsci. Pošto se Mađarska nalazila u pobuni, Franjo Josip je više „de jure“ nego „de fakto“ titularno postavio Josipa Jelačića za komandanta trupa u Mađarskoj, kojih nije ni bilo. Međutim, on nije ni u jednoj prilici komandovao srpskim trupama iz razloga što su ove bile neposredno podređene svojim narodnim srpskim vojvodama.

Bačka je bila srpska operaciona zona, gde su Srbi uz novčanu pomoć kneza Mihajla Obrenovića branili srpski živalj. Kada su Mađari, međutim, počeli klati srpski živalj i paliti srpska sela po Bačkoj, poslao je knez Aleksandar Obrenović 10.000 srpskih vojnika iz Srbije, pod vodstvom vojvode Stevana Knićanina koji se sa Mađarima sukobio kod Sentomaša i tu ih potpuno razbio. To je bio motiv, da se Sentomaš prozove Srbobranom. Ustaški „povjesničar“ iz 1939. godine konstruiše novu laž i smatra što je Jelačić protivu Košuta Lajoša (Kossuth Lajos, Monok, 1802. – Torino, 1894.) komandovao hrvatskom vojskom, da time Hrvatima pripadaju i nezavisni srpski uspesi, postignuti vojskom iz Srbije i srpskih zemalja pod Austrougarskom, rukovođenom srpskim vojskovođama.

Pogledajmo malo, kako je posle mađarskog sloma (koga su iznudili Rusi pod Nikolom II. i naterali Mađare da im kod Vilagoša 1849. polože oružje) u Beču ocenjena hrvatska, a kako srpska pomoć i hrabrost: „Godine 1852. zabranilo je ministarstvo hrvatsku zastavu, a mjesto hrvatskog jezika uveden je u školama i javnim uredima njemački jezik.“ (»Hrvatski List od 2. VII. 1939.) „Kad Rusi pokoriše Mađare, car Franjo Josip godine 1849. carskim patentom ustanovi za svoje Srbe posebno vojvodvtvo Srbiju, koja obuhvati Srem, Banat, Baranju i Bačku.“ (Zagreb: 1894. Srbi u davnini str. 173)

Povodom osnivanja srpskog vojvodstva 1849. godine, potpisao je car Franjo Josip sa još devet austrougarskih ministara carski patent i o karakteru srpskih zemalja u tome vojsvodstvu a današnjoj „Nezavisnoj Hrvatskoj" doslovice rekao i ovo:

„Srem, u kome gotovo isključivo sve sami Srbi obitavaju, jeste za ovaj narod od preuzvišene važnosti kao zemlja porekla prvih njihovih doseljenja, kao mesto njihovih najosobitijih istorijskih opomena i svetitelja." (Carski patent od 1849. g. Str. 20)

Ova dva državna akta daju sami odgovor hrvatskim „povijesnim“ skorojevićima o tome, kako je ocenjena srpska, a kako hrvatska hrabrost kod ugušivanja mađarske bune.

Da li je Josip Jelačić hrvatski ban (prema „Hrv. Listu“ od 2.VII. 1939.) baš radi toga 1859. godine poludeo i umro, to se ne može znati. Ako je pak to bio uzrok njegove smrti, mogao je samo malo sačekati, pa da 1861. godine vidi, kako se hrvatska želja ipak ispunila i kako se bečki dvor za ona srpska čuda od junaštva ovima odužio ukidanjem njihove Vojvodine, koja je postala poklon katoličkom žrtveniku između Hrvata i Mađara. To je bio rezultat kombinovane akcije hrvatskog jezuitizma i takozvanog „Ilirstva".

POGLAVLJE O ILIRSTVU,PSUNJSKI

http://velisarajicevic.tripod.com/

...........

http://sr.wikipedia.org/sr-el/%D0%A1%D1 ... 0%B0%D0%BD

Svoj današnji naziv, Srbobran je dobio po šancu-utvrđenju simbolično nazvanom „Srbobran“, izgrađenom za odbranu u borbama koje su vođene u Srbobranu 1848. i 1849. godine, za autonomiju i nacionalna prava Srba u bivšoj Austro-Ugarskoj.

............

Hrvati ne mogu da podnesu ove cinjenice pa ovo mjesto ne zovu tako,vec prevode sa Madjarskog:

Sveti Tomo (grad)

http://hr.wikipedia.org/wiki/Sveti_Tomo_%28grad%29

Cudno,da kada su se tu istakli "Hrvati" da se zove Srbobran,i da te silne hrvatske pobede tu ne navode na hr wiki. :)
+BE+CP+
Војвода
Војвода
 
Порука: 1229
Приступио: авг 2008

Re: Непозната историја

Порука +BE+CP+ 14.1.2012. 21:07

http://www.facebook.com/photo.php?fbid= ... permPage=1

KOGA ZANIMA MOZE OVDE PROCITATI CITAV USTAV TADASNJI, KNJAZEVINE SERBIJE.

http://www.facebook.com/album.php?aid=2 ... 1165519768

serbska trobojka je

CRVENO
BIJELO
PLAVA!!!

POMIJE SE SAMO SERBSKO A NE srPsko, VLASTI SRBSKE ITD...
+BE+CP+
Војвода
Војвода
 
Порука: 1229
Приступио: авг 2008

Re: Непозната историја

Порука +BE+CP+ 14.1.2012. 21:08

http://www.facebook.com/photo.php?fbid= ... permPage=1

Proglasenje vojvodine SRBIJE

Historisierendes Gemälde der Proklamation 1848 von Pavle Simić (1818–1876)

http://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%A1%D0% ... wojwod.jpg

Posto smo mi Srbi politicki glup narod,i ne znamo praviti kovanice, red je da sada to cinimo. Vojvodinu ne treba zvati Vojvodina vec VOJVODINA SRBIJA. Pored nje juznije je bila KNJAZEVINA SRBIJA. Dakle imao dve SRBIJE, podjednake velicine, jedna je VOJVODINA SRBIJA A DRUGA KNEZEVINA SRBIJA! Sada imamo i Republiku SRBSKU, i treba je zvati SRBSKA, da bi se razlikovala od SRBIJE, ili uze oblasti VOJVODINE SRBIJE.

Evo kako Njemci to pravilno nazivaju

Woiwodschaft Serbien und Temeser Banat

http://de.wikipedia.org/wiki/Woiwodscha ... eser_Banat

...........

ili na engleskom

http://en.wikipedia.org/wiki/Voivodeshi ... Temeschwar

............

ili na madjarskom

http://hu.wikipedia.org/wiki/Szerb_Vajd ... 1ns%C3%A1g

............

http://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%92%D0% ... 0%B0%D1%82

VOJVODSTVO SRBIJA

ili jasnije VOJVODINA SRBIJA. Dakle smrtni grijeh za srb.nac.interese je reci Vojvodina! PRAVILNO JE vojvodina SRBIJA. Jer bilo je vojvodstava puno i knezevina, i kraljevina i raznih oblasti... Pa kad se kaze KNJAZEVINA, treba reci SRBIJA,jer je bila i Crna gora i dr...tako cemo reci i vojvodina Srbija.
ПретходнаСледећа

Ко је тренутно на Форуму?

Корисници тренутно на Форуму: Нема регистрованих корисника и 1 гост