srpskinacionalisti.com

Kakve je narodnosti narod u Bosni?

Форумска правила
Обавезно прочитајте Правилник о понашању на Форуму и форумски бонтон пре учешћа у дискусијама!
+BE+CP+
Војвода
Војвода
 
Порука: 1229
Приступио: авг 2008

Re: Kakve je narodnosti narod u Bosni?

Порука +BE+CP+ 13.9.2008. 17:02

Nakon austrougarske okupacije "nastaje masovno napustanje zemlje od muslimana (tzv. muhadziri, koji bjeze u Tursku), a i nesto manje bjezanje Srba u dve srpske slobodne drzave. S druge strane, od prvih dana okupacije nastaje invazija katolika iz Austro-Ugarske monarhije, tzv. kuferasa (jer su sobom preko Bosanskog Broda prenjeli samo jedan kufer, da se pile, obogate). Kao gladni mravi su navalili i, razumije se, promijenili sliku vjerskih odnosa." Kostic tu daje mnostvo podataka iz raznih izvora koji prethode okupaciji, da bi ih kasnije poredio sa zvanicnim austrougarskim statistikama. Tako po zvanicnom aktu misionarske provincije Bosne Srebrene, 1852. je u Bosnu zivjelo 122.519 katolika, 560.000 pravoslavaca i 400.000 muslimana. Slicni su podaci i u knjizi franjevca Tome Kovacevica, francuskog konzula Rusoa, austrijskog cinovnika Gustava Temela, austrijskog generala barona Antona Molinarija, majora Jovana Raskojevica, putopisca Franca Maurera itd. Izvjesna odstupanja i nepodudaranje su stvar proivoljnosti autora a ne nekih realnih pokazatelja. Medjutim, osnovni medjuvjerski odnos kod svih istrazivaca je okvirno podudaran.

Prvi austrougarski zvanicni popis stanovnistva BiH objavljen je 1879.g., ali je u prilicnoj mjeri bio improvizovan, iako su mu rezultati relativno vjerodostojni.
Po tom popisu iz 1879.g.
pravoslavaca 42,9%
muslimana 38,8%
katolika 18,1%

Po popisu iz 1885.g.
pravoslavaca 42,8%
muslimana 36,9%
katolika 19,9%

Popis iz 1895.g.
pravoslavaca 42,9%
muslimana 35%
katolika 21,3%

Popis iz 1910.g
pravoslavnih 43,5%
muslimana 32,3%
katolika 22,9%

Poslje Prvog svjetskog rata, po prvom jugoslovenskom popisu:
pravoslavaca 43,9%
muslimana 31%
katolika 23,5%

1931.g
pravoslavaca 44,3%
muslimana 30,9%
katolika 23,6%

Kostic te brojke uporedjuje i sa rezultatima popisa poslje Drugog svjetskog rata, ali pod komunisticnim rezimom nije bilo izjasnjavanja po pripadnosti konfesijama, nego samo po pitanju nacionalnosti, pa poredjenja ne mogu biti precizna jer se izvjestan postotak muslimana izjasnjavao da je srpske nacionalnosti.
Tako je 1948.g.
Srba 41,6%
muslimana 34,71%
Hrvata 22,61%

1953.g
Srba 41,48%
muslimana 35,24%
Hrvata 22,28%

Enorman statisticni pad procenta ucesca srpskog stanovnistva prouzrokovan je hrvatskim genocidom u tok Srugog svjestkog rata.
+BE+CP+
Војвода
Војвода
 
Порука: 1229
Приступио: авг 2008

Re: Kakve je narodnosti narod u Bosni?

Порука +BE+CP+ 14.9.2008. 15:16

Sto se tice opadanja muslimanskog postotka u vreme austrougarske okupacije, Kostic, pored muhadzirstva, iznosi jos neke faktore koji su na to uticali. "Poznata je stvar da je muslimansko stanovnistvo BiH pokazivalo smrtnost iznad prosjecne, narocito smrtnost odojcadi. Zatim je grasirao sifilis u mnogim predjelima muslimana, a gornji slojevi, nauceni na bezbrizan i lak zivot kroz vijekove nisu mogli da se priviknu na rad i miran porodicni zivot, koji jedini regenerise. Nerad, bekrijanje, sevdalinke, jahanje, tefericni itd. smatrani su kao jedini dostojni pravovjernika. Nizi drustveni slojevi iste vjere su pokusavali u svemu podrzavati vise, pa i u takvom zivotu. U Jugoslaviji se sve odjedanput popravilo, svi retardirajuci faktori u progresu muslimanske populacije BiH otpali su. "Srpska" uprava BiH blagovremeno je djelovala na brojno stanje muslimana. U komunistickoj Jugoslaviji, gdje su oni u svakom pogledu povlasteni, oni napreduju bolje od ijedne vjerske, pa time i etnicke grupe. Time se demantuje koliko lazna toliko i za Srbe uvredljiva tvrdnja da su oni za vreme posljednjeg rata na bukulje od Srba bili ubijani. Bilo je nesumnjivo individualnih osveta, bilo je katkada i kolektivnih odmazda, ali ja smatram da nikako nije vise od deset hiljada muslimana ubijeno u sljedstvu toga. Ni deseti dio onoga sto su muslimani nanjeli Srbima (opet pojedinci)."

Sto se tice povecanje postotka udjela katolickog stanovnistva, rijec je o migracionom a ne porodjajnom saldu. "U pocetku okupacije katolici su imali malo iznad sestine cjelokupnog stanovnistva, da poslje skoro dostignu cetvrtinu. Posto u posljednjem ratu oni uopce nisu stradali (oni su samo ubijali, ali nisu bivali ubijani), to su svoj povlasceni brojni odnos zadrzali cak i povecali."(misli se na 2.Svjetski rat) Vec u prvom austrougarskom popisu 10% katolika popisanih nisu bili Bosanci ili Hercegovci. "Najmetodicnije je, organizovano i plansko, vrseno dovodjenje sto veceg broja katolika u okupirane oblasti, da bi se vjerski odnosi izmijenili u njihovu korist (jer ih je indigenih bilo suvise malo). Oni su prosto importirani, i to sistematski. Davana im je javna sluzba koja je domorocima uskracivana, pruzene su im sva ekonomska preimucstva. Zemljoradnici su dobijali zemlju prebjeglih muslimana i nisu bili, kao domaca celjad, koloni i kmetovi."

Djordje Pejanovic je procijenio da se za vreme austrougarske okupacije oko 140.000 muslimana i 30.000-40.000 pravoslavnih iselilo iz BiH, a neki pokazatelji govore da se 200.000 katolika uselilo. Hiljade srpskih mladica je u vreme balkanskih ratova preslo u Srbiju i stupilo u srpsku vojsku, a ogroman broj je poslje aneksije otisao na dugogodisnju pecalbu u Ameriku da bi izbjegao sluzenje austrougarske vojske.

(Neki diskutanti na forumima dokazuju hrvatstvo ili crnogorstvo nekih nesumnjivo Srba iz tih krajeva, jer im na brodskim putnim ispravama za Ameriku u odjeljku za nacionalnost pise: Hrvat, Crnogorac, Bosanac... a radi se o tome da je to napisano ne u etnickom nacionalnom smislu vec iz drzava iz kojih dolaze, jer Amerikancima je logicno da iz Italije dolazi Italijan a ne Njemac, ili da iz Madjarske dolazi Madjar a ne Japanac. Oni nisu poznavali cinjenicu da je srpski narod u potpunosti ili u ogormnom broju cinio i stanovnike ovih drzava koji u svom imenu nemaju direktno srpsko ime. Dokaz je cinjenica,da nema iznimki,pa da se za nekoga iz Hrvatske napise Srbin,ili iz Bosne i Crne Gore,ili neki pripadnik drugog naroda, a Tesla je otisao u Ameriku (ne iz nasih zemalja) pod nacionalnoscu: Svedjanin. Pravi razlog se ne zna, a mozda je imao i svedsko drzavljanostvo!? U hr enciklopediji pise za njega da je hrv.i srpski fizicar i izumitelj. Ne znam samo po cemu je hrvatski, sem sto se rodio u austrijskom carstvu i sto su mu hrvati poklali sunarodnike u 2.sv.ratu u Smiljanu a u ratu devedesetih g.20.vijeka su cak i spomen plocu ovih zrtava unistili,a hr.vlast je pri obnovi muzeja i crkve nije obnovila).

Kostic kaze da je za njega "jedna od nejasnijih pojava naseg javnog zivota odanost bosanskog srpskog seljaka svojoj zemlji. Bio je kmet, civcija, rob, pa opet vise odan svojoj zemlji od ijednog drugog Srbina. U pocetku 20.vijeka iseljavali su se preko mjere Srbi iz svih krajeva sem iz Srbije i Bosne. Bilo ih je i ovih, ali veoma malo. Srbijanci su imali tada zivot kome su svi ostali Srbi zavidjeli. Bosanski Srbi su imali najbijedniji zivot medju svim Srbima. Pa ipak se oni prakticno nisu selili, vec su ostajali vijerni svojoj grudi. Pojava socioloski neobjasnjiva! Oni su patili, stradali, ali su svoje oblasti ocuvali Srpstvu." Na osnovu svih raspolozivih statistickih pokazatelja, Kostic izvodi zakljucak da su pravoslavni Srbi pod austrougarskom okupacijom izgubili 5% svog nacionalnog volumena, muslimani oko 20%, a katolici su porasli za 60-70%.
+BE+CP+
Војвода
Војвода
 
Порука: 1229
Приступио: авг 2008

Re: Kakve je narodnosti narod u Bosni?

Порука +BE+CP+ 15.9.2008. 0:13

Interesantni su komentari razlicitih autora povodom oficijelnih austrougarskih izvjestaja o popisima bosanskohercegovackog stanovnistva. Uglavnom su oni iznenadjeni velikim postotkom pravoslavnih Srba, a suvise malim katolika, iako je Bec uoci Berlinskog kongresa to sasvim drugacije predstavljao evropskoj javnosti. Kostic tu ukazuje na misljenje dr Morisa Hernesa, Anatola Leroa-Bolijea, Emila Lavleja, Gabrijela Sarma, Eduarda Rihtera, Lubora Niderlea itd. Poseban kuriozitet predstavlja pisanje hrvatskog autora Ive Pilara u knjizim"Juznoslovensko pitanje", objavljenoj u Becu 1918, prevedenoj i prestampanoj u Zagrebu 1943.g. On lamentira sto "ostaje cinjenicom da su Srbi danas u Bosni najjaci narodni i vjeroizpovjedni element, da sacinjavaju odprilike 43% od sveg pucanstva i da su nacionalno najsvjesniji. A te narodne sviesti nema ni izdaleka u tolikoj mjeri kod katolickih Hrvata, kojih ima do 20%, a pogotovo ne kod muslimana, kojih ima do 33%, a nemaju jos izgradjene nacionalne svijesti... Teoriji o srbskoj narodnosti bijase u prilog jos i cinjenica sto se ustanovilo da Srbi bijahu poslije okupacije brojcano najjaci i politicki najdjelatniji element, dok u muslimana i katolika gotovo i ne bijase nacionalne sviesti.:(str.108.)

Stanovnistvo svih vijera bilo je izmjesano na cijeloj teritoriji BiH. Po popisu iz 1931.g., od ukupno 368 opcina u samo 8 su zivjeli iskljucivo pravoslavni, u 2 katolici, dok nije bilo ni jedne sa apsolutno muslimanskim zivljem. U 61 opcini nije uopce bilo muslimana, a u 48 katolika. Ali, manja naselja su uglavnom bila homogena. Mnoga sela su se zvanicno, i po nazivima, dijelila na srpski i na turski dio. Komunisti su kasnije administrativnim mjerama mijenjali izvornu toponomastiku. Pod austrijskom okupacijom, od ukupno 51 sreza, u 27 su pravoslavci bili vecina, a u po 12 muslimani i katolici. U 23 sreza postojala je apsolutna vecina pravoslavaca, a u osam muslimana i sest katolika. "Pravoslavni srezovi nisu bili mnogoljudniji nego ostali, ali su bili prostorno mnogo veci. Narocito u Hercegovini. Zato po kartogramima izgleda pravoslavnih jos vise da ima."

Odmah po turskoj okupaciji i obustavljanju katolicke prozelitske akcije, koju je s vremena na vreme, iako nerado, ali iz realnih politickih interesa, podupirao bosanski dvor, Srpska pravoslavna crkva je dozivjela pun procvat u BiH. To potvrdjuje i ustaski ideolog i katolicki svstenik Krunoslav Draganovic koji u Rimu 1937.g.pise: "Vec u XVI v. Bosna je prepunjena pravoslavnim manastirima... Odma iza pada Bosna, vec oko 1500. i kasnije, ponikose na bosanskom zemljistu srpski manastiri kao pecurke iza kise i nepregledni redovi pravoslavnih hriscana pojavise se na sve strane." Drugi ustaski ideolog Ivo Pilar javno je jadikovao sto se po dolasku Turaka katolicizam skoro ugasio u Bosni. Godine 1758. postojala su jos samo tri samostana, i to franjevacka: Sutjeska, Fojnica i Kresevo. Casopis "Inostranstvo" iz 1877.g.u clanku "Vilajet Bosne. Istorijska, geografska i politicka skica.", istice: "Pravoslavni manastiri su mali i siromasni (dok su neke crkve veoma impozantne, npr. Sarajevo i Mostar). Svi su manastiri pobozne zaduzbine srpskih kraljeva od XI do XIV v., i prema tome u narocitom postovanju kod naroda. Ti su manastiri bili koji su najvise perpetuirali nacionalne i religiozne (srpske) tradicije i umjeli da pothranjuju srpska nacionalna osjecanja kod naroda."
+BE+CP+
Војвода
Војвода
 
Порука: 1229
Приступио: авг 2008

Re: Kakve je narodnosti narod u Bosni?

Порука +BE+CP+ 16.9.2008. 2:37

Srpski jezik i srpsko pismo u danasnjoj Hrvatskoj, Bosni...

Srpski jezik je na citavom Balkanskom Poluotoku, pa i preko granica njegovih, igrao znatnu ulogu, te je i poslje propasti srpske drzavne samostalnosti u XV i XVI v., a i kasnije jos, i dipolomatskim jezikom bio turskog, ugarskog i rumunskog dvora u njihovim medjusobnim poslovima i ugovorima sa Dubrovcanima (Vatroslav Jagic, Historija knjizevnosti,p.46), a Dubrovcani su od pamtivjeka govorili srpski.

1.
Evo sta o tome i profesor zagrebackog univerziteta Natko Nodilo u LXV, "Radu" Jugoslovenske Akademije rece: "U Dubrovniku, ako i ne od prvog pocetka, a to od pamtivijeka, GOVORILO SE SRPSKI, govorilo kako od pucana, tako od vlastele, kako kod kuce, tako i u javnom zivotu. Jest istina, da su se zapisnici raznih vijeca vodili latinski, a prilika je takodje, da pod knezovima mletackim, njih radi, na vijecima se ponesto raspravljalo i mletackim kojekakvim govorom. Nego u opcini od Mletaka oprostenoj, SRPSKI JE RASPRAVNI JEZIK" (p.117-Srav.Vjekoslav Klaic, Povjest Hrvata, Zagreb 1901.,II,p.16)

2.
Profesor dr.M.Resetar dokazo je dalje, da su SRPSKI pisari dubrovacke opcine bili pravi, rodjeni Dubrovcani, a primjera radi spomenucu jos, kako je i 1638.g. u jednom dubrovackom oglasu stajalo, da se doticni predmet oglasuje "NA SRPSKOM JEZIKU, DA GA SVAKO MOZE BOLJE RAZUMJETI".("...si grida e proclama l infrascritto tenore in lingua Serviana per maggior inteligenza d ognnuo..." "Srpski List" od 1886.g.,br.52)


U Bosni i Hercegovini, Primorju i Dalmaciji vidjeli smo, kako su ne samo pravoslavni Srbi ijekavci, nego i KATOLICI IKAVCI nazivali svoj jezik SRPSKIM JEZIKOM, pa sta vise i sami Muhamedanci. Pa kad je tako bilo na starim ognjistima nasim, onda je sasvim pojmivo, da su Srbi, koji su u doba migracija nasih iz tih zemalja, da i ne govorim o onima iz Makedonije, Stare i danasnje Srbije, s potpuno razvijenom nacionalnom svijescu presli u Hrvatsku i Slavoniju, i dalje zadrzali srpsko ime i za naziv svoga maternjeg jezika, tim prije, sto sve do novijeg vremena niko nije ni pomisljao da im osporava srpstvo njihovog jezika, nego su i svi stranci, kao i oni sami, njihov jezik nazivali srpskim.

3.
Tako napr. naveli smo vec kako su 1609.g. ninski biskup Blaz i baski kapetan Stjepanovic nazivali pismo lickih Srba - SRPSKIM PISMOM (sudetta lettera serviana), i uz to naglasili da je pisano SRPSKIM JEZIKOM (scritta in serviano) a isto tako i 1707.g.izdali su mnogobrojni narodni predstavnici cijele Like i Krbave uvjerenje vladici svome Ljubojevicu, za koje se u ovjerljovljenom prevodu kaze, da je "ex RASTIANO in latinum translatio"

4.
Licanin Vikentije Ljustina izdao je 1794.g.u Becu svoju talijansku gramatiku za Srbe, u kojoj kaze za jezik svoga naroda "nas ILLIRICESKIJ ili obsce SERBSKIJI nazvatij", a nesto kasnije 1809.g. stampao je u Budimo "Cislenicu ili nauku racuna" takodjer Licanin At.Jov.Dosenovic, koji kaze za nju, da je "od inostrani jezika na SERBSKI sabrata".

5.
Katolicki svestenik Simon Starcevic u replici svojoj od 16.jula 1834.g., povodom jdne naredbe Dvor.Ratnog Savjeta u Becu, kaze, da bi u knjige za osnovne skole valjalo unjeti LICKO NARJECJE, jer: "Den Sprachforschern ist bekannt, dass die LIKANER unter allen Croaten, Istrianer, Dalmatinern, Bosniern und Slavoniern noch heute zu Tage am reinsten kroatisch, oder wie mann zu sagen pflegt SERBISCH SPRECHEN".

6.
Isto tako i u Baniji nazvan je nas jezik - srpskim jezikom. Tako npr.nastampao je 1772.g. Banovac(Banijac) Stevan Vujanovski svoju njemacku gramatiku "v polzu serbskih djetej na slavenoserbskom jaziku", pa u njoj veli: da F i V valja izgovarati kao "serbskoe F",a za S veli "podobno jest glasom serbskomu S"(pisano cirilicom)

7.
Karakteristicno je i sto Lonjanac B.Modrusic, opisujuci 1863.g.obicaje svoga sela Lonje, u kome su SAMI KATOLICI, kaze: "Upitas li pako kom prilikom staro ili mlado, osim vojakah, koji su eto u najnovije doba po vojnah, zapoviedih itd.od poglavarah hrvatskomu privikli, kojim jezikom govori, odreci ce ti: RACKIM ili SLAVONSKIM. A pokrstis li ga sam onim (hrvatskim), nadne te s istim i s istoimenoga mu zemljista izsmjehivati i glasu na ruglo izmetati. Taj zao obicaj zavladao je jos gorje po Slavoniji, - sto ako za boljim nazivom i jezika i naroda neuzhajemo, tesko cemo se ikada ozudnjena cilja dokopati"(Kukuljevic, Arkiv VII.(1863.),p.310.)

8.
Za srpski jezik po Slavoniji, gdje i danas(1909.g) jos dosta starijih ljudi i zena rimokatolicke vjeroispovjesti kaze, da govori RACKI, svjedok nam je i znameniti Matija A.Reljkovic, koji u svome "Satiru", na kazivanje svojih Slavonaca, da su njihovi stari i bez skola dobro zivjeli, ovako odgovara:
"O Slavonce! ti se vrlo varas
Kojigod mi tako odgovaras.
VASI STARI jesu knjigu znali,
SRPSKI STILI A SRBSKI PISALI..."
Najnovije izdanje Drustva Hr.Srednjoskol.profesora, Zagreb 1909.g.62-63. Profesor zagrebacki Dr.David Bogdanovic, koji je priredio ovo izdanje primjetio je na ovom mjestu: "Politicko (!valjda prije nacionalno?) ime SRPSKO preneseno je na pismo i vjeru. Srbi su vec od Sv.Save imali svoju autonomnu crkvu srpsku. Tako se i cirilica svuda nazivala od starine srpskim pismom, kod Rusa ruskim, a kod Bugara bugarskim"

9.
I u Generalatu Varazdinskom uvjek je jezik nas nazivan srpskim jezikom, pa su ga i tu kao i po drugim krajevima razlikovali uvjek od jezika HRVATSKOGA, naglasavajuci, da su ta dva jezika medjusobno vrlo slicna, ali ipak ne istovjetna. Sasvim je razumljivo, da su se oni koji su nas Vlasima nazivali i nas jezik krstili vlaskim jezikom, kao sto i oni koji nas krstise Ilirima i Racima, nzivahu i jezik nas ilirskim i rackim. Nu pri tom se obicno naglasavalo, da je taj "vlaski", "ilirski" ili "racki" jezik isto sto i SRPSKI, te vrlo slican hrvatskom. Tako npr Valvazor veli za tzv Vlahe - zumberacke Srbe:"Dieses Volck redet W alachich, welche sprache von der Krbatischen in etwas, von den Krainerischen, aber noch was mehr unterschieden ist", a arhimandrit crnogorski Avakum, 5.avgusta 1768.g.rece, da Scepan Mali govori osim "SERBSKAGO i HERVATSKAGO, PODOBNAGO SERBSKOMU, JAZIKA, po njmecki, po francuski i po italianski".

10.
Pocetkom 1654.g. pohodio je jedan iguman lepavinski patrijarha jerusalimskog Makarija, koji se tada u Trgovistu (u Moldavskoj) nalazio, pa je patrijarhov pratilac djakon Pavle Alepski u opisu svog puta zabiljezio i to, kako je taj iguman tada pricao, da u njegovoj zemlji "Vrataniji"(Brutaniji!)(vrata Evrope,Krajina) pravoslavni narod govori SRPSKIM JEZIKOM, a u XVIII v.naziva narod u tom kraju (u danasnjoj Bjelovarskoj zupaniji) ne samo nas jezik srpskim jezikom, nego i knjige, skole, pa i svoj stari kalendar naziva srpskim, kao sto cemo kasnije u odjeljicima o Crkvi i Skoli, potpuno se uvjeriti.

11.
Paroh Srpsko-Kapelski Plavnicanin Luka Sesic, uvodeci 1848.g.u "Cirkularni Protokol" svoje parohije poznati pozdrav bana Jelacica "Hrvatskom i Srpskom Narodu", priveo je uporedo i srpski i njemacki tekst, te je nad srpskim dodao: "Za Srbe u serbskom prevodu".

12.
Srbi koji su govorili i pisali ijekavskim i ikavskim dijalektom, uvjek su nazivali svoj jezik srpskim jezikom. To nam potvrdjuju i naucni autoriteti, kao sto su Miklosic, Jagic, Jiricek i Resetar, pored bezbrojnih istrijskih spomenika. Evo sta npr. dr M.Resetar u Jagicevu Arhivu veli: "Kako se u staroj hrvtaskoj iskljucivo govorilo cakavski, kako masu stanovnika stare Hrvatske sacinjavahu Cakavci i kako u prvim istorijskim vijekovima hrvatsko ime dolazi samo u spomenicima pisanim u cakavskim predjelima, to je sasvim opravdano s Miklosicem reci, da HRVATSKI ISTO ZNACI STO I CAKAVSKI I OBRATNO. I kako nam na drugoj strani svjedoce svi stari pisani spomenici, da se u svima predjelima, koji su bili duze ili krace vremena dijelovi srpske drzave, govorilo samo STOKAVSKI i da se u ovim predjelima upotrebljavalo SRPSKO IME I ZA NAROD I ZA JEZIK, takodjer i u ono vreme dok nije bilo drzavne zajednice sa Srbijom, to je opet opravdano s Miklosicem kazati, da su STOKAVSKI I SRPSKI DVA TE ISTA POJMA." Ovoj naucnoj tvrdnji priznatih filoloskih autoriteta ide u prilog i ta okolnost, sto i danas kajkavski Hrvati oko Varazdina zovu svakog Stokavca-Vlahom, bez obzira da li je on pravoslavni ili katolik (Vidi o tome raspravu o "Vlasima" u "Obzoru" za 1880.g.pod prim.5).A evo sta Vezic u "Nevenu" za 1855.g.kaze:"Hrvati, kako rekoh uvdose i sami jezik stokavski, akoprem ih je to stalo i stoji neizmjernoga truda, jer im je od svagdanjega domacega govora dosti daleko"
Sta vise, glavni radenik na preporodjaju hr.knjizevnosti i hr.knjiz.jzka, slavni Dr.Ljudevit Gaj ovako je izrazio se o odnosaju hrvatskog (ilirskog) knjizevnog jezika prema sprskom jeziku: "Ta sav sviet zna i priznaje, da smo mi knjizevnost ilirsku podigli, nu, nama jos niti izdaleka nije na um palo ikada tvrditi, DA TO NIJE SRPSKI VEC ILIRSKI JEZIK, pace ponosimo se i hvalimo Bogu velikomu, sto mi Hrvati s bracom Srbljima sada jedan knjizevni jezik imamo."(Danica hr.,slav. i dalm. za 1846.g.,p.124,br.31)

13.
Posljednji predstavnik "zagrebacke skole" koji je bio za to da se knjiz.jezik hr vise priblizi kajkavskom i cakavskom narjecju, Adolfo Veber Tkalcevic je 29.nov.1885.g.na glavnoj skupstini Matice Hrvatske rekao i ovo:"Opazam da njekoji mladji nasi pisci, sve to vise prianjaju uz nacin pisanja, KOJI SE OBICNO ZOVE SRPSKI.."
Profesor Fr.Markovic opisujuci zivot Veberov zavrsio je ovako: "...pak ako mu i jest protivna STRUJA VUKOVA OTIMALA POD KRAJ ZIVOTA POBJEDU, ne ce ga minuti zahvalna uspomena potomstva."

14.
Iz uvjerenja, da Srbi u Hrvatskoj i Slavoniji isto tako imaju prava nazivati novi knjizevni hrvatski jezik - svojim srpskim imenom, upotrebio je i sam Ivan Mazuranic, u predstavci Banske Konferencije u Zagrebu od 27.nov 1860.g.za taj jezik naziv "HRVATSKO-SLAVONSKI", moleci da se prema patentu od 7.aprila 1850.g. uvede u sve javne poslove; a u LVIII.cl.Hrvatsko-Slavonskog Sabora od 1861.g. u 1.nazvan je taj jezik "JUGOSLOVENSKIM". Tako se tu veli: "Jezik JOGOSLOVENSKI Trojedne Kraljevine(hr,dalm i slav), za jedino i iskljucivo sluzbeni jezik u svih strukah javnoga zivota." Medjutim u Bosni i Dalmaciji danas je pravilniji stanoviste zauzeto u nazivu naseg zajednickog jezika. Tamo se on zvanicno naziva "srpsko-hrvatskim" jezikom. Zemaljska Vlada u BiH I 14.OKT.1907.g. je ponovila naredbu, da za zemaljski jezik, bez izuzetka, ima vrediti samo zvanicni naziv "srpsko-hrvatsk jezik". Slicno je i u Dalmaciji. Tamo se npr. u okruznici zemalj. namjesnistva od 18.maja 1893.g.br 1998-p.2.kaze: "U natjecajima na mjesta uciteljska kod osnovnih i gradjanskih skola, u kojima je nastavni jezik SRPSKI (ili hrvatski) ima se ovaj nazvati: "srpsko-hrvatskim" itd.

15.
Skoro iskljucivo, svi istorijski spomenici na srpskom jeziku pisani su cirilicom, a tek nekoliko najstarijih vremena nalazi se i glagolicom napisanih. Cirilica je zajedno sa srpskim jezikom vladala i u Dubrovniku, Dalmaciji, Primorju, Bosni i Hercegovini, pa je i postala diplomatskim pismom turskog,ugarskog i rumunskog dvora. Njen je ugled uvjek bio vrlo veliki, na cijelom Balkanskom poluotoku, i daleko preko granica njegovih, a najveci je bio od XV-XVIII v., te iz toga doba srecemo dosta istorijskih spomenika cirilicom pisanih i po juznim i istocnim krajevima Hrvatske. Tako cirilicom pisu knezovi Nepelici, Talovci, Ivan (Anz) Frankopan, Keglevic i dr. a u najnovije doba naucno je ustanovljeno, da je i Nikola Jurisic uvjek samo cirilicom potpisivao se, pa i na zvanicnim drzavnim aktima, iz cega se vrlo vjerovatno izvodi, da on drugog pisma ni poznavao nije. Nu, u sjeverozapadnim krajevima hrvatskim, gdje nije mogao stici uticaj srpski, nije se ni cirilica nikad upotrebljavala, sve do dolaska Srba u te krajeve, a kad se Srbi i tuda naselise oni su i dalje cirilicu kao svoje narodno i crkveno pismo upotrebljavali, isto kao i na starim ognjistima svojim.

16.
Cirilica je takodjer od pamtivjeka u velikom postovanju i upotrebi bila i kod slavonskih i BiH katolika i muhamedovaca. Ovi potonji upotrebljavali su je redovno u svojoj medjusobnoj korespodenciji i korespodenciji sa krajiskim austrijskim i drugim zapovjednicima, pa je nalazimo i na muhamed. nadgrobnim spomenicima. A katolicki fratri, vec od XVI v., pocinju stampati svoje knjige za rimokatolike po Herc.,Bosni i Slavoniji srpskim jezikom i cirilicom, koju izricito NAZIVAJU SRPSKIM PISMOM. Npr. "PLAC BLAZENE DIVICE", koji je u prevodu fra MATIJE DIVKOVICA iz Jelaska izdan u Mlecima 1630.g. Tu se vec u naslovu veli: "koi plac ispisavsi sarpski, i istavivsi mnoge stvari bogoslovac fra Matie"...

17.
A u jednoj drugoj knjizi, u kojoj su, kako izgleda skupljena i stampana sva djelatoga vrednog fratra, nalazi se, pored pomenutog "Placa", jos i "Versi kako Abram po zapoviedi Bozioi hotiase prikazati na posvetilisce jdinago sina svoga Isaka. Koe versi ispisavsi SARPSKI i ispravivsi mnoge stvari..."za tim opet "Pocinu razlike molitve veleliepe i korisne...Koe molitve skupi i iztomaci iz diackoga jezika u BOSANSKI JEZIK SARPSKIM SLOVI boni bogoslovac fra Matie Divkovic iz Jelasak" i dr.

18.
Slicna takva izjava nalazi se i u knjizi "Nauk krstianski", koji je izdan u Mlacima 1611.g. Tu se u dozvoli mletacke cenzure za stampanje te knjige veli : "...i vidjese da u knigah, koe se zovu Nauk Karstianski, pisan JEZIKOM SLOVINSKIM SLOVI SARPSKIMI fra Matie Bosnjanina. I u knigah ot zlamenaja gospoina istoga fra Matie istiemi slovi (sarpskimi) i u isti jezik... koia zlamenia pripisao iz diackoga jezika u jezik slovinski i slovi sariskimi..."

19.
Kasnije su neki fratri napustili cirilicu i od druge polovine 18.v. poceli, svoje knjige za narod stampati latinicom, ali narod te knjige nije imao rado, jer je on volio svoje staro SRPSKO pismo i nikako ga nije htjeo napustiti. Zato u pocetku 18.v. pocinju opet neki fratri svoja djela stampati cirilicom, ali je vise iz vjerskih obzira ne nazivaju srpskim nego prvo NASIM, pa zatim BOSANSKIM i ILIRSKIM pismom, isti kao i jezik svoj i svoga naroda. Tako npr.1704.g.stampao je u Mlecima fra Stipan Nancanin pl.Margitic knjizicu "Ispovied karstianska i nauk". U zanimljivom predgovoru te knjizice on izmedju ostaloga rece i ovo: "U nas u Bosni neima redovnika aliti ubo malo, koi ne umie tri, ali cetiri iezika i mnoge su knige stampali i iztolmacili u iezik bosanski, aliti slovima latinskim, a veci dio ot puka ne umie u ona slova, i nasi je stampa ostavljena i zabacena posli Divkovica i Posilovica, a veoma su potrebite knige u Bosni u nasa slova i u nas jezik...

A u knjizi toga fratra "Fala ot sveti, aliti govorenia ot svetkovina zablizeni priko godisca", koja je 1708.g.stampana u Mlecima, rekao je pisac, da je tu knjigu cirilicom nastampao zato, sto neuki ljudi (ubogi ot nauka) "...ne umiu razliki jezika, ne umiu sciti kniga ni slova latinski, pa se ne mogu izvitovat, da ne imaiu kniga u slovu i u jezik bosanski."

20.
Kao sto je bilo u Bosni bilo je i u Slavoniji. I tamo je cirilica od pamtivjeka i medju katolicima vladala. Vidi u Fr.Miklosica - Monumenta Serbica, p.494., gdje se prevodi cirilicom pisano pismo u BRODU NA SAVI. Reljkovic "Satir" takodjer nas o tome uvjerava (pp.54 i 62-63).

21.
Ignjat Brlic, u svom predgovoru njemackim jezikom pisane gramatike od 1833.g., napomenuo je, da je u FRATARSKOJ KNJIZNICI U NASICAMA vidjeo sve do 1721.g. manastirske racune i nacrte za propovjedi pisane CIRILICOM.

22.
U Slavoniji, medju rimokatolicima, pocela je da istiskuje cirilicu - latinica tek od DRUGOG DECENIJA 18.v., kada su poceli u nju dolaziti svjetovni svestenici i kaludjeri rimski iz Hrvatske, nu mi imamo podataka, da su se FRANJEVCI tome opirali i u CETVRTOM DECENIJU TOGA VIJEKA. Tako npr.franjevacki provincial LUKA KARAGIC izdao je 1.jula 1736.g. okruznicu na sve manastire i fratre njemu potcinjene, u kojoj u tacci 6., POD PRETNJOM STROGE KAZNE, ZABARNJUJE I JEDNOM FRANJEVCU DA NARONIM JZIKOM PISANA PISMA LATINSKIM SLOVIMA PISE, NEGO ISKLJUCIVO SAMO CIRILICOM, jer je i pismo dar Bozji, narocito darovan narodima i jezicima, a ne daje se mnogima" (Ivanovic-Bunjevci i Sokci,p.162.)

Kad su tako revnosno cuvali cirilicu, kao NACIONALNOSRPSKO PISMO i sami katolici bosanski i slavonski, kojima je crkva latinskoga obreda,koja je, kao sto je poznato, uvjek propagirala medju svojim vjernima, po svim krajevima svijeta, ne samo svoje latinsko pismo, nego i svoj latinski jezik, zar onda jos moze kakvo cudo biti, sto su Srbi pravoslavne vjere, koji imaju svoju nacionalnu Crkvu, u kojoj je sve slovenizirano i srbizirano, jos i danas opako isto, kao i prije, revnosni cuvari i postovaoci svoga narodnog pisma, kojim se od kako primise Hriscanstvo neprekidno sluze i u crkvenom i u svjetskom zivotu svome?! (kako je papa Hrvatima oduzeo glagoljicu tako je i Srbima katolicima oduzeo cirilicu,a umnogome i pravoslavnim Srbima koji su zivjeli i umirali u kasnijoj NDH-zijskoj Hrvatskoj,ili danasnjoj sto je isto).

nastavice se
+BE+CP+
Војвода
Војвода
 
Порука: 1229
Приступио: авг 2008

Re: Kakve je narodnosti narod u Bosni?

Порука +BE+CP+ 16.9.2008. 15:28

23.
Poznato je da je pismo pounjskih Srba od 1596.g., u stvari pogodba o preseljenju njihovu na austrijsku stranu, koje je pisano cirilicom, a nalazi se i danas u originalu u Drzavnom Arhivu u Becu. Pa tako i dalje neprestano i iskljucivo pisu ne samo Srbi Banijici, nego i oni po Lici i Krbavi, Karlovackom i Varazdinskom Generalatu. Sta vise, ti Srbi u XVII v., i ne znaju nikakvo drugo pismo osim svoje cirilice. Tako je npr.poznata punomoc lickih i krbavskih i gornjo-katlovackih Srba, koju su 1707.g. dali svojim izabranim poslanicima za prvi Narodno-Crkveni Sabor u Krusedolu. Akat je pisan cistim srpskim jezikom i cirilicom, pa su ga cirilicom potpisali osim svestenstva i kapetan bunicski Knezevic, sa nekoliko zastavnka i knezova, koji pismeni bijahu. A u Dvorskom Ratnom Arhivu nalazi se vrlo mnogo ovjerovljenih latinskih i njemackih prevoda sa akata pisanih srpskim jezikom i cirilicom, od austrijskih i turskih Srba, od XVI pa do XVIII v.

24.
Zagrebacki biskup Vinkovic u svojoj raspravi "O vlaskom ili o srpskom vladicanstvu (marcanskom)" u Hrvatskoj, koju je 1640.g. napisao tvrdi, da ni svestenici srpski "nihii praeter scripturam cyrillicis caracteribus scriptam sciant legere",(To potvrdjuje i molba srpskih kaludjera iz Rmnja i Mostanice,koja je 1642.g.poslana u Bec na njemackom jeziku,a iguman Kiril potpisao ju je u ime svih ostalih cirilicom) a preporucujuci fratra Rafaila Levakovica za episkopa, tih poboze pounijacenih Srba, hvali ga da zna "perfecte linguam Valachicam scripturam cyrillicam, qua Valachi utuntur...", te predlaze da se za te Srbe, medju njima, podignu skole i u njima uce mladici "cyrillicas, quibus Raschiam utuntur, quam latinas communes litteras."

25.
I kasnije, u jednoj informaciji zg.biskupa Petretica (1662.g.) o Srpskom Narodu u Hrvatskoj, kaze se npr. za titularnog vadiku Vasilija, da u njega "doctrinae in lingua graeca etcyrillica, qua Valachi in scripturis et sacris utuntar, non contemnende fuerat", a za vladiku Stanisavljevica "nam vix etiam propriam scripturam, multo difficilius alienam, etiam illis CYRILICI, quo SERVIANI utuntur, characteris, legebat..."

26.
No i osim ovih svjedocanstava moze se svako uvjeriti kako je kod Srba u Hrvatskoj i Slavoniji cirilica od uvjek i iskljucivo u upotrebi. Neka samo zadje po starim crkvama nasim, te pregleda rukopisne i stampane knjige od najstarijih vremena do danas, neka pogleda mnogobrojne zapise po njima, ne samo od svestenickih nego i od svjetovnjackih ruku, kao i zapise na ikonama, krstovima, antiminsima, putirima i drugima crkvenim utvarama; neka zatim pregleda parohijske, manastirske i vladicanske arhive nase, tu ce naci mnogobrojne podatke i svjedoke kulturno-prosvjetnog zivota naseg od prvih dana nasih u ovim krajevima, a ponesto i sa starih ognjista nasih. Svi zapisi, matice, cirkularni protokoli i svi ostali pismeni spomenici nasi pisani su samo cirilicom. Tu ce naci i crkvene racune od XVIII v., koje su vodili prosti seljaci nasi, pa ce vidjeti da su i ti ljudi, ukoliko su znali pisati, samo cirilicom pisali, i ako su pod kraj toga vijeka silom terani u rimokatolicke trivijalne skole, u kojima su, pored njemacke gotice, samo hrvatsku latinicu ucili. Cirilicu ucili su oni sami iz ljubavi prema njoj, kao svome starom nacionalnom i crkvenom pismu, a ucili su ih cirilici i svetsenici srpski, koji po cirilicom stampanim ili pisanim Katihizisima ucise ih vjeri pravoslavnoj i ljubavi prema svemu sto je srpsko-narodno, dok ih opet ne prihvatise Srpske Narodne skole, koje se, kao sto cemo vidjeti, brzo osnovase i rasirise po svima krajevima nasim u Hrvatskoj i Slavoniji, a glavni predmet im je bio srpski jezik i cirilica.

27.
Ja sam npr. samo u protoprezviteratu bjelovarskom nasao 123 komada starih srbuljskih rukopisnih i stampanih knjiga, a jos vise novijih rusko-slovenskih, i ispisao sam iz njih 655 raznih zapisa cirilicom, iz vremena od XIV-XIX v.; a nasao sam skoro isto toliko zapisa i po ikonostasima, krstovima i dr.crkvenim utvarima. Sta vise, nasao sam i u KATEDRALNOJ UNIJATSKOJ CRKVI U KRIZEVCIMA, na sv.prestolu, jedan krst iz prve polovine XVIII v. sa ovim srpskim zapisom, za koji je doticni kanonik, koji mi je crkvu pokazivao, mislio da je grcki: "+ Se krest jeromonaha Rafaila Dobrievica, igumena" Dobrijevic je bio iguman manastira Gomirja i vanredan pobornik pravoslavlja i srpstva, te ne znam kako je ovaj krst dosao u posjed unijatima.

28.
U prvo vreme respektovali su tu ljubav naroda naseg, prema svome srpskom pismu - cirilici, i austrijske drzavne vlasti (Tako npr.nasao sam u Vladicanskom Arhivu u Pakarcu jedan zvanican akt zapovjednika u Novoj Gradisci Rafaila pl.Senhajma, proti pakrackom Stojanovicu, od 24.juna 1774.g.,u kom ga izvjestava kako je carica odredila kapetana Esterajhera, da podje po narodu i pouci ga u racionalnoj ekonomiji. Cijeli taj akt pisan je cirilicom, pa ga je i sam Senhajm vlastorucno cirilicom potpisao. Slicno nadjoh i u jednom aktu od 31.maja 1779.g.,koga je cirilicom potpisao SUDAC POZESKI JOSIP SARACEVIC.), pa je i sama carica Marija Terezija naredila 1769.g.da se osnuje u Becu srpska stamparija - cirilskim slovima, koja ce stampati sve Srpskom Narodu potrebne knjige za crkvu, skolu i prosvetu uopce. I vec pocetkom 1771.g.stampa se tamo cirilicom nekoliko hiljada: Bukvara, Sbornika i Psaltira, o trosku caricinu, te se onda besplatno razdjeljuje srpskoj djeci po svima krajevima nasim pod vlascu austrijskom. Ali pred smrt carice Marije Terezije, 1779.g.,poce i pokusaj sa strane drzavnih vlasti, na nagovor rimskih prvosvestenika, da se i pravoslavni Srbi oduce od cirilice, te postepeno i oni priviknu na latinicu, kao i Hrvati i do tada vec pounijaceni i pokatoliceni Srbi. Time su naime mislili, da ce se lakse prokrciti put uniji s rimskom crkvom vaskolikog Srpskoga Naroda pod austro-ugarskom vlascu. Ubrzo poslje toga umrla je carica Marija Terezija, a njen sin Josif II je bio protivnih vjerskog prozelitizma, pa je i ova stvar za neko vreme zaspala. Ali car Josif imao je i druge centralisticke i germanizatorske teznje, te propagatori unije upotrebise to njegovo raspolozenje, da dodju do svoga cilja, a posto je cirilica kod pravoslavnog Srpskog Naroda bila jedna vrlo vazna smetnja uspjesnom provodjenju tih carevih teznji, to su protivnici pravoslavlja vrlo lako izradili, da je car 3.febr.1781.g.obnovio naredbu od 1779.g.i pozvao administratora Srpske Karlovacke Mitrolpolije episkopa Mojsija Putnika, da sve srpske episkopije i svestenstvo opomene, da se niposto ne usude smetati uvodjenju latinice u srpske narodne osnovne skole.

29.
1.marta 1782.g. sastade se u Pozunu 'Skolska Komisija", radi savjetovanja o preustrojstvu skola po cijeloj Monarhiji. Od Srba bio je clan njen skolski nadzornik Teodor Jankovic od Mirijeva, a od Hrvata kanonik i zg.skolski nadzornik za cijelu Hrvatsku i Slavoniju Mandic. I ovaj potonji, kad je Jankovic podneo svoje predloge o preustrojstvu srpskih skola, predlozi, da se sve knjige i za srpske skole stampaju latinicom. Jankovic je odmah ustao u obranu cirilice, kao vjekovnog srpskog nacionalnog pisma i izneo ujedno sve stetne posljedice koje mogu po drzavu nastupiti, ako se zaista bude htjelo cirilicu zabraniti , pa na mjesto njeno latinicu uvesti. No Komisija ipak usvoji predlog Mandicev i zapisnik posla caru na aprobaciju.

Povodom ovog zakljucka Skolske Komisije nije izasla od cara nikakva posebna naredba i narod se nas najodlucnije opirao svakom pokusaju, da se cirilica napusti i latinica uvede; a zemaljski skolski nadzornici prijavise to u Bec, te 26.jula 1784.g.izadje od cara nov nalog mitropoliti Putniku, u kome se, s pozivom na naredbu od 1779.g., naredjuje da se cirilica, uz crkveno-slovenski jezik, moze upotrebljavati SAMO U BOGOSLUZBENIM I VJERKIM KNJIGAMA, A SVE DRUGE SVJETSKE I SKOLSKE SRPSKE KNJIGE IMAJU SE OD SADA PISATI I STAMPATI prostim narodnim jezikom i LATINSKIM SLOVIMA. Ta carska odluka bude saopcena i nadzornicima srpskih narodnih skola s nalogom, da je imaju odmah u zivot sprovesti. No cim je narod nas, osobito onaj po Hr.i Slavoniji, za to saznao, osjeti odmah u tom opasnost za vjeru i narodnost svoju, te se na sve strane podize i sprotestima i ostrim otporom uvodjenju latinice. Sam vrhovni nadzornik srp.skola po Hr. i Slav., Banijac Stevan Vujanovski, ode licno caru u Bec i izvjesti ga otvoreno kakva opasnost moze se izroditi po narod i drzavu, ako se latinica bude uvodila,a mitropolit sazva sve episkope na zbor, koji u ime svega naroda i svestenstva podnesose caru molbu, u kojoj se vrlo energicno zauzese za cirilicu i izjavise, da se nard nje nikada odreci nece, jer "je uvjeren da se s gubitkom pismena i sam temelj odrzanij haraktera narodnog obara." Tu odluku su odlozili do daljnjega,u strahu da bi medju Srbima mogli planuti opasni nemiri, a dozvoljeno je do daljenjga cirilska slova u Srpskom Narodu i srpskim skolama upotrebljavati.

Nakon ovoga otpocnu ponovo i same drzavne vlasti i svoje zvanicne naredbe i zakone, za Srpski Narod, stampati srpskim jezikom i cirilicom, kao sto je to i prije radila carica Marija Terezija. Ona je npr.stampala 3 srpska Regulamenta (od 1770,1777,1779.g.) u kojima se nalaze sankcionisane i propisane uredbe za narodno-crkveni zivot Srba u Karlovackoj Mitropoliji, u kojima se specijalno govori i o Srbima u Hrvatskoj Krajini i Slavonskom provincijalu, a isto tako stampala je 1776.g.srpski i cirilicom, pored njemackog teksta i svoj skolski zakon od 2.nov.1776.g.,za nase srpske skole u Temisvarskom Banatu. 1.nov.1785.g.stamana je uredba o dezertircima, 6.marta 1786 zakon o braku, 15.aprila 1787.g. drzavni zakoni sve cirilicom. A to se isto cini i u XIX v., te cu spomenuti samo knjigu zakona za bivsu Vojnu Krajinu od cara Franca I (9.avgust.1807.g) pod nasovom: "Nacalni Zakoni za Karlstatsko-Karazdinsku, Banalsku, Slavonsku i Banatsku Vojenu Granicu, prevedeni iz nemeckoga originala na Serbski Jezik".

...(ima jos dosta podataka koje ne navodim.)...

U inventaru crkve u predjasnjoj VLASKOJ, a danasnjoj SRPSKOJ KAPELI od 1772.g. nalazi zabiljezeno, da crkva svega ima 11 knjiga a od tih su 6 starih srpskih. Ovo navodim zbog imena mjesta. Sada se sigurno ne zove srpska kapela,ve moguce NOVA KAPELA)

30.
"Upraviteljstvo Posta i Brzojava" u Zadru 31.V.1901.g. br.3695.izdalo je odluku, da i sva prosta i preporucena zvanicna pisma, paketi, postanske naputnice itd.,od paroh.zvanja, uprav.odbora, srpskih skola, opcina, i crkv.tutorstva srpskih, slobodno mogu adresovani biti SAMO cirilicom, pa je Eparhij. Konzistorija u Zadru svojim cirkularom od 15.VI.1901.g. br.1458. izvjestila o tome sve faktore i naredila im, da od tada sve samo cirilicom adresuju. A nesto kasnije, 31.dec.1901.g. izdala je Zadarska Eparhijska Konzistorija, po sporazumu sa drzavnim vlstima, naredbu svima paroh.zvanjima, skolama, upravnim odborima itd.,da: "Sa svima c.kr.vlastima ima se voditi zvanicna prepiska samo cirilicom."(br.311), te su okruzni protoprezviteri narocito pozvani da paze: "da dusestaratelji sa svima vlastima vode zvanicnu prepisku cirilicom."

Kad, dakle, ovako stoji pravos tanje stvari u pitanju srpskoga jezika i cirilice, koju i u zemaljskim komunalnim skolama vec toliko decenija uce na samo Srbi nego i Hrvati i dr. a Srbi su je i prije uvjek ucili, iako ne u zemaljskim ili drzavnim a ono u svojim skolama i od svojih svestenika, koji su ih nauci vjere uvjek po cirilicom pisanim ili stampanim knjigama ucili, tada zbilja ne znamo sta da mislimo o tvrdnji g.drzavnog odvjetnika: da pravoslavni Narod Srpski u Hr. i Slav. sve do prije par godina ne samo nije upotrebljavao, nego "nije ni poznavao" svoje vjekovno nacionalno pismo, koje ne samo on, nego eto i mnogi drugi od pamtivjeka nazivahu i nazivaju SRPSKIM PISMOM i SPRSKIM SLOVIMA, kao sto i danas narod nas i jezik svoj i sve druge ustanove svoje, naziva i nazivao je uvjek SRPSKIM IMENOM! A srpska cirilica razlikovala se vec u srednjem vijeku od bugarske i ruske, a danas i po gotovo. Moze li se onda, dakle, jos reci: da je cirilica samo "toboznja osobina" Srpskoga Naroda?!
+BE+CP+
Војвода
Војвода
 
Порука: 1229
Приступио: авг 2008

Re: Kakve je narodnosti narod u Bosni?

Порука +BE+CP+ 16.9.2008. 15:36

Kostic ukazuje na veci broj dokumentarnih svjedocenja srednjovjekovnih putopisaca o srpskim manastirima BiH. "Ostalo je prilicno Bozjih hramova koji pokazuju da vec vijekovima pravoslavlje uznosi molitve Bogu u tim zemljama. Dva, tri, cetiri, pet vijekova. Manastiri su skromni, jer to nisu carske zaduzbine i lavre. Ali tim vise zasluzuju divljenje i postovanje. Dizao ih je sam narod, obespravljen, gladan nemocan. Morao je da radi za sebe, za bega, za carstvo tursko. A u svemu je oskudjevao. Pa ipak, uz najvece zrtve, nasao je sredstava da i hramove Bozije podigne i ostavi trag svoga bistvovanja i svoje vjere." Cijelo vreme su na tom podrucju postojale tri srpske eparhije- hercegovacka, bosanska i zvornicka. Bile su neprekidno u sastavu Pecke patrijarsije ili Ohridske episkopije, dok patrijarsija nije 1557.g. obnovljena.

Katolici sve do austrougarske okupacije nisu imali ni jednog mirskog svestenika, nego samo fratre. Polovinom 19.v. hercegovacki katolicki vikar je potkupio Turke da bi mu omogucili da svoju rezidenciju izgradi u Mostaru i pocne njegovo katolicenje. Kakva mu je dotadasnja pozicija bila pise Hajnrih Rener: "Do pedesetih godina naseg (tada:19.) v. katolicki vikar Hercegovine smio je glavni grad da pohodi samo nocu i to preobucen da bi duhovnu potporu mogao da pruzi malobrojnim tamosnjim katolicima." Turci su dozvolili samo pravoslavnom episkopu, koga su zatekli kada su dosli u Mostar, da neometano djeluje. Katolicke biskupije u vreme pada Bosne tu jednostavno nije bilo. Po ulasku Austrijanaca, bukvalno su krenule i najezde franjevaca, jezuita, trapista. Vlast je forsirala podizanje katolickih crkava i samostana i tamo gdje nikada katolika nije bilo. Zateceno je samo 35 katolickih bogomolja, a za prve 24 godine austrougarske okupacije izgradjeno je jos 146. Geograf Gec posebno ukazuje na te podatke iz knjige Andre Bara "Bosna i Hercegovina". Austrijska administracija od 1878-1903.", koja je 1906.g.objavljena u Parizu. Tu se navodi da je zateceno 235 pravoslavnih crkava, a sazidano jos oko 200. Pisuci o tom pitanju 1908.g. u knjizi "Aneksija BiH i srpski problem" Jovan Cvijic istice: "Do okupacije imali su katolici Bosne samo neke crkve. Danas imaju 200 crkava, 12 manastira, 11 zenskih manastira, 7 rznih katolickih institucija, 11 gimnazija i 800 jezuita, franciskanaca i trapista."

Muslimansko stanovnistvo je uglavnom bilo koncentrisano po gradovima, o cemu pise Jefto Dedijer, Lajos Taloci, Gustav Temel i drugi autori. U sedam najvecih gradova oni su predstavljali apsolutnu vecinu. "Od ukupno 66 gradova, muslimani su imali apsolutno vecinu u 46, katolici u 5, pravoslavni samo u jednom, a u 14 gradova nije bilo apsolutne vecine, stanovnistvo je bilo prilicno pomjesano. Gospodujuci elemenat zivi u gradovima, vladajuca vjera (kojoj se uvjek Jevreji prikljucuju). Za turskog vakta imali su zato gradovi muslimanski karakter, dok za vreme Austrije nastaje jedno impetuozno katoliciziranje BiH gradova." Sto se katolika tice, pod austrijskom vlascu su naseljavani Hrvati, Poljaci, Cesi, Njemci, Madjari i drugi. Svaka sljedeca generacija je "sve vise hrvatizirana, tako da u gradovima BiH nema vise ni katolika ni bivsih katolika koji nisu Hrvati! I tu su kovali planove za istrebljenje Srba a djelimicno i izvrsavali." U vreme kraljevine Jugoslavije, "za srpskog vakta", kako ga neki nazivaju, nije bilo nekog snaznijeg doseljavanja Srba u gradove, mada je i vojska obuhvacena popisima, a ona je velikim dijelom bila pravoslavna. Ipak nema brojne revolucije u ovom pogledu. Ma koliko god grad pruza udobniji zivot, mogucnost bolje zarade, skolovanje djece itd., nisu Srbi navalili u gradove, koji su im uvjek izgledali tudji. Katolici su ostajali u gradovima i, mada vecinom stranog porijekla, oni su se pretopili u Hrvate i postajali sve osioniji."

Ocjenjujuci ponasanje austrijske vlasti u vjerskom pogledu Jovan Cvijic je pisao: "Katolicizam se favorizira svim mogucim sredstvima. Katolici, koji su prije okupacije, i po imanju i po obrazovanju, stajali na najnizem stepenu drustvene ljestvice, popeti su na najvisi socijalni stepen, naporima zemaljske vlade i sredstvima cjelokupnog stanovnistva. Pripadnici drugih vijera, narocito pravoslavne, tretiraju se od ove vlade kao gradjani drugog reda... U brojnim zalbama koje su muhamedanci i pravoslavni upucivali caru i zajednickom ministru financija nalaze se mnogi dokazi da se nastava u svim skolama falsifikuje prema ciljevima politickih vasti, da su medju nastavnicima pretezni katolici, da se katolicki djaci u svemu povladjuju... Vlada povladjuje katolike na racun ostalih vijernika u svim granama dohotka, kod svih drzavnih liferacija, kod svih postavljanja cinovnika. Muhamedancima i pravoslavnima se tako tezava odrzavanje zivota u gradovima da moraju da se povlace u sela... Svi strani katolici koji dodju u zemlju, namah uzmu ime Hrvati, jer su onda sigurni da ce od Zemaljske vlade biti u svakom pogledu favorizirani."

A da nije ranije kod BiH katolika bilo nikakve hrvatske nacionalne svijesti najupecatljivije svjedoci sam Vjekoslav Klaic, kao najznacajniji hrvatski istoricar. On kaze da u BiH "katolici zovu sami sebe LATINI, a pravoslavni ih u nekim krajevima zovu SOKCI, a u nekim mjestima Turske Hrvatske i MADJARI... Prije upada Turaka bili su u Bosni veoma mnogobrojni, mali su 30 manastira i 151 crkvu, pod Turcima se broj smanjio. Godine 1776. brojalo je njija samo 50.000 dusa, do 1878.se broj upetostrucio. Porast cifre, to je zasluga franciskanaca. Svojom prepredenoscu znali su oni da stvore za svoje pripadnike pokoju povlasticu i olaksicu, pri cemu su u posljednje vreme bili pometani i od austrijske vlade (pisac misli na tursko doba, prije okupacije). Ipak se redu (franciskanskom) cini zamjerka da ne drzi katolike u doroj disciplini, da kod njih suzbija nacionalnu svijest i mnogi stari obicaji, kao sto je slavljenje krsnog imena i slicno, iskorjenjuje."

Francuski publicista Kivervilj na sljedeci nacin opisuje vjerske progone koje je sistematski primjenjivala austrougarske okupatorska vlast: "Gonjeni od svih mogucih cinovnika, izlozeni hajci a cesto i bacani u tamnice kao zlocinci, upropasteni, pritjesnjeni u svojoj pradjedovskoj vjeri i narodnosti, i muhamedanci i pravoslavni Srbi trpe neobicne muke od brutalne ruke, koja cesto do smrti tjera sve one koji ne mogu da se odreknu svoje vjere, ili da zaborave na svoje istorijske tradicije. Kalaj, koji se nasao na vlasti kakvu nemaju ni krunisane glave, tjera do krajnosti u svojoj osionosti, i nema nista drugo pred ocima no da potcini religiju brutalnoj sili policije, da oskrnavi grobove ruseci na njima istorijske spomenike, da unisti svaku uspomenu na proslost srpsku i da u mladom narastaju satre narodnosno osjecanje. Autonomna pravoslavna crkva nigdje nije pod Turcima dolazila u pitanje, cak ni za vreme ustanka, koji je doveo do intervencije, a danas je u opasnosti da propadne."

Kostic pri kraju knjige daje iscrpne podatke o vjerskoj strukturi pojdinih BiH oblasti i gradova, kojima samo dodatno potkrepljuje vec stecena znanja i definisane stavove.On i tu raspolaze mnostvom nepobitnih istoriografskih fakata, a citira i veliki broj drugih autora. Ovdje nam izgleda posebno interesantan citat Marksa Cimermana iz publikacije "Ilustrovana istorija orijentalnih ratova 1876-1878" koja je objavljena u Becu 1878.g. Citat se odnosi na Hercegovinu, za koju autor kaze: "Stanovnistvo Hercegovine iznosi 300.000 dusa i cjelokupno je srpsko. Mnoge se odlicne srpske porodice koje su se bojale da ce po osvajanju zemlje od Turaka izgubiti svoje privilegije bile su prisiljene da prime islam; zato se i izmedju begova, aga, spahija, mulaha, efendija itd. nalaze najvecim dijelom isto srpske porodice kao sto su Ljubovici, Filipovici, Babici itd."
+BE+CP+
Војвода
Војвода
 
Порука: 1229
Приступио: авг 2008

Re: Kakve je narodnosti narod u Bosni?

Порука +BE+CP+ 21.9.2008. 14:00

2.Analiza etnickih odnosa

Istorijska i etnopoliticka studija "Etnicki odnosi Bosne i Hercegovine" predstavljaju drugu knjigu Kosicevog bosanskog ciklusa i takodje je u njegovom privatnom izdanju stampana u Minhenu 1967.g. Posvetio je jednom od najvecih sinova srpske Bosne Petru Kocicu, povodom pedesetogodisnjice smrti. Studiju Kostic pocinje konstatacijom da ne postoje nikakvi istorijski podaci o predslovenskom stanovnistvu Bosne, dok su svi relevantni istoriografski izvori saglasni da su bosanski Sloveni Srbi i njihova zemlja srpska, da govore srpski jezik i koriste srpsko pismo. Nikad niko do najnovijeg vremena nije Bosnu oznacio kao hrvatsku zemlju. Sve do Porfirogenita teritorija koju obuhvaca Bosna smatrana je dijelom Dalmacije, pa tako njemacki pisac Ajnhard saopstava da je Ljudevit Posavski pred Francima uspjeo da pobjegne i utociste dobije kod Srba u Dalmaciji, ali je bukvalno to znacilo bekstvo preko rijeke Save. Zato Franjo Racki jednostavno pise da je Ljudevit pobjegao Srbima u Bosnu." Po tom pitanju su saglasni i Sima Cirkovic i Ante Babic. Ajnhardovo svjedocanstvo je pouzdano jer je on bio savremenik Ljudevita Posavskog i biograf Karla Velikog. Zivjeo je od 770.do 840.g.,aproksimativno. Njemacki lingvista iz prve polovine 19.v., Kasper Cojs, istice u svojoj knjizi "Njemci i susjedni narodi", izdanoj u Minhenu 1837.g., povodom etnickog karaktera Bosne, "da su tu Srbi bili nastanjeni, i Franci su culi." O Srbima u Bosni pisao je i papa Jovan VIII 874.g., sto bi znacilo da je on tu geografsku odednicu upotrebio prije Porfirogenita.

Safarik je pisao u "Istoriji srpske knjizevnosti", da "Bosnu imenuje Konstantin Porfirogenit kao zaseban predio u zemlji Srbiji, ali ipak pod suverenstvom srpskog velikog zupana." U "Slovenskim starozitnoscima" on je jos konkretniji: "Sva srpska plemena, koja su se nastanila izmedju Hrvata i bugarskih Slovena, na slivovima Bosne, Drine, Kolubare, Zapadne ili Srpske Morave, Ibra, Neretve i Morace, pripadali su na osnovu osobina njihovog zajednickog jezika jednom i istom narodu. Zbog toga se ovde moze govoriti samo o raznim granama jednog istog mocnog plemena, a ni u kom slucaju o raznim narodima u pravom smislu rijeci." Komentarisuci prve i istorijske pomene Bosne, Ilarion Ruvarac zakljucuje: "Iz istih rijeci Konstantina Porfirogenita izvodi se, i mora se izvesti: prvo, da je Bosna u polovini X v.kao zasebna oblast pripadala Srbiji, a drugo da se tada pod Bosnom razumijevala samo oblast i pokrajina rijeke Bosne."

Tim pitanjem se bavio Jiricek koji zapaza: "Bosna se spominje prvi put kod cara Konstantina, koji "zemljicu Bosne", prema stanju u njegovo doba, spominje prosto kao pokrajinu Srbije"...koja je "obuhvatila gornji tok rijeke Bosne, RIMSKE BOSANTE; njoj se prikljucivala Usora u donjem toku rijeke Bosne, a mozda jos i dolina gornjeg Vrbasa (URBANUS u starom vijeku)... Dio oko Tuzle i cijela Drinska dolina pripadali su za vreme Konstantina (Porfirogenita) Srbiji. Nema nikakve sumnje da su to danasnji SOLI ili TUZLA (slovenski sol, turski TUZ=SOL), jer sem ovoga mjesta nema na citavom podrucju od Jadrana do Crnog mora ni solnog izvora ni kamene soli." Slicno misljenje ima i Vladimir Corovic, dok Dragutin Anastasijevic pise: "Posto je Caslavova Srbija po samom Porfirogenitu obuhvacala Bosnu, koja je tada oznacavala samo kraj oko istoimene rijeke, to Porfirogenit ocigledno ubraja Bosnu, zajedno sa Caslavljevom Srbijom, i oblast prvobitno naseljene Srbima. To se vidi iz njega i po tome sto je on prvobitno hrvatska naselja ogranicio Vrbasom."

Stojan Novakovic se ne slaze da je Vrbas zapadna granica Bosne, pa 1880.g.pise: "Sta K.Porfirogenit pod Srbijom razumjeva vidi se najbolje iz 30.glave, "De administrando imperio". (Sad govori o juznim krajevima). Za Hrvatsku jos blize govori da se od strane CETINE i Hlevna (sigurno razumijevajuci te rijeci u smislu imena predjelnih) granici Srbijom. Tu bi dakle kao granice Srbije ispale zapadne vododjelne linije rijeke Vrbasa i Sane, posto je Una, pritoka Sanina, koja u nju utice vise Vrbasa, vezana blize i neposrednije s primorskim sistemom gorskim, te se s te strane odavno smatrala i smatra kao granica. Prema tome bi onda planinski vijenci koje dijele vodu Primoriju i Uni na jednu, a Vrbas i Sanu na drugu stranu, vijenci sto su na liniji Hlevna i Glamoca- bili u tom pravcu (tada) najzapadnija granice Srbije." I Hrvatski pisac Racki i Miretic se potpuno slazu sa Novakovicevim misljenjem. To je izazvalo i jadikovanje Ive Pilara sto je Porfirogenit "podrucje naseljeno Hrvatima omedjio rijekama Vrbasom na istoku i Cetinom na jugu, dok je Srbima pridao ogromno podrucje, koje je vece nego Engleska, Vels i Skotska zajedno, a narocito BiH i Juznu Dalmaciju...Porfirogenit ostade i dalje mjerodavan za prosudjivanje pitanja juznih Slovena." Kostic iznosi i puno dokaza da je rimska kurija vijekovima Bosnu smatrala srpskom zemljom. Tako PAPA URBAN III, U BULI OD 28.MARTA 1187.g., formulise "DRZAVA SRBIJA, A TO JE BOSNA". Ferdo Sisic pominje BULU PAPE BENEDIKTA VIII iz 1022.g. koji je dubrovacko-epidaurskom nadbiskupu povjerio i nadleznost nad SORBULIJOM, zapravo Srbijom, pa komentarise da "na ovom mjestu u buli Srbija znaci koliko i Bosna." I hrvatski istoricar Milan Suflaj istice da je lokacija koja se pominje u kurijinim spisima "u zemlji pravih Srba, u XIII v. identificirana sa onom Bosne." To se desava i neposredno pred tursku invaziju, pa dubrovacki FRATAR IVAN pise o zbivanjima "U POKRAJINI BOSNI ILI SRBIJI." Ferdo Sisic u izdanju "Ljetopisa popa Dukljanina", koje je sam priredio, pominje spor dubrovackog i dukljansko-barskog nadbiskupa oko nadleznosti zapadno od Dubrovnika i pismo dubrovackog nadbiskupa Ivana koji govori o starinskim pravima na tri kraljevstva koje naziva ZAHUMLJE, SRBIJA ILI BOSNA I TREBINJE. "Od ovih zemalja spore se Zahumlje - produzio je dubrovacki arhiepiskop - do granica splitske. Srbija ili Bosna do granica kalecke arhiepiskopije (tj.do granica episkopija ZAGREBACKE, PECUJSKE I SREMSKE), a Trebinje do granica dracke arhiepiskopije (tj. do granica raske episkopije)."

Da se pod Srbijom zaista podrazumjevala Bosna, pokzuje i VARAZDINSKI KANONIK RUDJER koji je pisao da je Tatarski kralj "unistio rasku drzavu Bosnu". Izraz Rasi je sinonim za Srbe. I PAPA INOKENTIJE VI 1346.g. oslovljava Stjepana kao "BANA RASKOG". GORICKI ARHIDJAKOM IVAN u XIV v. pise da je u XI v. hrvatski kralj "OPUSTOSIO SRPSKA BRDA SVE DO DRINE." U ljetopisu popa Dukljanina, Srbina i katolickog svestenika iz XII v., stoji: "SRBIJA, pak koja se zove i Zagorje, DIJELI SE U DVE POKRAJINE: jedna smjestena od velike rijeke Drine prema zapadu do planine Borova, koja se takodje zove BOSNA, a druga od iste rijeke Drine prema istoku smjestena sve do Labija i do mocvare Lapske, zemlja koju zovu RASKA." Ferdo Sisic to ovako komentarise: "Srbija (Surbin) je za popa Dukljanina samo geografski pojam, a ne politicki ili drzavni, i to tako da SRBIJU CINE RASKA I BOSNA ZAJEDNO; u tome se Pop Dukljanin podudara s carom Konstantinom Porfirogenitom." Na drugom mjestu Sisisc ponavlja da je po Porfirogenitu Bosna dio Srbije.

U studiji "Hrvati i Hrvatska", objavljenoj u Zagrebu 1890.g., Vjekoslav Klaic uopce ne osporava ni popa Dukljanina ni Ferdu Sisica. On kaze: "Konstantin se slaze potpuno sa Dukljaninom, opisujuci Srbiju. I on zna za oblast Bosnu (Horion Bosona) kao SASTAVNI DIO SRBIJE, njemu je Serbia isto sto Dukljaninu Surbin ili Zagorje... Po popu Dukljaninu, cijelo "Slavensko kraljevstvo" (Regnum Sklavorum) bilo je podjeljeno u Primorje i Srbiju (Meritima et Surbia). Sva zemlja cije rijeke sa planine uticu u more (Jadransko) spadala je u Primorje, a cije rijeke teku sa planina na sjever (u Dunav) Srbija. Srbija (ili Zagorje, Surbia kve est Transmontana) dijeli se na Bosnu, koja je sezala od rijeke Drine na Zapad do planine Borove (ad mentem Pini) i na Rasu (Raska zemlja), koja je od Drine na istok dopirala do Laba i Lipljana (na Kosovu polju).

I hrvatski geograf Ivan Hoic u knjizi "Slike iz opceg zemljopisa" pise: "Vec od najstarijih vremena dijeli se srpska zemlja na vise oblasti, a najpoznatije su bile Raska i Bosna." I italijanski istoricar koji je zivjeo u Dubrovniku i Zadru, Francesko Marija Apendini, 1802.g. istice: "Sorbulija ili Srbija, je bila druga drzava Slavonije, koja je obuhvacala sredozemne dijelove Gornje Dalmacije, tj. Meziju, danas Bosna, i Rasku." Lajos Taloci takodje pise o dve oblasti Srbije iz vremne popa Dukljanina, pa kaze: "Jedna od velike rijeke Drine preme zapadnoj strani do Borove gore, nju zovu i Bosna." Onu istocno od Drine, po Talociju, zovu Raskom. Stojan Novakovic to pitanje rezimira na sljedeci nacin: "Oba izvora iz kojih je crpim, glavnu mjerodavnu gradju za ovo moje istrazivanje, ne dijele Bosnu od Srbije, ni Srbiju od Bosne, obe te oblasti ostavljaju kao jednu geografsku cjelinu. Obe predstavljaju Srbiju kao glavno ime za one predjele kroz koje teku pritoke Save i Dunava, a Bosnu kao predio Srbiji potcinjen. Dukljanin, koji pojedinosti bolje poznaje nego Konstantin Porf., mece prema Bosni, kao jednom odjeljku Srbije, u jednu liniju Rasku kao drugi odjeljak Srbije. I jedan i drugi pisac dijele tako Srbiju od Dalmacije (gornje i donje) ili od pomorskih oblasti po izvjesnim dobro poznatim znacima, vodeci izmedju njih granicu vijencem gorskim, koji vode obara na jednu stranu moru Jadranskome, a na drugu Savi. I obadva to govore rijecima, koje se sumnjivo ne mogu razumijevati."
+BE+CP+
Војвода
Војвода
 
Порука: 1229
Приступио: авг 2008

Re: Kakve je narodnosti narod u Bosni?

Порука +BE+CP+ 22.9.2008. 15:18

Francuski publicista Ksavije Marmije u drugom tomu svojih "Pisama sa Jadrana i iz Crne Gore", objavljenom u Parizu 1853.g., navodi: "Prve sigurne zapise koje imamo o nastanjenju Srba u Evropi ne datiraju dalje nego od polovine VII v. U toj epohi oni stizu do obala Dunava i sire se sasvim brzo kroz Knezevinu koja je sacuvala njihovo ime (Srbiju), kroz Bosnu i do zaliva Kotora. Tu se zadrzava elan njihove emigracije." Srpski karakter Bosne, od najstarijih vremena, u nauci je sasvim nesporan. Nijedan argument ne postoji kojim bi se to moglo osporavati. Moguce je samo dodavati relevantna misljenja, poput teksta vizantijskog istoricara s kraja 12.v. JOVANA KINAMIJA koji pise: "Rijeka po imenu Drina koja dijeli (sjece, rastavlja, luci) Bosnu od ostale Srpske zemlje." Kinam tu kaze da je takva podjela dovela do stvaranja dve srpske drzave. Na Kinama se poziva njemacki istoricar Maksimilijan Simek, koji u knjizi "Politicka istorija Kraljevine Bosne i Rame", izdanoj u Becu 1727.g., istice: "U tome se slaze i Jovan Kinam kad govori o upadima cara Emanuela Komnena i kaze da rijeka Drina sijece sredi zemlju Srbiju, ciji se zapadni dio zove Bosna i ima svoje posebne vladaoce." Bosnu je srpskom zemljom nedvosmisleno oznacavao i mletacki duzd ANDREA DANDOLO u svojim "Analima" koje je objavio polovinom 14.v.

Italijanski istoricar iz Dalmacije, JOHANES LUCIJUS, u knjizi "Kraljevina Dalmacija i Hrvatska", objavljenoj u Amsterdamu 1666.g., pise: "Bosna, pak, koja se nalazila na istoku danasnje Hrvatske, ocigledno je u vreme Porfirogenita sacinjavala predio Srbije." U drugoj svojoj knjizi "Istorijski spomenici Trogira", objavljenoj u Veneciji 1673.g., Lucijus je jos decidentniji: "Srbljani, koji su vecinom bili podanici istocnog carstva, preuzese razna imena prema predjelima koje obitavahu, a najglasovitiji su bili Neretljani i Bosanci, tako nazvani prema rijekama Neretvi i Bosni, koje teku kroz njihove zemlje." Lucijusove stavove je u potpunosti prihvatio hrvatski istoricar i katolicki svestenik Franjo Racki. (Na HRT-u u tv kalendaru, pored niza lazi, pominju se i Neretljani kao Hrvati, iako za tako sta nema ni jednog istorijskog dokaz.) Uz to, francuski vizantolog Sarl Difren u knjizi "Stari i novi Ilirik", iz 1746.g.,tvrdi: "Budimir, kralj Dalmacije i Srbije, razdjelivsi Srbiju, ustanovi porijeklo Bosni i Raskoj." U svojoj osmotomnoj "Svetoj Iliriji", italijanski istoricar i jezuita Danijel Farlati u 18.v. pise o Bosni kao srpskoj pokrajini unutar Rimskog carstva, pa navodi: "U 7.vijeku je imparator povjerio ovu provinciju zajedno sa Gornjom Mezijom i ostalom sredozemnom Dalmacijom (istocnim dijelom) Srbima, i iz ovih pokrajina koje se pocese zvati opcim imenom Srbija, iako su imale svoja stara imena, bi sastavljena srpska drzava."

O srpstvu Hercegovine postoje i stariji podaci od Porfirogenitovog opisa. Mnogo prije definitivnog hriscanskog raskola, negdje oko 925.g., papski nunciji su, kako svjedoci izvorni vatikanski dokument koji je obradio Franjo Racki, na splitskom koncilu pravili dogovore sa hrvatskom i srpskom gospodom. Racki u komentaru kaze da "valja dvoje imati na umu: prvo, da je na saboru spljetskom sudjelovao ne samo hrvatski kralj Tomislav sa svojim velikasi, nego i zahumski knez Mihajlo sa srpskim velikasi." Porfirogenit je nedvosmisleno za Zahumljane, Neretljane i Trebinjce sa Konavljanima tvrdio da su Srbi: "I posto sadasnja Srbija i Paganija i zemlja Zahumljana i Travunija sa zemljom Konavljana bijahu pod vlascu cara Romeja, i posto su te zemlje Avari opustosili - jer prognase odatle Romane koji sad stanuju u Dalmaciji i Dracu - to car naseli iste SRBE u te zemlje." On to ponavlja na vise mijesta iznoseci: "Zahumljani koji sada tamo zive bas su Srbi... Zemlja Travunjaca i Konavljana jedna je. Stanovnici njeni vode porijeklo od nekrstenih Srba... Arhonti Travunije bili su uvjek pod vlascu arhonta Srbije... Pagani (misli se na Neretljane) su porijeklom od nekrstenih Srba... Tako se zovu sto nisu primili krstenje kao ostali Srbi."

Njemacki istoricar Johan Gothilf Striter pisao je 1774.g., o balkanskim zbivanjima krajem prvog milenijuma naglasavajuci: 'Nesto malo zatim zaista se prohtjelo Srbima da se vrate u svoju zemlju, pa im je cak i car dao i otpust. Ali kad su presli bili rijeku Dunav, pokajase se, zamolise cara preko pretora koji u to doba upravljase Beogradom da im dodjeli drugu zemlju za naseljenje. Posto se ona zemlja koja se sad zove Srbija, i Paganija, koja se jos naziva Zahumska zemlja, a tako isto i Travunija (Trebinje) i oblast Konavala, koje su bile u vlasti Rimljana, posto su sve te zemlje ostale puste zbog provala Avara, i posto su arsterani Romani koji sada obitavaju Dalmaciju i Drac, car dade te predjele Srbima da ih nasele, koji su mu takodje ostali podlozni... Oni Zahumci koji sada nastanjuju Dalmaciju, Srbi su, od kneza koji je pobjegao Herakliju caru rimskom - Trebinjci i Konavljani poticu od nekrstenih Srba, koji se tamo nastanise jos od onog kneza koji je iz nekrstene Srbije pobjegao ka caru Herakliju pa do Vlastimira, srpskog kneza. Zaista knezevi trebinjski su oduvjek bili podlozni srpskom knezu. Pagani poticu od nekrstenih Srba, naime od onog kneza koji je pobjegao caru Herakliju. Zato se bas i zovu Pagani sto jos nisu primili krstenje u ono doba kad su svi Srbi bili krsteni."

Katolicki nadbiskup mogiveljski Stanislav Siestrencevic de Bohuz u knjizi "Ispitivanja o porijeklu Saramata, Slavona i Slovena", objavljenoj u Sankt Peterburgu 1800.g., pise: "Knezevina Zahumlje je bila grana dubrovacke (knezevine). Polja joj se prostirahu do obale Neretve, njena obala dosezase do Pagana (Neretljana); brdoviti i sjeverni dio zemlje do Hrvatske, koja se ogranicavala obalom Cetine, a s druge strane do Srbije. Stanovnici su bili romanski kolonisti, koje je naselio Dioklecijan, ali su svi bili odvedeni u ropstvo i odvuceni seobom od Avara. Tu su Srbi dosli na njihova mjesta... Bijeli Srbi u Bosni bili su krsteni GODINE 867." Interesantno je da je jos Cojs zapazio da "samo za primorske Srbe daje Konstantin Porfirogenit imena manjih odjeljenja, a ne od glavne mase na istoku." O Srbinu Trebinjaninu, koji je zarobio veliku gracku vojsku u Duklji, pise i vizantijski vojni pisac iz 11.v. Nekemvomen."

Svi srednjovjekovni bosanski vladari i pisci nedvosmisleno su se identifikovali kao Srbi, o cemu je najvise dokumenata sacuvano u Dubrovackom arhivu. Konavljanin Milan Resetar pise da "bosanski ban Ninoslav obiljezava u tri povelje iz godina 1234-1249.svoje podanike vise puta imenom Srbi i nikako drukcije." Te povelje je svojevremeno objavio Franc Miklosic i njima su uredjivani bosansko-dubrovacki odnosi. Ruski istoricar Majkov potvrdjuje da je to vjerodostojan dokaz da su se Bosanci smatrali Srbima, a Djuro Danicic zakljucuje u svom "Rijecniku iz knjizevnih starina srpskih": "Tako ime narodno bjese jace od zemaljskoga, te i bosanski banovi u istijem prilikama zvahu Srbima svoje ljude." I 1418.g. knez Grgur Vukosalic stanovnike STONA naziva Srbima. Na isti nacin saopcava vojvoda Donjih Krajeva, Juraj, da pojedinim feudalcima dodjeljuje posjede na teritorijama gdje zive Srbi i Vlasi. Juraj je bio sin kneza Vojislava, brata hercega Hrvoja. Ispovijedao je KATOLICKU vjeru, PISAO IKAVSKI, ali i nedvosmisleno se smatrao SRBINOM. U aktima hercega Stefana i njegovog sina Vladislava se takodje iskljucivo govori o Srbima i Vlasima. Vlasi su nesporno Dubrovcani i drugi Gomeri.

U jednom pismu iz 1438.g. Dubrovcanin PIRKO BOLJESALJIC stanovnike Srebrenice naziva Srbima. To pismo je u dubrovackom arhivu pronasao Konstantin Jiricek i objavio u knjizi "Spomenici srpski" iz 1892.g. I iz zbirke vladarskih povelja, koju je objavio Miklosic, vidi se da bosanski vladari svoje podanike tretiraju iskljucivo kao Srbe u etnickom smislu. Ban Stjepan II Kotromanic potpisuje 15.marta 1333.g. dve povelje na srpskom jeziku i srpskim pismom, uporedo sa dve na latinskom, kojima je Rat sa Stonom ustupio Dubrovcanima. Sto je propustio Miklosic, pronasli su Medo Pucic (poznati Srbin katolik, kojeg u hr.enciklopediji tretiraju kao Hrvata!!!) i Konstantin Jiricek. Na primjer, pisma PRIBISLAVA POHVALICA iz 1406.g. i narednih godina. Cinjenicu da nikakvog hrvatskog traga u Bosni nema, potvrdjuje i istaknuti hrvatski naucnik VATROSLAV JAGIC, pa kaze: "U Bosni je, prema nasem znanju, vec za vreme bana Ninoslava upotrebljivan izraz Srbljin, isprva bar u religioznom znacenju za pravoslavne (mozda i patarene) naspram katolickim Dubrovcanima koji su zvati Vlah." Dubrovack katolik MILAN RESETAR o istom pitanju govori: "Bosanski ban Ninoslav obiljezava u tri povelje iz godina 1234-1249. svoje podanike vise puta imenom Srbi i nikako drugacije." Uz to, Vatroslav Jagic i za POVELJU KULINA BANA, iz 1189.g., saopcava da je pisana na srpskom jeziku i cirilicom, i jos uz to da je nemoguce da je to prvi dokument te vrste.

Iako je u Bosni i Hercegovini bilo stalnih fluktuacija stanovnistva, one su tu bile najmanje u odnosu na sve ostale srpske zemlje. I nikad nije dolazilo do nekih velikih promjena u njegovoj etnickoj strukturi. Masovnog preseljavanja iz Srbije u Bosnu bilo je u 12.v. kada je Stefan Nemanja proterao bogumile. O tome Vladimir Corovic kaze: "Iz Srbije sekta je presla u Bosnu... U Bosni su pripadnike nove vjere zvali patareni." O tome pise i politicki predvodnih dalmatinskih Srba BOZIDAR PETRANOVIC u svojoj knjizi "Bogumili. Crkva bosanska i krstjani", koju je objavio u Zadru 1867.g.: "Iz Bugarske i srpskih zupanija prelazahu, mozda u zacetku jeresi, pojedini ucitelji u susjednu Bosnu. Broj se njihov umnozio drugim jereticima iz Srbije, sto ih prognase dva Nemanjica - Simeon i sin mu prvovjencani Stefan - pri svrsetku 12. i pocetkom 13.v. Bosnom je onda vladao znameniti Kulin ban, koji progonjene iz Srbije rado primi u svoju zemlju." Hrvatski naucnik DRAGUTIN FRANIC je, 1897.g., o tome pisao: "Bogumili proterani iz Srbije pobjegose u Zahumlje bratu Stefanovom, knezu Miroslavu, koji ih je, radi mrznje na brata, rado prihvatio. Iz Zahumlja stigose propovjednici bogumilskog ucenja u Bosnu ponosnu, gdje se ono pod pokroviteljstvom bana, plemstva i svestenstva rasiri."

nastavic se(za manje od mjesec dana,dakle pauza)
Аватар
Приједор
Војвода
Војвода
 
Порука: 1791
Приступио: авг 2007
Место: Мрачај, Приједор, Љута Крајина

Re: Kakve je narodnosti narod u Bosni?

Порука Приједор 23.9.2008. 1:54

Свака част за труд, ову и још пар тема би требало ставити међу 'Љепљиве' или у посебан фолдер, да су чињенице на једном мјесту.
=D>
+BE+CP+
Војвода
Војвода
 
Порука: 1229
Приступио: авг 2008

Re: Kakve je narodnosti narod u Bosni?

Порука +BE+CP+ 25.10.2008. 15:24

U istorijskim analizama uopce nije sporno da je taj egzodus bio masovan,ali je tesko navesti neke ozbiljnije brojcane podatke. Lazo Kostic to pitanje rezimira: "Sta su bili po narodnosti ti prognani bogumili? Svakako Srbi, o tome ne moze da bude nikakve sumnje. Srbi su prisli Srbima. U svakom slucaju se broj Srba u Bosni povecao, etnicka mjesavina nije time nastupila... Da su i ostali bosanski bogumili bili Srbi, u to nauka ne sumnja. To je toliko jasno, da se i ne dokazuje." Bogumili su prema nespornim pokazateljima, slavili krsnu slavu. Vjeru su mijenjali, ali su slavi ostali odani. Janos Taloci, proucavajuci molbu kralja Tvrtka II papi da mu dozvoli da ozeni madjarsku katolkinju, pise: "U tekstu molbe je vazna napomena da se u Bosni nalaze nevjernici i sizmatici. Pod nevjernicima razumiju se bogumili (patareni), dok se oznaka sizmatika moze odnositi samo na pravoslavne (ortodoksne). O istoriji i organizaciji bosanske pravoslavne crkve mi imamo malo i usto tako neprecizne dokaze, da i spomeni pravoslavnih u suplikaciji moramo narocito da naglasimo. Po nasem misljenju ispovjedala je vecina stocarskog naroda pravoslavnu hriscansku vjeroispovjest, iako njeni pristase nisu tada bili organizovani."

Nema nikakve sumnje da je izvestan broj Vlaha zivjeo u svim srpskim zemljama, pa i u Bosni, ali su oni brzo asimilovani od srpske mase. Ostao je samo naziv jer su Turci Vlasima nazivali sve hriscane. Franjo Racki, Tadija Smiciklas i Ferdo Sisic smatraju da je pojam Vlaha vremenom promijenio znacenje i da su se tako nazivali stocari. S druge strane, katolici su se u Bosnu samo sporadicno useljavali, prvenstveno kao saski rudari i ponesto dubrovacki trgovci na odredjeno vreme. Nakon uspostavljanja turske vlasti, izvestan broj pravih Turaka i muslimana iz drugih zemalja je naseljen u Bosni, ali u suvise malom broju da bi ozbiljnije uticao na etnicku strukturu. Domaci muslimani su ih vrlo brzo asimilovali i nametnuli im srpski jezik, uz zadrzavanje znacajnog broja turskih i arapskih izraza. Enver Redzic u knjizi: "Prilozi o nacionalnom pitanju", objavljenoj u Sarajevu 1963.g., pise: "Osmanlije su u pocetku bile mnogobrojne. To su u prvom redu bili vojnici, cinovnici i trgovci. Pod uticajem sredine i zenidbenih veza oni su zaboravili svoj jezik, potpuno se asimilirali i stopili sa "muslimanima Srbima."

Po tom pitanju se slazu austrijski autor Karl Saks, kao i ruski Rajevski, a Vladimir Corovic dalje precizira: "Muslimanske redove popunjavali su u nasim zemljama i pravi Turci, koje su upravne vlasti iz Carigrada, po potrebi sluzbe, upucivale u pokrajine i od kojih je jedan dio tu stalno ostajao. Na tursko porijeklo ukazuju i ova imena danasnjih slaviziranih bosanskih muslimanskih porodica: KAJTAZI , KAMURE , FIRDUSI , BEHRAMI , KORKUTI , FILUSIJE itd. Tu spada i poznata begovska porodica CENGIC ." O tome pisu Vladimir Dvornikovic i Lui Olivije. Austrijanac Jozef Bernrajter 1918.g. pise da su bosanskohercegovacki muslimani "diferencirani prema hriscanskom stanovnistvu svojom gospodujucom svijescu koja je vijekovima trajala i primesom koju su njihovi haremi dobili preko turskih i anadolskih zena." Gerhard Gezeman tvrdi da su "prave osmanlije" nastanjene (u Bosni) kao cinovnici, vojnici i trgovci, brzo srbizirani." Brakovi su veoma rijetko sklapani izmedju slojeva muslimanskih feudalaca i muslimanskih zemljoradnika. Muslimani zemljoradnici su nazivani BALIJAMA, odnosno NEZNABOSCIMA, i begovi ih nisu mnogo razlikovali od hriscanske raje, zadrzavajuci prema nima tipicnu klasnu distancu.
+BE+CP+
Војвода
Војвода
 
Порука: 1229
Приступио: авг 2008

Re: Kakve je narodnosti narod u Bosni?

Порука +BE+CP+ 26.10.2008. 12:41

Corovic pokazuje kako je Bosna masaovnije naseljavana muslimanima iz drugih krajeva nakon sloma turske osvajacke ekspanzije. "Kad su, postepenim napredovanjem hriscana, od druge polovine XVII veka, muslimani morali da napustaju srednju Dalmaciju, Slavoniju, Boku i Liku, njihovo se stanovnistvo srucivalo obicno u Bosnu. Najljuci hercegovacki muslimani bili su Korjenici, koji najvecim dijelom poticu od prognanih turskih naselja oko Herceg-novog, kao i stanovnistvo "prokletog Lijevna" od dalmatinskih muslimanskih bjegunaca. Na pocetku XIX v. veliki dio muslimanskih izbjeglica iz zapadne Srbije presao je u istocnu Bosnu i tu se naselio.Tako su npr. brcanski Kucukalici potomci poznatog dahije iz Prvog ustanka." Ljubomir Stojanovic u monografiji "Staro Uzice", iz 1922.g., iznosi da uzicki Turci "nisu bili Osmanlije, vec poturcenjaci kao i u Bosni, i nisu znali turski sem pozdrava i nekih rijeci koje su usle i u srpski jezik onog vremena." I sam Pilar priznaje da "u Bosni nailazimo cesto na imena Biogradlija, Sabcanin, Uzicanin" itd. Risto Jevremovic u studiji "O porijeklu stanovnistva Tuzlanske oblasti", iz 1922.g., opisuje proces doseljavanja muslimana kao muhadzira iz raznih krajeva. "Begovske porodice tvrde da su porijeklom iz Anadolije, i posto se ne sluze "begovskim pismom" kao bezi na Hercegovini, u Polimlju i G.Podrinju, smatraju to neki pouzdanim znakom da bezi Tuzlanske oblasti nisu potomci nase srednjovjekovne vlastele. Jedino se jos govori o Tuzlicima da poticu od Cvetka Altamanovica i za Uzeirbegovica u Maglaju da su rod Kondicima u Srpskoj Brusnici, srez maglajski." O tome opsirno pisu i Djordje Pejanovic i pruski konzul u Sarajevu Bjau, koji je tvrdio da je oko 1867.g. 30.000 muslimana proterano iz Srbije u Bosnu.

Sreten Vukosavljevic u knjizi "Organizacija dinarskih plemena", objavljenoj 1957.g. u Beogradu, ukazuje da su se kod svakog teritorijalnog prosirenja Crne Gore i istrage poturica, istrazeni, odnosno prognani muslimani naseljavali odmah uz novu granicu. "Tako su ti iseljenici stvorili krajinu, koja je bila ljuta i ubojita iako nije bila formalno organizovana kao krajina. Opkolili su Crnu Goru." U Bosni se sa dolaskom muslimanskih izbjeglica desavao proces slican onom pred tursku najezdu, kada su mnogi Srbi iz vec porobljenih srpskih zemalja nasli utociste. Kako napominje Djordje Pejanovic "iz skopskih i prizrenskih krajeva, sa Kosova i iz Metohije, Sandzaka, Pestera, Srbije, Crne Gore i Istocne Hercegovine bjezalo je stanovnistvo prema sjeveru i zapadu, pa je jednim dijelom dolazilo u Bosnu i Srednju i Zapadnu Hercegovinu." Bilo je, s vremena na vreme, i prinudnog naseljavanja, a kako objasnjava Kostic, "prinudno naseljavanje su vrsili Turci kad je izvjestan predio bio opustio usljed emigracije i bijega dotadasnjeg stanovnistva. Radilo se o sjevernoj, sjeverozapadnoj i zapadnoj Bosni. Ova dva prva dijela Bosne su na taj nacin dobili srpski karakter iako ga eventualno nisu imale." Jefto Dedijer je pisao da su pocetkom XVIII v. hercegovacki planinski Srbi naselili sarajevske i tuzlanske predjele, a jos ranije travnicke, bihacke i banjalucke, sto potvrdjuje i Vladimir Skoric, a i Jovan Ducic. Sreten Vukosavljevic je biljezio da je "u zivom narodnom sjecanju kako se iz Sandzaka i bosanskih i hercegovackih planinskih oblasti islo u osansku Posavinu ili u Semberiju."
+BE+CP+
Војвода
Војвода
 
Порука: 1229
Приступио: авг 2008

Re: Kakve je narodnosti narod u Bosni?

Порука +BE+CP+ 27.10.2008. 23:32

U studiji "Nestanak bogumilstva i islamizacija Bosne", Aleksandar Solovjev 1949.g. pise povodom stanja u Bosni krajem XVII v.: "Poveceva se broj pravoslavnih po selima: neprestane imigracije iz Sandzaka, Hercegovine i Crne Gore dovode zilavo srpsko stanovnistvo u opustjela muslimanska i katolicka sela (npr.u Sarajevsko polje)." Gerhard Volfrum kaze da je po turskoj okupaciji doslo do procesa islamizacije u kojoj je katolicizam "ispocetka pretrpio jake gubitke, dok je pravoslavlje uspjelo, jednovremeno sa prodiranjem srpskog stanovnistva, da svoj uticaj znatno prosiri." Medjutim, Kostic ukazuje da su se masovno Srbi iseljavali iz Bosne pa je tako "skoro cijela pravoslavna Slavonija, najveci dio pravoslavne Dalmacije, Like, Korduna i Banije, znatan dio Srema i Crne Gore, itd., naseljeni Srbima iz BiH. To su jos tada mase od po vise desetina hiljada lica, koje su nesumnjivo oslabile srpstvo BiH. Da ono i pored toga predstavlja vecinu u zemlji, pored jos svih stradanja i ubistava, dokaz je samo da su se te pokrajine do srzi bile srpske." Posljedice tog procesa vrlo su upecatljive. "Sve okolne oblasti naseljavaju Srbi iz BiH, dajuci tim krajevima srpski karakter ako ga nije bilo, ili ga pojacavaju i potvrdjuju ako je bio ugrozen, a u isto vreme ne slabe svoju etnicku poziciju u krajevima iz kojih se sele. Santicev stih o tim oblastima kao "rasadniku Srpstva" nije nimalo preteran. Pa sta to znaci u stvari? Znaci da su BiH imale toliko srpske krvi, da ih nikakvo pustanje krvi nije moglo da poremeti u njihovom etnickom sastavu a kamoli da ih unisti. Ni seobe, ni ratovi, ni presekucije koje su vijekovima vrsene prema srpskom zivlju BiH, nisu mogle dovesti u pitanje srpstvo tih oblasti. Cak ni zvjerstvo i sistematsko tamnicenje Srba u kriminalnoj "Nezavisnoj Drzavi Hrvatskoj" nije ih unistilo niti moglo izbrisati srpski karakter tih pokrajina. Dok je sama Srbija bila skoro puna poslje Karadjordjevog i Milosevog ustanka, BiH su bile i ostale vazda. Svakome su ih davale i nemilice zrtvovale, pa opet ih je uvjek ostalo toliko da im niko ne moze osporiti etnicki karakter, ni danas kao ni u najsarijoj proslosti od dolaska Srba na Balkan."

O doseljavanju raznoraznih katolickih nacionalnosti u BiH nakon Austro-Ugarske okupacije mnogo su pisali Emil d Lavle, Karl Ceden, Ernest Deni, Anatol Leroa Bolije, Ivo Andric, Hajnrih Gene, Djordje Pejanovic i mnogi drugi. Kostic njihove radove opsirno citira i poseban znacaj daje podacima da su se kolonisti narocito naseljavali tamo gdje je ranije stanovnistvo bilo etnicki najkompaktnije, dodeljivana im je najplodonosnija zemlja, ali i najbolji polozaji u drzavnoj administraciji, najunosniji poslovi itd. Po popisu stanovnistva iz 1910.g. registrovan je 71.061 gradjanin njemacke, poljske, ukrajinske, ciganske, ceske, madjarske, slovenacke, italijanske, rumunske, slovacke, arnautske, turske, grcke i drugih nacionalnosti kojima govorni jezik nije bio srpski. Tu treba dodati jos 40.000 uvezenih Hrvata. Posto austrijska vlast nije trajala ni pola vijeka, njihova politika etnickog prestruktirisanja nije imala dovoljno vremena za pun uspjeh, ali je nastavljena hrvatskim zvjerstvima u toku Drugog svjetskog rata, kad je samo na teritoriji BiH pobijeno 600 hiljada pravoslavnih Srba.
+BE+CP+
Војвода
Војвода
 
Порука: 1229
Приступио: авг 2008

Re: Kakve je narodnosti narod u Bosni?

Порука +BE+CP+ 28.10.2008. 16:48

Nekada etnicki jedinstveno, stanovnistvo BiH se delilo iskljucivo po verskom osnovu, ali je taj osnov presudan u modernom vremenu po pitanju nacionalne samoidentifikacije. Kako je pisao Jovan Ducic, "u Bosni se izrodio narod sviju vijera, i pokusava vjestacki da se razmetne u razne narodnosti, cak i u one o kojima njegov otac nije ni znao prije austrijskog rezima." Bosanski katolici se nikada nisu izjasnjavali kao Hrvati, sve do austrijske okupacije. Vijekovima su se oni identifikovali kao Latini ili Sokci, o cemu svjedoce svi raspolozivi istorijski dokumenti. Ivan Franjo Jukic je polovinom 19.v. cijelu Bosnu proputovao, ali nigdje Hrvata nije nasao. Njegovi brojni putopisi objavljivani su po raznim casopisima. Negdje u isto vreme hrvatski istoricar Ivan Kukuljevic Sakcinski kao da jadikuje: "U staro vreme cinila je Pliva granicu hrvatskoga kraljevstva, a nahija plivanska bijase zupanije hrvatska. Sad je vec odavno iscezlo tuda ime hrvatsko." Vasilije Djeric to komentarise na sljedeci nacin: "Pogreska je sto ovdje stoji iscezlo, jer se nicim ne moze pouzdano dokazati da ga je kad tu i bilo." I Ante Radic, brat Stjepanov, konstatuje 1899.g.: "Na dosta mjesta sam se dovoljno i nehotice uvjerio da je ime hrvatsko po BiH seoskome svijetu posve nepoznato."

Najsmjesniji je Vjekoslav Klaic koji u knjizi "Bosna. Podatci o zemljopisu i poviesti" objavljenoj u Zagrebu 1878.g., navodi: "Zitelji BiH, izuzev nesto drugih plemena, sami su Hrvati. Ovo se ime doduse malo cuj, jer je narodna sviest u narodu zamrla, pa se vise spominju ili pokrajinska (Bosnjak, Hercegovac) ili vjerska imena (Turcin, Srbin, Latin)." Ispada da su svi oni Hrvati, samo ni jedan ne zna da je zaista Hrvat. A Srbi iako vijekovima znaju da su Srbi, zapravo to nisu nego su pravoslavni Hrvati, s tim sto niko od njih ne zna da je Hrvat. Klaica je ismijavao i Rihard Kipert 1879.g., u uticajnom njemackom geografsko-etnoloskom casopisu "Globus", koji je izlazio u Braunsvajgu: "Klaic upotrebljava ovde oznaku "Hrvati" u sljedstvu jedne marote (znaci nesto nalik na lakrdiju ili budalastinu) vecine hrvatskih pisaca koji bi u interesu snage svoje otadzbine htjeli da sve Jugoslovene za sebe reklamiraju i tome separatizam jos vise pothranjuju."

Mnogi autori su ukazivali da bosanskohercegovacki katolici vijekovima nisu imali nikakve nacionalne svijesti. Tako Ami Bue 1840.g. u cetverotomnoj knjizi 'Evropska Turska" ukazuje: "Austrija treba uvjek da se sjeca da su jedini njeni pristase u Bosni, katolici ili Sokci, omrznuti od muslimana kao i od njihovih zemljaka grckih (pravoslavnih), zato sto im nedostaje osjecaj narodnosti i patriotizma, koji su do krajnosti razvijeni kod drugih Bosanaca." Vjakoslav Klaic, svjestan osnovnog problema, a i zeljan da pripomogne hrvatskim nacionalnim aspiracijama uprkos cinjenici da kod bosanskih katolika hrvatske nacionalne svijesti jednostavno nema, smatra da tamosnji zupnici i franjevci "narodne sviesti i ponosa ne mogase im u grudi udahnuti, jer sami nisu pravo znali tko su i sto su... Pa tako nije ni cudo, da su neki putnici, napose Giljferding, primjetili, da katolici u shvatanju i u dusevnih svojstvih u obce zaostaju za pravoslavnimi. Uzroci tako su prvo elita vjere u autoritet drugih ljudi, a drugo pomanjkanje cuvstva narodnosti."
+BE+CP+
Војвода
Војвода
 
Порука: 1229
Приступио: авг 2008

Re: Kakve je narodnosti narod u Bosni?

Порука +BE+CP+ 29.10.2008. 16:37

Hrvatski politicar Sime Macura pisao je 1891.g.: "Valja nam danas i to priznati, ako necemo da sami sebe ocito varamo, da u BiH sviest narodna nije toliko probudjena da bi se izvjesno moglo reci,da pucanstvo ovih zemalja posve i odlucno naginje hrvatskoj narodnosti." I ustaski pisac Ivo Pilar je priznao da pod turskom vlascu nije postojala hrvatska svijest kod bosanskih katolika, nego je u BiH uvedena zajedno sa okupacijom i vjestacki rasprostranjena. On kaze: "Prije 1848.g. ne bijase u Slavoniji, prije 1861. u Dalmaciji, a prije 1895.g. kod bosanskih katolika narodne sviesti medju sirim slojevima! Kod ovih posljednjih ni danas nije se ona probudila u onolikoj mjeri kao u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji. Kod bosanskih muslimana bijase se nacionalizacija sukobila s posebnim poteskocama." Milan Marjanovic u knjzi "Savremena Hrvatska", iz 1913.g., zakljucuje: "Hrvatska politika u citavom XIX v. ima drzavno-pravni karakter. Narodno budjenje je otpoceto u ogranicenoj vezi sa drzavnopravnim borbama. Tako je bilo u Hrvatskoj sa Gajevom akcijom, a i u Dalmaciji se istom u vezi sa aktuelnoscu drzavno-pravnog pitanja razmakao pokret narodnoga probudjivanja. Jednako je bilo i sa budjenjem hrvatstva u BiH." Posebne je napore djakovacki biskup J.J.Strosmajer ulagao da indoktrinise buduce katolicke bosanske svestenike i ubjedi ih da su Hrvati. "Glasnik biskupije bosansko-sriemske" iz 1881.g. otvoreno priznaje da "su bosanski klerikalci tek u Djakovu upoznali da su sinovi hrvatskog naroda."

Ruski naucnik Pjotr Aleksijevic Lavrov u studiji "Aneksija BiH i odnosi slovenstva prema njoj", objavljenoj 1909.g. u Sankt Peterburgu u casopisu za istoriju, politiku i literaturu "Vjesnik Evrope" komentarisao je Klaicevo pitanje: "Sto se tice imena hrvatskog, to je cak prof.Klaic, poznati autor geografije i istorije Bosne, morao priznati da stanovnistvo Bosne, cak katolicko, ne zove sebe tim imenom. Hrvatima naziva Bosnjake i Hercegovce samo Klaic." Apolon Aleksandrovic Majakov je jos 1876.g. pisao da su bosanski katolici odavno izgubili svoju narodnost, ali i da Austrija uspjesno njima manipulise. Katolicki svestenik Tomo Kovacevic je 1862.g. pisao o situaciji u Bosni: "U ovoj krajini ima 100.000 zitelja katolika, ali nijednog Hrvata. Zato ne treba ovo gubiti iz vida, vec treba obavjestavati narod da Bosni pripada. U isto vrijeme treba znati da bi slavoljubivost Hrvata za svom Bosnom se polakomila. Katolici BiH stoje pod vlascu fratara, medju kojima ima dobrih rodoljuba."

Vasa Pelagic u svojoj "Istoriji bosansko-ercegovacke bune" izrazava ljutnju prema Hrvatima koji su bosanskohercegovackim ustanicima pokusali da u javnosti nametnu hrvatsko ime, iako su na podrucju Hrvatske vec imali blizu 200.000 bosanskih i hercegovackih izbjeglica koji su se listom izjasnjavali kao Srbi. "Pa ni katolici tih pokrajina ne zovu se Hrvati, vec obicno sokci, krscani, latini." Jovan Ducic je po tom pitanju bio do kraja precizan: "Hrvatsko ime bilo je oduvjek u Bosni tudje, koliko i portugalsko ili finsko. Bosna je nazivana samo srpskom zemljom." Jovan Cvijic je 1913.g. pisao: "Uostalom, katolici BiH su sve do okupacije 1878.g. bili bez nacionalne svesti, jednako kao makedonski Sloveni. Sad su ipak najvecim delom postali Hrvati i bice sve vise." Tome Cvijic dodaje: "Svi strani katolici koji dodju u zemlju, namah uzmu ime Hrvati, jer su onda sigurni da ce od Zemaljske vlade biti u svakom pogledu favorizirani."
+BE+CP+
Војвода
Војвода
 
Порука: 1229
Приступио: авг 2008

Re: Kakve je narodnosti narod u Bosni?

Порука +BE+CP+ 30.10.2008. 16:10

Ni muslimani vjekovima nisu imali nikakve nacionalne svijesti, nego su se poistovjecivali sa turskim okupatorima, s kojima su zajednicku vjeru ispovjedali. Kako Kostic kaze: "Kad im je receno da nisu Turci, muslimani BiH nisu vise znali sta su. Bili su dezorijentisani, osamuceni. Njihova inteligencija je pocela bila nakon okupacije da se nacionalno opredjeljuje, ali ne sva jednako. Jedni su se proglasavali Srbima, a drugi Hrvatima. Kojih je vise bilo, ne zna se, jer nikakva statistika nije o tome vodjena niti je mogla biti vodjena. Izgleda da je Srba bilo vise. Ali je i jednih i drugih bilo suvise malo, jedva da su cinili jedan do dva procenta cjelokupnog muslimanskog stanovnistva. Masa nije htjela da sljedi svoju inteligenciju, mahom mladu. Ona je ostala nacionalno neopredjeljena, indiferentna, da ne kazemo indolentna. Vjera je zadrzala i dalje kao njena glavna odlika diferencijacije, a tako isto i grupisanje. I tako je to ostalo sve do skora, do iza Drugog svjetskog rata. Nezavisno od toga, nauka se bavila pitanjem njihove, muslimanske, nacionalnosti i skoro jednoglasno dosla do zakljucka da su bosanskohercegovacki muslimani Srbi. Po objektivnim mjerilima: po jeziku, rasi, svojoj proslosti itd. No, masa muslimana nije ni doznavala ta misljenja niti je vodila racuna sta stranci, makoliko kompetentni, o njoj misle, o njenoj narodnosti. Ona je isla svojim putevima, vodjena od svojih efendija, aga i begova, ciji su ih preci vjekovima vodili i opredjeljivali njihov stav i prema Bogu, i prema svijetu, i prema svojim sugradjanima. Oni su i sad, skoro do posljetka, ostali vijerni svojim efendijama i njima su prepustali da opredjeljuju i svoju i njihovu narodnost. A begovi i age su ostali vijerni starome, i sve novotarije su ih zbunjivale i izazivale sumnju."

Francuski istoricar Anatol Leroa-Gomije u studiji "Rase, religije i nacionalnosti Bosne i Hercegovine" iz 1900.g. ukazuje da "Kuran suzbija ili gusi, u svojoj klici, ideju narodnosti. To je jedan od razloga zasto se u Bosni, kao i na cijelom Istoku, hriscani i muslimani sve vise razlikuju. Dok se danas, svuda na Orijentu, budi nacionalna ideja kod hriscana i nastoji da joj potcini religioznu ideju, vjera produzuje da apsorbuje cijelog muslimana. Ona ispunjava svu njegovu dusu i cijeli zivot, tako da ne ostaje mjesta ma kakvom drugom sentimentu. Ovi muslimani iz Sarajeva i Mostara Sloveni su i po jeziku i po porijeklu, i nemaju nista zajednicko sa Turcima sem vjere, pa ipak ce morati proci generacije, mozda i vijekovi, da se oni ponovo osjecaju Sloveni i Evropejci i dok se oni nauce da se smatraju dijelom istog naroda kao njihovi hriscanski srodnici... Islam fazonira nanovo covjeka i narod. Od naroda evropskog porijekla, kao sto su Bosanci, Koran je ucinio, na neku ruku, Azijate, koji su se pokazali da tesko prihvacaju duh Evrope... Veliki dio muslimana izgleda da je ostao srcem privrzen sultanu i Turskom carstvu, cija se sudbina, po njima, izjednacuje sa sudbinom islama... Oni i dalje ostaju pri tome da se smatraju Turcima."

To potvrdjuje i Enver Redzic, koji istice: "U sirokim masama muslimana BiH razvila se i dugo odrzavala svijest o njihovoj zajednickoj i nedjeljivoj sudbini sa sudbinom Turaka, njihova Turska svijest, kojom su oni manifestovali svoju privrzenost istovremeno islamu i Turcima." Hofrat Pac u tekstu Muhamedanci u BiH", objavljenom 1920.g., zapaza: "Pripadnike islama BiH ne zovu samo inovjerci u saobracaju i literaturi Turcima, nego se i oni sami tako oznacavaju. Altajska krv ipak tece mnogo manje u njima; samo tu i tamo se moze vidjeti tip sa azijatskim primesom... Ipak, vise nego 400-godisnji spoj sa Istokom, uticaj vjere koja prekraja i duh i dusu, i njihov gospodujuci polozaj, presjekli su veze koje su ih spajale sa svojim srpskohrvatskim sunarodnicima koji su postali raja. I kad ih covjek ne bi cuo da govore, nego samo posmatrao njihovo prebivanje i njihov zivot, njihovu nosnju, njihovo drzanje i poslovanje, dosao bi do zakljucka da ima pred sobom sasvim drugi milet. Gradovi, sela i salasi koje nastanjuju po svemu lice na istocnjacke uzore, i mogli bi se bez zazora naci na Bosforu ili Anadoliji... Orijentalni su jos i ljudi koje srecete sve do mraka u carsiji kao poslovne ljude, zanatlije, kafedzije, ascije, nosace, koji tek tada (kada padne mrak) napustaju mahalu. Svi sem pasvandzija i strazara... Bosanski musliman je svojoj vjeri plaho odan. Ucenje islama i njegov dominirajuci polozaj u zemlji formirali su karakter bosanskog muslimana."
ПретходнаСледећа

Ко је тренутно на Форуму?

Корисници тренутно на Форуму: Нема регистрованих корисника и 43 гостију