srpskinacionalisti.com

Kakve je narodnosti narod u Bosni?

Форумска правила
Обавезно прочитајте Правилник о понашању на Форуму и форумски бонтон пре учешћа у дискусијама!
+BE+CP+
Војвода
Војвода
 
Порука: 1229
Приступио: авг 2008

Re: Kakve je narodnosti narod u Bosni?

Порука +BE+CP+ 14.12.2008. 17:02

Ipak nisu samo Hrvati polagali mnogo nada i nacela istorijskog prava, nego i Madjari. Nekad i vise od Hrvata. Po pitanju aneksije BiH izrazavali su pretenzije na tu teritoriju ili neposredno ili posredstvom navodnih hrvatskih drzavnih prava. O tome je pisao Stefan Burijan 1923.g.: "Hrvatska je postavila otvoreno zahtjev za pripajanje BiH. Ugarska je smatrala te zemlje kao da pripadaju oblasti Stefanove krune, i vindicirala je za njihovo inkorporisanje isti pravni titulus kao za spajanje sa Hrvatskom - Slavonijom - Dalmacijom. Za Madjarsku je bilo samo pitanje da li ce spajanje usljediti direktno sa Kraljevinom Madjarskom ili u spoju sa Hrvatskom. U madjarskom vladinim krugovima povladjivano je direktno spajanje sa priznanjem autonomije."

Ovde je vrlo znacajno da se istakne ukazivanje francuskog politickog teoreticara Ogista Govena, koji je u knjizi "Bosanska kriza 1908-1909" stampanoj u Parizu 1917.g., objavio veci broj svojih radova iz prethodnih godina, posebno potencirajuci opasnost od nekritickog pristupa principima istorijskog prava. Posebno je interesantno da Goven ukazuje na cinjenicu da bi i u slucaju prihvatljivosti takve teorije, Srbi opet imali nesumnjivu prednost, jer je njihova istorijska argumentacija neuporedivo dokumentovanija i cvrsca od hrvatske ili madjarske. "To bi bila vrlo opasna teorija. Kad bi svaka drzava stala da revindicira za sebe zemlje koje su joj pripadale u izvjesnom istorijskom momentu, sta bi bilo od mira medju narodima? Ali i u tom pogledu Srbi imaju ljepu ulogu. I oni su nekad drzali Bosnu. Ali oni imaju za sebe i drugi argument, da su Bosanci ostali Srbi po jeziku i obicajima, a da oni nisu nikad izrazavali zelju da se vrate pod vlast nasljednika Svetog Stefana (pod madjarsku vlast)."

Iz najstarije istorije Bosne, odmah po doseljavanju Srba, nema nikakvih podataka. Prvi na koje su istrazivaci naisli tretiraju Bosnu kao sastavni dio Srbije iz vremena Caslava i Bodina. Tako Majkov kaze: "Bosna je negda bila srpska zupa, sasvim pod vlascu prave Srbije. Lezala je medju Savom, Drinom, Neretvom i Vrbasom." Djerzavni pise i o vremenu prije Caslava: "Vlastimiru (836-843) ima da se pripise prvi istorijski potvrdjen pokusaj skupljanja srpskih zemalja putem osvajanja, koje mu dadose potrebnu bazu za jacanje njegove privredne snage. Osim Raske, Stare Srbije i Bosne, Vlastimirovi posjedi su obuhvacali teritoriju koji se na sjeverozapadu prostirao do desnih obala sporednih rijeka Save, Bosne i Vrbasa, i osim predjela Stare Srbije obuhvacao i teritoriju istocne Bosne. To je, dakle, bio pocetak srpske drzavnosti."

U doktorskoj disertaciji, odbranjenoj na Berlinskom univerzitetu sredinom XIX v., kasnije ugledni istoricar Herman Leopold Krauze, pisao je o dogadjajima oko 837.g.: "Posto su Srbi drzali samo juznu stranu Dalmacije, odakle su se, nadvladavsi Bugare, u drugoj polovini IX v. rasirili po Bosni do Dunava i Save, u to smo se mi uvjerili... Srbija, iza polovine IX v., udaljena od franackih granica, okupirajuci Bosnu, priblizila im se sasvim." I madjarski istoricar Ferenc Komlosi, obradjujuci vreme prije Caslava i Bodina, kao prvog krstenog kneza Srbije i Dalmacije pominje Svetomira i njegovog sina Budimira. "On je smatrao da nije u stanju da svojom prostranom drzavom sam vlada, pa je zapadni dio podjelio u dve pokrajine. Onaj dio koji je zapadno od Drine prostire se do brda Pan (Borove sume), nazvao je Bosnom. Jugoistocnom dijelu dade ime Raska. Na celu oblasti su bili naimenovani brojni banovi i zupani kao upravne starjesine."

Hrvatski istoricar Milan Prelog u Sarejevu je uoci Prvog svjetskog rata objavio knjigu "Povijest Bosne od najstarijih vremena do propasti kraljevstva", u kojoj pise: "O povijesti ove oblasti pocevsi od naseljenja slovenskih pa do 10.stoljeca ne znamo nista sigurno... Dok se u susjedstvu stvaraju plemenske drzave hrvatska i srpska, ovaj je kraj zivio na svoj prvotni slovenski patrijarhalni nacin. Kako se bas sada Rasa (Srbija) pod knezom Caslavom pocela dizati i oporavljati od teskih udaraca sto joj je zadavao bugarski car Simeon Veliki, pridruzio je Caslav i ovu oblast svojoj drzavi... Tokom druge polovine X vijeka otela se Bosna ispod vlasti Srbije raspadom Caslavljeve drzave ali doskora iza toga pade pod Vizantiju... Pod konac XI vijeka, za sina Mihaljova Bodina, postade ipak Bosna sastavnim dijelom dukljanske kraljevine i ostade sve do Bodinove smrti u njegovim rukama. Prije toga vec zavladali su dukljanski vladari Zahumljem i Travunijom. Iz ovih oblasti razvila se kasnije Hercegovina." Da je u vreme Caslava Bosna bila srpska slaze se i Tadija Smiciklas. Caslav je i prema Talociju oslobodio Srbiju od bugarske pravlasti i podveo pod suverenstvo Vizantije. On se smatra prvim potpuno nespornim vladarem Bosne.

Vladimir Corovic ukazuje da je Caslav "uspjeo da pod svoju vlast skupi cijeli danasnju Bosnu do Plive, Lijevna i Cetine; na istoku mu je granica isla sve do Rasa; na sjeveru do Rudnika i Save; a na jugu do mora." O njemu kompetentan naucni sud daje Mihailo Dinic: "Caslav je nesumnjivo bio najznacajniji vladalac prve srpske dinastije. Osim Srbije, kojoj je tada pripadao i kraj oko Tuzle (Salines Konstantina Porfirogenita, gdje on kaze da je Tuzla jedan od 6 najvecih gradova (mijesta) Srbije), pod njegovom vlascu je bila i tadasnja Bosna i Travunija." Sljedece ujedinjavanje srpskih zemalja, ukljucujuci i Bosnu, postize Bodin, o cemu pise Djerzavin, Franjo Racki, Ivan Bozic itd. Bosnu Racki nedvosmisleno oznacava kao staru srpsku zupaniju. Od Bodinove smrti do Stevana Nemanja, u srpskim zemljama je postojalo teritorijalno rasulo. Nemanja je ponovo izvrsio integraciju i bosanski ban Kulin mu je priznavao vrhovnu vlast. Za vreme kasnijih Nemanjica Bosna je bila sve samostalnija, ali na veoma uskoj teritoriji: Ali svoje srpske etnicke prirode se nikada nije odricala, o cemu svjedoci i Tvrtkovo krunisanje za kralja Srbije na grobu Svetog Save. Strani srednjovjekovni istorijski izvori govore o srpskom kralju Tvrtku. I Tvrtkovi nasljednici, kraljevi Stefan Dabisa i Ostoja krunisani su u Milesevi kao kraljevi Srbljem, Bosni i Primorju. Na prvom mjestu kao najvaznija krunovina stoji Srbija. To je ostalo i kod Tvrtka II, Stefana Tomasa i Stefana Tomasevica, kao posljednjeg kralja (svi se nazivaju imenom Stefan po uzoru na Nemanjice, ciji je zastitnik dinastije bio sv.Stefan). Kraljevska titula Stefana Tomasevica je glasila: "Kralj Srbljem, Bosni, Primorju, Humsci zemlji, Dalmaciji, Hrvatom, Donjim Krajem, Zapadnim Stranam, Usorje, Soli, Podrinju."

Kad je umro srpski car Uros Nemanjic, mnogi su veikasi pretendovali na upraznjeni carski presto, ali kako naglasava Sima Cirkovic, nasuprot njima, bosanski ban je imao vise uslova da se pojavi kao obnovitelj srpske monarhije. Prije svega, on je bio nesumnjivo, mada posredno, veza za dinastiju Nemanjica "svetoga korjena", koja je zahvaljujuci svome odnosu prema crkvi stekla sakralni oreol. Nemanjicko porijeklo bosanskog bana - pradjed mu je bio po zenskoj liniji kralj Dragutin - podvuceno je u jednom rodoslovu Nemanjica... Videci da je srpska zemlja ostala "bez svog pastira" i zeleci da ucvrsti presto svojih predaka, ban Tvrtko se osjetio pozvan da dodje u srpsku zemlju i da se tamo krunise za kralja. Krunisane je obavljeno u jesen, najvjerovatnije na Mitrovdan (26.oktobra) 1377.g. u "srpskoj zemlji", mozda u manastiru Milesevu, mjestu osobitog kulta Sv.Save, osnivaca srpske crkve... Pored kraljevske titule, Tvrtko je uzeo ime Stefan, koje je u Srbiji imalo odredjeno drzavno-simbolicno znacenje. To ime su uzimali i svi kasniji bosanski kraljevi u svojim sluzbenim aktima... Tvrtko je cak svoje pravo ime potiskivao u drugi plan i u nekim prilikama nazivao se samo Stefan. - Tvrtko nije jednostavno promjenio svoj rang i umjesto banskog dostojanstva poceo da se krasi kraljevskim, on je nastupao kao vladar Srbije... Susjedne drzave su priznale Tvrtkovu kraljevsku titulu. Venecija dosljedno naziva Tvrtka reks Rascie, i tako je isto postupao i Dubrovnik... Iz dubrovacke prepiske u to doba vidimo da je i ugarski kralj Lajos bio sporazuman s Tvrtkovim proglasenjem i krunisanjem za srpskog kralja. Tvrtko se potrudio da se pojavi prema Dubrovniku kao nasljednik prava svojih praroditelja "gospode srpske". Kratko vreme poslje svoga krunisanja on je u Dubrovniku izdao povelju kojom je potvrdio sve prethodne ugovore srpskih i bosanskih vladara i preneo na sebe srpski ili "svetomitarski dohodak" od dve hiljade perpera, isplacivan srpskim vladaocima vec od XIII v."

O Tvrtku kao srpskom krlaju pisu i hrvatski naucnici, razlicitog ideoloskog usmjerenja, poput Milana Prolega, Ive Pilara, Grge Novaka, poluhrvata Vladimira Dvornikovica itd. Isto tako i Konstantin Hefler, za koga je cijela Bosna, kao i cjelokupno njeno stanovnistvo, bezrezervno srpsko. I drugi njemacki (i ostali) naucnici, poput Vladimira Milkovica i Aleksandra Sane, po tom pitanju su potpuno saglasni. Sana 1921.g. pise: "Tvrtko je razumjeo pravu opasnost koja je lezala u jurisnom napredovanju turskih hordi. Da bi im mogao da se suprostavi jednom odgovarajucom velikom snagom, on je htjeo da po drugi put stvori velikosrpsko carstvo." Majkov tu dodaje da je navodno Tvrtkovo srodstvo sa Nemanjicima samo pogodan izgovor da se naglasi srpski etnicki karakter njegove drzave. Sto se same Hercegovine tice, ona je po mnostvu relevantnijih istorijskih podataka jos dublje i potpunije bila integrisana u maticnu srpsku drzavu. Sam naziv datira od 1448.g. kada se Stjepan Vukcic Kosaca proglasio hercegom od Svetog Save. Johanes Lucijus je utvrdio da je Rastko Nemanjic u ime svog oca Stevana upravljao Zahumljem prije nego sto se zakaludjerio, a to vladanje je motivisalo Kosacu kod odredjenja njegove titule.


5. Srpski tretman Bosne

nastavlja se
+BE+CP+
Војвода
Војвода
 
Порука: 1229
Приступио: авг 2008

Re: Kakve je narodnosti narod u Bosni?

Порука +BE+CP+ 18.12.2008. 16:38

5. Srpski tretman Bosne

Politicko-istorijska studija "Sta su Srbi mislili o Bosni" je peta knjiga Kosticevog ciklusa "Nacionalni problemi Bosne i Hercegovine", i ptublikovana je autorskim izdanjem u Torontu 1965.g., odnosno u preradjenoj i dopunjenoj verziji u Minhenu 1975. U njoj prikazuje stavove i raspolozenje Srba kao cjeline i istaknutih pojedinaca posebno, u prvi plan stavljajuci njihov sentimentalni znacaj i ulogu u oblikovanju ukupne srpske nacionalne svijesti. Osnovnu motivaciju u predgovoru prvom izdanju definise na sljedeci nacin: "Ako zelimo da budemo nacionalno vijerni nasim precima, moramo u tom pogledu da jednako ili bar priblizno jednako mislimo i osjecamo. Inace nedostaju niti kontinuiteta u nasoj i njihovoj nacionalnosti. Da ne govorimo o idealima, koji nacionalizmu daju krila i polet, bez kojih bi ucmao i uparlozio se." (sto je posao rtvB92 da nas ubije u pojam kao narod,da klevece nacionalizma kao fasizam, mrak i privitimizam i da tako izgubimo vjeru u sebe i onda da budemo pogodni tudjim, a ne i nasim interesima, nesposobni za svaki narodni napredak, npr rad na povratku bosnjaka, crnogoraca, bunjevaca, sokaca, goramaca itd...u srpski nac,korpus)

Izglaganje stavova srpskih istoricara prema Bosni i Hercegovini Kostic pominje iscrpnim prikazom istupanja Stojana Novakovica, od kojih nam najupecatljivije djeluje ovo iz 1911.g., kad Novakovic kaze: "Poznato je da je jos od pocetka autonomne egzistencije Srbije njena politika imala uvjek kao cilj ujedinjenje sa Bosnom. Ovaj cilj je indiciran nacionalnim osjecanjima. Politika Ilije Garasanina pod knezom A.Karadjordjevicem bila je uvijek upravljena prema ujdinjenju sa Bosnom, Hercegovinom i Starom Srbijom. Isti drzavnik je vodio u istom smijeru spoljnu politiku Srbije pod knezom Mihailom Obrenovicem. Njegovo iskustvo, njegov veliki autoritet u ovim pitanjima stavljali su ga iznad dinastickih rasprava. Vec za vreme srpsko-turskog rata 1876.g. da trazi od Porte da administracija BiH kao vazalnih zemalja bude povjerena Srbiji da bi se izbjegla eventualnost od rata. To je bio jedan od najvaznijih razloga prekidanja odnosa izmedju Srbije i Turske. Jasno je bilo da bi zajednica Srbije i Bosne i Hercegovine pod srpskom vlascu predstavljla odlucan korak u pravcu ispunjenja jedinstva srpskog naroda. Srbija, Bosna i Hercegovina, spojene u jednu drzavu, bile bi istinski jezgro koje bi obezbjedilo politicku buducnost Srpstva." Prema svjedocenju Slobodana Jovanovica, objevljenom u njegovim "Licnim uspomenama", sljedecim rijecima je Stojan Novakovic izrazio svoju tugu i rezignaciju zbog austrijske aneksije BiH: "Sve je propalo, propalo bar za mene i moje vrsnjake iz doba kneza Mihaila. Ona Srbija koju smo mi zamisljali, Srbija ujedinjena sa BiH, sama svoj gospodar na Balkanu, ta Srbija nije vise moguca. Moze biti, vi cete mladji ipak uspjeti da nadjete neki nov pravac i neki nov ideal. Mi smo suvise stari da gajimo nove nade, i moramo leci u grob sa teskom ranom na srcu."

(Zato je potrebno da se svi edukujemo i da muslimane BiH i Sandzaka(Raske) ne odbacujemo ni u kom pogledu vec da ih prihvacamo kao bracu, isti narod, samo druge vjere, a oni treba da uloze napor da se vrate korjenima radi opceg prosperiteta. Ova ovakva danasnja Bosna je ruglo drzava, i to znaju svi koji u njoj zive, a puno bi bilo bolje da sami vladamo sobom i da budemo jedna drzava, Srbija. Tu Srbi pravoslavni prirodno teze Srbiji kao matici, a muslimani jos koce opci napredak, jer jos lutaju u potrazi za identitetom koji pokusavaju sada lazno da definisu, sto je sjeme buducih ratova i podjela.)

Akademik Ljubomir Jovanovic, koji je bio i predsjednik Narodne skupstine, povodom aneksije odrzao je skupstinski govor u kome je potencirao sljedece: "Nacionalno je pravo srpskog naroda sada ugrozeno. Ko zivi u Bosni i koliko on ima tamo nacionalnog prava to je, braco, poznato. Nema nikakvog drugog naroda danas na svijetu, koji je u Bosni ikad zivjeo ili zivi osim Srba. Ko je tu zivjeo prije Srba, gotovo u praistorijsko vreme, toga vise danas na licu zemlje nema i Srbi su tu bili jos prije nego sto su, npr., Madjari i dosli usvoju sadasnju otadjbinu. Srbi su tamo prije postanka drzave Karla Velikog i utoliko vise prije postanka svih onih drzava koje su nikle iz drzave Karla Velikog."

nastavlja se
+BE+CP+
Војвода
Војвода
 
Порука: 1229
Приступио: авг 2008

Re: Kakve je narodnosti narod u Bosni?

Порука +BE+CP+ 19.12.2008. 16:44

Miodrag Purkovic je 1955.g, isticao u emograntskom casopisu "Bratstvo", koji je izlazio u Kanadi: "Ne smijemo da gubimo iz vida da je kroz cijeli 19.v. ziva zelja Srbije bila da se BiH oslobode i ujedine sa Srbijom. Svaki od nas mora da zna i to da kaze, da i s ljeve i desne strane Drine zivi jedan isti narod... Ako sve ovo znamo, duznost nam je da o tome obavjestavamo. Nasa je sveta duznost da jasno i glasno kazemo da ove oblasti gdje zive Srbi nisu sporne i da je njima mjesto u sastavu srpske jedinice, jer imaju svoju i istorijsku i etnicku tapiju. Srbi moraju, sve do jednoga, da stanu na branik ugrozenih prava i da vide da je udarac po glevi brata udarac po rodjenoj glavi. Mogu Srbi da se razlikuju u shvacanjima ekonomskog i drustvenog uredjenja zemlje, ali svi moraju da imaju zajednicke vrhovne interese koji moraju da stoje iznad partijsko-programskih. Srbi van ugrozenih teritorija imaju da osjete da se cupaju dijelovi njihovog sopstvenog tijela i slozno da brane sve sto neprijatelj zeli da otme."

Slobodan Jovanovic, u zborniku "Politicke i pravne rasprave", kaze da "treba bez sumnje imati na umu da onaj kraj srpske zemlje izmedju Vrbasa i Kolubare sadrzi jezgro srpskog naroda i da su otprilike u tim granicama postavljeni osnovi prve vece politicke organizacije srpskog naroda pod Caslavom Klonimirovicem." Istoricar i politicar Zivan Zivanovic je u Beogradu 1894.g., stampao knjigu "Zadaca Srbije i nase politicke zablude i duznosti" u kojoj navodi: "Ujedinjenje Srpskog plemena jeste zlatni san svakog Srbina, jeste krajnji cilj danasnje Srbije. Ujedinjenju su potcinjeni svi nasi zadaci... Srbija je u svojim sadasnjim granicama samo pupoljak iz koga ima da se razvije potpuna drzava srpska... Srbija je pocetnik, ona je u dobu razvica, napretka; ona ima tek da postane ono sto treba da bude - velika, ujedinjena... Posmatramo koja su to sredstva koja narod raskomadan mogu uciniti jednim, cijelim, sjedinjenim. To je osjecanje zajednice, krvnog srodstva i bratske ljubavi i odanosti, koja dijelove jednog naroda privlaci, pri svima nasilnim preprekama odrzava ih u duhovnoj cjelini, kojoj ne moze dovijeka izostati i politicko jedinstvo. Dejstvo ovih srodstvenih sila neodoljivo je."

Jovan Skerlic je 1908.g. pisao u "Srpskom knjizevnom glasniku" o Hercegovini: "Ponosita pokrajina, gdje se nalazi srz cijeloga srpskog naroda,zemlja krepkih ljudi i snaznih osjecanja, gdje su nikle najbolje narodne pjesme nase, ta oblast koja je bila rasadnik cijele srpske rase iz koje smo presadjeni u sjeverne i istocne krajeve nase." Skerlic 1914.g. pise o znamenitom srpskom pjesniku Osmanu Djikicu: "On se obracao muslimanima, dokazujuci im da je njihov stvarni i neposredni interes, da se ne odvajaju od brace pravoslavne vjere, vec da se cvrsto drze zajednice sa njima... Djikic je bio rasan Srbin. Rodjen je u jednom od najsrpskijih krajeva, u Hercegovini, koljevci srpske nacije. Od djetinjstva se osjecao Srbinom i kao takav ostao do svoje smrti... Njegova licnost nestala je prije vremena, na zalost, ali su ostale njegove ideje, koje su jedino u stanju da podignu nase muslimane i da ih povedu putem napretka ka boljoj buducnosti."

U predavanju koje je organizovalo Drustvo za slovensku uzajamnost u Petrogradu 1909.g., Dusan Vasiljevic saopstava da su BiH "dve najcistije srpske zemlje u pogldu krvi i jezika. Narod ovih zemalja, iako podjeljen na tri vjere, sacuvao je cistocu jezika i osjecanja zajednice u kojoj Srbi pravoslavni sacinjavaju apsolutnu vecinu ukupnog stanovnistva. Nacionalno osjecanje - to je priznato cak u zvanicnom izvjestaju Bosansko-hercegovacke vlade - najrazvijenije je kod pravoslavnih Srba. Ja se usudjujem reci da je srpska nacionalna ideja sasvim kristalizovana u svim slojevima naroda.

nastavlja se
+BE+CP+
Војвода
Војвода
 
Порука: 1229
Приступио: авг 2008

Re: Kakve je narodnosti narod u Bosni?

Порука +BE+CP+ 19.12.2008. 16:47

Miodrag Purkovic je 1955.g, isticao u emograntskom casopisu "Bratstvo", koji je izlazio u Kanadi: "Ne smijemo da gubimo iz vida da je kroz cijeli 19.v. ziva zelja Srbije bila da se BiH oslobode i ujedine sa Srbijom. Svaki od nas mora da zna i to da kaze, da i s ljeve i desne strane Drine zivi jedan isti narod... Ako sve ovo znamo, duznost nam je da o tome obavjestavamo. Nasa je sveta duznost da jasno i glasno kazemo da ove oblasti gdje zive Srbi nisu sporne i da je njima mjesto u sastavu srpske jedinice, jer imaju svoju i istorijsku i etnicku tapiju. Srbi moraju, sve do jednoga, da stanu na branik ugrozenih prava i da vide da je udarac po glevi brata udarac po rodjenoj glavi. Mogu Srbi da se razlikuju u shvacanjima ekonomskog i drustvenog uredjenja zemlje, ali svi moraju da imaju zajednicke vrhovne interese koji moraju da stoje iznad partijsko-programskih. Srbi van ugrozenih teritorija imaju da osjete da se cupaju dijelovi njihovog sopstvenog tijela i slozno da brane sve sto neprijatelj zeli da otme."

Slobodan Jovanovic, u zborniku "Politicke i pravne rasprave", kaze da "treba bez sumnje imati na umu da onaj kraj srpske zemlje izmedju Vrbasa i Kolubare sadrzi jezgro srpskog naroda i da su otprilike u tim granicama postavljeni osnovi prve vece politicke organizacije srpskog naroda pod Caslavom Klonimirovicem." Istoricar i politicar Zivan Zivanovic je u Beogradu 1894.g., stampao knjigu "Zadaca Srbije i nase politicke zablude i duznosti" u kojoj navodi: "Ujedinjenje Srpskog plemena jeste zlatni san svakog Srbina, jeste krajnji cilj danasnje Srbije. Ujedinjenju su potcinjeni svi nasi zadaci... Srbija je u svojim sadasnjim granicama samo pupoljak iz koga ima da se razvije potpuna drzava srpska... Srbija je pocetnik, ona je u dobu razvica, napretka; ona ima tek da postane ono sto treba da bude - velika, ujedinjena... Posmatramo koja su to sredstva koja narod raskomadan mogu uciniti jednim, cijelim, sjedinjenim. To je osjecanje zajednice, krvnog srodstva i bratske ljubavi i odanosti, koja dijelove jednog naroda privlaci, pri svima nasilnim preprekama odrzava ih u duhovnoj cjelini, kojoj ne moze dovijeka izostati i politicko jedinstvo. Dejstvo ovih srodstvenih sila neodoljivo je."

Jovan Skerlic je 1908.g. pisao u "Srpskom knjizevnom glasniku" o Hercegovini: "Ponosita pokrajina, gdje se nalazi srz cijeloga srpskog naroda,zemlja krepkih ljudi i snaznih osjecanja, gdje su nikle najbolje narodne pjesme nase, ta oblast koja je bila rasadnik cijele srpske rase iz koje smo presadjeni u sjeverne i istocne krajeve nase." Skerlic 1914.g. pise o znamenitom srpskom pjesniku Osmanu Djikicu: "On se obracao muslimanima, dokazujuci im da je njihov stvarni i neposredni interes, da se ne odvajaju od brace pravoslavne vjere, vec da se cvrsto drze zajednice sa njima... Djikic je bio rasan Srbin. Rodjen je u jednom od najsrpskijih krajeva, u Hercegovini, koljevci srpske nacije. Od djetinjstva se osjecao Srbinom i kao takav ostao do svoje smrti... Njegova licnost nestala je prije vremena, na zalost, ali su ostale njegove ideje, koje su jedino u stanju da podignu nase muslimane i da ih povedu putem napretka ka boljoj buducnosti."

U predavanju koje je organizovalo Drustvo za slovensku uzajamnost u Petrogradu 1909.g., Dusan Vasiljevic saopstava da su BiH "dve najcistije srpske zemlje u pogldu krvi i jezika. Narod ovih zemalja, iako podjeljen na tri vjere, sacuvao je cistocu jezika i osjecanja zajednice u kojoj Srbi pravoslavni sacinjavaju apsolutnu vecinu ukupnog stanovnistva. Nacionalno osjecanje - to je priznato cak u zvanicnom izvjestaju Bosansko-hercegovacke vlade - najrazvijenije je kod pravoslavnih Srba. Ja se usudjujem reci da je srpska nacionalna ideja sasvim kristalizovana u svim slojevima naroda.

nastavlja se
+BE+CP+
Војвода
Војвода
 
Порука: 1229
Приступио: авг 2008

Re: Kakve je narodnosti narod u Bosni?

Порука +BE+CP+ 21.12.2008. 1:13

Ta je ideja zasnovana na tradiciji, -na pjesmama i pricama o vladarima i vojvodama srpskim iz vremena Kosovske bitke, -natopljena skorasnjim sjecanjima na patnje i borbe zajednicke sa bracom iz Srbije i Crne Gore." Zalazuci se svesrdno za ujedinjenje BiH sa Srbijom, Nikola Stojanovic je, 1917.g., u Zenevi objavio knjigu "Bosna i Hercegovina" u kojoj, izmedju ostalog, podsjeca na Srbe "muslimanskog vjeroispovjedanja kojis u pod zapovjednistvom Husein-bega Gradascevica proglasili prvi nezavisnost (1831), izbacili turske vlasti i, udruzili se sa ostalim ustanicima na Kosovu, zadali turskoj sili jedan istorijski poraz."

Veliki srpski nacionalni borac Stevan Moljevic je ukazivao da "teznja Srba iz BiH prema Srbiji nije djelo ni srpske vlade, ni zvanicne Srbije, nego jedna prirodna teznja srpskog naroda i svjesnog i zeljnog da zajedno kao narod i zivi i mre, i da je narod, nakon Kumanova, Bitolja i Bregalnice osjetio da je kucnuo ocekivani cas, i da se ta teznja uskoro mora ostvariti... Cijeli jedan narod, a sav narod je bio prozet istom mislju, istim osjecanjem i istom vjerom." Od pocetka srpske revolucije srpski politicki predvodnici bosansko pitanje smatraju kljucnim u oslobodilackoj borbi svoga naroda i izgradnji moderne srpske drzave. Kardjajordje je 1809.g. pisao mitropolitu crnogorskom Petru I da ce "podrzavati nasu bracu u BiH, jer su se oni digli protiv Turaka i, prirodno, od Srbije ocekuju pomoc i potporu. Vec sam uputio oruzane odrede u Bosnu." Francuski diplomata Boa l'Kont javlja 1834.g. da je glavni cilj Milosa Obrenovica obnova srpskog carstva, "a to ce reci da ujedini u istoj drzavi one tri provincije cije je stanovnistvo istog porijekla, koje govori istim jezikom i cija je sudbina bila tako dugo zajednicka: Srbiju, Bosnu i Hercegovinu. I u ovome, kao i u ostalom, knjaz Milos ne ide samo po nagonu svog licnog osjecanja; on se intimno identifikovao sa svojim narodom, on ima sve njegove ideje, predrasude i teznje, pa ga to cini simpaticnim njegovoj zemlji." Knez Petar Kardjordjevic je i licno, pod pseudonimom, ucestvovao u bosanskom ustanku.

Ilija Garasanin u spoljnopolitickom programskom dokumentu, poznatom po nazivu "Nacertanije", istice da je "temelj srpske politike da se ona ne ogranicava na sadasnje njene granice, no da tezi sebi prikljuciti sve narode srpske koji ju okruzuju... Narocito treba se izvjestiti o Bosni, Hercegovini, Crnoj Gori i sjevernoj Albaniji." Dokument je napisan 1844.g. Sarajevski univerzitetski profesor Hamdija Kapindzic 1953.g. je pisao: "Politika srpske vlade prema BiH nije bila uvijek jedinstvena i bila je povezana s njenim opcim stavom prema Turskoj i ostalim balkanskim zemljama. Jos od Ilije Garasanina, koji je u doba oligarhijskog rezima vodio prema Bosni posebnu politiku, a koja je odrazena u cuvenom "Nacertaniju", Srbija je intenzivnije radila na oslobodjenju BiH. U doba kneza Mihaila ta politika je postala jos intenzivnija, i bila je u sklopu balkanske politike srpske knezevine. Ova politika nije, medjutim, dovela do nacionalno-oslobodilackog rata, vec se zadovoljila diplomatskim rjesenjem, dobijanjem gradova 1867.g. Tom politikom nije bila zadovoljna srpska omladina, koja je tezila oslobodjenju BiH revolucionarnim putem. Da bi suzbila ruski uticaj, Austro-Ugarska je ucinila sve da Srbiju zadrzi uza se, pa je jedno vreme radila na planu zajednicke okupacije BiH. Krajeve do Vrbasa i Neretve imala je dobiti Austro-Ugarska, a ostale dijelove BiH - Srbija. S ovakvom politikom Austro-Ugarske i Srbije prema Bosni nije bila zadovoljna srpska burzoazija u Vojvodini, i ona je preko Narodne stranke sa dr Svetozarom Mileticem na celu vodila drukciju politiku koja je imala neposredan cilj: odbiti teznje Austro-Ugarske od BiH i ubijediti srpsku vladu u upotrebu drukcije, revolucionarne politike prema BiH... Odlaganje rata s Turskom od Djurdjeva do Djurdjeva dana naravno nije zadovoljilo ni srpski narod u BiH, ni Srbe u Vojvodini."

nastavlja se
Аватар
vninkovic
Војвода
Војвода
 
Порука: 5048
Приступио: апр 2004
Место: Ужице

Re: Kakve je narodnosti narod u Bosni?

Порука vninkovic 21.12.2008. 11:32

http://www.srpskiglasboke.org/biblioteka.html
Овде можете преузети доста књига Васка Костића(род Лазе М Костића)о догађајима у Боки иначе његово можда круцијално дело је везано управо за тај крај јер сам Костић је из Боке.
Глава глави,плећка харамбаши,а фукара може и ребара!!
+BE+CP+
Војвода
Војвода
 
Порука: 1229
Приступио: авг 2008

Re: Kakve je narodnosti narod u Bosni?

Порука +BE+CP+ 21.12.2008. 17:18

Pruski potpukovnik Krenski je, 1867.g., izvjestavao Berlik o teznji Srbije da pripoji Bosnu, a pruski konzul Gozen svjedoci da mu je namjesnik Blaznavac rekao da je "arondiranje Srbije sa Bosnom zivotni uslov Srbije i da ce se Srbija vezati sa svakim koji taj zivotni uslov ispuni." Pisuci o Mihailovim b-h oslobodilackim prioritetima, Emil Oman je isticao: "Malo je srpskih porodica koje nemaju nekog svog pretka odatle; vec u Karadjordjevim proklamacijama je "hladna Drina" sveta rijeka Srbije... ima izgleda da se knez Mihailo okrene na tu stranu prije nego na neku drugu, ali sve zavisi od raspolozenja u Evropi i od metoda koje mu budu nametnute."

Iakoje knez Milan prethodno mnogo okljevao, 1876.g. Srbija i Crna Gora usle su u rat sa Turskom tezeci da potpomognu b-h srpske ustanike. Nakon toga je Narodna skupstina uputila adresu knjzu Milanu u kojoj je, izmedju ostalog, navedeno: "Srbija vodi ovaj rat radi oslobodjenja Bosne. Bosna i Hercegovina su dve srpske pokrajine u kojima je nacionalna svijest najrazvijenija, i one su u nekoliko mahova podizale zastavu slobode i izjavljivale da zele ujedinjenje Bosne sa Srbijom, a Hercegovine sa Crnom Gorom." (za to su cak bili i Racki i Josip Juraj Strosmajer) I nakon okupacije, na stalne austrougarske pritiske i snishodljivost Milanovu prema beckom dvoru, Jovan Ristic je kao predsjednik vlade podneo ostavku jer nije htjeo da se odrekne Bosne. Nova naprednjacka vlada sa Cedom Mijatovicem na celu, Milanu apsolutno poslusna, sklopila je tajnu konvenciju pruzajuci njome Austrijancima garanciju da se Srbija nece mijesati u pitanje Bosne, Hercegovine i Novopazarskog Sandzaka. (fuj, kakva politika, identicna danasnjem, na zalost, vladajucem DS-u sa svim Ljajicima i Cancima...) Radikali su preko "Samouprave" najtezim rijecima osudjivali takvu poniznu politiku. Kralj Milan je bio i ostao jedini Srbin (tada) koji je bio spreman da se odrekne Bosne.

U jeku aneksione krize vodeci becki casopis, "Austrijski pregled" je, 1908.g., izvjestavao kako je srpski prestolonasljednik Djordje "mnaogo puta izjavio da on nece mirovati dok srpske zemlje BiH ne budu prikljucene srpskoj kruni, kojoj pravno pripadaju." Jedan od najvecih radikalskih lidera Milovan Milovanovic je, 1895.g., u zvanicnom radikalnskom casopisu "Delo" objavio studiju "Srbi i Hrvati" i u njoj izvrgao ruglu hrvatske pretenzije, gluposti i pokvarenost, pa nastavio: "Otvoreno i bez ustezanja da izjavimo da nama Srbima zbilja nije ni na pamet doslo, da moze jos potrebno biti dokazivati i to, da su BiH srpske zemlje. Za nas Srbe to je jedna od onih i onakvih istina koje se uopce ne dokazuju, koje bi bilo smijesno dokazivati, jer bljeste svojom jasnocom. Dokazivati da su BiH srpske! Pa zasto onda ne traziti dokaze i da smo mi Sumadinci Srbi, da su Bavarci ili Virtenberzani Njemci, da su Parizani ili Orleanci Francuzi. Zar se nisu u BiH, zivlje mozda i potpunije negoli i u kome drugome kraju srpskome, ocuvale u narodnim predanjima i narodnim umotvorinama uspomene na proslost srpsku kao na svoju narodnu proslost. ...

nastavlja se
+BE+CP+
Војвода
Војвода
 
Порука: 1229
Приступио: авг 2008

Re: Kakve je narodnosti narod u Bosni?

Порука +BE+CP+ 26.12.2008. 17:24

U BiH narod odaje postu Sv.Savi, slavi Nemanju, silnoga cara Stefana (Dusana) i sina mu nejaka Urosa, dici se Markom Kraljevicem i kosovskim junacima, proklinje ubicu Vukasina i izdajicu Vuka Brankovica, pjeva uz gusle velicanstvenu kosovsku epopeju - isto onako kao i usred danasnje kraljevine Srbije. I ta istorija, koja se ocuvala u predanjima narodnim, vredi daleko vise no istorija sto se crpi iz prasnjavih povelja i hronika, cak i onih u ciju autenticnost apsolutno ne mozemo sumnjati, kad se tice odredjivanja zajednica narodnih. Ali i istorijski spomenici, nezavisno od predanja narodnih, pokazuju isto tako jasno da su BiH, izuzev jedan neznatan sjeverozapani dio bosanski, uvijek bile srpske zemlje... Hrvatske pretenzije na te dve srpske pokrajine vezuju se za tudjinsku vladavinu, zasnivaju svoje nade na sili tudjinskoj, koja bi imala, lisavajuci narod bosansko-hercegovacki slobode i prava samoopredjeljenja, odroditi ga u isto vreme od njegove srpske narodnosti."

Bozidar Puric je u cikaskoj "Slobodi", 1955.i 1956.g., u jednom broju nastavaka objavio svoju studiju "Nacionalna politika Nikole Pasica", iz koje Kostic potencira fragment koji se odnosi na presudna zbivanja u zimu 1917-1918.g., kada je bio moguc mir medju velikim silama, ucesnicama rata, nakon sto je Rusija slomljena boljsevickom revolucijom: "Pred grubom stvarnoscu, i u krvavom licnom i nasem istorijskom iskustvu s velikim silama, Pasic je morao pokusati da bar nesto spase. Poslao je strogo povjerljiva uputstva poslanstvima u Vasingtonu, Londonu i Parizu, da kod tamosnjih vlada poduzmu korake i da saznaju da li bi Srbija mogla dobiti bar Bosnu i Hercegovinu. Zbog njih je rat poceo. "Kad se saveznici brinu o gazenju ugovora o neutralnosti Belgije, i o nepravdi nanetoj Francuskoj 1871.g., onda s mnogo vise razloga treba da odluce o gazenju Berlinskog ugovora, proglasom aneksije BiH, i da i tu nepravdu isprave dajuci pravo narodu BiH izjasniti se da li zele da ostane pod Austrijom, ili da se ujedini sa Srbijom." I dalje: "S nekoliko strana i takvim razgovorima pokusajte ubjediti Vladu amerikansku, da bar trazi reparaciju gazenja Berlinskog ugovora, kad je vec nasla za shodno zadrzati habzbursku monarhiju, koja je bila uvijek izvor evropskih ratova, a u posljednje vreme i avangarde njemackog nadiranja na istok." I znajuci kakvu bi uzbunu na to digao Jugoslovenski odbor, koji je vec bio u ratu s Pasicem: "Radite tako da o tome niko nista ne cuje, jer se nasa braca mogu ljutiti, kad saznaju da se BiH mogu osloboditi, a oni ostaju jos pod Austrijom. Oni stoje sad na tom zahtjevu: sve ili nista. Oni ne rade poput dobrog oca koji, kad ne moze da oslobodi svu svoju djecu, oslobadja onoliko koliko moze, a za ostale motri zgodno vreme, kad ce i njih moci osloboditi. "Oni traze da i drugi stradaju, kad oni moraju stradati, i da dijele teret ropstva." U ovom najtezem iskustvu rata Pasic je bio na prvom mjestu predsjednik Vlade Kraljevine Srbije, pa tek poslje, u njegovoj sjenci, nacionalni revolucionar protiv Austrije. Ovo dvojstvo uravnotezavao je prema medjunarodnim mogucnostima. Nije mijenjao ni svoju politiku ni ciljeve, ali je prema njima zatezao luk svoje akcije. Ovoga puta spustio ga je na minimum... Prvi srpski poslanik u Vasingtonu, Ljuba Mihajlovic, smatrao je za svoju jugoslovensku duznost odbiti da izvrsi Pasiceve naredbe... On je, posredno ili neposredno, izdao Pasicev strogo povjerljiva uputstva Jugoslovenskom odboru, i preko njega i obavjestajnim saveznickim sluzbama. Ovi su to kasnije iskoristili kao dokaz da pred inostranstvom optuze Pasica kao izdajnika juznoslovenske misli i velikosrbina koji samo namjerava da stvori Veliku Srbiju, uzevsi Bosnu i Hercegovinu."

Vladan Djordjevic i Stojan Protic su, takodje, zdusno branili srpska nacionalna prava po pitanju austrijske okupacije i aneksije BiH. Djordjevic, u knjizi "Srpsko pitanje" iz 1909.g., tvrdi: "BiH su srpske zemlje ne samo po nacionalnom osjecanju stanovnistva tih zemalja vec i po Bozjem i ljudskom pravu." Protic konstatuje da nakon otimanja drugih srpskih zemalja, prije svega Boke i Dalmacije, "pokusava Austrija da BiH sebi definitivno prikljuci. Mi moramo ne samo vikati, mi moramo i urlikati od bjesa." Po kazivanju Jozefa Redliha iz njegovog "Politickog dnevnika", objavljenog u Gracu i Kelnu 1953.g., Laza Pacu mu je jednom prilikom rekao: "O Bosni ne zelim sad da govorim, jedino sto zelim sada reci, to je da je bila brutalnost kako je aneksija izvrsena, i to je Srbe duboko povredilo. Narod se stalno nosio mislju da je Bosna isto tako srpska kao Srbija, da ce njoj pripasti. Onda: sa Srbijom nije uopce govoreno, nego je prosto anektirana (BiH)." (Slican slicaj u novije vreme je i sa Kosovom i Metohijom. Prvo nato agresija i okupacija Kosova, a zatim nelegalno priznavanje te teritorije kao drzave. Ko moze da sada kaze da je isti scenario nemoguc sa Sandzakom i Vojvodinom?)

Zato je rat sa Austro-Ugarskom za Srbe bio neizbjezan, a vec u njegovim prvim danima regent Aleksandar je javno naglasio vaznost oslobodjenja Bosne, Hercegovine i svih drugih evropskih zemalja pod austrijskim ropstvom. Saveznici su Srbima na pocetku rata cvrsto obecali Bosnu, Hercegovinu i znacajan dio Jadranskog primorja u Dalmaciji. Ruski ministar Sezonov je nagovjestavao da ce Srbija poslje rata biti nekoliko puta veca nego prije. Kako iznosi hrvatski istoricar Ante Mandic u knjizi "Fragmenti za historiju ujedinjenja, povodom cetrdesetogodisnjice osnivanja Jugoslovenskog odbora", stampanoj u Zagrebu 1956.g., Sezonov je u aprilu 1915.g. specijalnim izaslanicima srpske vlade i istaknutim rusofilima Ljubomiru Stojanovicu i Aleksandru Belicu saopcio odmah po njihovom dolasku u Petrograd: "Srbi, koji su pokazali junastvo kojem se divi cjeli svijet, nemaju razloga d abudu pesimisti. Stvari za njih ne stoje nimalo nepovoljno. Srbijine ce zasluge ce biti stostruko nagradjene. Poslje rata, on ce nekoliko puta biti veca nego sto je danas. Eto, zar je ikad iko sumnjao da su BiH srpske zemlje. Zato se rat ne moze svrsiti, a da one ne obrazuju cjelinu sa Srbijom. Crna Gora je oduvjek bila jdno s njom; zato ce se i ona, kad se svrsi rat, sa Srbijom ujediniti u nerazdvojnu cjelinu. Srbija je trazila izlaz na more; e, pa, dobice ga u sirokoj pruzi na Jadranskom moru u Dalmaciji sa starim Splitom! Srbija ce se tako moci sretno i zadovoljno razvijati." Zapadni saveznici su u vise svojih akata sve to potvrdili, a uz to Srbima i Slavoniju garantovali.

Bivsi austrougarski ministar inostranih poslova Djula Andrasi, u memoarskoj knjizi "Diplomatija i svjetski rat", objavljenoj u Berlinu i Becu 1920.g., prisjeca se: "Mi smo zaposjeli BiH da branimo nas put ka moru i nas stari posjed Dalmacije protiv velikosrpske ideje. Velikosrpska ideja nije sredstvo okupacije, vec je okupacija bila sredstvo odbrane protiv velikosrpske ideje." U ovom dijelu knjige Kostica daje mnostvo fragmenata i ciatta raznih autora koji su evropsku politicku javnost obavjestavali o srpskoj zaokupljenosti pitanjem BiH i ceznjama b-h Srba da se sto prije pripoje matici. U najkracoj formu Bozidar Puric je, 1917.g., u "Srpskim novinama" izrekao potpunu sustinu: "Gradjani i seljaci (BiH) bili su veliki nacionalisti i patriote, svaki na svoj nacin, i vjerovali fanaticno i religijski u Srbiju. Narocito seljaci. Za njih je Srbija bila pojam neceg sigurnog, apsolutnog, nepobjedivog, kao i Rusija."

nastavlja se
+BE+CP+
Војвода
Војвода
 
Порука: 1229
Приступио: авг 2008

Re: Kakve je narodnosti narod u Bosni?

Порука +BE+CP+ 27.12.2008. 16:35

Njemacki predratni ambasador u Londonu, knez Maks Lihnovski, pisao je 1929.g. o Mladoj Bosni i Sarajevskom atentatu: "Velikosrpska misao, koja je dala neposredan podstrek atentatu, a kojoj je trebalo udariti "smrtni udarac", ima svoj korjen u nacionalnoj zajednici stanovnika Srbije, Crne Gore i Bosne... Sto je naprednija kultura jednog naroda, sto se vise siri obrazovanje, utoliko je zivlja nacionalna misao, utoliko jaca potreba zajednickog drzavnog zivota iste organizacije i razvoja. Takvom jednom pokretu ne moze se neki nasilni "smrtni udarac" uopce zadati, sa njim (takvim razvojem) mora se racunati." O snazi velikosrpskih ideja u BiH pise i austrijski diplomata Fridrih fon Vizner na osnovu razgovora sa austrijskim generalom Snjaricem. Kod mladobosanaca je bilo i jugoslovenskih iluzija, o cemu je pisao cetnicki vojvoda Dobroslav Jevdjevic u studiji "Sarajevski zavjerenici, Vidovdan 1914.g.". "Ne treba se cuditi ni idealnom snu bosanskih revolucionara o bratstvu i zajednickom zivotu sa hrvatskim i slovenackim narodom... Otreznjavanje je dugo trajalo, ponegdje je jos u procesu, ali sarajevski atentatori bili su od njega izljeceni odmah poslje dijela, kad je hrvatska fukara sirom BiH pocela sa ubijanjem srpskog naroda, paljenjem i pljackanjem srpskog imetka, stvaranjem ustaskih preteca krvavih suckora. Jos na procesu Princip je govorio o reviziji svojih pogleda na jedinstvo sa Hrvatima."

Austrijsko ministarstvo inostranih poslova je u Svicarskoj, 1917.g., na francuskom jeziku stampalo propagandnu brosuru 'Srpska zavjera protiv monarhije", u kojoj se tvrdi da "svi atentati izvrseni vise godina u zemljama juga Monarhije imaju svoj zacetak u Srbiji; oni su bili plodovi velikosrpske propagande, ciji je princip bio da se moraju upotrebiti sva sredstva da bi cilj trijumfovao." Velikosrpska ideja je srusila i austrougatsko i tursko carstvo.

Kostic detaljno izlaze crnogorske stavove prema Bosni i Hercegovini, koji su podudarni sa srbijanskim, ali i puniji emotivnim nabojem. Sigurno je tu, pore izjava i djelovanja Petra II i knjaza Danila, kao i Marka Miljanova, najupecatljivija proklamacija knjaza Nikole povodom aneksije:

"Crnogorci! Vase tuzne dvije sestre, Bosnu i Hercegovinu, koje prije trideset godina za trenutak ozarise zraci slobode, danas sasvim istrgnuse iz srpskog zagrljaja. Austro-Ugarska monarhija zamijeni posjednuce tih dveju pokrajina konacnim prisajedinjenjem. Bez njihove volje i pristanka odvukose ih tudjem jatu. Izmedju vas i njih, izmedju Crne Gore i Bosne i Hercegovine, ucinjene su sada medjunarodne i politicke podvojenosti. Crnogorci! Najdragocjeniju krv vi ste lili za slobodu tih zemalja. U Hercegovini ostalo je na hiljade grobova, u kojima su se vec u prah raspale kosti vase viteske brace Crnogoraca. Po njima ce sad tudja noga da gazi, a tudja ce ruka da steze ruke brace Hercegovaca koje su se sa nadom k vama pruzale. Pred takvim zlim udesom srpskoga plemena stegnite vasa junacka srca, uz koje gorko place i moje za srcem Srpstva - Bosnom i Hercegovinom. Obiljezje crnozute boje niz srpsko zemljiste nece bti granica koja ce va su duhu i mili odvajati od vase brace. Naprotiv, ta ce obiljezja biti vidni znak nepravde; on ce uciniti jos cvrscim veze i zalogu trajnoga uzdanja u pobjedu pravde. Crnogorci! Ne ocajavajte! Kao stijene nase budite cvrsti u nadi. Prolazno je danasnje neodredjeno stanje slobodnih djelova srpskog naroda. Iza teskoh dana doci ce bolji. Srpsko ce sunce ljepse sijati da svakog brata Srbina bolje zagrije i osvijetli."

I svi Srbi sa raznih austrougarskih podrucja bili su odlucni i nedvosmisleni za pripajanje BiH Srbiji i Crnoj Gori, iako je aneksijom njihova sopstvena pozicija, zahvaljujuci procentualnom rastu srpske etnicke mase, bitno poboljsana. Kako zapaza Lazo Kostic, "Srbi u svim krajevima nisu gledali svoje line, ili svoje uze, vec opce, zajednicke srpske interese, a ovi su nalagali spajanje srpskih zemalja u slobodi. Samo tako moglo se ocekivati kasnije i spajanje srpskih predjela u Austro-Ugarskoj sa slobodnim srpskim zemljama. A to je bio krajnji cilj svakog Srbina." Pri tome, Kostic daje primjere iz tekstova Save Tekelije, Dositeja Obradovica, Jase Ignjatovica, Mihaila Polit-Desancica, Svetozara Miletica i cijele ujedinjene omladine srpske.

Kostic dalje prikazuje djelovanje Srba iz Slavonije, Hrvatske, Dalmacije, Dubrovnik i Boke prema bosanskom srpskom pitanju, a u tome svemu najupecatljivija je "Prva poslanica omladini dalmatinskoj" dubrovackog Srbina katolika Ljudevita Vulicevica, koji je u mladosti bio i rimokatolicki fratar, pa se u zrelom dobu mantije otarasio. Vulicevic, gromko, iz punih grudi srpskih deklamuje, kako je prenjela novosadska "Zastava" 1879.g.:
"Dodje hercegovacki ustanak i rat srpskijeh knezevina s Turcinom, dodje posvajanje Bosne i Hercegovine. Ti glasoviti dogadjaji otvorise oci Dalmatincima i cisto vidjesmo sta su Srbi a sta Hrvati; uvidjesmo gdje je duhai sile. U ovoj zgodi Srpstvo nam se pokaza svojim velikodusjem... Priteze Dalmatine Bosna i Hercegovina, ondje im je buducnost, a i prije su Dalmatinci imali vise odnosaja s Bosnom i Hercegovinom, nego sa Hrvatskom. Dalmatinske slavenskeporodice dodjose na jadransku obalu iz Bosne i Hercegovine.Nema pokrajina tako prirodno ujedinjenih sto je Bosna, Hercegovina i Dalmacija; ove se tri sestre ne rastavljaju bez smrtnijeh muka. Priroda, povijest, obicaji, jezik, naklon, a i sama nada sto nam je u grudima, to neprijeporno utvrdjuju, slabo se ljudi a i zamalo mogu tome opirati. Priroda hoce svoje, vjerujte, osvetice se ljudima, sto je zaustavljaju. Omladino dalmatinska, gledaj, smatraj koji narod stanuje u Bosni i Hercegovini. Ondje su Srbi, ondaje su najpoglavitija djela srpske povjesti zapocela, razvila, ovrsila i dovrsila. Hercegovina je Toskana naseg srpskog jezika; ondje su izvori ljepota, slatkoca i milina kojim nas srpski jezik natkrivljuje mnogo drugcijeh. Sta smo mi? Sta moramo da budemo? Ako je Dalmacija cjetnokitna obala srpske Bosne i Hercegovine, mi smo Srbi, a i d anijesmo, morali bi biti. U Bosni su, u Hercegovini i jos onamo dalje, nasa braca, hrabri nasljednici Obiliceva duha sto se na Kosovu umori, a ne poginu. Znam da je stara Hrvatska lezala u sjevernom dijelu dananje Dalmacije i u primorju, izmedju Neretve i Kupe, ali na zemljistu danasnje politike to nista ne vrijedi; malo dijelce nekadasnje Hrvatske prirodno pripada Bosni i Hercegovini, onoj zemlji gdje su Srbi, srpska sila i buducnost srpske Dalmacije. Neki nasemu srpstvu protustavljaju neka istoresna prava, ali politicni posljeci cisto dokazase da se istorisnim pravima slabi stite, oni sto u smrti prose zivot. Dalmacija je dostojna bolje srece i boljoj cijeli ona mora upraviti svoj pokret. Dosad nisu Dalmatinci zivjeli svojim duhom, jer su bili otcijepljeni od svoje srpske brace, jer su tudjim gospodarima sluzili... U Srpstvu nam je buducnost. Osvijestimo se, dugo smo doba zivjeli tudjozemcima u svojoj zemlji! Dajmo se prirodi! Ako u Srpstvu uzradimo, sebi cemo raditi i na svoju korist, svojim cemo se plodom hraniti a ne tudjom podjelom. Dalmatini u Slavenstvu ne mogu drugo biti neg Srbi, jer je Dalmacija bitni udo srpske Bosne i Hercegovine; u Srpstvu im je zivot, snaga i buducnost. Srpska nas je patnja ganula, uvidjesmo srpski duh, srce nase prorice o srpskoj buducnosti. Dalmatinska omladino, stoj na svom mjestu, nazovi se i proglasi se srpskom omladinom."

nastavlja se
+BE+CP+
Војвода
Војвода
 
Порука: 1229
Приступио: авг 2008

Re: Kakve je narodnosti narod u Bosni?

Порука +BE+CP+ 28.12.2008. 2:42

Kostic posebno naglasava da su i glavni zacetnici srpske socijalisticke misli Svetozar Markovic i Vasa Pelagic bili veliki pobornici oslobodjenja BiH i njihovog pripajanja Srbiji. Markovic je prema preciznim podacima Jovana Skerlica, ucestvovao i u konspirativnim akcijama koje su trebale da vode tom cilju. Vasa Pelagic je, izmedju ostalog, 1871.g. sa Cetinja uputio manifest Srbima u Turskoj koji je zavrsio sljedecim pozivom: "Braco zemljaci... zdruzite se bratski sa srbomuhamedovcima i srbokatolicima, pa kogod posteno srpski misli i duhom sadanjem vijeka dise... Kogodj prave srpske krvi u prsima svojim ima i gorke rane kosovske pamti; kogodj zeli sebi i svome narastaju srece i napretka, slave i ljepse buducnosti, taj neka prikuplja i hrabri narod da gotov bude prvom prilikom pod svetu zastavu sa svakim pozrtvovanjem stati, kad se iskreni prijatelji naroda i otadzbine, slobode i napretka razviju sa usklikom: Ko je covjek, ko je Srbin, nek se dize na oruzje." Kostic dalje pominje zalaganje Dimitrija Tucovica, Trise Kaclerovica, Jovana Skerlica, Dragise Lapcevica. Knjigu Lazo Kostic zavrsava prikazmo dijela srpskih pjesnika, koji su kao iskreni patrioti pjevali o Bosni i Hercegovini. Medju njma pominje i Stevana Kacanskog, "srpskog barda", rodjenog u Srbobranu u Backoj, koji je u Beogradu osnovao i izdao list "Velika Srbija", a Kostic je u Vatikanskoj biblioteci u Rimu nasao i citirao neke brojeve iz 1888.g.

Knjizi Kostic dodaje i svojevrsni ekskurs u kome pokazuje kako su i neki Hrvati smatrali i javno saopcavali svoj stav da Bosna i Hercegovina treba da pripadnu Srbiji. Rijec je, prije svega o Strosmajeru, Rackom, Vatroslavu Jagicu, Lovru Montiju, Franji Supilu itd. Posebno su interesantni podaci koje Lazo Kostic preuzima iz knjige beogradskog univerzitetskog profesora Grgura Jaksica "Iz novije srpske istorije". Tu se govori o fra Grgi Skaricu, duhovniku samostana Siroki brijeg, kojeg je osnovalo Drustvo omladine rimokatolicke u Hercegovini i napisao "jedan plan" po kome bi trebalo raditi da se narod "probudi iz mrtvila tudjeg ropstva i da se pripremi za opcenito ujedinjenje svih Srbah i pridruziti ostaloj braci slavne knezevine Srbije." Skaricev plan datira iz 1869.g. i sastoji se od 12 tacaka. "U trecoj tacki spori da je potrebno buditi sto jace duh narodnosti srpske i uvjeravati katolike "da se sloboda i nezavisnost mogu postici jedino unistenjem pomenute mrznje i ujedinjenjem svih rasparcanih srpskih ogranaka." Tacka peta kaze da treba objasniti narodu da su svi nasi stari bili pravoslavne vjere sve do 14.vijeka "doklen smo i sretni bili i nase gospodare i vladaoce imali, i da su tada dosli franciskanci koji su narod rastavili na dva dijela." U sedmoj tacki preporucuje fra Grgo da se narodu razlozi da rijec Srbin ne oznacava vjeru, nego samo jedan isti narod jednog istog jezika, iste narodnosti, istih obicaja, jedne iste domovine, jedne iste slobode i nezavisnosti, istih prava. U tacki osmoj uzma u odbranu Srbiju i kaze da je skroz neistinito tvrdjenje katolickih svestenika da Srbija hoce da prevede narod u pravoslavlje, da ona bas ostavlja svakome potpunu slobodu savjesti i vjeroispovjesti, da joj je na srcu jedino nase oslobodjenje od ropstva, tudjeg nasilja i ujedinjenje nase narodno, bez koga se drukcije ropstva necemo izbaviti. U devetoj tacki plana se izrazava teznja da se kod katolika, a po mogucstvu i kod muslimana, probudi sva moguca popularnost i simpatija za Srbiju... U desetoj da se polozi zakletva odanosti i privrzenosti Srbiji za svaki slucajopceg pokreta, i da katolici hercegovacki u svakom slucaju budu spremni pridruziti se ostaloj braci Srbima za oslobodjenje svoga naroda i domovine."


6. Srpski karakter bosanskohercegovackog kulturnog stvaralastva

Posljednju knjigu svog bosanskog ciklusa, kulturno-istorijsku i kulturno-politicku studiju "Kulturne prilike Bosne i Hercegovine (Udio Srba u kulturi BiH)", Lazo Kostic je objavio 1971.g. u Svicarskoj i posvetio je Jovanu Ducicu povodom stogodisnjice rodjenja. U prvom poglavlju Kostic raspravlja o pismu kao osnovnom sredstvu i podlozi kulture. "Kultura ne pocinje sa pismom, ali se tek od njega zna sta ona sadrzi i u cemu se sastoji. Sto je bilo prije njega, uglavnom je izgubljeno, i nema izgleda da ce se ikad rekonstruisati i sasvim pouzdano utvrditi." Stanovnistvo Bosne se sluzilo iskljucivo cirilicom, a ona se redovno oznacavala kao srpsko pismo. Druga pisma su tu bila efermna, sporadicna i bez trajnijeg uticaja. Pod uticajem dalmatinske pismenosti u zapadnim dijelovima Bosne pojavljivala se glagoljica. Prvi srpski pisani spomenici uopce su cirilicni i poticu sa ovih teritorija, o cemu pise Vladimir Corovic: "Zanimljivo je da se prvi spomenici nase pismenosti javljaju sa bosansko-hercegovackog podrucja. Najstarija dva nasa natpisa, pisana oba cirilicom, iz tog su kraja. Prvi je grobni natpis zupana trebinjskog Grda, sada u crkvama u Poljicama kod Trebinja, pisana negdje oko 1180.g., jos za vreme zetskog velikog kneza Mihajla, koga je Nemanja srusio s vlasti. Drugi je crkveni natpis bana Kulina, oko godine 1185, nadjen kod Visokog, a danas cuvan u Sarajevskom muzeju."

Komunisticke vlasti su decenijama vodile sistematsku kampanju zataskavanja srpske istorije Bosne i falsifikovanja natpisa sa kulturnih spomenika, u cemu su prednjacili antisrpski ideolozi Mak Dizdar i Pavao Andjelic. U BiH je pronadjeno oko 50.000 srednjovjekovnih stecaka, nadgrobnih spomenika sa epitafima koji su uvijek cirilicom ispisani. Dizdar i Andjelic cirilicu precutkuju, a Ciro Truhelha je naziva bosancicom, iako je Benedikt Kurpesic jos 1530.g. stecke nazvao srpskim spomenicima. Truhelha uvodi naziv bosancica kako bi lakse lansirao falsifikat da je natpis na hrvatskom jeziku, iako je veliki hrvatski naucnik Vatroslav Jagic pisao da je cuvena povelja bana Kulina u cirilicnom pismu i na srpskom jeziku. Usavrsena kaligrafija i ortografija svjedoce da je cirilsko pismo usavrseno mnogo prije Kulina. I Konstantin Jiricek i Franc Miklosic potvrdjuju da je to prva sacuvana integralna srpska povelja. Desetak bosanskih banskih povelja stampao je Miklosic u "Srpskim spomenicima" i sve su bile na cirilici. I sve vjerske pravoslavne i bogumilske knjige pisane su iskljucivo cirilicom. Najljepsi spomenik srpske pismenosti svih vremena, Miroslavljevo jevandjelje, potice iz Zahumlja s kraja XII vijeka.

Cirilica je bila dominantno pismo i u vreme turske okupacije, iakose rimokatolicka crkva svojski trudila da medju katolicima prosiri latinicu, dok je turska uprava medju muslimanima podsticala arabicu. To je bio veoma tezak posao jer su i franjevacki monasi prvobitno koristili cirilicu. Ni Vatikan nije bio mnogo gadljiv na cirilicu ako je smatrao da je moze iskoristiti u svojoj prozelitskoj akciji. Kostic navodi citav niz dokaza da su katolicki autori to pismo smatrali srpskim, kao i jezik kojim su govorili. Cirilicu su bosanski franjevci napustili tek polovinom XIX v. Slicna je situacija i sa bosanskim muslimanima koji vijekovima govore srpski i pisu cirilicu, dok se prema latinici usmjeravaju po ugledu na Tursku i Ataturkove reforme. Sacuvani su dokazi da su i neki turski sultani, poput Mehmeda II i Bajazita, izdavali brojne povelje na srpskom jeziku. Vladimir Corovic pise da su u Bajazitovo vreme "cak i turske, centralne i provincijalne vlasti pisale srpski svojim potcinjenima u Bosni, Hercegovini i Boki Kotorskoj, jer provincijalne vlasti su gotovo iskljucivo poznavale ovaj jezik i ovo pismo. U XVI v. jos uvjek traje ova tradicija. 1540.g. pise Husrev-bej, osnivac Sarajeva, hrvatskom banu P.Keklevicu, srpski."

Sam Ceric u knjizi "Muslimani srpsko-hrvatskog jezika", objavljenoj u Sarajevu 1968.g., ukazuje na oficijelno uvodjenje arabice: "Za religiozne tekstove bila je obavezna upotreba arapskog jezika, a modifikovano arapsko pismo prilagodjeno na domaci jezik takodje je bilo u upotrebi. Sva pisana knjizevnost na domacem jeziku saopcavana je odgovarajucim arapskim odnosno turskim znakovima. Posto su njeni stvaraoci bili religiozno obrazovani ljudi, i njihova djela su pretezno prozeta religioznim temama." Osman Hadzic je u enciklopedijskoj oderdnici dvadesetih godina XX v. naveo: "Sto se zna, muslimani su u BiH poceli pisati arabicom ili arapskim pismenima jos prije 150 godina. Prve knjige tako ispisane bile su "Muminluci" od Omer ef.Hume iz Stoca i "Mevlud", spjev o Muhamedovom rodjenju od Salih ef.Gasevica iz Nikisca. "Mevlud" je kasnije arabicom stampan u Skoplju, u turskoj drzavnoj stampariji za Kosovski vilajet. Causevic je arabicu preudesio i usavrsio za nas jezik i onda je Muslimanska dionicka stamparija u Sarajevu ta slova izlila. To su bila prva izlivena arapska slova za nas jezik, jer se dotle samo litografisalo." Arabicom je stampano samo cetrdeset knjiga, ali ta, takozvana, "alhemijado knjizevnost" nije imala ni jedno vrednije knjizevno djelo, pa u sustini, za moderne naucnike predstavlja svojevrsno knjizevno-istorijski kuriozitet.

Posto je nisu mogli negirati, Hrvati su nastojali da prisvoje cirilicu i spomenike njome napisane, pa su je, pored bosancicom, nazivali i hrvatskim pismom.
(to je opce-poznati manir vjestackog hrvatstva da sve sto nije hrvatsko nazivati hrvatskim imenom da bi tako postalo hrvatsko: tako imamo hrvatsko Zagorje (slovenacko), hrvatsko podunavlje (srpsko), panonsku hrvatsku i primorsku hrvatsku-terminoloska izmisljotina Ferde Sisica sto je uslo i u obrazovni sistem ex-yu... geografiju..kada sam pitao jednu autorku udzbenika (Srpkinju) zasto je napisala panonska Hrvatska itd...kaze to su geografske odrednice. pitam je da li moze onda i panonska Srbija! zbunjeno kaze ne moze.zasto? nije znala da objasni,jednostavno ne moze! zato sto za tako sta nije cula, a ono vec dodje normalno kada su generacije odgajane na lazima)
Savremeni hrvatski falsifikatori, medju kojima, medju kojima prednjaci Diminik Mandic, prinudjeni su da uloze mnogo truda i napora da bi uklonili mnostvo srpskih atributa od starina prisutnih. Dubrovacki katolik Petar Kolendic pisao je 1904.g. u casopisu "Bosanska vila" u tekstu "Bosancica, Bosansko-hrvatska cirilica i Dubrovnik": "Cinjenica je, da su u Herceg-Bosni muslimnai i pristase katolicke crkve upotrebljavali brzopisnu cirilovicu, a za to oblicje Cirilove azbuke nijesu poznavali drugo ime do "srpska pismena". Tek u novije doba neki pisari podarise tu azbuku nepodesnim nazivom "bosancica", nepodesnim toga radi, sto se to pismo upotrebljavalo u svim krajevima, gdje Srbi zive, pa dosljedno, nema uzroka, da se istice kakvim provincijalnim imenom. Jos je nepodesniji naziv bosansko-hrvatska cirilica, ime koje je osobito volio Ivan Kukuljevic-Sakcinski, pa ako je vjerovati njegovu "Arhivu", on joj ga je, bez ikakve ozbiljne podloge, prvi nadio..."

Da naziv "bosancica" nema nikakvog stvarnog osnova, pisao je i poznati hrvatski istoricar Dragutin Prohaska, koji ukazuje na citav niz dokaza da je tu rijec o izvornoj srpskoj cirilici. Tako isto i Srbin katolik, Milan Resetar. ...

nastavlja se
+BE+CP+
Војвода
Војвода
 
Порука: 1229
Приступио: авг 2008

Re: Kakve je narodnosti narod u Bosni?

Порука +BE+CP+ 29.12.2008. 22:12

Da naziv "bosancica" nema nikakvog stvarnog osnova, pisao je i poznati hrvatski istoricar Dragutin Prohaska, koji ukazuje na citav niz dokaza da je tu rijec o izvornoj srpskoj cirilici. Tako isto i Srbin katolik, Milan Resetar. Slovenacki istoricar Gregor Cremosnik je, poslje Drugog svjetskog rata, ubjedljivo dokazao da je bosanska cirilica, kao i dubrovacka direktno preuzeta iz srpske kraljevske kancelarije kralja Milutina. Ipak, najbolji dokaz srpstva bosanske cirilice je cinjenica da je austrijski okupator pokusao da je ukine i na silu zamjeni latinicom. O tome su pisali Hamdija Kapidzic, Enver Redzic, Vladan Djordjevic, a i veliki ruski "Enciklopedijski rjecnik" objavljen u Sankt-Peterburgu 1891.g. Vojislav Bogicevic je pisao kako su pojedini kotarski predstojnici zabranjivali i srpske knjige iz Srbije i Vojvodine. Medjutim, glavni udari na cirilicu usljedili su od strane hrvatske ustaske vlasti u toku Drugog svjetskog rata i antisrpske komunisticke vlasti poslje rata.

Drugo poglavlje knjige Kostic posvecuje razmatranju usmene narodne kulture osne i Hercegovine, prije svega narodnih pjesama jer su najbolje ispjevane upravo tamo na tim srpskim podrucjima. Tamo je vijekovima narodni jezik bio srpski i zvanicni jezik pismenosti. Kako istice Vladimir Corovic "bosanske povelje i mnogobrojni natpisi su pretezno u narodnom jeziku, ponekad vrlo zivom i u stvari ne mnogo razlicnom od danasnjih oblika...; za razliku od raskih pisara, kod kojih je preovladjivao kaludjerski, knjizevni srpsko-slovenski jezik, bosanski su pisari bili bez knjizevnih ambicija i neposredniji. Otud su njihovi tekstovi dragocjen prilog za istoriju naseg jezika, gotovo ponajbolji koje imamo." Kako kaze Lazo Kostic: "Stanovnistvo BiH je uglavnom svoj govor odrzalo u cijeloj njihovoj prvobitnoj cistoci; mozda ga je ucinilo jos melodicnijim i prijatnijim. Kad smo usli u XIX v., i kad je nas jezik stekao svjetsku slavu zahvaljujuci Vuku i njegovom pjesmama, izasla je na vidjelo ljepota i cistoca srpskog jezika BiH. Jezik bosanskih Srba ostao je mozda najblizi jeziku starih Srba od prije Velike seobe. U svakom slucaju, on j jednako cist, koliko i ljep. Nesumnjivo je zivi, govorni jezik BiH bio najljepsi i najcistiji u vascjelom srpskom narodu; bio je najjedriji, najnepokvareniji, najnarodniji, najmilozvucniji. Nije mu nigdje bilo ravne. Narucito jezik kojim su govorili i pjevali pravoslavni Srbi."

Pisuci s izrazito pozitivnom ocjenom o pripovjetkama Petra Kocica, Jovan Skerlic je isticao da je njihov jezik, jezik srpske Bosne "odabran, cist, tecan, zvucan narodni jezik srpski, jezik kojim su pisali Njegos i Ljubisa. Ma koliko da mi u Srbiji vodimo zaseban zivot i imamo izvjesno narocito obiljezje, mi ipak ostajemo doseljeni Sjenicani i Hercegovci, koji su naselili opustjelu Sumadiju, i jezik kojim je ova knjiga napisana zvoni nam kao nesto blisko, poznato i drago, i kad ga cujemo mi zatreperimo, kao da nam se pjeva neka stara pjesma kojom su nas uspavljivali u nasem djetinjstvu. I bez istorije i bez strucnih knjiga, mi osjecamo da je to nas jezik, jezik nasih djedova. U njemu ima da se osvjezava i bogati ovaj izbljedjeli i sasuseni jezik kojim se danas u nas pise." S velikim odusevljenjem o Kosticevom jeziku pisali su Isidora Sekulic, Veljko Petrovic i Ivo Andric.

Posebnim poglavljem Lazo Kostic obradjuje pojedinacke b-h kulturne poslenike, licnosti kao subjekte kulturnog zivota. Pocinje od znamenitih pjesnika koji su spjevali junacke pjesme u desetercu i narodnom duhu, medju kojima prednjace Filip Visnjic, Tesan Podrugovic i Sima Milutinovic Sarajlija. Za Filipa Visnjica kaze: "Neskolovan, nepismen, bez ocinjeg vida, sve sto je dao, dao je iz sebe. On je skroz originalan i kao narodni pjesnik; nema kod njega konvencionalnosti ni manira. Sve je rekao na svoj nacin, nepreuzet ni od koga, nepodrzavan i nepodrziv. Opjevao je dogadjaje neposredno i vjerno kao da ih je gledao. (Bio je uvjek u blizini poprista.) Medju svim srpskim guslarima, za njega jedinog se moze tvrditi da su sve pjesme iskljucivo njegove, bez icije primese. On nije reprodukovao vec stvarao. I sve su mu pjesme takve umjetnicke vrednosti, da se danas citaju kao nekad. One su klasicne, one su vjecne." Za razliku od Visnjica, Kostic smatra da je Tesan Podrugovic "reproduktivan" pjevac. On nije "iznjedravao" pjesme, vec cuvene prekrajao, preradjivao, transponovao i kazo Vuku. Ne zna se sta je njegovo a sta tudje, mada se s punim pravom pretpostavlja da je veliki dio tih pjesama u prensenoj formi plod njegovog pjesnickog genija. Da ga nije Vuk nasao i saslusao, ko zna da li bi imali ijednu od tih pjesama koje spadaju u najvece blago srpske narodne poezije." Treci velikan koga izdvaja Kostic "nije cisti narodni, najmanje anonimni pjesnik, vec poznati i priznati pisac i izdavac pjesama Sima Milutinovic-Sarajlija. On je bio dika srpskog Parnasa, i u svim srpskim predjelima je pocetkom XIX v. smatran kao najbolji srpski pjesnik (do pojave Njegosa, cije su pjesme tek postepeno i veoma sporo prodirale u srpsku citalacku publiku. Njegos je postao slavan tek vise decenija iza svoje smrti, dok se Sima uznosio i velicao za zivota kao jedva koji zivi srpski pjesnik ikada)."

Pocetak XX v. dao je Srpstvu dva pjesnicka genija iz Hercegovine (Svetog Save), Aleksu Santica i Jovana Ducica. Za Santica je Jovan Skerlic pisao: "On je Srbin razumnije, stvarnije, modernije no sto je nekad bilo u istorijskim fikcijama i u poetskoj magli... On voli narod u sadasnjosti i stvarnosti, u njegovom radu, u njegovoj bijedi, u njegovoj nadi i vjeri u bolje dane... Pjesme Alekse Santica, koji je u tolikoj mjeri pjesnik nase rase, naseg doba i nase duse, vrse nad nama cudesan i iscjeliteljni uticaj. U njima kupamo mi svoju klonulu, ohladnjelu, ukocenu dudu; one tope sa nje led sumnje, suvote i podsmjeha; i kao da smo se napojili zivotvorne vode na studencu vjecite mladosti, u kome se budi ono sto je zaspalo i vaskrsava ono sto je umrlo, mi s evjerno vracamo samima sebi i postajemo bolji, svjetliji i jaci." Jovan Ducic je, bez sumnje, najveci liricar koga su Srbi ikada imali. Kako ukazuje Kostic, "bezbroj prikaza njegovih djela je izaslo, bezbroj rsprava povodom njegovih pjesama, pa su cak i doktorske disertacije o njemu pisane (Nikola Markovic). Sve je bilo u hiperbolama, svako je unosio velikog srpskog pjesnika osim nekoliko zavidljivih i defetistickih komunistickih pisaca pod barjakom Miroslava Krleze (Milan Bogdanovic, Velibor Gligoric, Marko Ristic, Eli Finci itd). Njima je smetala zvijezda Duciceva, pigmeji nisu mogli da sagledaju velicinu Ducicevu. Ali u srpskoj gradjanskoj ("burzoaskoj") kritici Ducic je prolazio da ne moze biti bolje. (danas to "gradjansko" ima negativno znacenje jer ga sebi pripisuju razni duhovni pigmeji, sorosevi placenici i organizacije stranih vlada, tzv nevladie org.) O njemu je pisano sa entuzijazmom. Niko ga nije cak stavljao na neko drugo mjesto vec uvjek na prvo medju svim srpskim liricarima."

Kostic predstavlja i nekoliko pjesnika Srba muslimanske vjeroispovjesti. Na prvom mjestu je Osman Djikic, za koga je Jovan Ducic rekao: "U vreme rzdanjivanja u Mostaru, izbio je i Osman Djikic, slucajni Santicev ucenik u pjesnistvu, a inace jedna iluminarna vise prorocka figura nego knjizevnicka. Nacionalizacija muslimana na ovaj nacin dobila je u Mostaru svoj zacetni i logicni pecat, i epicentar, ciji valovi ne prestaju ni danas da se sire, bez obzira na vjestacke i slucajne prepone. Svakako, i ovo je jedan veliki ponos sto je bas Mostar dao istovremeno i pokret Osmana Djikica, najizrazitije licnosti naseg muslimanstva nakon Mehmed-pase Sokolovica." Srpstvom i teznjom za bratskom slogom pravoslavaca i muslimana zadojeni su i Avdo Karabegovic i Omerbeg Sulejmanpasic, kao i Cazim Catic, poznat po pjsmi "Srpski ponos".

Od drugih srpskih pjesnika, Kostic izdvaja Isaiju Mitrovica, Milosa Vidakovica i Vladimira Gacinovica iz perioda prije Prvog svjetskog rata, a poslje rata Mihaila Mirena, Ljubicu Grkovic, Gaziju Handzic. Poslje Drugog svjetskog rata zablistali su Skender Kulenovic, Rajko Petrov Nogo, Izet Sarajlic i drugi.

Rodonacelinik velikih srpskih bosanskih pripovjedaca je svakako Petar Kocic. Veljko Petrovic u enciklopedijskoj odrednici j konstatovao: "Kocicev rad na ljepoj knjizevnosti nesravnjeno je znacajniji od njegove politicke akcije, iako su njegove pripovjetke tjesno vezane za njegovu nacionalnu djelatnost... Mada su Kociceve pripovjetke bezmalo sve ogorceni, strasni nacionalni i socijalni protesti protiv tudjinskog politickog i uopce ekonomskog podjarmljivanja i eksploatacije srpskog seljackog naroda u Bosni, u njima ima toliko ciste poezije, da ce ona ocuvati svoj prvobitni car... U pogledu na pjesnicke opise prirode i seoskog zivota, Kocic nadmasuje sve nase pripovjedace, ne samo snagom zamaha i obujmljivanja, nego i potpuno originalnom suptilnoscu... Uz Boru Stankovica, Kocic je zacetnik lirizma u srpskoj novelistici, tvorac narocite, originalne, subjektivne pripovjetke." Pored Kocica, znacajnu ulogu u knjizevnosti su imali Svetozar Corovic i Radovan Tunguz Perovic, kao i citava plejada mladih knjizevnika okupljenih oko nacionalne organizacije "Mlada Bosna". U periodu izmedju dva svjetska rata najistaknutiji srpski pripovjedaci u BiH su bili Isak Samokovlija, Hamza Humo, Borivoje Jevtic, Marko Markovic i Emil Petrovic.

Bosna i Hercegovina su Srpstvu dale tri grandiozna romansijera i pripovjedaca, a to su Ivo Andric, Branko Copic i Mesa Selimovic, koji predstavljaju najveca imena srpske knjizevnosti. Tu su iznikli i vrhunski knjizevni kriticari poput Dimitrija Mitrinovica i Milovana Vidakovica, ali i Jovana Krsica, Todora Krusevca, Predraga Palavestre, Riste Trifkovica, Vuka Krnjevica i Midhata Begica. Pri kraju knjige Kostic daje kratak osvrt na literarnu produkciju katolika i muslimana, a onda siri prikaz publicistickoh djela buditelja nacionalne svjesti, politickih aktivista i prosvetiteljskih pisaca. Posebnu paznju posvecuje djelatnosti Vase Pelagica, organizaciji "Mlada Bosna" i emigrantskim piscima porijeklom iz BiH. Sljedi pregled naucnog stvaralastva i djelatnosti na drugim kulturnim poljima, kao i kraca analiza casopisne periodike, razvoja skolstva, knjizevnih i kulturnih drustava, pozorisne umjetnosti i arhitektonskog napretka. Knjigu Lazo Kostic efektno zavrsava citiranjem poznatog beogradskog psihijatra dr Veselina Savica, koji je 1969.g. u "Knjizevnim novinama" odgovorio na pitanje sta misli o raznim nacionalnostima: "Ja sam pod pokrovom jednog pojma jedne nacije koja se zove srpska, odnosno nacionalnosti srpske i ja se licno osjecam Srbinom. Zasto? Svaka nacija vredi toliko koliko svojom kulturom doprinse onoj univerzalnoj etickoj i kulturnoj slobodi razvoja covjecanstva. I ja sam ponosan na pojam koji vlada mojim narodom, mojom kulturom: Nemoj sine govoriti krivo ni po babu ni po stricevima - vec po pravdi Boga istinoga. - Nemoj sine izgubiti dusu. - Bolje ti je izgubiti glavu - nego svoju ogresiti dusu. - To je ono sto moj narod, moja nacionalnost doprinosi jednoj humanijoj, sirokoj, boljoj, pravoj kulturi i pravom progresu slobodnog covjeka. Ja sam ponosan sto istorija moga naroda nema zajednickog sa onim strasnim ljudskim primjerima, kao na primjer, krstaskim ratovima, kada neko putuje nedeljama na konju, pod oklopom sa jednim ubjedjenjem da, ako dodje i osvoji Isusov grob, da ce biti sve u redu na ovome svijetu. Ali kada je dosao u Jerusalim, taj isti je ubijao djecu."

KRAJ :)
четник-срс
Ултранационалиста
Ултранационалиста
 
Порука: 855
Приступио: сеп 2008

Re: Kakve je narodnosti narod u Bosni?

Порука четник-срс 1.1.2009. 12:12

Српске националности,али различитих вера.
Срби православци,срби муслимани и срби католици
+BE+CP+
Војвода
Војвода
 
Порука: 1229
Приступио: авг 2008

Re: Kakve je narodnosti narod u Bosni?

Порука +BE+CP+ 2.1.2009. 17:17

Srbi pravoslavci nisu sporni,ali su katolicki i muslimanski Srbi izgubili vremenom nac.svijest,pa je nas zadatak da je budimo!ljubavlju i dokazima,nikako drugacije,ali i objasnjavanjem da je za sve tako najbolje,a ne ova rascjepkanost koja odgovara stranim interesima.
Аватар
vninkovic
Војвода
Војвода
 
Порука: 5048
Приступио: апр 2004
Место: Ужице

Re: Kakve je narodnosti narod u Bosni?

Порука vninkovic 8.1.2009. 23:24

+BE+CP+ ::Srbi pravoslavci nisu sporni,ali su katolicki i muslimanski Srbi izgubili vremenom nac.svijest,pa je nas zadatak da je budimo!ljubavlju i dokazima,nikako drugacije,ali i objasnjavanjem da je za sve tako najbolje,a ne ova rascjepkanost koja odgovara stranim interesima.


Да али за то је потребно организовано деловање националне државе каква Србија данас саовом квислиншком кликом заправо није.Но временом уз несппорне документе и побијање"тврдњи"новопечених повјесничара могуће је уз максимално ангажовање матице у пречанским крајевима стварати предуслове за један нови национални статус Срба муслимана и католика.Зато су Костићеви и не само његови записи и књижице већ у новије доба говорим о Жутићу,Ђуретићу и другим ауторима својеврстан подсетник шта смо имали а шта смо изгубили али истовремено и нека врста курса којим ми треба да идемо у временима пред нама као нација.Но основ свега је национална држава у каквој данс не живимо.
Претходна

Ко је тренутно на Форуму?

Корисници тренутно на Форуму: Нема регистрованих корисника и 6 гостију