VATIKAN - GLAVNO SATANINO GNJEZDO
(Neki citati iz ove knjige, koja je jedna od 4 knjige sa po 1000 stranica, koje Seselj koristi kao dokazni materijal u haskom tribunalu;istorijski dokumenti geneze vjestackog hrvatstva i srbomrznje,kao i visevjekovnih genocida nad Srpstvom)
Refleksije danasnjeg hrvatstva u daleku proslost intenzivno su prenosili hrvatski gradjanskim npr.Stjepan Radic, i klerikalni politicari, a narocito hrvatski knjizevnici i knjizevni istoricari. Tako je Marin Francevic pripisao dubrovackom pjesniku Mavru Vetranovicu (1482-1576) da se on obraca "slavnim Hrvatima, braniocima Klisa", iako je nepobitna istorijska cinjenica da su u Klisu zivjeli i Klis branili uskoci-pravoslavni Srbi, koji poslje pada grada, 1537.g., prelaze u SENJ, i vremenom, prozelitskim cinom postaju unijati nastanjeni u Zumberak. Na slican nacin, poraz madjarske vojske na KRBAVSKOM POLJU 1493.g., koju je vodio MADJARSKI BAN EMERIK DERENCSENY, M.Francevic, preko stihova Vetranovica, interpretira kao "hrvatsku slavu".
Junake kosovskog, hajduckog i uskockog epskog ciklusa, hr.knjizevni teoreticari, narocito oni monaskog franjevackog porijekla, znali su pripisati hrvatskoj junackoj epici. Kotorski i senjski srpski uskoci i epski junaci (Stojan Jankovic, Vuk Mandusic, Ilija Smiljanic, Komljen barjaktar, Tadija Senjanin, Ivan Senjanin, Uskok Radojica i dr.) nasilno su uklapani u hr.epske pjesme i nosili hr.narodnosno ime. Klerikalac Dragutin Nezic proglasio je SENJ "sjedistem najljepseg ciklusa hr.narodne epike iz doba turskih ratova." Zato i grad pravoslavnih uskoka proglasava "najhrvatskijim hrvatskim gradom."
Dalmatinski "Srpski glas" bio je narocito ogorcen kada je Matica hrvatska, 1897. i 1898.g. pod hr.imenom objavila 2 knjige srpskih narodnih pjesama o KRALJEVICU MARKU, MILOSU OBILICU i drugim srpskim junacima. Slaican falsifikat Matica je napravila i 1888.g. objavivsi "Iskrice" Nikole Tomazeo. U ovom izdanju ilirsko ime je zamjnjeno hrvatskim. "Srpski glas" je ovaj postupak ostro osudio i pomenuo izdanje "Iskrice" u kome je Tomazeo ilirsko ime zamijenio srpskim. Tomazeova srpska osjecanja dokazivala su njegova djela: iako je pod ilirskim nazivom objavio pjseme o Kosovu i Kraljevicu Marku, on je naglasavao da su to srpske pjesme.
...
Pokatoliceni srpski gusalri iz Imotske krajine, srpskog prezimena a katolickog imena (Mate Galic, Ivan Kutlesa, Mijo Skoro, Ante Loncar, Ivan Maric, Ivan Vuckovic i drugi), odjednom, prema franjevackoj epskoj verziji, "pjevaju lijepim hrvatskim jezikom"... Srpsko ime se sistematski ignorise, u najboljem slucaju nas nazivaju "krscanima", pa se pominju "krscani Krajisnici" (isto i kada se govori o dubrovackom zaledju ne kazu Srbi vec Sloveni, kada vec ne mogu reci Hrvati!)
Franjevac Silvester Kutlesa je cak IJEKAVSKI JEIZCKI OBLIK, koji su upotrebljavali pomenuti guslari, PREVODIO NA IKAVICU koja s vremenom od srpskog pretvorena u jezicki oblik katolika (Hrvata). S druge strane, "Maticin" priredjivac "hr.junackih narodnih pjesama", Olinko Deroko, komotno tvrdi (bez dokaza) da su Vuk Karadzic, fra Grga Maric i B.Bogisic ikavske jezicke oblike pretvarali u ijekavske."
...
Lazo Kostic zakljucuje da nema bas nijedne, ama bukvalno nijedne oblasti u Jugoslaviji koju su svi veliki slavisti XIX v.priznali kao nesumnjvo hrvatsku. Slovenac JERNEJ KOPITAR osporava cak Hrvatima kao naciji sam Zagreb sa okolinom. Kopitarovo stanoviste najbolje se ogleda u prepisci sa ceskim jezuditom JOSIPOM DOBROVSKIM iz 1810.g.. Kopitar tvrdi da se "provincijalni Hrvati" (iz trozupanijske Banske Hrvatske;dakle Zagreb,Krizevci i Varazdin) tek posljenjih 200 godina nazivaju Hrvatima i to kao geografski a ne etnografski pojam (identicno tvrdi i Antun Radic skoro 100 godina nakon toga). O tome Kopitar u jednom pismu iz 1810.pise Dobrovskom sljedece:
"Tek od Ferdinanda I (1503-1564) i Leopolda I (1640-1705) poceo je da se upotrebljava geografski naziv Hrvatske i s one strane KUPE... SLAVONCI su srpski naseljenici i govore "kruh" i "brez" umjesto "bez", pravo kranjski." (i moj djed je govorio npr brezobrazan, pa smo mu se smijali kao mali, da se ne kaze tako vec bezobrazan)
U pismu od1.2.1810.g. kaze sljedece: "...sjeverno od Kupe u stvari nema genetskih nego samo geografskih Hrvata, a genetski to su samo Vendi (Slovenci)... Nije dakle neistorijski kad Slovenci nece da budu Hrvati, vec je to veritatis causa... pogresan naziv vredja me (sablaznajava me): mi Slovenci ne treba da se zovemo Hrvati, nego oni samo treba da se zovu ono sto su, tj.Slovenci... Kako uopce dolaze Zagrepcani ka hrvatskom porijeklu. Ne dajmo se, dakle, zavarati administrativnom podjelom zemalja i naziva..."
Kopitar pise Dobrovskom 21.4.1810, sljedece: "Ako su Dalmatinci Hrvati, a takodje Zagrepcani, otkud to dolazi da prvi, glavni Hrvati, SRPSKI GOVORE a posljdnji ne govore?"
Jezuita iz Ceske JOSIP DOBROVSKI (1753-1829), otac slavistike, smatrao je samo kajkavski dijalekt kao hr. dok je sve drugo za njega ilirski ili srpski jezik. Iduci tom analogijom on je samo "Hrvatsko" Zagorje i Sloveniju smatrao predjelom Hrvata, dok su svuda drugo zivjeli Srbi. Dobrovski je panonske Hrvate dijelio na prave zagrebacke Slovence, ugarske Slovence i kranjske, stajerske i koruske. Po njemu, Dalmatinci su "NAPOLA SRBI (GLAGOLJASI), DOK SU CIRILICARI CISTI SRBI." ... Dobrovski je poistovjecivao tzv. "dalmatinsko-ilirski" jezik sa srpskim jezikom, pa je do kraja zivota ostao pri gledistu da su Dalmatinci i po jeziku i po porijeklu uglavnom Srbi.
Najpoznatiji slavista 2.pol. 19.v., FRANC MIKLOSIC, u svojoj "Uporednoj gramatici slovenskih naroda" Hrvate je reducirao na sasvim mali i neznatni prostor tvrdeci da su svi stokavci SRBI, CAKAVCI HRVATI, A KAJKAVCI SLOVENCI. U "Uporednoj gramatici" Miklosic govori o dva srpska dijalekta (-e i -ije) i jednom hrvatskom (-i). IKAVSTINU, dakle, uzima za karakteristicno obiljezje hrvatskog jezika, dok su EKAVSTINA i IJEKAVSTINA dve grupe srpskog jezika. Ipak Miklosic je tvrdio da NISU SVI IKAVCI HRVATI-CAKAVCI VEC DA IMA IKAVACA KOJI CISTO SRPSKI GOVORE i da imaju istu narav i obicaje. Tu je prije svega mislio na IKAVCE STOKAVSKOG NARJECJA sa podrucja Dalmacije, Primorja i Like. Za Dubrovnik Miklosic je govorio da do njega nikad nije dopirala cakavstina i da je uvjek bio stokavski (ijekavski), dakle srpski."
U poglavlju "Hrvatska srednjovjekovna mitologija" Zutic sagledava utica Vatikana na kreiranje hrvatske istorije, kroz falsifikat koji su Hrvati uneli u svoj Ustav iz 1990.godine.
...hr.istor.falsifikati koji su cak uneseni u preambulu ustava RH iz 1990.g. Nijedna ozbiljna drzava ne bi u preambuli svog ustava istakla takve mitske istoriografske konstrukcije...sadrzi fantasticne podatke o "tisucutristogodisnjoj" drzavnopravnoj povijesti Hrvata. Izvrsena je dakle, kronoloska korekcija ranijeg "cinjenico utvrdjenog" hljadugodisnjeg drzavnopravnog hr.bitisanja... Proizilazi da su paganski Hrvati, kao ni jedan selilacki indoevropski narod, odmah poslje doseljenja na Balkan formirali svoje drzavne organe i uspostavili odredjene drzavne funkcije.
Nasuprot hr.istoricarima i hr.politickoj vladajucjoj garnituri, srpski istoricari, i sadasnji srpski vladajuci politicki faktor ne koriste nepouzdanu istoriju doseljenja Srba na Balkan i istoriju dinastije Klonimirovica (IX i X vijek) u dnevnopolitickoj medijskoj propagandnoj nacionalnoj kampanji. Sem u usko strucnim krugovima istoricara, imena clanova prve srpske dinastije iz IX i X vijeka (...) potpuno su nepoznata siroj javnosti. Bilo bi jako neozbiljno kad bi vladajuci faktor u Srbiji u preambuli svog ustava, zbog potvrde istoricnosti i drzavotvornosti Srba, navodio "istorijske" dogadjaje od VII do X vijeka. S druge strane, Hrvatima je bilo neophodno da isticu svoju mitsku proslost kako bi dokazali svoju drzavljansku i drzavno-pravnu tradiciju, koje, medjutim, do osnivanja NDH 1941.g. nikad nije ni bilo. Poslje propasti tzv.dinastije Trpimirovica (krajem XI v.), ciji su knezovi i kraljevi nosili slavensko ime, nema tragova posebne hrvatske drzavnosti i drzavljanske istoricnosti. Zbog toga se hr."povijesna" mitomanija sljepo drzi price o (sada) 1300 hr.drzavnosti koja je, toboze, nestala krajem XI vijeka. Nasuprot Hrvatima, Srbi imaju vrlo pouzdan NEMANJICKI DINASTICKI ISTORIJSKI KONTINUITET, pa im nije bilo potrebno da potezu svoje mitske price iz staroslavenskih vremena i vremena prve srpske dinastije (NA OVIM PROSTORIMA) Klonimirovica (IX i X vijek)."
...
S druge strane , za ozbiljnu istoriografiju je krajnje sporno pitanje da li su Hrvati u VII uopce postojali kao formiran narod. Na takvo pitanje istoriografija nije dala odgovor prosto zbog cinjenice sto o tom vremenu nema sacuvanih savremenih istori.izvora. Zbog nedostatka izvora neminovno nastaju mitovi, pa su u opticaju proizvoljne hipoteze hr. arheologa, filologa, antroploga koje, medjutim, istorijska nauka ne moze uziamti ozbiljno.
Onsnovni i jedini, malo pouzdam izvor koji govori o vrmeenu doseljavanja Hrvata i Srba u VII vijeku je djelo De administrando imperio (O upravljanu carstvom) vizantijskog cara Konstantin Porfirogenita (905-959). Nastalo, dakle, 300 godina poslje moguceg doseljenja Hrvata (u vreme cara Iraklija, oko 641) ono predstavlja vrlo nepouzdan izvor o pocecima hr. bitisanja na Balkanskom podrucju. S druge strane, treba istaci cinjenicu da PRVI SACUVAN "PREPIS" CAREVOG DJELA POTICE IZ 16.VIJEKA! Moze se postaviti pitanje da li je original uopce postojao ili je "prepis" samo naknadna falsifikatorska konstrukcija nastala u vreme stvaranja tzv.hrvatskih povijsnih redakcija. Stvaranje tzv. "prepisa" nepostojecih i neizvjesnih originalnih izvora sklon je upravo VATIKAN, narocito od 15.vijeka, kada i nastaje "KONSTANTINOVA DAROVNICA" kao (sada vec) dokazano njegov najveci falsifikat. (radi se o tome da je car Konstantin toboze dao pravo papi da upravlja crkvom u cijelom carstvu,na suprot carigradskog patrijarha i svih drugih, sto su na jednom saboru dokazali svi ucesnici da je lazni spis)..
Izrazene protivrijecnosti u djelu cara Konstantina bile su jedan od uzroka da taj spis odbacivao kao izvor za najstariju istoriju Srba i Hrvata. Vatroslav Jagic je odbacivao carevu "Bijelu" ili "Veliku Hrvatsku" kao "zemlju fantazije". Nada Klaic (isto Hrvatica) je konstatovala da "nitko do sada nije dokazao postojanje Bijele Hrvatske ili Bijelih Hrvata u VII stoljecu." Taj spis djeluje kao skup sabranih vijesti, a ne kao sistematski pisana istorija.