Ватикан – главно сатанино гнездо

[+BE+CP+]

VATIKAN - GLAVNO SATANINO GNJEZDO

(Neki citati iz ove knjige, koja je jedna od 4 knjige sa po 1000 stranica, koje Seselj koristi kao dokazni materijal u haskom tribunalu;istorijski dokumenti geneze vjestackog hrvatstva i srbomrznje,kao i visevjekovnih genocida nad Srpstvom)

Refleksije danasnjeg hrvatstva u daleku proslost intenzivno su prenosili hrvatski gradjanskim npr.Stjepan Radic, i klerikalni politicari, a narocito hrvatski knjizevnici i knjizevni istoricari. Tako je Marin Francevic pripisao dubrovackom pjesniku Mavru Vetranovicu (1482-1576) da se on obraca "slavnim Hrvatima, braniocima Klisa", iako je nepobitna istorijska cinjenica da su u Klisu zivjeli i Klis branili uskoci-pravoslavni Srbi, koji poslje pada grada, 1537.g., prelaze u SENJ, i vremenom, prozelitskim cinom postaju unijati nastanjeni u Zumberak. Na slican nacin, poraz madjarske vojske na KRBAVSKOM POLJU 1493.g., koju je vodio MADJARSKI BAN EMERIK DERENCSENY, M.Francevic, preko stihova Vetranovica, interpretira kao "hrvatsku slavu".
Junake kosovskog, hajduckog i uskockog epskog ciklusa, hr.knjizevni teoreticari, narocito oni monaskog franjevackog porijekla, znali su pripisati hrvatskoj junackoj epici. Kotorski i senjski srpski uskoci i epski junaci (Stojan Jankovic, Vuk Mandusic, Ilija Smiljanic, Komljen barjaktar, Tadija Senjanin, Ivan Senjanin, Uskok Radojica i dr.) nasilno su uklapani u hr.epske pjesme i nosili hr.narodnosno ime. Klerikalac Dragutin Nezic proglasio je SENJ "sjedistem najljepseg ciklusa hr.narodne epike iz doba turskih ratova." Zato i grad pravoslavnih uskoka proglasava "najhrvatskijim hrvatskim gradom."

Dalmatinski "Srpski glas" bio je narocito ogorcen kada je Matica hrvatska, 1897. i 1898.g. pod hr.imenom objavila 2 knjige srpskih narodnih pjesama o KRALJEVICU MARKU, MILOSU OBILICU i drugim srpskim junacima. Slaican falsifikat Matica je napravila i 1888.g. objavivsi "Iskrice" Nikole Tomazeo. U ovom izdanju ilirsko ime je zamjnjeno hrvatskim. "Srpski glas" je ovaj postupak ostro osudio i pomenuo izdanje "Iskrice" u kome je Tomazeo ilirsko ime zamijenio srpskim. Tomazeova srpska osjecanja dokazivala su njegova djela: iako je pod ilirskim nazivom objavio pjseme o Kosovu i Kraljevicu Marku, on je naglasavao da su to srpske pjesme.

...

Pokatoliceni srpski gusalri iz Imotske krajine, srpskog prezimena a katolickog imena (Mate Galic, Ivan Kutlesa, Mijo Skoro, Ante Loncar, Ivan Maric, Ivan Vuckovic i drugi), odjednom, prema franjevackoj epskoj verziji, "pjevaju lijepim hrvatskim jezikom"... Srpsko ime se sistematski ignorise, u najboljem slucaju nas nazivaju "krscanima", pa se pominju "krscani Krajisnici" (isto i kada se govori o dubrovackom zaledju ne kazu Srbi vec Sloveni, kada vec ne mogu reci Hrvati!)
Franjevac Silvester Kutlesa je cak IJEKAVSKI JEIZCKI OBLIK, koji su upotrebljavali pomenuti guslari, PREVODIO NA IKAVICU koja s vremenom od srpskog pretvorena u jezicki oblik katolika (Hrvata). S druge strane, "Maticin" priredjivac "hr.junackih narodnih pjesama", Olinko Deroko, komotno tvrdi (bez dokaza) da su Vuk Karadzic, fra Grga Maric i B.Bogisic ikavske jezicke oblike pretvarali u ijekavske."

...

Lazo Kostic zakljucuje da nema bas nijedne, ama bukvalno nijedne oblasti u Jugoslaviji koju su svi veliki slavisti XIX v.priznali kao nesumnjvo hrvatsku. Slovenac JERNEJ KOPITAR osporava cak Hrvatima kao naciji sam Zagreb sa okolinom. Kopitarovo stanoviste najbolje se ogleda u prepisci sa ceskim jezuditom JOSIPOM DOBROVSKIM iz 1810.g.. Kopitar tvrdi da se "provincijalni Hrvati" (iz trozupanijske Banske Hrvatske;dakle Zagreb,Krizevci i Varazdin) tek posljenjih 200 godina nazivaju Hrvatima i to kao geografski a ne etnografski pojam (identicno tvrdi i Antun Radic skoro 100 godina nakon toga). O tome Kopitar u jednom pismu iz 1810.pise Dobrovskom sljedece:

"Tek od Ferdinanda I (1503-1564) i Leopolda I (1640-1705) poceo je da se upotrebljava geografski naziv Hrvatske i s one strane KUPE... SLAVONCI su srpski naseljenici i govore "kruh" i "brez" umjesto "bez", pravo kranjski." (i moj djed je govorio npr brezobrazan, pa smo mu se smijali kao mali, da se ne kaze tako vec bezobrazan)

U pismu od1.2.1810.g. kaze sljedece: "...sjeverno od Kupe u stvari nema genetskih nego samo geografskih Hrvata, a genetski to su samo Vendi (Slovenci)... Nije dakle neistorijski kad Slovenci nece da budu Hrvati, vec je to veritatis causa... pogresan naziv vredja me (sablaznajava me): mi Slovenci ne treba da se zovemo Hrvati, nego oni samo treba da se zovu ono sto su, tj.Slovenci... Kako uopce dolaze Zagrepcani ka hrvatskom porijeklu. Ne dajmo se, dakle, zavarati administrativnom podjelom zemalja i naziva..."

Kopitar pise Dobrovskom 21.4.1810, sljedece: "Ako su Dalmatinci Hrvati, a takodje Zagrepcani, otkud to dolazi da prvi, glavni Hrvati, SRPSKI GOVORE a posljdnji ne govore?"

Jezuita iz Ceske JOSIP DOBROVSKI (1753-1829), otac slavistike, smatrao je samo kajkavski dijalekt kao hr. dok je sve drugo za njega ilirski ili srpski jezik. Iduci tom analogijom on je samo "Hrvatsko" Zagorje i Sloveniju smatrao predjelom Hrvata, dok su svuda drugo zivjeli Srbi. Dobrovski je panonske Hrvate dijelio na prave zagrebacke Slovence, ugarske Slovence i kranjske, stajerske i koruske. Po njemu, Dalmatinci su "NAPOLA SRBI (GLAGOLJASI), DOK SU CIRILICARI CISTI SRBI." ... Dobrovski je poistovjecivao tzv. "dalmatinsko-ilirski" jezik sa srpskim jezikom, pa je do kraja zivota ostao pri gledistu da su Dalmatinci i po jeziku i po porijeklu uglavnom Srbi.

Najpoznatiji slavista 2.pol. 19.v., FRANC MIKLOSIC, u svojoj "Uporednoj gramatici slovenskih naroda" Hrvate je reducirao na sasvim mali i neznatni prostor tvrdeci da su svi stokavci SRBI, CAKAVCI HRVATI, A KAJKAVCI SLOVENCI. U "Uporednoj gramatici" Miklosic govori o dva srpska dijalekta (-e i -ije) i jednom hrvatskom (-i). IKAVSTINU, dakle, uzima za karakteristicno obiljezje hrvatskog jezika, dok su EKAVSTINA i IJEKAVSTINA dve grupe srpskog jezika. Ipak Miklosic je tvrdio da NISU SVI IKAVCI HRVATI-CAKAVCI VEC DA IMA IKAVACA KOJI CISTO SRPSKI GOVORE i da imaju istu narav i obicaje. Tu je prije svega mislio na IKAVCE STOKAVSKOG NARJECJA sa podrucja Dalmacije, Primorja i Like. Za Dubrovnik Miklosic je govorio da do njega nikad nije dopirala cakavstina i da je uvjek bio stokavski (ijekavski), dakle srpski."

U poglavlju "Hrvatska srednjovjekovna mitologija" Zutic sagledava utica Vatikana na kreiranje hrvatske istorije, kroz falsifikat koji su Hrvati uneli u svoj Ustav iz 1990.godine.

...hr.istor.falsifikati koji su cak uneseni u preambulu ustava RH iz 1990.g. Nijedna ozbiljna drzava ne bi u preambuli svog ustava istakla takve mitske istoriografske konstrukcije...sadrzi fantasticne podatke o "tisucutristogodisnjoj" drzavnopravnoj povijesti Hrvata. Izvrsena je dakle, kronoloska korekcija ranijeg "cinjenico utvrdjenog" hljadugodisnjeg drzavnopravnog hr.bitisanja... Proizilazi da su paganski Hrvati, kao ni jedan selilacki indoevropski narod, odmah poslje doseljenja na Balkan formirali svoje drzavne organe i uspostavili odredjene drzavne funkcije.

Nasuprot hr.istoricarima i hr.politickoj vladajucjoj garnituri, srpski istoricari, i sadasnji srpski vladajuci politicki faktor ne koriste nepouzdanu istoriju doseljenja Srba na Balkan i istoriju dinastije Klonimirovica (IX i X vijek) u dnevnopolitickoj medijskoj propagandnoj nacionalnoj kampanji. Sem u usko strucnim krugovima istoricara, imena clanova prve srpske dinastije iz IX i X vijeka (...) potpuno su nepoznata siroj javnosti. Bilo bi jako neozbiljno kad bi vladajuci faktor u Srbiji u preambuli svog ustava, zbog potvrde istoricnosti i drzavotvornosti Srba, navodio "istorijske" dogadjaje od VII do X vijeka. S druge strane, Hrvatima je bilo neophodno da isticu svoju mitsku proslost kako bi dokazali svoju drzavljansku i drzavno-pravnu tradiciju, koje, medjutim, do osnivanja NDH 1941.g. nikad nije ni bilo. Poslje propasti tzv.dinastije Trpimirovica (krajem XI v.), ciji su knezovi i kraljevi nosili slavensko ime, nema tragova posebne hrvatske drzavnosti i drzavljanske istoricnosti. Zbog toga se hr."povijesna" mitomanija sljepo drzi price o (sada) 1300 hr.drzavnosti koja je, toboze, nestala krajem XI vijeka. Nasuprot Hrvatima, Srbi imaju vrlo pouzdan NEMANJICKI DINASTICKI ISTORIJSKI KONTINUITET, pa im nije bilo potrebno da potezu svoje mitske price iz staroslavenskih vremena i vremena prve srpske dinastije (NA OVIM PROSTORIMA) Klonimirovica (IX i X vijek)."

...

S druge strane , za ozbiljnu istoriografiju je krajnje sporno pitanje da li su Hrvati u VII uopce postojali kao formiran narod. Na takvo pitanje istoriografija nije dala odgovor prosto zbog cinjenice sto o tom vremenu nema sacuvanih savremenih istori.izvora. Zbog nedostatka izvora neminovno nastaju mitovi, pa su u opticaju proizvoljne hipoteze hr. arheologa, filologa, antroploga koje, medjutim, istorijska nauka ne moze uziamti ozbiljno.

Onsnovni i jedini, malo pouzdam izvor koji govori o vrmeenu doseljavanja Hrvata i Srba u VII vijeku je djelo De administrando imperio (O upravljanu carstvom) vizantijskog cara Konstantin Porfirogenita (905-959). Nastalo, dakle, 300 godina poslje moguceg doseljenja Hrvata (u vreme cara Iraklija, oko 641) ono predstavlja vrlo nepouzdan izvor o pocecima hr. bitisanja na Balkanskom podrucju. S druge strane, treba istaci cinjenicu da PRVI SACUVAN "PREPIS" CAREVOG DJELA POTICE IZ 16.VIJEKA! Moze se postaviti pitanje da li je original uopce postojao ili je "prepis" samo naknadna falsifikatorska konstrukcija nastala u vreme stvaranja tzv.hrvatskih povijsnih redakcija. Stvaranje tzv. "prepisa" nepostojecih i neizvjesnih originalnih izvora sklon je upravo VATIKAN, narocito od 15.vijeka, kada i nastaje "KONSTANTINOVA DAROVNICA" kao (sada vec) dokazano njegov najveci falsifikat. (radi se o tome da je car Konstantin toboze dao pravo papi da upravlja crkvom u cijelom carstvu,na suprot carigradskog patrijarha i svih drugih, sto su na jednom saboru dokazali svi ucesnici da je lazni spis)..

Izrazene protivrijecnosti u djelu cara Konstantina bile su jedan od uzroka da taj spis odbacivao kao izvor za najstariju istoriju Srba i Hrvata. Vatroslav Jagic je odbacivao carevu "Bijelu" ili "Veliku Hrvatsku" kao "zemlju fantazije". Nada Klaic (isto Hrvatica) je konstatovala da "nitko do sada nije dokazao postojanje Bijele Hrvatske ili Bijelih Hrvata u VII stoljecu." Taj spis djeluje kao skup sabranih vijesti, a ne kao sistematski pisana istorija.

[Мегатрон]

Римска курија је увек мрзела православље.Нису хтели да помогну Византији у тешким тренутцима и испали су највећа ђубрад на свету,али стиже их казна.Турака у Западној Европи има више него икад тако да ће их за пар стотина година уништити.Тај исти Ватикан је пружао уточиште највећим убицама овог нашег савременог времена.Подржавали су усташки режим и чак шта више благонаклоно су гледали на сва та зверства усташких кољача...Ватикан је такође најодговорнији за грађански рат у СФРЈ,они су подстрекивали Хрвате и Словенце на борбу против Срба.Тако да ја не бих никад дозволио папи да дође у Србији,осим ако се извини српском народу за све грехе које је Римска курија починила..

[радикализам]

Ја не бих , да сам на месту на коме се доносе значајне одлуке , ни са извињењем волео да папу видим у Србији . Католички свештеници у НДХ су били међу највећим крвницима српског народа , тако да после упропашћавања биолошке супстанце српског народа , њихово извињење би доживео као још једно исмевање наших жртви и наставак понижавања Срба . Резултати њиховог деловања нам не дозвољавају да заборављамо злочине које су над нашим сународницима починили представници Римске курије , а наш народ није случајно запамтио стару изреку да су Латини старе варалице .

[ARMIJA 90]

Nikada u Srbiju.Glavni finansijeri satanistickih crkvi po (usa) svetu.Nikada u Srbiju

[+BE+CP+]

Hrvati od Balkana napravili "bure baruta"

...

O svom porijeklu Hrvati nerado govore. Oni su zbog urodjenog oportunizma na svojoj siromasnoj "povijesti" ostavili sirom kapije otvorene, kako bi svoje porijeklo mogli vezivati cas za Romane, cas za Germane, a koji put i za Slavene. Jedan 'slikovit primjer', kako bi to oni sami rekli, vidi se iz slucaja sa hrvatskom "povijescu", koju je hrvatska vlada propisala kao udzbenik za skolsku 1941/42.g. U ovoj "povijesti" zastupljena je o hrvatskom porijeklu gotska teorija. Vec sljedece skolske 1942/43.g., ista ona ustasko-hrvatska vlada koja ga je propisala, izdala je drugi, gdje se o hrvatskom porijeklu zastupa druga, iransko-kavkaska teorija. Da se sramota sto prije preda zaboravu, vracen je noav svakome kupcu onoga prvog udzbenika, koji ga je makar napola poderanog povratio.

(isti je slucaj sa gramatikom,pravopisom, silnim novim pa opet starim rijecima, i tako iz godine u godinu,pa se desniji Hrvat trudi dokazati svoje vjestacko hrvatstvo upotrebom sto vise tih politicki nametnutih rijeci kao: milijun umjesto milion, dobra vecer, umjesto dobro vece, sve to radja jedan izvjestacen govor i bolestan kompleks od kojeg strada sam pojedinac,zato oni nemaju "opustenih" popova, glumaca ni voditelja jer su svi u tom grcu straha da ne kazu koju srpsku! (zato mogu imati samo dobre pjesme koje su vec iskontruisani tekst uz melodiju,nikako spontani govor) iako govore srpskim jezikom! a zamislite kakav je to duhovni teror kada ni najosnovnije svojstvo ljudi,govor nije ostao postedjen politiziranja !!!)

Vijerni svome nestalnom mentalitetu...Ali nesto u cemu su ostali konzekventni, to je bolest gusarenja po tudjim istorijskim bastinama i mana naturavanja svoga nepopularnog imena. Tako se srecemo sa jednim odlomkom iz novije hrvatske istorije ("Hrvatski list" 14.april 1939) gdje se ovo priznanje izrazava u recenici: "Dosavsi Hu-ur-vathi zajedno sa Hunima u Evropu, zavladali su ad slavenskim starosjediocima, s kojima su se slili u jedan organizam, kojemu su dali svoje ime i ako su bili u manjini." Hrvati, dakle, po svome priznanju dolaze medju slavenske starosjedioce, koji su dakako mogli biti samo Srbi posto se za druge Slovene u ovom postoru ne zna, i donose sobom svoje ime, sa kojim se ti slavenski starosjedioci stoljecima sukobljavaju.

Ako Hrvati nisu slavenskog porijekla, postaje neobjasnjivo, kako da dosljacko pleme Hrvata gubi sva svoja obiljezja sa kojima je doslo, pa cak i svoj maternji jezik, a da ipak tobozeosigurava prestiz svoga nepopularnog imena, koje je kasnije pretrpjelo modifikaciju od HU-UR-VATHA u HRVATE. Ne bi li bilo prirodnije smatrati da narodi gube svoja obiljezja i maternje jezike samo onda, kada se utope u jace i kulturnije sredine, kojima razumije se nije potreban "organizatorski smisao" i takvih poludivljackih dosaljaka, koji nisu u stanju ni da svoj maternji jezik odrze. Sto ih je medjutim katolicki Rim mnogo kasnije uspjeo uklopiti u svoj veliki program katolickog prodiranja prema slavenstvu i sto se bolescu naturivanja njihovog imena odomacilo jedno zlo od koga ce se Balkan tesko otresti, to je pojam za sebe. (to nametanje je ucocljivo svima koji su sa katolicima pohrvacenim zivjeli,pa ako u rodbini imas bar nekoga ko je vec posokcen,on se svim silama trudi da nametne svima to svoje vjestacko hrvatstvo,veoma agresivan stav poput neke sekte,pa su stoga svi pohrvaceni i primili neku dozu licemjerja). Nezadovoljnim dotadasnjim nametanjem hr imena,stvorili su Jugoslaviju da bi preko nje doveli u pitanje Srpstvo i pravoslavlje i tako ostvarili ekspanzivne ciljeve istaknute u hr. i rimokatolickom programu kroz vijekove. (npr rasrbili su preko komunista mnoge crnogorce a sljedeci korak je njihova kroatizacija).

Slavenski istoricar Matija Katancic (1750-1825) iako katolicki svestenik, ne smatra sve stanovnike katolicke vjere na teritoriji koja je 1941.g. prozvana "NDH" Hrvatima. Naprotiv, on tvrdi da su DALMATINCI, BOSANCI I SLAVONCI ISTE ETNICKE STRUKTURE KAO I OSTALI SRBI I DA SE OVI ETNICKI UMNOGOME RAZLIKUJU OD PRAVIH HRVATA, a da je hrvatsko ime ovim krajevima jedino austrougarskim pritiskom nametnuto, mada se ovi narodi nikada nisu tako osjecali. Govoreci o cistoci jezika, Katanic kaze: "ALI SE BOSANSKO-DALMATINSKO I SRPSKO NARJECJE odlikuju cistocom i elegancijom". O naturanju hrvatskoga imena Katanic pise: "Uvjerices se najzad da se hravtsko ime u Dalmaciji, Bosni i Srbiji narocito propagiralo, ali se ilirski narodi u ovom predjelu nikada nijesu tim imenom nazivali." Stoga kad govorimo o Hrvatima, imamo pred ocima one Hrvate u uskoj Hrvatskoj, odakle su vijekovima pokusavali da nature svoje ime bosanskim, slavonskim i dalmatinskim, pa cak i Srbima u Srbiji.

[+BE+CP+]

Hrvati, onakvi kakve ih opisuje Matija Katancic, koji NISU ISTOG ETNICKOG OBILJZJA sa Dalmatincima, Bosancima, Slavoncima i Srbijancima, doselili su se po Vitezovicu u Hrvatsku 640.g. poslje Hrista. Ovde su, kazu, svojom sposobnoscu drzavne organizacije (kojom se, kako nam je poznato, nisu odlikovali, niti su je imali) zavladali starosjediocima Slavenima da ne bi morali spomenuti ime Srba, kojima su iako brojno daleko manji, ipak uspjeli toboze naturiti svoje ime. Ovde pada u oci "zaborav" sa kojim se neprestano susrecemo kroz ovu hrvatsku istoriju. Tako hr.istorijski sovinizam i ovde zaboravlja priznati, da su se u tome poslu etnicki i jezicno potpuno pretopili u Srbe, te ih Delimilova kronika pisana prije 650 godina objavljena cak i u poznatom zagrebackom "Vijencu" iz 1891.g. recenicom: "U SRPSKOM NARODU IMADE ZEMLJA, KOJA SE ZOVE HRVATSKA" - smatra Srbima. Tako je dakle pisao ceski istrazivac jos u XIII vijeku i smatrao, da su SRBI NAROD, a HRVATI PLEME (srpskog naroda).

"Prvi istorijski utvrdjeni dokument kojim se imena Hrvat i Hrvatska pojavljuju u povijesti, jeste glasovita povelja kneza TRPIMIRA, od 4.marta 852.g., u kojoj knez potvrdjuje svome prijatelju i kumu splitskom nadbiskupu Petru neke njegove posjede u Lazanima i Tugarima a u kojoj se Trpimir naziva "Dux Croatorum" a njegova zemlja "Regnum Croatorum" (kraljevstvo hrvatsko), dakle kao organizovana drzava. ("Hrvatski list" od 16.aprila 1939). Jedna mala nesmotrenosr dovoljna je da upropasti citav snop brizljivo skorjenih istorijskih falsifikata. Tako je ovaj odlomak uhvatio u lazi onu hrvatsku pricu o dolasku polovicom VII stoljeca ili ranije, o nekom naturavanju hrvatskog imena, a jos manje o "organizatorskom smislu", jer kao sto im ovde nehotice izleti, nije se prije druge polovine IX stoljeca niti znalo za ime Hrvata, a jos manje za njihovu nazovi drzavu. (dakle ako je najstariji dokument koji potvrdjuje bitisanje Hrvata na tim prostorima iz 852.godine, onda se nema na osnovu cega tvrditi da su dosli 2 stoljeca ranije).

Uhvatimo li se za 852.g. kao godinu kada se prvi put pojavljuje ime Hrvata u nekoj formi samostalne organizacije (u sta mi opravdano sumnjamo) i da je TRPIMIR stekao titulu kneza hrvatskog, pa da je potvrdio neke posjede svome kumu jos k tome splitskom nadbiskupu, tada se nalazimo pred dva pitanja i to:
1. Ko je u to doba vladao hvatskim zemljama, te prema tome ko je Trpimiru dodijelio dostojanstvo hrvatskog kneza?
2. Da li je u to doba mogao postojati splitski nadbiskup koji bi bio potcinjen Rimu?

Razmatrajuci prvo pitanje znamo, da je CAR BUDIMIR SRPSKI vec u VII stoljecu razdijelio srpske zemlje na ZUPANIJE, BANOVINE I KNEZEVINE. Medju tako razdjeljenim oblastima nalazi se i donja Dalmacija, koja je tek u XIX vijeku u Zagrebu prozvana "Crvenom Hrvatskom". U doba Trpimirovo vladala je srpskim zemljama dinastija VISESLAVLJEVICA, a u te zemlje bila je uklopljena i donja Dalmacija. Nista, dakle, prirodnije nego da je Trpimir knezevsku titulu dobio od srpskih vladara, JER JE U TO DOBA OD DRUGOGA I NIJE MOGAO DOBITI.

Na drugo pitanje nije tezak odgovor, posto je u ono doba SPLITSKA EPISKOPIJA POTPADALA POD JURISDIKCIJU CARIGRADSKE PATRIJARSIJE, pa je Trpimir jedino mogao potvrdjivati imanja splitskom episkopu a nikako nadbiskupu, posto je SPLITSKA EPISKOPIJA otpala od carigradske TEK 924.godine, odnosno 72 godine poslje te takozvane "glasovite" Trpimirove povelje, dakle onda, kada se Trpimir odavno nalazio medju mrtvima. Godina 924. uzeta je iz djela hrvatske "suvremene povijesti" stampanog u "Hrvatskom listu" od 22.aprila 1939, pa kako znamo da su se datumi ovakve vrste cesto puta pomijerali desetinama i stotinama godina unazad, kako je kad trebalo izgradjivati fiktivnu hrvatsku istoriju, to bi mogli pretpostaviti da je splitska episkopija mozda i kasnije otpala od Carigradske patrijarsije.

...

Po hrvatskim izvorima, Srbi su bili ono slavensko starosjediostvo koje su Hrvati zatekli kada su nas svojim dolaskom "usrecili". PRIMIVSI OD SRBA HRISCANSTVO, oni su sve do BRANISLAVA, koga su tek NEDAVNO KRSTILI U BRANIMIRA, PRIPADALI NADLEZNOSTI CARIGRADSKE PATRIJARSIJE, a tek za njegova vremena su pripadali pod rimsku administrativnu nadleznost, jer je on smatrao da je to zbog blizine Rima prakticnije. U savremenoj, sovinizmom inspirisanoj i pod katolickom prizmom pisanoj "povijesti" Hrvata, oznacen je ovaj administrativni prelaz iz nadleznosti Carigrada rimskoj nadleznosti nista manje nego kao drugo krstenje Hrvata, mada se zna, da je rascjep crkava usljedio za blizu 2 stoljeca kasnije. Iz prostog razloga sto je notorno da drugo krstenje predstavlja prekrstavanje nekoga ko je vec jednom krsten u kojoj od hriscanskih vjeroispovijesti, hrvatska istorija o ovom drugom krstenju DAJE OSKUDNU PUBLIKACIJU i zadovoljava se samo spoljasnjim sjajem proslava. Poznato je da je ZDESLAV doveo Hrvate u vezu sa CARIGRADSKOM PATRIJARSIJOM, KOJA IH JE PRIMILA U HRISCANSTVO. Branimir je iz prakticnih razloga zamolio da se administrativno potcine Rimu. To je u novoj hrvatskoj istoriji uzeto kao drugo krstenje Hrvata. Otkako se ovo tzv.2.krstenje proslavlja na vidniji nacin po hr.katolickim crkvama, poceli su se mnogi katolici interesovati za istorijat ove proslave. Medjutim, svecenicke su im predikaonice radije zasjenjivale oci poznatim katolickim frazama, NEGO STO BI IM PRIZNALI, DA SU PRVOBITNO PRIPADALI ISTOCNOPRAVOSLAVNOJ VJERI. (jer iako je do formalne podjele doslo 1054.g. i vijekovima ranije je postojala razlika u obredu i drugim obicajima...)

Ovu katolicku misteriju objasnio je, medjutim, dr Ferdo Sisic u "Vjesniku hr.arheoloskog drustva" za godinu 1914. i cijelom hrvatskom jezuitskom kleru dobacio ovu istinu.

"Poznato je da se hrvatski knez Branimir (Branislav), smaknuvsi kneza Zdeslava obratio s proljeca 879.g. na papu Ivana VIII u Rim i tako odruzio od carigradskog patrijarha, sa kojim je Hrvate doveo u vezu njegov predcasnik ZDESLAV. Da se ovakav prelaz od jednog crkvenog poglavara drugome shvacao u tradiciji kao krstenje, pokazuje narocito, sto Konstantin Porfirogenit i Zdeslavov korak prikazje kao toboznje trece krstenje Hrvata, o kome dakako isto tako kao i o drugom ne moze biti ni govora."

Otkrice dr Ferde Sisica, poznatog hrvatskog nacunika, tim je dragocjenije sto je usljedilo u vreme kada mu se ni sa koje strane nije moglo prigovoriti da su ga inspirisali 'protunarodni rezimi iz Beograda" kako je Zagreb za vreme zajednickog zivota od 1918.g. uvijek pozurio da protumaci ma kakvu istorijsku publikaciju, koja ne bi bila u skladu sa hr.istorijskom naduvenoscu.

Sve do rasjepa crkava polovinom XI stoljeca tzv.drugo krstenje Hrvata odnosno administrativni prelaz iz Carigrada Rimu, nije imao nikakvog narocitog uticaja na medjusobne odnose Hrvata i Srba. Medjutim, rascjepom crkava pojavila se vjerska razlika, koja je bila razlogom, da je Srpstvo u dosljackim Hrvatima naslo vjecito jezuitske protivnike, koji su oslanjajuci se na katolicizam svu svoju paznju usredsredili na to, da pomjere svoj prostor na racun srpskog istorijskog i etnografskog tla. Sa svima obiljezjima sljepe upornosti, ovaj je hrvatski napor produzen sve do aprila 1941.g. i poslje njega."
U POGLAVLJU "PRVA SAMOSTALNOST POD TOMISLAVOM", Psunjski pokazuje kako je Hrvatska na falsifikatima gradila "povijesno pravo" na srpske zemlje.

" Jedna teska ratna slucajnost, koja je zadesila srpski narod na ovoj evropskoj vjetrometini, osokolila je Tomislava da kao ZAVISNI BAN prigrabi cjelokupnu vlast svoje banovine i da se 924.g. OTRGNE IZ SRPSKE ZAJEDNICE. Slicno slucaju iz 1941.g.

Kad je Zarija PRIBISAVLJEVIC, srpski vladar oko 924.g. odbio da produzi priznanje vlasti bugarskog cara Simeuna i kad vec na pocetku neprijateljstva vecina Zarijinih vojskovodja, zbog Simeunovog lznog obecanja, dopadose bugarskog ropstva, Bugari su osvojili veliki dio Srbije. Medju onima koji su dopali bugarskog ropstva bio je i CASLAV KLONIMIROVIC, unuk STOJIMIROV. Sam Zarija se sklonio u oblast Neretve, koja je pod Mihailom VISEVICEM, SRPSKIM VELIKASEM, pruzila Simeunu otpor i najzad ga poslje trogodisnjeg rata prisilila na mir. U medjuvremenu je TOMISLAV, kao ZAVISNI BAN od srpskih vladara, izabrao sprsku nesrecu da bi dovrsio svoju rijsenost o nezavisnosti i u kasnijem odnarodjavanju postao pionir rimokatolickih aspiracija u ovom dijelu Evrope.

Hrvati su kasnijim razvojem situacije mogli osjetiti Tomislavljevu prenagljenost. Tomislav je naime vjerovao, da ce se propascu srpske drzave ostvariti zelja za prostiranje hrvatske vlasti preko srpskih zemalja. Ali, Bugari su osvojili samo dio Srbije, a Rim je osjetio snagu Neretve i Mihaila Visevica u tolikoj mjeri, da je Visevic sa svojom vojskom zaratio protivu Rima i dve godine poslje Tomislavljevog gesta osvojio italijanski grad Sinopat. Ovde dolazi i do smrti Simeunova, koja je doprinela da se CASLAV KLONIMIROVIC oslobodi bugarskog ropstva i sjedini rzjedinjene srpske oblasti, te da povrati dobar dio srpskih oblasti, medju kojima i SREM sa vecim dijelom SLAVONIJE. Za vladavine Caslavljeve spada i Neretljanska bitka protivu Mletacke republike, kad su Mlecani potuceni i 948.g. naterani da se sklopljenim mirom obavezu na placanje danka. To je stanje trajalo sve do 960.g., kada je CASLAV proterao Madjare iz Bosne u Srem i u Sremu u jednoj bici poginuo. Za sve to vreme Hrvati su lesinarskom hladnokrvnoscu posmatrali dzinovske borbe srpskoga naroda, od koga su se poceli odnarodjavati (zbog razlike vjere), cekajuci pogodno vreme da ocepuraju lesinu, koju bi drugi umjesto njih oborio.


u nastavku o ubistvu Zvonimira od hrvatskih pravoslavaca, jer su odbijali krizarski pohod na Svetu Goru koju je inicirao papa Grgur VII! Tada jos nisu svi Hrvati presli u rimokatolicizam...

[ЈАРОМИР]

Читао сам неке изјаве италијанских фратара из другог свијетског рата,који су се згражавали над усташким пировима, тражили су од римске курве да обузда усташе и да то што они раде баца вјечну љагу на њихову цркву, но римска курва је тјерала по своме.

[+BE+CP+]

U "suvremenoj hr.povijesti" nailazimo na nepreglednu gomilu ispisanih pokusaja da se prisvoji sto je tudje. Tako se prvi Tomislavov korak prikazuju u laznom svjetlu samo zato, da bi se iz njga mogle iskonstruisati tzv. "Bijela" i "Crvena Hrvatska" a narocito ova posljednja, koje nikad nije ni bilo, vec ju je novija hrvatska istorija naprosto morala izmisliti, kako bi u najkriticnijim srpskim trenucima mogli podastreti svoje "povijesno pravo" na srpske zemlje.

Dosljedna samoj sebi, hrvatska istorija fabrikovana prije neokoliko godina kaze da je u doba ratovanja ZARIJA PRIBISLAVLJEVICA sa bugarskim carem Simeunom 924.g., Tomislav toboze proterao Bugare i prisilio ih na mir. A zatim jos smjelije, da su toboze "domaci vladari" Zahumlja, Travunije i Duklje, medju kojima i knez Mihailo Visevic priznavali Tomislavljevu vlast. To da je onda "Crvena Hrvatska". O toj novoj hrvatskoj fikciji "suvremena hrvatska povijest" ovako mahnita: "Prema popu Dukljanini razdijelio je kralj BUDIMIR Svetopelek na velikom saboru na Duvanjskom polju drzavu na Primorje i Zagorje. Primrje nazivlje jos Hrvatskom ili Dalmacijom, da dijeli ga na Bijelu Hrvatsku i na Crvenu Hrvatsku. Bijela Hrvatska sezala je od Dunava do Vinodola, a Crvena Hrvatska od Dunava do Draca. Jedan od najpoznatijih vladara u oblastima Crvene Hrvatske bijase knez Mihailo Visevic." ("Hrvatski list" od 18 aprila 1939).

Ova konstatacija, u kojoj se kao primarni momenat istice neko toboznje stvaranje "Bijelih i Crvenih" Hrvatski, otkriva medjutim ono, radi cega hr.istorija zasigurno ne bi spomenula ime KRALJA BUDIMIRA, iako je vjesto PRESUTILA CIJI JE TO BIO VLADALAC, A KOJE NJEGOVA DRZAVA. Na jednom mjestu nedaleko spomenuh "v carjeh BUDIMIRA SRPSKOG", koji je oko 675.godine razdijelio svoju drzavu na zupanstva, banovine i knezevine (kasnije je jos i Stefan Nemanja bio veliki zupan, ban Tvrtko je krunisan za kralja na grobu sv.Save,a znamo i za niz knezeva kao Lazar i despota itd...a jos i ban Kulin naziva Srbima svoj narod, nas je i herceg-vojvoda svetog Save, Stefan Vukcic Kosaca itd). Medju tako razdjeljenim srpskim pokrajinama nailazimo i na Humsku i Ramsku, odnosno BOSANSKU SRBIJU. Sto tvorci naduvene hrvatske povijesti nisu ili nisu htjeli upoznati svoje citaoce sa ovim "BUDIMIROM V CARJEV SRPSKI", imali sa svoga stanovista razloga za to, jer je njegova zemlja mogla biti Srbija, a u njoj Hrvati bez ikakve ili takve Hrvatske, koja bi prevazilazila onaj prostor triju kasnijih hrvatskih zupanija oko Zagreba. Uostalom i ova hrvatska istorijska naduvenost o stvaranju nekakvih farbanih Hrvatski spada u red dobro smisljenih lazi koje vijekovima smjeraju na to, da u srpskoj istoriji stvore takvu zbrku, iz koje bi zatim po volji mogli da vade ono, sto im je za pokrice njihove istorijske golotinje potrebno. (zato oni danas toliko pricaju o "domovinskom ratu" jer im je to sva istorija, naprosto im je rat trebao da proteraju jos nepokatolicene Srbe i da onda imaju da pricaju kako su se za nesto izborili, a borbe nije ni bilo, sem sto su pljackali i spaljivali srpske kuce i klali preostale neinformisane starce i prije i za vreme Oluje i nakon toga).

Jedan letimican pogled preko brda hrvatskih fraza, koje su sukobljuju jedna sa drugom. Po svom tvrdjenju, Hrvati dolaze u svoju Hrvatsku zapadno od Slavonije i Bosne polovicom VII stoljeca, gdje zaticu Slavene, razumije se Srbe. Oni toboze odmah po svome dolasku svojim ratnickom i organizatorskom sposobnoscu naturaju svoje ime tome srpskom starosjediosntvu i osnivaju tzv. "Bijelu Hrvatsku", "Crvenu Hrvatsku" itd.

Doduse, sve farbane Hrvatske razgolitio je rodjeni Hrvat istoricar IVAN SVER, koji svojim hrvatskim istorijskim kolegama otvoreno dobaci da "Crvena Hrvatska" u stvari NIJE NISTA DRUGO DOLI SRBIJA. (Zagreb: "Ogledalo" II, str.119).

Drugi hrvatski naucnik dr TOMA MARETIC obracunava se sa "socinjenijima" Smiciklasa i njegovih pomagaca o toboznjoj Hrvatskoj kao zasebnom drzavnom pojmu i kaze: "Eto na kako slabom temelju stoji velika Hrvatska! Nje nekada nije bilo, nego ju je Porfirogenit naprosto izmislio." ("Slaveni u davnini" st.69)." (isto; str.14-18) (Moguce je veoma lako da je nije izmislio Porfirogenit vec zapadni prepisivac falsifikator iz 16.vijeka, od kada imamo najstarije izdanje ovog djela, jer i iz toga vremena su nam poznati i drugi falsifikati Vatikana u korist rimokatoliczna, u ovom slucaju Hrvata, zbog toga ovaj hrvatski istoricar kaze da ju je Porfirogenit izmislio, a vjerujem da za njeno izmisljanje on nije imao nikakvih razloga i da to i nije njegova izmisljotina).

[+BE+CP+]

"Moram se dotaknuti neznatne figure Tadije Smiciklasa, pokatolicenog Srbina, koji je iza sebe ostavio istorijsko nedonosce "Povijest Hrvata", za koje i sam u predgovoru na 5.strani kaze, da ga u pisanju nisu rukovodila nacela istorijske istine, koliko zelja za zadovoljenjem hrvatkih narodnih ambicija. I po tim principima napisana "Povijest Hrvata", medjutim, sadrzi nekoliko nehoticnih PRIZNANJA, KOJA GOVORE O SRBIMA KAO VLASNICIMA ZEMLJE NA KOJOJ SU HRVATI NASLI UTOCISTE. Tako Smiciklas na 175.strani i sam priznaje da o HRVATIMA NIJE MOGLO BITI NI RIJECI NA FRANKFURTSKOM SABORU 823.godine, dok su JUZNI i POLAPSKI SRBI zastupali interese svojih zemalja i uzeli ucesca u donosenju odluka o sebi i o drugim narodima Evrope."

"Hrvatsko povijesno pravo" osnovano je vecim dijelom na fikciji i dekretima vladaoca tipa Marije Terezije, koji su kroz prizmu sljepog katolicizma posmatrali svijet i probleme u njemu, a i na nehatu srpske istorijske nauke, koja je ostavila praznine, gdje su se Hrvati po volji mogli uvlaciti i iznositi iz nje sta im treba. Drugi dio "tisucgodisnjeg prava" sastoji se iz raznih poklona srpskog etnografsko-istorijskog prostora, koje su pojedini austrougarski vladari s vremena na vreme otkidali, da bi zadovoljili hrvatske ambicije. Tako je srpski prostor, koji je vijekovima zaduzivao evropsku civilizaciju stojeci na braniku od istocne opasnosti, postao neka vrsta monete za potkusiurivanje rimokatolickih racuna. Ovako zamisljeno hrvatsko "povijesno pravo" koje se nikad nije poklapalo sa stvarnim hrvatkim etnografskim oblikom bilo je san, koji je vijekovima tinjao na Markovom trgu.

Svojatanje srpskog etnickog prostora na podrucju bivse Austro-Ugarske, plod osvjedocene hrvatske gramzivosti ne samo po principima istorijske objektivnosti, vec i po dokazima, koje su postavili prvi hrvatski istoricari iz onog doba, kada se hrvatski apetit na srpske krajeve nalazio u pocetnom stadiju. Nova, sovinizmom zadojena hrvatska istorija nerado spominje, pa cak i hotimicno izbjegava takva hrvatska imena i nastoji ih predati zaboravu bas zbog toga, sto su ovi imali potreban minimum objektivnosti, da u svojim istorijskim djelima ne mimoidju srpsku stvarnost. Ona svojom sadrzinom svjedoci, da nam nijedan susjedni narod nije prisvojio toliko srpskog samovlasnistva kao sto je to slucaj sa Hrvatima. Ali ovaj, prenos srpskog istorijskog bogatstva na stranice "suvremene hrvatske povijesti" moze se objasniti i time, sto je veliki broj Srba nateravan da prilazi katolicizmu, odnosio sobom dio po dio srpske proslosti i stavljao ga kao neku vrstu otpremnine u hrvatsku istoriju, tako da i ona u stvari predstavlja drugi dio srpske istorije, samo sto je na nju stavljena hrvatska firma. (isti je slucaj i sa jezikom, on se jos naziva i hrvatski, bosnjacki i sada od nekih crnogorski. Ocigledna je politicka manipulacija,jer engleskim govore i kanada, amerika, australija...njemackim i svicarska i austrija itd...samo je srpski jedan a mnogo i sve vise naziva!) Jer, jos ruski istorik NIKOLA DORUNOV nije zabadava o Hrvatima rekao: "MILIONI SRBA POSTAVSI RIMOKATOLICI, PRETVORISE SE U HRVATE.", ("Drzave i narodi", str.105), niti je jedan drugi ruski putopisac o svojoj posjeti Zagrebu bez razloga, rekao: "Dosao sam u stolicu POKATOLICENOG SRPSTVA". (autor cit. "Srbi u davnini", str.84). Eto, to su ti milioni Hrvata, koje rimokatolicki svetsenik i cuvar Budimpestanskog muzeja MATIJA KATANIC prije toliko vijekova dijeli od Hrvata i kaze, da su Srbi rimokatolicke vjere.

Rekoh, veci dio hrvatskih istorijskih fabrikacija minulih nekoliko decenija, gdje se bez ikakvog mjerila istorijske pristojnosti i objektivnosti udara hrvatski pecat na nehrvatska istorijska zbivanja i dokumente, sve je to plagijat srpskog istorijskog bastinstva. Jos kad uvazimo tvrdnju jednog izmedju rijetkih Hrvata proslog stoljeca dr TOME MARETICA da HRVATSKE NI U DOBA KONSTANTINA PORFIROGENITA NIJE BILO, vec da ju je Porfiroogenit naprosto izmislio (autor cit. "Slaveni i davnini" str.69), onda dobijamo objasnjenje za nepresusna vrela hrvatske sovinisticke megalomanije i APETITA NA ONO, STO SE NIKADA NIJE HRVATSKIM NAZIVALO.

[+BE+CP+]

Slavensko ime tendenciozno zamjenjivano terminom Hrvat

Ime - CROATIA

Dr Nikola Zutic istice da je uticaj Vatikana i Rimokatolicke crkve na stvaranje hrvatske istorije presudan.

"Latinski, ili bolje receno italijanski naziv za hrvatsku drzavu (Croatia) u osnovi ima militantno rimokatolicko misionarsko znacenje. U "Talijansko-slovinskom rjecniku" fra Dragutina Parcica (Zadar, 1868), koji se skolovao u Ilirskom zavodu sv.Jeronima, rijec 'CROCIATA' oznacena je kao 'VOJNICA ZA KRST', 'KRIZARSKA VOJNA'. Rijec 'CROCIATO' prevedena je kao "KRIZAR" (KRSTAS). Italijanski korjen rijeci CROATIA hrvatski latinisti su PREBACILI U ANTICKA VREMENA, pa tako u latinskoj 'vjezbanci' za srednje skole Elementa latina (Zagreb, 1964) rijec CROATIA (-ae,f.) oznacava HRVATSKU. U uzornom Zepicevom "Latinsko-hrvatskom rjecniku", Zagreb 1961, rijec CROATIA, sto je i logicno, NE POSTOJI! Takvim fantasticnim konstrukcijama nekolicine hrvatskih klasicnih filologa bitisanje hrvatstva i Hrvatske pomjera se u daleka anticka vremena. Ugledni rimokatolicki istoricar Franjo Racki, svoju istoriju Slavena u Srednjem vijeku pretenciozno naziva "Monumenta histriae Chroaticae periodum antiquam illustrantia", Zagrabiae, 1877. Naziv CROATIA koristi se za zabavno-knjizevni casopis 'Croatia' (izlazi od 1839.do 1842.), koji je inace bio namjenjen gradjanstvu Zagreba s "njemackim jezickim navikama".


LJETOPIS POPA DUKLJANINA

Jedan od prvih, i najzasluznijih, koji je hrvatsko ime zasadio u daleku proslost, bio je nepoznati redaktor 'Ljetopisa popa Dukljanina' (XII vijek). Naime, U XV VIJEKU, kako tvrdi (hrvatska istoricarka) Nada Klaic, UBACENA JE U "LJETOPIS" tzv. HRVATSKA REDAKCIJA TEKSTA U KOJOJ JE NAMJERNO UNETO HRVATSKO IME UMJESTO SLAVENSKOG. Rijec je o mjestima na kojima mijenja latinski tekst, umece Hrvate i tamo gdje ih latinska redakcija ne pominje. Istoricarka Nada Klaic smatra da je uzrok takvoj redakciji u cinjenici sto autor ne poznaje naziv Slaveni (koji je bio u iskljucivoj upotrebi u vreme popa Dukljanina) pa ga zeli zamijeniti savremenim izrazom Hrvati. Dajuci globalnu ocjenu 'Ljetopisa popa Dukljanina' Nada Klaic je zakljucila da su vijesti iz "Ljetopisa" "prilicno nepouzdane" pa ih "kriticka istoriografija jedva uzima u obzir".

Najzasluzniji za nastavljanje kontinuiteta i dalji razvoj savremene mitoloske hrvatske istorije su rimokatolicki redovnici Krunoslav Draganovic i fra Dominik Mandic (u mladosti, u samostanu, jedva prezivjeo neku crevnu bolest, koju je navukao od svojih duhovnika:) . Vlastima Republike Hrvatske posluzila je kao idealno propagandno sredstvo Mandiceva "komparativna povijesna sinteza" pod tendencioznim nazivom "Srbi i Hrvati dva stara razlicita naroda" (Zagreb, 1990). Vec sam naslov otkriva Mandicevu konstrukciju o narodima formiranim u dalekoj poslosti koji, prema naslovu, nemaju nista zajednicko.

U Mandicevoj knjizi se upravo navode neprihvatljivi argumenti koji su u funkciji svjedocanstva o Srbima i Hrvatima kao rasno razlicitim narodima. U navdenom djelu Mandic nam se predstavlja kao "vrstan filolog". Dovoljno je navesti samo par naslova poglavlja pa da se vidi sva velicina njegovih "filoloskih" umotvorina ("Dolazak Slavena stokavskih ikavaca na Balkan", "Dolazak Slavena stokavskih ekavaca na Balkan"). Mandic u IV poglavlju knjige raspravlja o hrvatskom "Duvanjskom saboru godine 753", IAKO ISTORIOGRAFIJA DO DANAS NIJE USPJELA DA UTVRDI NIJEDNU ISTORIJSKU CINJENICU O HRVATSKOJ ISTORIJI VIII VIJEKA."

-nastavlja se-

[triatlon]

Код нас се заборавља да је ватикан мафијашка организација, па је добро понекад се подсетити
http://www.blic.rs/Vesti/Svet/324989/Gl ... eks-zabava

[Vranac]

[SMUK]

Ustaše iz BiH pišu papi: Bosna je katolička zemlja u vlasništvu Svete stolice!

[ДејанНационалистa]

https://www.youtube.com/watch?v=trGa5zXeKvI
Не знам да ли сте ово гледали, било је једном приликом и на РТС-у. Са римокатоличком црквом не треба имати никакве односе. Једноставно они су клали Србе у Другом светском рату (индиректно, а неки "свећеници" и више него директно) и чак када би се извинили не треба са овом сатанином организацијом бити ни најмање присан. О евентуалном доласку папе у Србију не треба ни расправљати.

[ДејанНационалистa]

https://www.youtube.com/watch?v=OnbVHpuhc40
Најава за филм који, ја мислим (нисам 100% сигуран), никада није изашао. Цитати су из Откривења Јовановог.