srpskinacionalisti.com

Kakve je narodnosti narod u Bosni?

Форумска правила
Обавезно прочитајте Правилник о понашању на Форуму и форумски бонтон пре учешћа у дискусијама!
+BE+CP+
Војвода
Војвода
 
Порука: 1229
Приступио: авг 2008

Re: Kakve je narodnosti narod u Bosni?

Порука +BE+CP+ 31.10.2008. 17:21

Njemacki autor Karl Pec nedvosmisleno tvrdi da su bosanskohercegovacki muslimani prvobitno bili Srbi. Vaso Pelagic tome dodaje: "Vjera u muhamedovanje poremetila im je unekoliko i narav, i obicaje i sposobnosti. Poturceni Srbi, a tako isto i Heleni (Grci) i Bugari, cvrsci su u vjeri Muhamedovoj i od samih Arapa i azijskih Turaka." Kostic pronalazi i kao austrijskog armijskog generala barona Emila Vojnovica, koji je bio izrazito antisrpski orijentisan, konstataciju iz 1917.g. o "550.000 muhamedanaca u BiH, koji jesu zaista Srbi, ali se kao takvi ne smatraju." Jovan Cvijic je u tekstu 'O iseljavanju bosanskih muhamedanaca", koji su, iako objaktivno u etnickom pogledu Srbi, bjezali kao pravi Turci na osnovu licnih saznanja i iskustava svjedoci: "Ni najmanje ne pomaze to sto govore nasim jezikom. Nema skoro ni traga od osjecanja da su oni s nama narodna cjelina. Ako im pomenete, jasno uvidite kako je to od njihove svijesti jako daleko; onako isto daleko kao sto je blisko i jasno da su zbog vjere isto sto i Turci."

Kod ustaskog ideologa Ive Pilara isti problem se obradjuje u krajnje tendecioznoj varijanti: "Protivno od Setona-Votsona pribrajam bosanske muslimane Hrvatima, ali bih htjeo istaknuti da siroki slojevi muslimana nemaju jos nikakve nacionalne sviesti... Nedostatak narodne sviesti kod muslimana ne smeta u mome stanovistu, i to poradi toga, sto je poznata cinjenica da je posvuda u slovenskim zemljama na Balkanu pod turskom vladom narodna sviest skoro sasvim zamrla i zivjela dalje samo kao drzavnopravni i narodno-politicki osjecaj srodnosti. Kod bosanskih muslimana bijase se nacionalizacija sukobila sa posebnim poteskocama... Potpuno je bila zamrla nacionalna sviest bosanskih Hrvata(!)koji su presli na islam. Izgleda da je ta sviest bila vec prilicno oslabljna vjeroizpovjednom diobom... Po Mileru, zaokuplja islam citavu osobu prelaznika, on vreba da zaboravi citavu svoju proslost, svoju obitelj i sve prijasnje veze, da bi se mogao podpuno predati jedino spasavajucoj vjeri. To se zbilo s bosanskim bogumilima. Podpuno bijase raskinuta svaka veza s njihovom nacionalnom i politickom "prosloscu"".

Ukazujuci da je vec objavio knjigu "Nove jugoslovenske narodnosti", kao i da sprema posebnu brosuru o nacionalnosti bosanskohercegovackih muslimana, Lazo Kostic ovde jos citira engleskog putopisca Artura Evansa koji je publikovao knjigu "Kroz BiH pjeske tokom pobune avgusta i septembra 1875.g. sa istorijskim pregledom Bosne", u kojoj, izmedju ostalog, zakljucuje: "Janjicari, gospodari u Sarajevu, bili su nesto vise od obicne rulje ubica. Bili su vecinom Sloveni, potomci vladajucih porodica starog bosanskog kraljevstva. Oni govore narodnim jezikom i prozeti su pokrajinskim patriotizmom."

Za razliku od katolicanstva i islama, pravoslavlje je odvajkada u Bosni i Hercegovini apsolutno identifikovano sa Srpstvom. Iako su u Austriji njihovu vjeru nazivali grcko-istocnom, pa cak i u Srbiji i Crnoj Gori pravoslavnom i istocno-pravoslavnom, u Turskoj ortodoksnom, pravoslavnom i grckom, bosanskohercegovacki Srbi su se i pod austrougarskom okupacijom izborili da se zvanicno njihova vjera prizna kao srpsko-pravoslavna. Ukazom od 13.avgusta 1905.g. odobren je Statut od 264 paragrafa kojima je utvrdjena crkvena i skolska autonomija srpsko-pravoslavnih eparhija kojima je kao sluzbeni odredjen srpski jezik sa cirilskim slovima, narodno-crkvena crveno-plavo-bijela zastava, kao i regulisano djelovanje srpsko-pravoslavnih crkvenih i skolskih opcina, parohija, svestenstva, manastira, eparhija, njihovih odbora, kao i vrhovnog upravnog i skolskog odbora.

Mada ne ulazi u teorijsko preciziranje pojmova naroda i nacija, Kostic kaze da je pojam nacije "nov pojam u svijetu, nastao uglavnom nakon Napoleona. I formiranje nacija trajalo je vijekovima, a njihovo snalazenje decenijama. A nigdje jasnije, cisce i besprekornije nije se izvelo kao kod Srba, specijalno Srba Bosne i Hercegovine. Proces srbiziranja i okupljanja Srba zajedno zavrsen je nekoliko vijekova prije Napoleona, i kad je to trebalo proklamovati, nigdje teskoca, nikakvih zapinjanja, nikakve sumnje i kolebanja. Dok, naprotiv, kod ostalih grupa taj proces jos traje i nailazi na teskoce, trzaje, dezorijentaciju, nelogicnosti. Cas je neko Njemac, cas Hrvat, cas musliman, cas Hrvat pa opet musliman itd. Kao Srbi se obiljezavaju samo oni ciji su se djedovi, i pradjedovi, i sukundjedovi nazivali Srbi. Pridolaze samo muslimani ciji su preci bili takodje najcesci Srbi, ali nisu bili uvjek toga svjesni. Cistih nacija nema, ponavljamo. Ali ako ih ima relativno cistih, i konstantnih, i svjesnih, to je srpska nacija, specijalno onaj dio iz Bosne i Hercegovine. To je fakat koji niko ne moze da ospori."
+BE+CP+
Војвода
Војвода
 
Порука: 1229
Приступио: авг 2008

Re: Kakve je narodnosti narod u Bosni?

Порука +BE+CP+ 1.11.2008. 14:09

Giljferding nam istice znacaj Srpske pravoslavne crkve u visevjekovnom odrzanju srpske nacionalne svijesti. "Velika samospoznaja Pravoslavne crkve u srpskim zemljama ucinila je da je ona umjela da se identifikuje sa narodnoscu, onda kada su katolicanstvo i muhamedanstvo, svaki sa svoje strane, rusili narodnost. Srbin znaci pravoslavni, a pravoslavni za prost svijet znaci Srbin. Za pravoslavnog Srbina vjera i narodnost cine nedjeljivu cjelinu: odreci se vjere znaci odreci se cijelog narodnog bica." Slicno 1876.g. pise francuski istoricar Sarl Irijatr za bosanske pravoslavne Srbe: "Kod tih istih ljudi ideja religije i rase ili narodnosti tako je identicna, da je rijec Srbin postala sinonim rijeci pravoslavac. A nije tako kod katolika: ideja vjere prethodi kod bosanskih (katolickih) popova ideji narodnosti." Interesantno je kako francuski publicista Gabrijel Sarm po pitanju vjerske i nacionalne identifikacije pravi distinkciju izmedju Srba i susjednih pravoslavnih naroda uzimajuci 1885.g. za uzor bosanske Srbe: "Oni se kao vjera zovu Srbi a ne Grci, iako se svuda na Oriejntu pripadnici ove vjere zovu Grci, bez razlike na narodnost... Od 1880. promijenio se zvanicni naziv pravoslavne vjere: posto su pripadnici ove vjere manifestovali njihovu averziju za ime grcko ili grcko-pravoslavno i posto su htjeli da se zovu prosto Srbi ili pravoslavni, odluceno je da ih odsad zvanicno imenuju istocno-pravoslavni ili prosto pravoslavni." Ipak, vjera je sve do kraja Prvog svjetskog rata nazivana u zvanicnim austrougarskim aktima srpsko-pravoslavnom. Po istom pitanju Anatol Leroa-Bolije pise: "Pravoslavni, koji se jednodusno zovu Srbima, daleko su najmnogobrojniji. Pravoslavni ili Srbi - za njih, to ne treba zaboraviti, ta dva naziva su sinovimi - obrazuju na taj nacin van spora, najznacajniji elemenat po broju i stanovnistvu BiH."

Sarajevski nadbiskup jadikovao je zbog neuspjeha njegove prozelitske misije i nemogucnosti pokatolicavanja pravoslavnih Srba u Bosni: "Njihova vjera intimno se kod njih poklapa sa njihovom rasom. Pricajte vi njima samo o superiornosti katolicizma, oni vam odgovaraju: Ja sam Srbin. - Oni su Srbi zaista i po jziku i po krvi. Predlozite im da napuste svoju vjeru, znaci isto sto i traziti od njih da se odreknu svoje narodnosti." I Artur Evans svjedoci o jakoj nacionalnoj svjesti bosanskih Srba, kao i francuski istoricar Kokel 1895.g. u knjizi "Istorija Crne Gore i Bosne na osnovu izvornika". To je jos izrazitije potencirano u djelima Jovana Ducica, koji zapaza: "Iako bosanski seljak ne zna gdje pocinje i gdje svrsava njegova Bosna na mapi, on zna gdje potice i svrsava istorija njegove krvi, i gdje su na toj zemlji bila njegova vjekovna bojista protiv stranaca."

Evans pise i o bosanskom srpskom patriotizmu: "Srbi, ili pripadnici grcke crkve, najvise su prozeti rodoljubivim idejama, to je istina. Ali je njihov cilj prije da se obnovi srpsko carstvo ili demokratska vladavina iste vrste, bilo sa vladarom na celu ili bez njega." Nesto kasnije saopstava: "U Bosni su obozavanju upucena Dusanu i Lazaru, a ne provincijskim kraljevima." Slicno svjedoci i pruski gardijski oficir Oto Pirh sa svog putovanja iz 1829.g.: "Jos i danas, nakon gotovo 500 godina, zna i pjeva svaki srpski seljak, svako dijete u Srbiji i Bosni o caru Dusanu i knezu Lazaru, o junacima onog doba i o propasti stare Srbije." O cvrstoj i nepokolebljivoj srpskoj nacionalnoj svijesti bosanskih pravoslavaca pisali su i mnogi austrijski novinari, kao i konzularni cinovnik Karl Saks, pruski agent Koper, Gerhart Volfrum, dok poznati politicar Jozef Bernrajter u svom dnevniku 1913.g. biljezi za bosanske Srbe: "Njihov nacionalni osjecaj i njihov ponos su posljednjim uspjesima u ratu uzdignuti. Oni su zilavi i bezobzirni, vrlo aktivni i stedni, imaju smisao za sticanje, koji nedostaje muslimanima i Hrvatima."
+BE+CP+
Војвода
Војвода
 
Порука: 1229
Приступио: авг 2008

Re: Kakve je narodnosti narod u Bosni?

Порука +BE+CP+ 2.11.2008. 20:41

Raspravljajuci o austrougarskoj aneksiji BiH, Jovan Cvijic istice kako je bosanska srpska sredina "sa ponosom izvela svoju staru vjeru i narodnost... Na najvecem dijelu te geografske prostorije postoji srpsko nacionalno osjecanje i misljenje, koje je u sirokim narodnim slojevima tako jako kao kod nijednog balkanskog naroda. Po zajednickim istorijskim tradicijama jasno se osjeca da su narod i visi narodni zivot sastavljeni ne samo od zivih licnosti, nego i od mrtvih, i od dogadjaja proslosti... I u ovom pogledu narod BiH predstavlja jedan od etnografskih najsvjesnijih i najjacih dijelova srpskog naroda, i cini nerazdvojnu cjelinu sa narodom zapadne Srbije, Novopazarskog Sandzaka i Crne Gore... Od kraja XV v. srpska nacionalna svijest u BiH znatno se pojacava." U sklopu svog predavanja u Drustvu sveslovenske uzajamnosti u Sankt Peterburgu, srpski bosanski politicar, dr Dusan Vasiljevic, izgovorio je 1909.g. sljedece rijeci: "Nacionalno osjecanje - to je priznato cak u zvanicnom izvjestaju Bosanskohercegovacke vlade - najrazvijenije je kod pravoslavnih Srba. Ja se usudjujem reci da je srpska nacionalna ideja sasvim kristalizovana u svim slojevima naroda. To je ideja zasnovana na tradiciji - na pjesmama i pricama o vladarima i vojvodama srpskim iz vremena Kosovske bitke - natopljena skorasnjim sjecanjima na patnje i borbe zajednicke sa bracom iz Srbije i Crne Gore."

Lazo Kostic citira nekoliko autora koji su cjelovito pisali o etnickoj strukturi BiH stanovnistva, gdje poseban znacaj opet ima Giljferding, koji pise: " Stanovnistvo Bosne sacinjavaju, kako po svom sopstvenom shvacanju, tako i po zvanicnom priznanju tri naroda, iako svi pripadaju jednom istom srpskom plemenu i govore istim jezikom. Ta tri naroda su: Turci tj. muslimani; Latini (inace krscani, a prezriteljno Sokci), tj. katolici, i Srbi (inace hriscani, a prezriteljno Vlasi), tj. pravoslavni... Upitajte zitelje BiH koga su naroda: ogromna vecina odgovara da su Srbi, drugi nazivaju se, smatrajuci na vjeru, Latinima ili Turcima, premda su oni porijekla slovenskoga i govore onim istim jezikom: Hrvata ime niko ne prisvaja... Pravoslavna vjera tako se sjedinila u tom narodu sa idejom srpske narodnosti, da se ime Srbin ucinilo kod njega malo po malo ravnozvececi sa imenom pravoslavni Slavjanin... Naprotiv, toga medju rimokatolickom vjerom i slavenskom narodnoscu u Hrvata nije postojala takva veza... to se ime sacuvalo samo tamo gdje se podrzavalo postojanim politickim predanjem, tj. u sobstvenoj konstitualnoj Kroaciji; a u Bosni i Hercegovini, okruzeni vecinom Srba i skoro izgubivsi sami cuvstvo narodnosti... poceli su se nazivati iskljucivo po svojoj vjeri, tj. Latinima."

I Franc Mauer potvrdjuje da su samo bosanski pravoslavci imali nacionalnu svijest, dok su se katolici jednostavno smatrali Latinima. Slicno pisu Artur Evans i Fridrih Fon Helvald. Kod Evansa, u knjizi stoji i sljedece: "Pravoslavni Bosanci upotrebljavaju Cirilovu azbuku i poznati su kao Srbi, pravoslavni hriscani, tj. ortodoksni. Ovi drugi (koji Hrista nazivaju Krist a sebe krscani) gledaju na cirilicu kao na vraziju zamku i daleko su od toga da traze prijateljstvo sa narodom oslobodjene Srbije, pa cak nazivaju sebe Latinima... Politika muslimanskog osvajaca bila je naklonjena rimokatolickoj crkvi u pokrajini kao gotovoj protivtezi pravoslavnim Srbima, koji brojno nadmasuju muslimane i koji su, nasuprot Latinima, nadahnuti nacionalnim idealima." Iz stampe je, 1879.g. izasao francuski "Univerzalni geografski rijecnik", iz cijeg prvog toma Kostic citira sljedece redove: "Sloveni Turske se razlikuju u tri narodnosti podjeljene prema njihovim religioznim simbolima: Srbi ili grcko-pravoslavni, Latini ili rimski katolici, i Turci ili muslimani. Ovi posljednji su rasprostrti po cijelom prostranstvu zemlje, ali poglavito po varosima. Srbi su nacelno koncentrisani na sjeveru: Latini sacinjavaju samo male grupe usred ostale dve."
+BE+CP+
Војвода
Војвода
 
Порука: 1229
Приступио: авг 2008

Re: Kakve je narodnosti narod u Bosni?

Порука +BE+CP+ 3.11.2008. 22:26

Zato nije nimalo slucajno sto su 24.marta 1878.g., neposredno pred austrougarsku okupaciju, politicki predvodnici bosanskih Srba protestvovali upucivanjem poslanice hrvatskim delegatima Ugarskog sabora, i u toj poslanici, pored ostalog, naveli: " U BiH ne zive danas nikakvi Hrvati, niti se kogod od urodjenika njenih Hrvatom zove. Tu zive Bosnjaci i Hercegovci, koji se dijele na tri vjere: pravoslavnu istocnu, rimokatolicku i muhamedansku. Pravoslavno-istocni zovu se Srbi i riscani. Njih ima oko 700.000 dusa. Rimokatolici nazivaju se: katolici, Sokci, Latini i krscani. Ovih ima, po izvjescu katolickog mostarskog sematizma i austrijskog konzula Todorovica, oko 180.000 dusa. Muhamedovci zovu se Turci i muslimani. Ovih ima oko 400.000 dusa. Svi ovi obitavaoci govore pravim srpskim jezikom, tj. onim istim kojim govore Crnogorci i Srbi u Srbiji. Njima je gotovo isto tesko razumjeti pravog Hrvata kao i onog "Kranjca" iz istorije."

U trenutku okupacije Gabrijel Sarm kaze: "Odvajanje izmedju vijera bilo je tako ocigledno izvrseno da su sudari bili cesto zesci nego izmedju raznih narodnosti. - Stanovnistvo obe provincije homogeno je kao rasa... Ali sa gledista vjere, ono se dijeli na muhamedance (muslimane), na Srbe (Rum milet, hriscanin) i na Latine (krscani), odnosno katolike." Tek 1902.g. Leroa-Bolije primjecuje izvjesne simpatije bosanskih katolike prema Hrvatskoj. On po tom pitanju zakljucuje: "Ako su za etnologa Bosna i Hercegovina jedna homogena zemlja, to isto se nebi moglo reci sa gledista politickog i nacionalnog. U Bosni, kao skoro na citavom Orijentu, ono sto ujedinjuje ljude u svjesne i solidarne grupe, to nije opskurna zajednica rase, niti jednakost jezika, ni vjekovna priviknutost da se zajedno zivi pod istom vlascu, nego slicnost vjerovanja i obreda, zajednica vjere. I nije to usljed neznanja ili fatalizma, kao sto bismo bili skloni da vjerujemo, to je istorijsko zavjestanje, istorije od tri-cetiri vijeka koja je pod turskom vlascu narodnost zamijenila vjerom, ili izjednacila jednu sa drugom. Vjera je bila jedina otadzbina pritjesnjene raje... Pitajte jednog muslimana (sta je), on ce vam odgovoriti da je "Turcin", iako je najcesce ciste slovenske krvi. Pitajte seljaka pravoslavnog, on ce vam reci: ja sam Srbin (imao sam vise od jedne prilike da to cujem). Sto se tice katolika, ako se svi ne oznacuju kao "Hrvati", simpatije vecine u Bosni kao i u Dalmaciji, skrenute su prema Hrvatskoj." Trebalo je da prodju 24 godine okupacije i da se desetine hiljada pravih Hrvata i drugih katolika useli u Bosnu i Hercegovinu, pa da se kod domaceg autohtonog katolickog stanovnistva pojave odredjene simpatije prema Hrvatskoj, koje jos nisu prerasle u pravu nacionalnu identifikaciju ili osjecaj bilo kakve etnicke istovjetnosti.

Bosanski katolici nisu osjecali nikakvu direktnu vezu sa Hrvatima. ta veza je bila posredna, preko rimskog pape, sto potvrdjuje austrijski naucnik i oficijelni ekspert za BiH problematiku dr Moris Hermes u zvanicnoj drzavnoj publikaciji koja je, 1889.g., objavljena u Becu. On kaze: "Prema tome da li jedan hriscanin Bosanac pripada grckoj ili rimskoj vjeroispovjesti on se osjeca kao Srbin, tj. kao clan crkve koja vlada u susjednoj knezevini, a ovi drugi kao Latini, tj. vide u papi vrhovnog poglavara hriscanske zajednice."

Zbog toga gorko zali i neskriveno jadikuje ustaski ideolog Ivo Pilar, sto se vidi kroz sljedeci tekst iz njegove knjige: "Bosna je poviesno i etnicki...
+BE+CP+
Војвода
Војвода
 
Порука: 1229
Приступио: авг 2008

Re: Kakve je narodnosti narod u Bosni?

Порука +BE+CP+ 4.11.2008. 17:38

Zbog toga gorko zali i neskriveno jadikuje ustaski ideolog Ivo Pilar, sto se vidi kroz sljedeci tekst iz njegove knjige: "Bosna je poviesno i etnicki Hrvatska (!), jer su svi muslimani Hrvati, a Srbi su se doselili posljednjih 400 godina (!). No njih ima 43,48%, sto je tim vaznije, buduci da je ono jedinstveno vjerski naprema Hrvatima, koji su podijeljeni u dva vjerska tabora, i da je njihova narodna sviest razvijena mnogo jace nego kod Hrvata katolika i muslimana... Medjutim, ostaje cinjenicom da su Srbi danas u Bosni najjaci narodni i vjeroizpovjedni elemenat, da sacinjavaju otprilike 43% od sveg pucanstva i da su nacionalno najsvjesniji, a te narodne sviesti nema ni izdaleka u tolikoj mjeri kod katolickih Hrvata, kojih ima do 20%, a pogotovo ne kod muslimana, kojih ima do 33%, a nemaju jos izgradjene nacionalne sviesti... Teorija o srpskoj nacionalnosti bijase u prilog jos i cinjenica sto se ustanovilo da Srbi bijahu poslije okupacije brojcano najjaci i politicki najdjelatniji elemenat, dok u muslimana i katolika gotovo i ne bijase nacionalne sviesti... Jer Srbi ne bijahu samo brojcano najjaci element u Bosni (sada oko 800.000 pravoslavnih naspram 600.000 muslimana i 400.000 katolika), nego i politicki najdjelatniji."

Rudolf Kizling u knjizi "Hrvati", objavljenoj u Gracu i Kelnu 1956.g., polazeci od cinjenice da su bosanskohercegovacki Srbi imali razvijenu nacionalnu svijest, kaze: "Priznati istoricari, kao sto su Engels, Ranke, Kalaj i Helerfert zastupaju misljenje da su stanovnici Bosne srpskog porijekla... Kod bosanskih Hrvata bila je nacionalna svijest isto tako malo razvijena kao kod muslimana. Oni su se u prvom redu osjecali kao katolici; ali bas njihova pripadnost rimokatolickoj crkvi ucinila je da zaostanu prema Srbima koji su se kroz Srpsku pravoslavnu crkvu bili nacionalno ojacani." I Petar Radjenovic, autor knjige "Bjelajsko polje i Bravsko", i Abduselim Balagija u knjizi "Muslimani Jugoslavije", objavljenoj u Alziru 1940.g., potvrdjuju da su bosanskohercegovacki pravoslavci odvajkada Srbi. Uostalom cjelokupna toponomastika BiH daje im za pravo jer se pridjev "srpski" nebrojeno puta javlja, cest je pridjev "turski", dok hrvatskih atributa nikada nigdje nije bilo. Rijec je o naseljima, rijekama, planinama, predjelima itd.. Na to su skretali paznju i Konstantin Jiricek i L.V.Berzin.

Bosanska srednjovjekovna drzavna samostalnost trajala je duze od hrvatske. Ona je bila moguca vjerovatno zbog toga sto su Nemanjici bili obuzeti ekspanzijom prema balkanskom jugu i Carigradu, pa su imali malo interesa da Bosnu pripoje svome carstvu, ali je u Bosni tada egzistirala na vrlo ogranicenom teritorijalnom pojasu. Medjutim, tu nikakve posebne nacionalne svijesti nije bilo, pa je zato morao unapred biti osudjen na prost projekat Venijamina Kalaja da se dekretom inaugurise bosanska nacionalnost. Oznaka Bosanac oduvjek se odnosila na teritorijalnu pripadnost i, u razlicitim istorijskim periodima, razlicite vjeroispovjesti su je isturale u prvi plan. Uz to su pravi Turci bosanske poturice nazivali podrugljivo Bosnjacima. Pravoslavni Srbi nikada nisu drzali do nekakve bosanske posenosti, a biti Bosanac za njih je znacilo iskljucivo biti iz Bosne. Feudalna bosanska drzavotvornost u narodnoj svijesti djeluje kao slucajni rukavac maticne rijeke srpske istorije. Zato Bosna kao samostalna drzava u narodnoj svijesti nije imala neku trajniju vrednost, vjerovatno zbog cinjenice da su bosanski vladari tako cesto bili spremni da iz politickih razloga mijenjaju svoju vjeroispovjest. S druge strane, hriscanski svestenici su sistematski iz narodne svijesti uklanjali tragove nekad tako prisutne i uticajne bogumilske jeresi. Bosna je, vjerovatno i iz tog razloga, ostala samo geografski pojam. Kako istice Vladimir Corovic, "njena proslost, kao nesto suvise slozeno, tudje i daleko, nevezana sudbinski za njezinu narodnu dusu, zaboravljena je cak i u vlastitom narodu i na sopstvenom podrucju. Za nju skoro ne zna ne samo nasa tako bogata narodna poezija, nego ne znaju ni lokalna predanja, koja na drugim stranama mogu biti tako uporna. S Bosnom je 1463.g. nestalo jedne drzave, koja je nastala i zivjela pretezno samo kao geografska jedinica i koja je samo u jednom izuzetnom polozaju pokusala iz svog geografskog polozaja ostvariti jednu istorijsku misiju." Narod skoro da nije ni zadrzao u kolektivnom sjecanju nijednog bosanskog vladara osim Kulina bana i Hercega Stefana. Kako zakljucuje Corovic: "Tvrtkova djela ne pominje nijedan kraj Bosne, iako je za nju radio cijelog svog vijeka i stvorio joj zavidan polozaj; a Hercega Stefana znaju samo po avanturama u njegovoj porodici."
+BE+CP+
Војвода
Војвода
 
Порука: 1229
Приступио: авг 2008

Re: Kakve je narodnosti narod u Bosni?

Порука +BE+CP+ 5.11.2008. 17:11

Radmilo Grdjic u raspravi "Razgovori u Bosni", koju je 1959.g. objavio u "Glasniku kanadskih Srba", pise: "Ideal bosanskohercegovackih Srba je nemanjicki a ne bosanski. Nista u njihovoj tradiciji, niti u istorijskom sjecanju, nije ostalo od stare bosanske drzave. Oni nemaju osjecanja ni za bosanske "istorijske granice". Njihov je ideal bio oslobodjenje i ujedninjenje srpskog naroda." Zato su teznje za nekom bosanskom posebnoscu pogodno tlo mogle da nalaze samo medju tamosnjim muslimanima. Kako je naglasavao Corovic, Kalajev eksperiment je bio sracunat da vjestacki izvede "stvaranje posebnog bosanskog patriotizma da bi se time suzbila veza stanovnistva BiH sa slobodnim srpskim drzavama." Njemacki autor Ernest Aurih jos je direktniji u takvoj ocjeni: "Baron Kalaj je pokusao da spoljno zigosanje posebno Bosne oformuje i unutra, i da nastoji obrazovati jedno svjesno bosnjastvo nasuprot etnickim cinjenicama trojako sastavljenog stanovnistva Bosne (Srbi, Hrvati i muslimani)... Njegova drzavnicka ideja je bila da Hrvate, muslimane i Srbe stopi u jedinstvenu cjelinu, pa onda, ako to uspje, da Hrvatima i muslimanima povjeri vodecu ulogu." U sklad u s tim Franc Ferdinand je lansirao parolu da prvo sve treba ubaciri u jedan lonac, a onda podstaci da na povrsinu lonca isplivaju Hrvati.

Ruski naucnik Lavrov je, 1909.g., taj postupak na sljedeci nacin komentarisao: "Bojeci se samoga imena Srbin i srpski, okupaciona vlada je uvela kao zvanicni naziv jezika termin bosanski (katkad zemaljski)." Tome Kostic dodaje: "Reakcija cjelokupnog srpskog naroda bila je strasna. Sa Kalajevim "bosnjastvom" i 'bosnjackim jezikom" pravljene su sprdnje u srpskoj stampi: cijeli narod se digao kao jedan covjek u odbrani srpstva. Bilo je i kod Hrvata kritickih glasova, dok su muslimani uglavnom sutili i kanda bili zadovoljni sa toboznjom kombinacijom. Kad je pao Kalaj, pala je u vodu i ta omrznuta i ismijana ideja. Sad, se medjutim - tako bar izgleda - ponavlja Kalajev eksperiment i to po licnoj inicijativi diktatora Jugoslavije Josipa Broza."

Poseban odjeljak u knjizi Lazo Kostic posvecuj statistickim peripetijama oko zvanicnih popisa bosanskohercegovackog stanovnistva. U vreme austrougarske vlasti osnovni problem je predstavljalo razlikovanje Hrvata od ostalih katolika. U Kraljevini Jugoslaviji popisivane su samo vjeroispovjesti. Prvi komunisticki popis je obavljan u uslovima dominacije oficijelne ateisticke ideologije, a muslimani su isprava na razlicite nacine tretirani. Neki su se izjasnjavali kao Srbi ili Hrvati, ali skoro 90% kao nacionalno neopredjeljeni. Medjutim statistika iz 1948.g. ispustila je muslimanske ateiste, od kojih se skoro cetiri petine izjasnjavalo da su Srbi. "Proces nacionaliziranja muslimana koji je poslje rata poceo bio sa elanom i sa sistemom, ne samo da se ne razvija dalje, vec izgleda da je sasvim stopiran. Tendencija razvoja bila je ocigledno srpska, a to antisrpska klika koja vlada Jugoslavijom nije ocekivala; bila je zaprepastena, pa cak i zabrinuta. Kada su saopceni rezultati prvog popisa, dat je znak za kocenje i obustavu procesa nacionalizacije. Jer mozda bi vec sad Srbi imali apsolutnu vecinu stanovnistva da se to nij desilo. A to se moralo po svaku cijenu spreciti."
+BE+CP+
Војвода
Војвода
 
Порука: 1229
Приступио: авг 2008

Re: Kakve je narodnosti narod u Bosni?

Порука +BE+CP+ 6.11.2008. 1:35

Objektivna je cinjenica da je ogromna vecina muslimana ostajala nacionalno indiferentna. "Jedan od glavnih uzroka je konzervativnost i tradicionalnost nasih muslimana. To je nesumnjivo najkonzervativniji dio naseg svijeta, i nasjvise odan svojoj vjeri. Mnogima od njih je dobro doslo da se mogu dalje po vjeri oznacavati, kad se vjera baci u zapecak i ostali dijelovi naroda ne smiju da je isticu. Bosanskohercegovacki muslimani su vijekovima predstavljali posebnost prema sustanovnicima hriscanima, i jedne i druge vjere. Oni su se intimno smatrali prema njima posebnim i drugacijim. Ta osobenost nije bila jos dobila forma nacionalnosti, nije se iz nje razvila etnicka grupa sa karakterom nacije. Ali je bilo i tih pokusaja. Tim prije sto su ostale dve vjere sve vise zamjenjivale vjersku diferencijaciju nacionalizmom, i onda je takvoj nacionalnoj diferencijaciji imala da se suprostavi jedna slicna, ili da se razlike izbrisu. Pokusaji su cinjeni u svim pravcima."

Mladji i skolovani muslimani krajem 19. i pocetkom 20.v. sve izrazitije su se deklarisali u nacionalnom pogledu kao Srbi ili Hrvati, sto je mdju samim muslimanima dovodilo do novih podjela, uprkos tradicionalnoj duhovnoj kompaktnosti. Da nije stvorena jugoslovenska drzava, oni bi danas listom bili Srbi. Ali, u raskoraku izmedju Srba i Hrvata, mnogi su poceli da tragaju za trecom varijantom koja bi ih odrzala na okupu i lakse zastitila cjelinu kolektivnih interesa. "Vodje toga dijela naroda zapazaju da bi, utopivsi se u Srbe ili Hrvate, izgubili svoju snagu reprezentacije, a time i zadobijanje visokih polozaja. Npr., Srbi im nebi dali da njih zastupaju, a ni muslimane nebi mogli zastupati kad su od njih etnicki odvojeni. Razbijeni izmedju Srba i Hrvata, bosanskohercegovacki muslimani kao cjelina nebi dovoljno dolazili do izrazaja. To su sve njihove preokupacije, samih bosanskohercegovackih muslimana. Rezim je to jedva docekao, jer mu je tendencija sve veceg prilazenja bosansko-hercegovackih muslimana Srbima postala bila suspektozna, pa cak i neprijatna." Statisticki je zapazena tendencija da apsolutni broj i postotak bosanskohercegovackih muslimana sve brze raste, vjerovatno zbog toga sto su oni najmanje u ratu stradali, visokog nataliteta, ali i preseljenjem muslimana iz drugih jugoslovenskih krajeva.

Forsirani proces kroatizacije BiH je "imao tri komponente: zatecenim katolicima BiH morala se obrazovati nacionalna svijest, sto je tim lakse bilo moguce sprovesti, sto su oni u tom pogledu bili tabila raza, bez nacionalne svijesti, a sto su svi njihovi savjernici istog jezika u okolnim austro-ugarskim zemljama bili Hrvati. - Zatim je trebalo useliti sto vise Hrvata iz tih okolnih predjela. - Naposljetku, trebalo je omoguciti da svi potomci doseljenih tudjina, koji su izgubili tudjinska obiljezja, a narocito jezik, budu pohrvaceni. Na svemu tome se radilo uporedo i veoma zivo." Kostic ovde daje neke detaljnije podatke o nesto brojnijim katolickim manjinama, kao sto su Poljaci i Njemci, i o njihovoj daljoj sudbini. Postom detaljnije obradjuje pitanje bosanskohercegovackih Jevreja i Cigana. Vise od pola zatecenih Jevreja Hrvati su pobili u toku Drugog svjetskog rata, a ostali su se uglavnom odselili nakon rata, tako da ih je veoma malo ostalo. Trajno nastanjeni Cigani uglavnom su se izjasnjavali kao muslimani, tako da je njihovu populaciju veoma tesko statisticki pratiti.

U istorijskim dokumentima, zvanicnim izvjestajima ili putopisima, koji se odnose na vreme visevjekovne turske okupacije, pominju se samo Srbi i Turci, ali Hrvati nikada. Najstariji je putopis Benedikta Kuripesica iz 1532.g., koji je pisao o srpskom stanovnistvu Bosne i Hercegovine, srpskim kaludjerima i manastirima, kao i o srpskim jezikom i srpskim slovima uklesanim natpisima na steccima. Car Ferdinand pominje, 1538.g., preseljavanje bosanskih Srba u Zumberak. Sekretar francuskog poslanika Sesno opisivao je, 1549.g., put od Dubrovnika, preko Trebinja do Foce u srpskoj zemlji. Pomena o sarajevskim Srbima ostavio je, 1550.g., mletacki poslanik Katarin Cen na proputovanju za Carigrad.

Hercegovacke Srbe, 1481.g., pominje turski namjesnik Hercegovine Ajazbasi. Za sekretara Mletackog senata, Benedeta Rambertja, Trebinje je prvo mjsto Srbije na putu iz Dubrovnika 1534.g. Marko Antonije Pigafeta 1585.g. pise da se pod Srbijom podrazumjeva prije svega Hercegovina. Sekretar francuskog poslanika Sansija, po imenu Lefer, 1611.g. opisuje Bilecu kao grad u Srbiji. Gospodar Ugrovlahijske zemlje, Jon Matej Basarab, 1646.g. bogato dariva trebinjski manastir u srpskoj zemlji. Andjelo Roka u knjizi "Apostolska biblioteka Vatikana",, objavljenoj u Rimu 1591.g, pise: "Bosna pak medju ostalim narodima koji se sluze srpskim jezikom, upotrebljava cisci i elegantniji nacin govora." Iguman Pajsije iz manastira Grabovac u budimskoj eparhiji, 1593.g. opisuje kako "tada Turci ovladahu mnogim stranama, a najvise jednim nasim srpskim, kao u Srbiji, Bosni, Slavoniji i Dalmaciji, odakle dodjose mnogi hriscani, nasi Srbi u ovu zemlju madjarsku." Bosanski katolicki svestenici su se, 1615.g., zalili sultanu Ahmedu, kako je pronasao ruski naucnik Jastrebov,na ferman po kome su pravoslavnoj crkvi morali da placaju danak. Oni kazu: "Mi smo latinske vjere, i sekta je nasa sasvim razlicita od vjere Srba, Vlaha...s kojima nemamo nikakvog dodira." Trogirski arhidjakon 1641.g. izvjestava rimsku kongregaciju da Srbi ne zive samo u Srbiji, nego i u Hercegovini i Bosni.

Cak je i bosanski musliman Muhamed Hevaj krajem XVII v. opjevao "Ilahije na srpskom jeziku". Ilahija je poziv na vjeru ili na vjersku sluzbu. Francuz Kikle je, 1658.g., putovao karavanom od 14 kola iz Zvornika u Bijeljinu. pa svjedoci da su svi kocijasi bili Srbi ili Morlaci. Evlija Celebija je oko 1660.g. zabiljezio da bosansku raju cine Srbi, Bugari i Vlasi, kao i da postoje crkve srpskih i latinskih hriscana. I njemacki car Leopold 1685.g.pominje hriscane Bosance Srbe.
+BE+CP+
Војвода
Војвода
 
Порука: 1229
Приступио: авг 2008

Re: Kakve je narodnosti narod u Bosni?

Порука +BE+CP+ 7.11.2008. 1:51

U pismu iz 1681.g. pravoslavne Sarajlije se obracaju srpskom patrijarhu kao "patrijarha u ovoj srpskoj zemlji." Posjetivsi 1692.g. Bosnu, srpski patrijarh Kalinik je pisao beogradskom mitropolitu kako "tuga zalna nalezit na hristijane po vasej Srbijej, toga radi pridosmo posetit Hrist imenije ljudi." Ogroman je broj manastirskih zapisa o Bosni kao srpskoj zemlji iz XVI i XVII v. koje je sakupio i objavio Vasilije Djeric u knjizi "O srpskom imenu po zapadnijem krajevima nasega naroda", koja je u Beogradu publikovana 1914.g. u drugom izdanju. Kostic posebno potencira zapise iz manastira Paprace u sjeveroistocnoj Bosni, cak i pisma ruskih careva, Fedora iz 1588. i 1591.g. i Vasilija iz 1607.g., odnosno cara Alekseja iz 1645. Iz XVIII v. sacuvan je spisak srpskih mitropolita, medju kojima je bosanski mitropolit u srpskoj zemlji. Mnogo je drugih pisama crkvenih ljudi koji govore o srpskoj Bosni, ali je mozda jos interesantniji tekst osorskog katolickog biskupa Matije Karamana koji 1744.g. pise da "u vreme beckog rata nije bilo u zadarskoj okolini srpskog vladike, pa je ipak gornji dio sav naseljen Srbima koji su u to vreme dosli iz Bosne." Pismo je objavio 1889.g. u Zadru srpski episkop Nikodim Milas u knjizi "Spisi o istoriji Pravoslavne crkve u Dalmatinsko-istorijskom vladicanstvu od XV do XIX v.", u kojoj postoji jos mnogo podataka o bosanskim Srbima i njihovim iseljavanjima. Slicne podatke daje i Dositej Obradovic u knjizi "Zivot i prikljucenija", iz 1783.g., pa cak i seik Sejfudin Kemura, ciji su spisi 1911.g. objavljeni u Sarajevu. Ti tekstovi obradjuju najraznovrsnija pitanja i probleme, ali im je zajednicko to sto uz bosansku hriscansku raju redovno daju pridjev srpski.

U vremenu od 1807. do 1814.g. francuski konzul u Travniku, Pjer David, daje upecatljivo svjedocanstvo o turskom teroru nad lokalnim Srbima koji su ubijani jer su iskazivali otvorene simpatije prema Karadjordjevom ustanku u Srbiji. Vec oko 1850.g. cijela kulturna Evropa do tancina poznaje unutrasnje prilike BiH i njen srpski etnicki karakter. Te godine njemacki casopis "Inostranstvo" donosi 'Kratku sliku Hercegovine", u kojoj stoji da "prost narod upotrebljava cist srpski jezik; samo Srbi koji su primili islam i zive po varosima opsivaju ga sa turskim rijecima. To moze muhamedanskim Srbima i da se dozvoli... Tamo gdje se cisto srpski jezik govori, narocito medju pravoslavnima, sacuvali su se potpuno gramaticki oblici jezika. Cak i djeca razlikuju red imenica i padeze deklinacije, odnosno konjugaciju." Spenser, Giljferding, Makenzijeva i Irbijeva donose citav niz konkretnih podataka o antropoloskoj, etnoloskoj, jezickoj, moralnoj, obicajnoj i karakteroloskoj identicnosti bosanskih Srba i Srbijanaca. Slicno je i kod Franca Mosuera i Kinkela.

Pruski istoricar Gustav Ras, u knjizi "Putovanje po Istoku. Srbija i Srbi", objavljenoj u Pragu 1872.g., biljezi o drustvenim prilikama bosanskim: "Medju neobradjenim predjelima, zaraslim u travu i zbunj, pojave se ovdje-ondje polja sa psenicom i kukuruzom, na kojima ljudi i zene srpskog izgleda i odjeveni u srpskoj seljackoj nosnji rabotaju. Jadnici, oni su od srpskih sopstvenika zemlje spali na srpske nadnicare... Nesretni srpski kmet, koji begu obradjuje zemlju koja je nekad njemu pripadala, mora svom gospodaru da daje trecinu zetve. Desetinu uzima mu kajmakam ili pasa za sultana... Dva forinta i dvadeset krajcera mora Srbin u Bosni da plati da nebi bio turski vojnik... Srpski zemljoradnik postao je nadnicar svoga turskog gazde." Njemacki etnografi Helvald i Bek, proucavajuci karakteristike evropske Turske 1878.g., rezonuju na sljedeci nacin: "Mi smo upoznali plemenske osobenosti juznih Slovena kod Srbijanaca i Crnogoraca, i ne smatramo potrebnim da osvjetljavamo sa etnografskog gledista Bosance, Hercegovce i Rasane jos jedanput. Sto je o onima receno vazi i za ove."
+BE+CP+
Војвода
Војвода
 
Порука: 1229
Приступио: авг 2008

Re: Kakve je narodnosti narod u Bosni?

Порука +BE+CP+ 8.11.2008. 20:12

Dela Karla Scedena i Hajnriha Renera obiluju pojedinacnim podacima o srpskim etnickim i kulturnim karakteristikama, a slicno je i kod francuskih autora. Nije slucajno francuski konzul u Skadru, Degrand, dosao do sljedecih zakljucaka: "Hercegovci, Bosanci, Srbijanci, Crnogorci govore isti jezik: oni mogu sasvim pouzdano da se sjedine i obrazuju jednu drzavu." Veliki Majerov konverzacioni leksikon, koji je u dvadeset tomova izasao 1909.g. u Lajpcigu i Becu, potencira da je tipicni Srbin najcisci u Hercegovini. I engleski publicisti Henri Stid i Mod Molbah iskljucivo govore o Srbima kao stanovnicima Bosne i Hercegovine, bz obzira na njihove vjerske razlike. Molbah jos potencira podatak da "u srpskom manastiru kod sela Zavala u Popovom polju... biblioteka ima sacuvane interesantne stare rukopise i rijetke knjige na turskom i srpskom jeziku, i manastirski pecat nosi godinu 1271." Nisu slucajno Hrvati 1941.g. pozurili da spale sve manastirske knjige i pobiju kaludjere. Kostc kao poseban kuriozitet citira austrijskog putopisca Hansa Vitholma koji je u Cirihu objavio knjigu "Putovanje Balkanom. Granicni predjeli Balkana". Prema Kosticu, Vitholm "kaze da se u Popovom polju, kad se pretvori u jezero, pojave i dve vrste riba: jedna lijepa kao pastrmka iz Neretve i tesko se hvata; zovu je Srbin. Druga je gadna kao saran, lak je pljen i zovu je Hrvat." Ljepa i duhovita karakterizacija novokomponovanih Hrvata.

U modernoj istoriografiji nikada nije bilo kolebanja po pitanju srpskog etnickog odredjenja Bosne i Hercegovine. Cak u Helmoltovoj "Istoriji svijeta", koja je u devet tomova izasla u Lajpcigu i Becu 1905.g., stoji napisano: "Ako bi se htjelo zamjeriti caru Dusanu da je cinio politicke greske, to bi bila samo ta, sto on nije cijelom svojom snagom nastojao da dobije Bosnu, gdje je zivjelo cisto srpsko stanovnistvo." I za Dubrovnik se u tom djelu kaze da je "pritjesnjen izmedju dva srpska plemena Zahumljana i Neretljana i time jako izlozen sloveniziranju." Sava Bjelanovic u knjizi "Don Miho na braniku", objavljenoj u Zadru 1883.g., najradije poziva na Kalajevu istoriju Srba: "Kalaj je na osnovu svoga svestranog proucavanja dosao do zakljucka da je Bosna bila trece drzavno-politicko srediste srpskoga naroda, docim su druga dva bila u pravoj Srbiji i Crnoj Gori. Dakle, po njemu Bosna je srpska." U uvodnim razmatranjima svoje knjige "Istorija srpskog naroda", Vanijamin Kalaj ukazuje na prvobitno mnostvo srpskih knezavina, koje su vise ili manje samostalno egzistirale, pa se ponekad i medjusobno sukobljavale. "Ali ipak stanovnici ovih srpskih knezevina po svome porijeklu i govoru u svemu jedan isti narod. I to je besumnje jedna od najsvojstvenijih pojava, sto je vaskolik srpski elemenat na Balkanskom poluotoku i u najboljim prilikama samo za srazmjerno kratko vrijeme u stanju bio da stvori jednostavnu drzavu zasnovanu na ujedinjenju sviju srpskih oblasti. Iznova je nastupilo rastrojstvo. Pa i danas nalazimo u Srba s one strane Save, iako ne kao izliv svjesne politicke teznje ali u stvari svakako tri tacke koje se politicki provlace, naime: pravu Srbiju, Bosnu i najposlije Crnu Goru sa Hercegovinom. Ovu teznju da se oko ove tri tacke sakupe nalazimo isto tako u vrijeme samog naseljavanja kao i u toku cijele istorije srpske."
+BE+CP+
Војвода
Војвода
 
Порука: 1229
Приступио: авг 2008

Re: Kakve je narodnosti narod u Bosni?

Порука +BE+CP+ 9.11.2008. 19:34

Drugi madjarski istoricar, Djula Pauler, 1894.g. je na sljedeci nacin obrazlagao navodno madjarsko istorijsko pravo na Bosnu: u kazujuci kako su u XII v. "u dolini Bosne i sporednim dolinama sjedila pojedina srpska plemena bez stalne medjusobne veze, slicno kao Rumuni Zenvinskog (?) predali, ali i sa razlikom, da oni (Srbi) nisu bili nove pridoslice, nego vjekovima stalno stanovnistvo svojih zupa. Tragovi ovih pojedinacnih zupa (plemena) mogu se i u XII v. poznati i oni cine razumljivim da je Bosna tako lako bila izdjeljena na pojedine dijelove, npr. banate Ozora i Usora (Tuzla)... Krajem XI v. je Bosna pripadala drzavi Bodinovoj, srpskog kralja sa Primorja (rijec primorje ostavlja srpski). Poslje njegove smrti drzava mu se rasu. U isto vreme stade madjarski nagon na Jadran... Prema tome je velika vjerovatnoca da su se srpska plemena koja su stanovala u Bosni i koja tada nisu bila povezana nikakvom jacom drzavnom vezom dobrovoljno potcinila u trecoj deceniji 12.v. ugarskom kralju."

Pored Giljferdinga koji je pisao da "stanovnici Bosne cine i po svom poimanju i takodje po zvanicnom shvacanju tri nacije, iako svi jednako istom srpskom plemenu pripadaju i isti jezik govore", navodeci da je rijec o Turcima, Latinima i Srbima, i drugi ruski istoricar, Nil Popov, u knjizi "Srbija i Rusija od Kocine krajine do Svetoandrejske skupstine", prevedenoj i objavljenoj u Beogradu 1870.g., pise: "Zna se da srpski narod ne zivi samo u onim zemljama koje se sad nazivaju Srbija. Stanovnici Bosne, Hercegovine, Crne Gore, njima pogranicnih austrijskih zemalja i tako nazvane Stare Srbije, svi su podjednako Srbi i srpskog su plemena." U svojoj "Istoriji srpskog naroda", iz 1875.g., Majkov kaze: "Sjetimo se Bosne ispocetka, kako bijase zupa ili oblast srpska, koja se uglavnom ne razlikovase od Srbije, u kojoj bijase isti narod koji i u Srbiji i koja nasta u isto vrijeme s njom kad se Srbi doselise u zemlje preko Dunava; u kojoj bijahu jedni obicaji i jedna starina kao u Srbiji, rijecju, sjetimo se Bosne kako bijase dio prave Srbije, s njom jace sastavljene nego Hum, Travunija, Neretva, Duklja, tako da Konstantin Bagrenorodni, nabrajajuci Srbiji oblasti, ne spominje nju, razumijevajuci je pod opstim imenom Srbija, kao i Macvu i Semberiju."

Majkov je ostao zapamcen i po pismima upucenim hrvatskoj akademskoj omladini iz 1876.g., kojima reaguje na njen zahtjev da se BiH pripoje Hrvatskoj, a Kostic iz njih citira karakteristicne dijelove: "Hrvatska akademicka omladina izjavljuje kako ona zna da u BiH zivi jedan narod hrvatski. Ne, gospodo, vi toga ne znate. Sta vise, vi ne znate ni u ime koga naroda vi sami dajete izjavu vasu. Vasu danasnju provincijalnu Hrvatsku s glavnim gradom Zagrebom, povodom strasnih pustosenja sto ih pocinise Turci u minula vremena, naselili su dosljaci iz Stajerske, Kranjske i Korintije, tj.Slovenci a ne Hrvati... Osvrnite malo vasu paznju na zapadne dijelove zagrebacke i varazdinske zupanije, pa cete se uvjeriti da tu zive cisti Slovenci. Naprotiv, primaknite uho pa cujte jezik u opsegu bivsih granicarskih pukovnija hrvatske vojnicke granice, pa cete uvidjeti da je stanovnistvo njihovo cisto srpsko i vecim dijelom pravoslavno... Ako se vi sluzite rijecju "Hrvat" u tome smislu u kojem ga je ustanovila naredba austrijske vlade, i ako se u isti mah drzite pismenog jezika sto ga je Gaj zaveo, onda se manite da u etnografskom pogledu Bosnjake i Hercegovce - ciste Srbe - izdajete za Hrvate. Jer svi oni govore srpskim a ne hrvatskim nerjecjem. Sta vise i sama Turska Hrvatska, izmedju rijeka Vrbasa i Une, naseljena je Srbima... Da li ste ikad pomislili koliko duboko vredjate vi vaskoliki narod srpski otimajuci mu najsvetije imanje njegovo: narodno ime i moralno mu jedinstvo? ... Eto na kakvom se napouzdanom i strasnom osnovu gradi posredstvom vasih ruku taj most, koji ce sluziti da se sto lakse mogu docepati srpske pokrajine, sto teze za slobodom a ne za novim jarmom."
+BE+CP+
Војвода
Војвода
 
Порука: 1229
Приступио: авг 2008

Re: Kakve je narodnosti narod u Bosni?

Порука +BE+CP+ 10.11.2008. 17:13

Ruski istoricar Dobrov u knjizi "Juzno Slovenstvo. Turska i suparnistvo evropaskih vlada na Balkanskom poluotoku", stampanoj u Sankt Peterburgu 1879.g., pise o srpskim zemljama Bosni, Zahumlju, Sremu, Macvi, o zapadnoj Srbiji koju cine Duklja, Zahumlje, Travunija i Neretva itd. Sovjetska Akademija nauke je, 1946.g., izdala knjigu N.S.Djerzavina "Sloveni u starini". Kulturno-istorijska rasprava, koju su i Njemci prestampali 1848.g. u Vajmaru. Djerzavin kaze da je "srpski narod zauzeo u starini jednu obimnu teritoriju, koja se prostirala istocno od dalamtinske Hrvatske i juzno od Hrvatske koja je na Savi lezala... Srpskom narodu su, stoga, pripadala sljedeca susjedna plemena: 1.Neretvani, cija se teritorija prostirala od sjeverozapadnog ugla Poluotoka do rijeke Neretve; djelili su se u tri zupe; poslje su prodrli na otoke jadranske obale, zauzese more i bijahu poznati kao moreplovci i gusari. 2.Zahumci; u X v., prema izvorima, pojavljuje se duks kulmorum; zemlja im je bila poznata pod imenom Zahumlija, Hlem, Humska. Predio im se prostirao prema jugu, uzduz obale, od Neretve do Dubrovnika, i prema kontinentu. Dio koji se sirio prema kontinentu identican je sa danasnjom Hercegovinom. 3. Travunci, Travunjani (grcki Trebunia Dioklea, latinski Travunia, Tribunia); njihov predio se prostirao od zaledja Dubrovnika do Kotora. 4. Konavljani su zauzimali uzak obalski pojas izmedju Dubrovnika i kotorskog zaliva." Djerzavin posebno tretira glavne srpske drzave Rasku i Duklju, isticuci kako su vladari Vlastimir, Vojislav i Bodin uspijevali da objedine srpske zemlje, dok za Hrvatsku kaze da se prostirala samo do Une. Sve svoje tvrdnje je potkrepio prilicno preciznim geografskim kartama. Veoma mu je vazan zakljucak da ujedinjavanjem srpskih zemalja "nastadose u drugoj polovini XII v. umjesto Srbije dva politicka i kulturna sredista srpskog naroda: Bosna i Raska. Bosna otada potpada pod sferu zapadnog kulturnog uticaja i katolicizma, dok Raska spada u sferu uticaja Vizantije i pravoslavlja."

U vise svojih rasprava i najveci rumunski istoricar Nikola Jorga pise o srpskoj Bosni i Srbima Bosne. Englez Evans je pisao da su Srbi dosli iz Galicije i "zaposjeli svu, ili skoro svu zemlju koja sada obuhvaca oslobodjenu Srbiju, Bosnu, Hercegovinu, Crnu Goru, Staru Srbiju i sjevernu polovinu Albanije, rasirivsi se dalje duz obala Jadrana, do okoline Splita, gdje se rijeka Cetina uliva u more, pa do Draca, ondasnjeg Dirahijuma. Tako, iskljucujucu ogoljeli ugao poznat pod imenom Krajina ili turska Hrvatska, sve sto je danas poznato kao Bosna, koja nas narocito interesuje, sve to pripada srpskoj grani Slovena." Sorbonski univerzitetski profesor i istoricar umjetnosti, Sarl Dil, Bosnu kategoricki smatra srpskom zemljom, a o najdaljoj proslosti kaze da su "od sadasnje Bosne Hrvati zauzeli sjeverozapad... izmedju Cetine i Vrbasa; Srbi zauzese ostatak: ka stranama Dunava, doline Drine i Bosne koje silaze lakim padom ka rijeci; ka stranama Jadrana plahe i brdovite predjele koji se, preko danasnje Hercegovine i Crne Gore spustaju sve do mora; najzad, izmedju Podunavske Srbije i Primorske Srbije, onaj visoki plato Raske (danas Novopazarski Sandzak)... fizicki centar zemlje, koji ce, nekoliko vijekova kasnije biti kratko vreme politicki centar jelinsko-slovenskog svijeta." Jednostavno, ne postoji ni jedan ozbiljni istoricar koji je Bosnu u etnickom smislu drugacije karakterisao, nego kao srpsku zemlju od kad su prvi put Srbi na tom podrucju pomenuti u analima franackog pisca Ajnharda 822.godine.

Pored istoricara, i svi evropski etnografi, geografi, antropogeografi, etnolozi i antropolozi ne dovode u pitanje srpski etnicki karakter bosanskohercegovackog stanovnistva, nego ga redovno potvrdjuju i naglasavaju. Tako etnograf Johan Georg Kol 1872.g. pise o Srbima: "Od Slovena ovog naroda proistekli su prvo stanovnici Srbije, koji su u novo vreme nizom krvavih ratova izvojevali svoju nezavisnost, hrabri Bosanci, koji su nekad davali najbolje regrute koru janicara, nesalomljivi Crnogorci... Razne okolnosti dokazuju da oni svi zajedno pripadaju jednoj velikoj grupi Slovena, koji su u sebi jedinstveni i od ostalih slovenskih grana... dosta razliciti... Crnogorci su slovensko pleme, koje, kao sto je poznato, spada u veliku srpsku porodicu Slovena, jednako kao Morlaci i Dubrovcani. Njihov jezik i njihovi obicaji samo se u sitnicama razlikuju od jezika i obicaja srpskih Bosanaca, Hercegovaca i ostalih Srba."

Veci broj strucnjaka u renomiranom njemackom casopisu "Inostranstvo" pisali su, 1861.g., precizno i opsirno o Srbima. Tako jedan od njih kaze: "Slavenskom narodnosnom stablu u evropskoj Turskoj pripadaju Srbi, Bosanci i Hercegovci, i, ako se Crna Gora pribraja turskom carstvu, jos i Crnogorvci. Svi su oni, uprkos razlicite vjere i razlicitog politickog stava, samo jedna nacija." Drugi istice da "kao zlatan rzlomak stanovnistva nekadasnjeg Turskog carstva i kao najvazniji jugoslovenski narod, moraju se spomenuti i Srbi, koji nastanjuju danasnju Srbiju, Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu. Oni pripadaju manjim dijelom rimo-katolickoj, daleko vecim dijelom grckoj crkvi, i zbog crkvenih protivnosti interesa cesto su posvadjani." Clanci su izasli nepotpisani, ali redaktor casopisa i istaknuti etnograf Fridrih Fon Helvald je, 1876.g., izlozio identicno misljenje: "Sloveni Turske otpadaju na dve velike grupe: Srbe na sjeverozapadu i Bugare na istoku i jugoistoku. Prvi djelotvorni i ambiciozni, drugi vredni ali malodusni. Srpskoj grani pripadaju, kao sto je citaocima "Inostranstva" vise puta izlozeno, Crnogorci, Hercegovci, Bosanci." Helvald je i autor velikog geografskog prirucnika "Zemlja i narodi" iz 1878.g., u cijem etnografskom pregledu konstatuje da su stanovnici Bosne Srbi, ali i Crne Gore i Hercegovine. I za bosanske katolike Helvald nedvosmisleno tvrdi da su Srbi.
+BE+CP+
Војвода
Војвода
 
Порука: 1229
Приступио: авг 2008

Re: Kakve je narodnosti narod u Bosni?

Порука +BE+CP+ 11.11.2008. 16:18

To isto iznosi Kleden u "Geografskom prirucniku" iz 1875-77.g., zatim Hercberg, Loren Difenbah, Rikard Fon Man, Kipert i mnogi drugi. Bosna i Hercegovina su srpske zemlje i iskljucivo srpske. To je njihov jednodusan stav, a Kostic ih uredno i strpljivo citira. Zatim sljede citati iz djela Ota Malua, Avgusta Hajnriha Kobera, Huga Bernacika i drugih. Bernacik cak navodi da "ne samo pravoslavni Srbi, vec i katolicki Srbi Dalmacije, Bosne i Slavonije - postuju izvjesnog sveca kao zastitnika narodnog, mada taj obicaj kod katolika sve vise iscezava." Da srpski narod obuhvaca stanovnistvo Srbije, Crne Gore, Bosne, Hercegovine i Stare Srbije pisu i Ami Bue, pa Emil de Lavlej koji je pisao da su Srbi 640.g. unistili Avare i "naselise Srbiju, juznu Bosnu, Crnu Goru i Dalmaciju." Kostic je uporan u daljem navodjenju vitata Viviana d Sen-Martena, Zaka Ansela, Evzena Pitara itd.

Ni medju ruskim naucnicima po tom pitanju nema nikakvih dilema. Tako etnolog Berezin u knjizi "Hrvatska, Slavonija i Vojna Granica", objavljenoj u Sankt Peterburgu 1879.g., opisuje kako je Stevan Nemanja "rijesio da dobije pod svoju vlast Bosnu, koja se ni po jeziku, ni po obicajima i tradicijama tamosnjeg stanovnistva gotovo nista e razlikuje od ostalih krajina (pogranicnih oblasti) srpske zemlje. Cak se moze reci da je Bosna tjesnje bila vezana sa Srbijom nego druge oblasti srpske zemlje, kao npr. Travunija, Zahumlje i Duklja." Jakov Golovjecki je 1884.g. u Vilnusu objavio "Geografski recnik zapadnoslovenskih i juznoslovenskih zemalja" u kome precizira: "Bosnja, zitelj Bosne. Oni pripadaju slovenskom, srpskom plemenu. Bosnjaci su vecim dijelom pravoslavni, sa iskljucenjem izvjesnog broja koji je primio katolicanstvo i muhamedanstvo." Cak i Lipovski, koji se 1900.g. zalagao da se Srbi u Hrvatskoj ukljuce u hrvatski politicki narod, racunajuci da bi se Hrvatska na taj nacin lakse osamostalila u odnosu na Austro-Ugarsku, u svojoj knjizi "Slovenski narod Hrvati" izricito i nedvosmisleno kao srpske zemlje nabraja Bosnu, Hercegovinu, Crnu Goru i Srbiju. I "Velika sovjetska enciklopedija" precizira: " Objedinjenje srpskih plemena u jednu narodnost proizislo je u 9-14.v. u vezi obrazovanja srpske srednjovjekovne drzave, dok su se srpska plemena Crne Gore i Bosne, osobito poslje turskog zavojevanja (konac 14.v.) osobeno razvijala."

Sasvim je razumljivo sto je ceski etnolog Lubor Niderle 1910.g. u svom "Slovenskom svijetu" bio vrlo jasan i konkretan u odredjivanju srpskih zemalja: "Srbi imaju svoje glavno jezgro na Balkanskom poluotoku. Oni su nastanjeni u svom nezavisnom kraljevstvu, u Bosni-Hercegovini anektiranoj od Austrije, jednom dijelu Dalmacije, u nezavisnoj knezevini Crnoj Gori, u sjevernim dijelovima turskih vilajeta Skadar i Skoplje, na sjeveru Slavonije, i sacinjavaju znacajna ostrva u Juznoj Madjarskoj." Iz svega toga proizilazi da najveci srpski etnolog svih vremena, Jovan Cvijic, ne samo da nije bio nimalo usamljen u svjetskoj nauci, nego mu niko nije ni protivrjecio u odredjenju Bosne i Hercegovine kao zemlje sa centralnim polozajem u etnografskoj oblasti srpskog naroda. Cvijic smatra da "kao nesporan minimum narodnosti mora vrediti to, da se ne smije dati tudjinu, stranoj drzavi, centralna oblast i jezgro jednog naroda, jer to znace Bosna i Hercegovina za srpski narod. One dakle nisu za Srbiju i srpski narod ono sto su Alzas i Lotaringija za Francuze ili Trento i Trst za Italijane, ili alpijske austrijske oblasti za Njemacku, vec ono sto je oblast Moskve za Rusiju, i sto su najcvrsci dijelovi Njemacke i Francuske za ova dva naroda, oni dakle dijelovi koji su najbolji predstavnici njemacke i francuske rase."

I za vodeceg madjarskog geopoliticara Arpada Tereka nema nikakve sumnje o srpskoj etnickoj prirodi bosanskohercegovackog stanovnistva, ali i Dubrovnika, Baranje i cijele Vojvodine. Na identican nacin...
+BE+CP+
Војвода
Војвода
 
Порука: 1229
Приступио: авг 2008

Re: Kakve je narodnosti narod u Bosni?

Порука +BE+CP+ 12.11.2008. 16:13

I za vodeceg madjarskog geopoliticara Arpada Tereka nema nikakve sumnje o srpskoj etnickoj prirodi bosanskohercegovackog stanovnistva, ali i Dubrovnika, Baranje i cijele Vojvodine. Na identican nacin, cak i uz navodjenje brojcanih podataka, o srpstvu BiH pisu njemacki etnograf Johan Georg Kol, etnograf Adolf Ber, Aleksandar Heks, vojni ekspert Ristov, istoricar Vilhelm Miler i Vilhelm Augrerstajn, franucski slavista Sprijan Rober, Emil de Lavlej, geograf Elizej Rekli, publicista Edmon Plosi, statisticar Anri Gedo itd. Zan Ubicini je 1864.g. vrlo jdnostavnim apelom izrazio ono sto je stav svih kasnijih naucnika, publicista i putopisaca: "Srbija se ne zavrsava na granici male drzave cija je prestonica Beograd. S one strane ovih granica prostiru se predjeli cisto srpski i po rasi i po istoriji: na jugu Stara Srbija; na zapadu Bosna, Hercegovina, Crna Gora: na sjeveru, odjeljeno od Knezevine tokom Save i Dunava, staro Vojvodstvo srpsko, sastavljeno od Srema, jednog dijela Slavonije i Banata. Jedna polovina (ovih oblasti) pripada Turskoj, druga polovina Austriji. Stanovnistvo se dijeli na dva skoro jednaka dijela: 2.300.000 stanovnika za Tursku, 2.700.000 za Austriju. Jedini jezik kojim se govori i pise to je srpski. Na zapadu i na istoku srpske zemlje prostiru se dvije kompaktne grupe: jedna slavonska: Hrvati, na broju od milion dusa, svi katolici; - druga, potpuno slavizirana, Bugari, sa tri do cetiri miliona, pravoslavni."

Carsko i kraljevsko geografsko drustvo u Becu objavilo je, 1886.g., zvanicni komentar drugog popisa bosanskohercegovackog stanovnistva ciji je autor Franc de Monije, gdje se potencira apsolutno srpski karakter stanovnistva. Tu stoji da "gotovo svi stanovnici BiH pripadaju srpskom narodnom stablu. Dok se na taj nacin ne pokazuje u etnografskom pravcu nikakva razlika, dobijaju u ovim objema zemljama, kao uopce na Istoku, povecani znacaj konfsije kao obiljzje razlicitosti stanovnistva. Ne samo istorijski, vec i politicki i socijalno, ima ovdje vjera svoj znacaj. Muhamedanci su do prije kratkog vremena bili iskljucivi gospodari zemlje, pa su i danas jos najvecim dijelom njeni sopstvenici, dok su hriscani u podredjenom polozaju kao kmetovi." Hrvati se uopce i ne pominju jer ih medju autohtonim stanovnistvom nije ni bilo.

Slavistika po tom pitanju takodje nikakvih sporova nije imala. Njen glavni naucni utemeljivac, jezuitski svestenik Josif Dobrovski, u pismu Jerneju Kopitaru s pocetka 19.v. kaze: "O geografskim nazivima malo se ja brinem. Ta zaboga, Dubrovcani, Makedonci i Bosanci su Srbi." Kopitar se s njim po tom pitanju u potpunosti slagao. Drugi veliki slavista, Josif Safarik, Srbima je pored Srbijanaca, Bosanaca, Crnogoraca, Slavonaca i Dalmatinaca, smatrao Bugare. Vatroslav Jagic mu je zamjerio zbog Bugara, ali ni jednom rijecju nije osporavao da su Slavonci, Dalmatinci i Bosanci Srbi. Safarik kaze da je "istorijski i lingvisticki utvrdjena cinjenica da, kao sto Srbi u Srbiji, Bosni, Slavoniji, Hercegovini, Crnoj Gori i Dalmaciji, zajedno sacinjavaju samo jednu granu velikog slovenskog stabla, pa pripadali oni istocnoj ili zapadnoj crkvi, isto tako njihov jezik sacinjava samo jedan dijalekat (ne vise njih) iako sa mnogo neznatnih varijateta."

Najpoznatiji francuski slavista u knjizi "Sloveni Turske", iz 1844.g., posebno potencira bosanske Srbe: " Srbi po jeziku i obicajima, Bosanci su se razlikovali ipak uvijek od njihovih dunavskih sunarodnika oporijim karakterom; oni, sem toga, pretenduju da nadmasuju druge Srbe plemstvom i cistocom porijekla." Jakob Grim je 1815.g. na sljedeci nacin teritorijalno omedjio srpske zemlje: ...
+BE+CP+
Војвода
Војвода
 
Порука: 1229
Приступио: авг 2008

Re: Kakve je narodnosti narod u Bosni?

Порука +BE+CP+ 13.11.2008. 16:13

Najpoznatiji francuski slavista u knjizi "Sloveni Turske", iz 1844.g., posebno potencira bosanske Srbe: " Srbi po jeziku i obicajima, Bosanci su se razlikovali ipak uvijek od njihovih dunavskih sunarodnika oporijim karakterom; oni, sem toga, pretenduju da nadmasuju druge Srbe plemstvom i cistocom porijekla." Jakob Grim je 1815.g. na sljedeci nacin teritorijalno omedjio srpske zemlje: "Srbima pravilnije nazivamo ono stose inace Ilircima naziva, slovensku narodnu granu, jaku oko pet miliona, koja stanuje pocev od kranjeske granice na jugu Kupe i Save dole sve do starog Akroceraunija i Hemusa (Balkana), i od Jadrasnkog mora do bugarskog Timoka, a po svojim kolonijama takodje naseljena u Slavoniji i Juznoj Madjarskoj do Sant-Andreje kod Budima." Jakob Grim je jos precizniji kao pisac predgovora gramatike srpskog jezika Vuka Karadzica iz 1824.g., gdje je govorio o Srbima svih srpskih zemalja: "Stanovnistvo od oko pet miliona da se ovako izracunati: tri miliona neujedinjenih Grka (tj.pravoslavnih) (jedan milion u Srbiji, jedan u Madjarskoj, jedan u BiH, Crnoj Gori, Dalmaciji); ostala dva miliona zive dve trecine u Bosni, koji se zovu Turci prema svojoj vjeri, mada ni hiljaditi medju njima ne govori turski; jdna trecina je katolicka, i stanuje u Bosni, Dalmaciji, Slavoniji i Hrvatskoj."

Vodeci njemacki filolog Johan Severin Fater, slicno Jakobu Grimu, 1847.g. u djelu "Knjizevna gramatika", objavljenom u Berlinu, na sljedeci nacin vrsi podjelu Srba po regionalnoj pripadnosti: "Mi brojimo u Slaveno-srbe: 1) Srbe u uzem smislu ili Srbijance, u nekadasnjoj kraljevini Srbiji, sadasnjoj turskoj provinciji serf-vilajet, na obe strane Morave, izmedju Timoka, Drine, Balkana, Save i Dunava. Jedan veliki dio odselio se jos ranije u austrougarsku Slavoniju i Juznu Madjarsku: Oni su gotovo svi grckog obreda. 2) Bosance izmedju Drine, Vrbasa, Save, Dalmacije i Balkana. Mnogi su presli na islam, ali su ipak najvecim dijelom sacuvali slovenski jezik i obicaje. Najveci dio, medjutim, ispovjeda grcki kult, samo malo njih zapadni. 3) Crnogorci, u Turskoj Arbaniji izmedju crnogorskih brda, od Bosne prema morskoj obali do Bara, svi grckog obreda. 4) Slavonci, u austrijskoj kraljevini Slavoniji i vojvodstvu sremskom, dijelom grckog dijelom latinskog obreda. 5) Dalmatinci, uzduz Jadranskog mora, u okruzima Zadar, Split, Dubrovnik i Kotor, kao i pribreznim otocima, gotovo svi ispovijedaju rimski obred. Srpski jezik govore svi ovi narodi sa nekim veoma malim odstupanjima u dijalektu... Pravi srpski jezik dijeli se u tri dijalekta: hercegovacki, resavski i sremski. Bosanski se ne razlikuje od srpskoga gotoco nista. Slavonski je samo jedna nijansa srpskoga. Dalmatincki je dijalekt prilicno modificiran uticajem susjedne Italije, narocito u jeziku obicnog naroda."

Nakon izlaganja i opsirnog citiranja stavova najautoritativnijih naucnika, Lazo Kostic prikzuje misljenja i poglede cijenjenih publicista i politicara koji su, s jedne strane, bili upuceni u rezultate istrazivanja unutar raznih nauznih disciplina, ali i, s druge strane, svojim popularno pisanim radovima ucestvovali u formiranju javnog mnjenja svojih zemalja. Pocevsi od francuskog konzularnog cinovnika u Travniku iz Napoleonovog vremena, pa preko Masije de Klervala, koji je za stanovnistvo Hercegovine rekao da "pripada cjelokupnoj srpskoj rasi i vecini grckoj vjeri", do Darvila, anonimnih francuskih autora na koje je ukaizvao Miroslav Splajkovic u svojoj doktorskoj disertaciji ili Ubicinia koji je, 1882.g., pisao: "Etnografski je Bosna najhomogenija preko Evropske Turske. Izuzev nekoliko stotina Osmanilja, tri do cetiri hiljade Jevreja koji su dosli u XVII i XVIII v. ili iz turskih pokrajina ili iz Dubrovnika i Venecije, zatim 18 do 20 hiljada Arbanasa razasutih po Novopazarskom Sandzaku, svo stanovnistvo je srpsko." I Rene Anri je isticao, 1905.g., da "Srbi sacinjavaju najvazniji dio stanovnistva Bosne i Hercegovine."

Ogist Dezon, koji je imao zapazenu ulogu u francuskoj diplomatiji, a uporedo se bavio i publicistikom, napisao je 1888.g. predgovor za zbirku srpskih narodnih pjesama, objavljenu u Parizu na francuskom jeziku, i izmedju ostalog, saopstio: "Rastavljena vjerom na tri okrajka, podjeljena politickom nuzdom pod raznim vlastima, srpska rasa ima jos i tu nesrecu da se rasprostire na brojne predjele, cija razlicita imena prikrivaju njeno jedisntvo. Srbija, Stara Srbija (u sadasnjim turskim vilajetima Kosova i Skadra), Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Dalmacija sa Dubrovnikom, juzni predjeli Madjarske (Backa,Srem, Banat), Slavonija, Hrvatska (cijelom i sa razlicito obiljezenim dijalektom), svi ovi krajevi, od kojih su neki stvorili kraljevstva, svi su, u potpunosti ili dijelom, obitavaliste srpskog naroda a da nista ne upucuje inostranstvo na to, ako se uzme ime nove kraljevine koja ima Beograd kao prestonicu. Etnicko i moralno jedinstvo, koje su vjera i politika razbile, dokazuje jezik, i ako to nije mnogo receno, odrzava narodna poezija."

I francuski istoricar umjetnosti, Sarl Dil, iznosi tvrdnju da je cjelokupno stanovinstvo Bosne i Hercegovine srpsko, bez obzira na upecatljive vjerske razlike. Tako isto i Gene Pinon, koji se osvrce na period Kalajeve vladavine i o njoj kaze: "Srpska istorije, srpska tradicija, sve do srpskih pjesama, bijase zabranjeno; nikad, za vreme otomanskog rezima, nije zemlja pretrpila takvo tlacenje. Sve ono sto je podsjecalo na neke veze stanovnika sa Srbima je bilo tako strogo proganjano, da je Kalaj, postavsi guvernerom ove dve provincije, zabranio svoje vlastito djelo, u kome je nekad bio napisao: "U BiH, uz tri religije, nema nego jedan narod: srpski." Cak i u francuskom "Enciklopedijskom rjecniku Kvilet", objavljenom u Parizu u Parizu 1953.g., u prvom tomu, pise za BiH: "Stanovnistvo je srpsko, ali razdjeljeno, sa gledista vjere, na grcko-pravoslavne, rimokatolike i muslimene."

Na slican nacin pisu i njemacki publicisti, poput austrijskog konzularnog cinovnika Karl Saksa, knjizevnika Karla Brauna-Vizbadena, istoricara Morisa Cimermana, barona Svajger-Lerhenfelda, Viganda, Karla Peca, Eduarda Rihtera, Nojbahera, Artura Ahlajtnera, Alberhta Vira, Katarine Sturceneker, Curlindena, Hajnriha Kanera i mnogih drugih. Kostic ovdje citira i veci broj najuglednijih evropskih enciklopedija i leksikona. U svakom su BiH tretirane kao izrazito srpske zemlje. Tako npr. ugledni "Majerov leksikon" za 1889.g., u odrednici "Bosna" donosi: "Stanovnici su Sloveni i pripadaju srpskom narodu, Jezik je srpski u svoj Bosni i odrzaose sasvim cist, pun i lijep, narocito po selima. Turski se nije mogao nigdje ukorijeniti uprkos duge vladavine Osmanlija." Slicno je i u Mecgerovom "Geografsko-statistickom leksikonu", Giterovom, Benzeovom itd.
+BE+CP+
Војвода
Војвода
 
Порука: 1229
Приступио: авг 2008

Re: Kakve je narodnosti narod u Bosni?

Порука +BE+CP+ 14.11.2008. 16:23

Ruski autor Andrej Sirotinjin u knjizi "Rusija i slovenstvo", iz 1909.g., kaze da su BiH "za Srbe isto sto i za nas Moskva. To je srce srpskog naroda. One leze na putu Srbije ka moru... Samo su se Hrvati radovali aneksiji, sto su se nadali, i jos se uvjek nadaju, da ce pod skiptrom Habzburga sjediniti, u posebnoj hrvatskoj drzavi, sve srpske zemlje. No, ne govoreci o tome da ce im to jedva uspjeti, Hrvati u Bosni cine manjinu. Korjeniti njeni zitelji, to su Srbi. Zajedno sa Srbima ide protiv Austrije i bosanska aristokracije, begovi i age. Pa zaboga i oni su Srbi. Za dugo vreme turske uprave oni su primili islam, ali su sacuvali u punoj cistoci svoj rodjeni srpski jezik... Pogledajmo sad sta se radilo sa Srbijom u uzem smislu i u susjednoj Herceg-Bosni, gdje Srbi zive i gdje su zivjeli u tjesno zatvorenoj masi bez primese ikakve druge narodnosti."

I istoricar Rajevski je 1850.g. pisao da je hercegovacka istorija "istorija neprekidnih tlacenja srpskog naroda pod samovoljnom vladavinom vezira i pasa. Mnoge odlicne srpske porodice primise islam, a druge, na mahinacije jezuita i rimske propagande, zamjenise vjeru otaca za papizam. Ali na cast Hercegovaca treba reci, da uprkos gonjenjima Turaka, narocito poturcenih Srba, i mamljenju Latina za preko 400 godina, veci dio Hercegovaca je ostao vjeran pravoslavnoj vjeri." Cak su i Hrvati, politicar Frano Supilo, knjizevnik Franc Kurelec i pjesnik Mato Topalovic direktno BiH nazivali srpskim zemljama. Uostalom, po tom pitanju je jos izricitiji bio katolicki fratar Tomo Kovacevic. Nastavili su fra Grgo Skoric, fra Grgur Jaksic, fra Ivan Franjo Jukic i drugi. Pored njih, Kostic na kraju knjige, po istom pitanju i s podudarnim stavovima, citira Nikolu Tomazea, Andjela Pernicija, Lafana, Navila Forbisa, Dzonsona, Djordja Alena, Janosa Asbota, Feliksa Kandica i Doru Distriju.


3.Nacionalnost bosanskohercegovackih muslimana

Trecu knjigu svog bosanskog ciklusa pod nazivom "Nauka utvrdjuje narodnost BiH muslimana", Lazo Kostic je objavio 1967.g. u ediciji "Srpski problemi" serije nacionalnih spisa Srpskog kulturnog kluba "Sveti Sava" za Kanadu. Autor je maksimalno, koliko je to uopce bio u mogucnosti, istrazivao shvacanja velikog broja kompetentnih naucnika koji su izricito bosanskohercegovacke muslimane smatrali Srbima ili to samo implicite cinili. U pogovoru je polemisao sa Radojem Knezevicem, jednim od protagonista 27-martovskog puca, koji je ovakve Kosticeve napore smatrao nepotrebnim, a istovremeno se zalagao za jalove, sterilne rasprave o modalitetima ocuvanja jugoslovenske drzave. Uz to, Lazo Kostic daje i jedan svoj tekst iz cikaske "Slobode" iz 1955.g., u kome je polemisao sa redakcijom "Nase reci" koja ga je napala za navodno velikosrpsko svojatanje muslimana i inzistirala na njihovoj navodnoj nacionalnoj posebnosti. "Nasu rec" su u tome sljedili neki drugi projugoslovenski emigrantski listovi iskazujuci tipicnu samouvjerenost neznalica kojima nisu vazni naucno fundirani argumenti i metodoloski dokazi, vec idealisticki koncipirane ideoloske zelje i politicka htijenja. Sve do kraja devetnaestog vijeka po nacionalnom pitanju je suvereno vladao objektivni kriterij, ali se tada javio brzo probudio subjektivni. Kostic smatra da se ni jedan ni drugi ne mogu ignorisati, pogotovo kad je rijec o strucnim istrazivanjima. Najveci svjetski naucnici "su svi bez izuzetka, sav naucni savjet Evrope bez ikakve razlike, bosanskohercegovacke muslimane uvrstali u red Srba. To su, istina, radili, ne pitajuci ove muslimane, ne pitajuci ni jednog jedinog. No, sto bi bilo da su ih pitali? Ovi bi svi odreda rekli da su Turci. Ni tu nije bilo nikakvog izuzetka. A da li bi etnografi smjeli da te ljude uvrste medju Turke? Kakva bi izgledala njihova etnografija? Morali bi kazati da ima ne samo turanskih i slicnih Turaka, nego i slovenskih. Medju slovenima bi nasli jos jednu narodnost: tursku! Eto bas primjer bosanskohercegovackih muslimana koje ove pristase nekompromisnog subjektivnog mjerila najbolje demantuje."

Vrlo duhovitim i ironicnim pitanjima Kostic dalje ismijava diletantska i politikanska nastojanja samouvjerenih kvazidemokrata i apologeta jugoslovenstva. On ih stavlja u nedoumicu pred dilemom "da li se smjelo ocekivati od etnografa XIX v.da pisu: ima jos jedna slovenska narodnost, koju ne znamo da opredjelimo, i moramo cekati drugu polovinu XX v., ili cak neki kasniji period da je utvrdimo, a sam romejski car Konstantin Porfirogenit je u X v. iznosio podatke o Srbima i Hrvatima, i nikoga drugog nije pronasao na teritoriji o kojoj je rijec. Svi slavisti XIX v. omedjivali su i srpsku i hrvatsku etnicku teritoriju, i nijednom, ama bas nijednom, nije na pamet palo da u Bosni vidi Hrvate. Utvrdili su tamo Srbe i to je sva svjetska nauka primila bez ikakve "promidzbe". Pa i danas stanje nije mnogo drugacije. Istina da vecina, ogromna vecina b-h muslimana nije jos nacionalno opredjeljena, da se koleba, da ne moze niti lako napustiti svoje turske osjecaje niti prihvatiti nove, kaurske. I etnopolitika mora s time racunati. Ali etnografija manje ili cak nikako. Kao sto nije ni nekad mnogo davala na tursko raspolozenje muslimana BiH, ni sada etnografija ne moze da ceka dok se ovi rijese koje su narodnosti, dok nacionalno dodju sebi."

Veoma je vazno naglasiti da nikada nijedan ozbiljan autor nije izneo stav da su bosanskohercegovacki muslimani po narodnosti Hrvati. Medju njima sigurno ima i porodica koje su hrvatskog porijekla, ali je taj broj veoma mali u odnosu na one cije je porijeklo nesporno srpsko. Jos je Leopold Ranke pisao o turskim velikim vezirima srpske narodnosti, poput Ahmeda, sina hercega Stevana u vreme Bajazita II i Mehmeda Sokolovica u vreme Sulejmana Velicanstvenog, uz komentar koji predstavlja i svojevrsnu lamentaciju: "Ako se, prema tome, ne moze sporiti da je srpski narod imao najveci uticaj na razvitak carstva, on je takodje imao najveci uticaj religije (muslimanske). Prelazak Bosanaca na muhamedanstvo nije izvrsen odjednom, vec, kako izgleda, polagano kroz citavo stoljece i vise... Umjesto da osnuje svoju drzavu, srpski narod je bio odredjen da pomogne da se turska drzava podigne... Ni oni Srbi koji su presli na islam nisu s emogli otrgnuti od ljubavi prema (narodnoj) pjesmi. Cesto imaju oba dijela istu pjesmu, samo kod svakog dijela pobjedjuje u njoj njegov vijernik. Gospoda (jamacno muslimanska) nece da se pjesmom bave, ali je rado slusaju i jednom je sarajevski kadija pustio ispod sudjenja jednog zatocenog hriscanina samo zato sto su mu se njegove pjesme dopale. Pjesma savladjuje razliku vjere; ona povezuje cijelu naciju, ona zivi u cjelokupnom narodu. Doline u kojima decko ovce napasa, doline u kojima kosi zito, sume kroz koje putnik promice, sve odjekuje od pjesme. Ona prati svo polsovanje."

Pored ovog citiranja "Srpske revolucije", objavljene u Hamburgu 1829.g., Kostic pominje i druge Rankeove radove, a posebno opisivanje narodne pjesme "Zmaj od Bosne', u kojoj se...
ПретходнаСледећа

Ко је тренутно на Форуму?

Корисници тренутно на Форуму: Bing [Bot] и 15 гостију