srpskinacionalisti.com

Kakve je narodnosti narod u Bosni?

Форумска правила
Обавезно прочитајте Правилник о понашању на Форуму и форумски бонтон пре учешћа у дискусијама!
+BE+CP+
Војвода
Војвода
 
Порука: 1229
Приступио: авг 2008

Kakve je narodnosti narod u Bosni?

Порука +BE+CP+ 4.9.2008. 1:34

KAKVE JE NARODNOSTI NAROD U BOSNI?

G.drzavni tuzioc tvrdi dalje, da je dobar dio naroda pravoslavne vjere uselio se u Hrvatsku i Slavoniju "iz Bosne, u kojoj je barem od vajkada najcistiji hrvatski element bez srpske natrune." I ovdje je g.drzavni tuzilac grdno se prebacio, jer ne samo, da nam svi nepristrasni istorici,nego i bezbrojni najstariji i noviji izvorni podaci apodikticki sasvim protivno tvrde. Da eklatantnim nacinom sto bolje uvjerimo g.drzavnog tuzioca o potpuno neosnovanosti njegove tvrdnje, izlozicemo prije svega sistematski razne dokumentarne podatke, pa cemo onda sa nekoliko markantnih primjera utvrditi NEOBORIVI istorijski fakat, da je u Bosni i Hercegovini od pamtivjeka zivjeo i zivi Srpski Narod, i to ne onako, kao sto se g. drzavni tuzioc posprdno izrazava, kao kakova "natruna", nego bas kao vladajuci etnicki narod -snaga i uzdaje bosanskih banova i kraljeva.


(U Hronici popa Dukljanina, odmah iza govora o "Sorbium (Serbiensis) Ecclesia" kaze se, da je SORBIA razdelila se na dve pokrajine: Bosnu i Rasu.)

Od najstarijih vremena, pa do pocetka 16.v., nazivali su bosanski narodni vladaoci svoj narod svagda srpskim imenom, bas isto onako kao vladaoci Raske svoj narod. Stoga vec u 12.v.srecemo, gdje konzervativna papska kancelarija u svojim spisima identifikuje Bosnu sa Srbijom (Regnum Servilie, quod est Bosna), a rudimenti toga identifikovanja odrzali su se u papskoj kancelariji i dugo nakon toga, sta vise i onda kad je Bosna vec davno pod turskom vlascu bila. Ali vec u 13.v.,a narocito u 14.v.,jedna znacajna okolnost potakla je bosanske vladaoce, da prestanu ili bar rjedje nzivaju svoj narod nacionalnim srpskim imenom, i mjesto njega u svim drzavnim poslovima upotrebljavaju provincijalno zemaljsko ime Bosne (Rijec Bosnijanin za Bosnjaka prvi put dolazi u starim listinama tek 1332.g.Vidi u Fr.Mikloschich-a,-Monumenta Serbica,p.101). A naime u to doba Raska se pocela naglo razvijati, prvo kao srpska kraljevina, a za tim kao carevina, i uzela je opce srpsko nac.ime, kao glavno obiljezje za narod svoje drzave-utopivsi u njemu sva provincijalna imena. To je onda dalo povoda bosanskim vladaocima, da za drzavno ime svoga naroda uzmu provincijalni naziv: Bosnjak, Bosnjanin, Bosanac, umjesto dotadasnjeg nacionalnog Srbin, da tim jace oznace politicku samostalnost svoju prema Srbiji. Otud i nalazimo u pismenim spomenicima iz 14. i 15.v.: bosanska gospoda vis a vis srpskoj gospodi, ta Bosnjanin i Bosanac vis a vis Rasanima i Srbijancima. Ali je ipak nacionalno srpsko ime i u Bosni ostalo i dalje u punoj svijesti, kako kod naroda tako i u drzavi, te je cesto izbijalo na povrsinu cak i onda, kad su vec provincijalni nazivi potpuno oteli maha. Vazno je jos istaci, da je jzik naroda u Bosni uvjek, pa i onda kada je provincijalno ime bosansko prevladalo, nazivan SAMO SRPSKIM imenom.

Najstariji sacuvani istorijski podatak, da je narod u Bosni nazivan Srbima, potice jos iz 822.g. U jednom aktu, u Rackovim "Documenta" tvrdi se kako je posavski vladalac Ljudevit, cuvsi da protiv njega ide franacka vojska iz Italije, pobjegao iz grada Siska " K SRBIMA, ZA KOJI NAROD KAZU, DA ZIVI U VELIKOM DIJELU DALMACIJE." Ovdje ne treba smetnuti s uma, da je rijec o rimskoj Dalmaciji "koja je isla na sjever do Posavlja, a na istok po svoj prilici preko rijeke Drine". Sam Franjo Racki kaze (Rad.LVI.109), da je LJUDEVIT POBJEGAO SRBIMA U BOSNU. (U Monumenta spect.histor.Slavor.Merid.VII,P.327,328 "LIUDEWITUS, SISCIA CIVITATE RELICTA, AD SORABOS, QUAE NATIO MAGNAM DALMATIAE PERTEM OBTINERE DICITUR, FUGIENDO SE CONTULIT."-Iz biljeske franackog ljetopisca Ajnharda 822.g.)

Vizantijski car i istoricar Konstantin Porfirogenit (u djelu "De adminstr. imperio, XXXII,p.153,ed.Bonn, te upor. i XXXVI,p.163, XXXIII,P.160 I xxxiv,p.161.) oko 950.g. kaze, da su se u Srbiji, koja je u njegovo doba granicila s Hrvatskom kod Cetine i kod Hlijevna, naselili Srbi, dakle i na teritorij, koji je kaznije nazvan Bosnom. (vidi u Fr.Rackog,Rad LVI,p.71)

Poslije ovoga ni malo nam ne moze biti cudno sto rimski papa, kada je 1188.g.poslao dubrovackom nadbiskupu plast i potvrdio stara prava dubrovacke crkve, u toj potvrdnoj diplomi identifikuje Bosnu, koja je u to doba sasvim samostalna drzava bila, sa drzavom srpskom. U psimu izricito veli: "REGNUM SERVILIE QUOD EST BOSNA" (Kod Iv.Kukuljevica-Codex diplomaticus regni Croatie, Slavoniae et Dalmatie, Zagreb 1876,II,p.148). Slicno se ponavlja i kasnije.

Tako 1346.g. postavio je rismki papa dumanjskoga vladiku Ivana i preporucuje ga spljetskom nadbiskupu i "banu Stjepanu srpskom
(bosanskom) vladaocu." (A.Theiner-Vetera monum.histor.Hung.sacr.ilust.I,p.832. U orig.latinskom tekstu veli se: "...Stephano Bano principi Rasciensi (Bosnensi)".

A bosanski vladaoci i njihovi savezni ili podlozni knezovi izricito su nazivali svoj narod po Bosni i Hercegovini srpskim imenom, a sebe potomcima srpske gospode i kraljeva:

Tako 1234.g. bosanski ban MATIJA STJEPAN NINOSLAV (1232-1250), koji je bio katolicke vjere, potvrdjuje Dubrovcanima privilegiju, koju im je dao BAN KULIN, pa kaze: " Ako tuzi Srbin (t.j. Bosnjak,njegov podanik) Vlaha (t.j.Dubrovcanina, ili bolje dubrovackog podanika), neka se parbi pred knezom (razumije se dubrovackim), a ako Vlah Srbina tuzi, neka se parbi pred banom (bosanskim)" (T.Smiciklas-Codex diplomaticus regni Croatie, Slavoniae et Dalmati, Vol.III,p.427).Poredbe radi da prvovjencani srpski kralj Stevan Nemanjic u jednom ugovoru svome sa Dubrovcanima(od 1215-1219.g.)isto tako naziva svoje podanike Srbima, a dubrovacke Vlasima. on veli: "i da ne jemle Srblin Vlaha bez suda".Ibidem,p.140). Citirajuci ovo i ostala slicna mjesta veli Djura Danicic u svome "Rjecniku (III,p.150)":"tako ime narodno bjese jace od zemaljskoga, te i bosanski banovi u istijem prilikama zvahu Srbima svoje ljude."

I u povelji od 22.03.1240.g., kao i u onoj od marta 1249.g, isti BAN MATIJA NINOSLAV, naizva svoje Bosnjeke vise puta SAMO SRBLJIMA I NIKAKO DRUGACIJE. (Valja jos naglasiti, da je za banovanja Ninoslavljeva u Bosni toliko katolika bilo, da je papa pisao 1233.g.svome poslaniku Jakovu, da gleda kako ce dva, tri pa i cetiri ucena covjeka posvetiti za biskupe (u Bosni)-A.Theiner,-Vet.morum.hist.Hung.I,p.113).

U prvoj povelji obecava ban Dubrovcanima, da ce ih braniti i u slucaju ako zarate sa kraljem raskim, te za tim nastavlja iste rijeci o parbi Srba i Vlaha, koje vec prevedosmo iz povelje od 1234.g. I u samom indeksu (Index Alfabeticus) u Smiciklasovu Akademskom Kodeksu (vol.V,p.752) izricito se navodi, DA JE SRBIN NACIJONALNO IME ZA BOSNJAKA (Serbin idem quod Bosnensis, natio.).

U drugoj povelji (T.Smiciklas-Cod.Dipl.IV.p.386-387) ban je jos izrazitiji, jer prije one recenice, o SRBIMA i VLASIMA, koja se ponavlja od rijeci do rijeci u sve tri povelje, rekao je jos, da ce svagda iskreno cuvati prijateljstvo sa dubrovcanima, te " ako neko od nasih kmetova ili od nasih ljudi ucini vam stogod krivo, neka se prijavi meni i ja cu im suditi...", a to je upravo ono: "ako tuzi Vlah Srbljina, neka se parbi pred banom", sto domah za tim slijedi u vezi sa obratnim slucajem. Ibidem p.387. nije bez znacaja ni ta okolnost, sto se skoro svi bosanski kraljevi u svojim listinama nazivaju POTOMCIMA I NASLJEDNICIMA GOSPODE SRPSKE, RASKE I BOSANSKE, a cesto puta i samo GOSPODE SRPSKE. Tako kralj Stefan Tvrtko I veli u svojoj listini od 10.04.1378.g.:"...po tom ze gospodu mojemu Bogu, spodoblsu me nasljedovati prjestole monh prjeroditelj gospode srbske (Mon.Serbica,p.187) naravno sve povelje su pisane cirilicom.

Tako u svojim listinama i ostali kraljevi: DABISA (M.Serb.p.221), OSTOJA (p.233 i 272), STEFAN OSTOJIC (p.282 i 292) itd. A napomenucu jos i to, da bivsi upravnik Bosne KALAJ u svojoj istoriji Srba (vidi njemacki prevod od Dr.Schwicker-a, Geschichte der Serben, Budapest 1878) izricito tvrdi, da je Bosna Srpska Zemlja i da je narod u njoj srpske narodnosti, pa su i Muhamedanci Srbi bili. Vidi narocito peto odjeljak.

Da bi se bolje shvatilo znacenje rijeci VLAH, evo sta o tome kaze Franjo Racki: "Kada se pita za narodnost tih Vlaha, treba razlikovati dvie dobe. U starijoj dobi pripadahu Vlasi za cielo romanskoj narodnosti...Odavle riec "vlah" znamenuje u srbskih spomenicih njekoliko puta Romana u obce, pa stoga i Dubrovcanina, koji su pocetkom bili velikim dielom romanske narodnosti, kano sto i stanovnici Zadra, Spljeta i Trogira. Ban bosanski Matej Ninoslav potvrdjujuci (1234-1240) povlasti, koje je njegov predsastnik ban Kulin podielio (1189) Dubrovcanom, odredjuje: "Ako vjeroue srblin vlaha, da se pri prjed banom" (bosanskim). Ovdje znamenuje "vlah" Dubrovcanina, covjeka Romana, Latina "Srbljin"podanika bosanskoga bana, porekla slovinskoga, sto se potvrdjuje i drugim spomenikom...Ali polagano su se Vlasi po narodnosti pretocili u Slovene medju kojima su zivjeli, i pod kojih su drzavnu oblast podpadali..."

Kad je car Dusan ukidao carinu u Trebinju, koju je uzimao DABIZEV od Dubrovcana, rece izmedju ostaloga i ovo: "Neka Dabizev ne uzima od Dubrovcana niti carine, niti kojeg drugog dohotka, ni od trgovca dubrovackog Vlaha, a ni od Srbljina..."(Fr.Miklosich-Monumenta Serbica, specantia historiam Serbiae, Bosnae, Ragusii, BEC 1858.p.117).

Vojvoda Donjih Krajeva Juraj Vojisaljic, sinovac hercega Hrvoje, a sin kneza Vladislava, daje vojvodi Pavlu Jurjevicu i knezovima Nikoli i Vlatku Jurjevicima, kao i knezu Vuku Vukicevicu grad Vratar (na Neretvi) s medjama i kotarima i gradove Novi i Krusevac (u juznoj Hercegovini), pa veli, da im sve to ustupa i daje tacno prema onome stanju kako ga je on zatekao " U DRZANJU ILI SRBLJINU ILI VLAHU". A to jasno znaci, da je Juraj stanovnike "gradova" Vratara, Novoga i Krusevca dijelio u SRBE i VLAHE Valja jos uz to jos primjetiti da je Juraj bio katolicke vjere. (Fr.Miklosich-Mon.Serbica,P.378."..U VSEM U CEM ZASTASMO U DRZANIJU ILI SRBLINU ILI VLAHU".)

Dubrovacki podanik (G.V.Ceric pogresno je shvatio ovo mjesto. On naime drzi, da je to bio bosanski podanik, sto ne stoji, jer onda on nebi imao razloga tuziti se Dubrovcanima na svoje sunarodnike Srbe, posto je za to bio nadlezan bosanski ban. To je nema sumnje bio dubrovacki podanik, koji se kao trgovac nastanio u SREBRENICI, a takvih dubrovackih trgovaca bilo je po svima vecim mjestima Balkanskog Poluostrva. Poznata su dubrovacka katolicka groblja u Beogradu, Ruscuku i dr.) koji se kao trgovac nastanio u Srebrenici, PIRKO BOLJESALJIC, potuzio se je 1438.g. vijecu dubrovackom, sto su dva Dubrovcanina s gradjanima srebrenickim, dosli mu u kucu, te ga vezali i odveli u okove. U toj svojoj tuzbi kaze Pirko: "Gospodo, govorah (im) ja Pirko: sta sam vam skrivio SRBI, da me vezete bezakono?" (K.Jiricek,Spomenici Srpski(u Spomeniku Srp.Kr.Akademije XI,p.80). Dakle, dubrovacki podanik naziva stanovnike u SREBRENICI SRBIMA. Slicno ovome potuzio se je vijecu dubrovackom i neki Dubrovcanin Budisav Bogavcic iz Rudnika 13.01.1439.g., kako su mu Dubrovcani braca Zelenike, kad je zbog kuge pobjegao iz Rudnika, sa SRBIMA, STANOVNICIMA RUDNICKIM opljackali kucu."(u ovom aktu i zapis dubrovackog suda, u kome se "SA SRBIMA" prevodi na latinski sa "cun Sclavonibus". Kako iz ovog tako i iz mnogih drugih primejra znamo, da su u dubrovackim i drugim pismenim spomenicima imena "Srbin" i "Sclavonicus" identicna, sinonimo. Dakle, ne radi se o prevodu sa latinskog na srpski, vec obrnutosa cirilicnog srpskog teksta na latinski i tada se Srbin prevodi sa Sloven,sto je sinonim. Obrnuto i zlonamjerno, Dominik Mandic je svuda na latinskom gdje stoji Sloveni prevodio sa Hrvati, na sta se zgrazala Nada Klaic, hrvatska istoricarka).

1447.g. pominje se: "12 srpskih kmeti" i "srpski" pristav iz Hercegovine. (K.Jiricek-Spomenici srpski,p.85)

10.04.1450.g. ugovara s Dubrovcanima mir STJEPAN KOSACA, herceg sv.Save (po njemu je hercegovina dobila ime), i dopusta im, da slobodno trguju po njegovoj zemlji. On veli: "Takodjer, ako se pogodi ma kakav god Dubrovcanin ili trgovac dubrovacki da ponese karavan ili ma sta drugo, ne smije ga svrci niko drugi, ni VLAH ni SRBIN, do onoga mjesta, do kog se najmio...(Fr.Mikl.-Mon.Serb.p.467). Godinu dana kasnije (1451) ugovara knez Vladislav, sin hercega Stjepana, sa istim Dubrovcanima i veli: "obavezujem se da niti hocu niti smijem ikada zabraniti niti zaustaviti ni jdne moje ljud, ni VLAHE, ni SRBE, da trgovine radi slobodno u Dubrovnik idu...(Fr.Mikl.-Mon.Serb.p.445).

Kao sto su bosanski vladaoci i hercegovacki knezovi, te dubrovcani i najstariji grcki i franacki pisci nazivali narod bosansko-hercegovacki SRPSKIM IMENOM, u doba samostalnosti tih zemalja, tako i kasnije za turskog gospodstva strani putnici, knjizevnici,austrijski vladaoci, pa i sami Turci nazivahu narod taj -NARODOM SRPSKIM.

God. 1532. izdao je Slovenac Benedikt Kuripesic svoj putopis preko Bosne u Carigrad (To je najstariji putopisac Bosne. Njegovom je putopisu naslov: Itinerium Wegrayss Kun.May.potschafft gen.Constantinopel zu den Turkischen Keiser Soleyman" Vidi: Rad LVI.p.141-196). On veli da je u donjoj Bosni, koja se po njemu prostirase od Une do Sarajeva, nasao tri narodnosti i tri vjere: "Prvo su stari Bosnjaci, koji su rimokatolicke vjere, drugo su Srbi (Surffen), koje zovu Vlasi, a mi ih zovemo Zigi (Zigen) ili Martolozi (Martolozi dolazi d grc.rijeci koja znaci oruzna covjeka raspolozena uvjek za boj) Ovi dolaze iz Smedereva i Beograda, a vjer su Pavla (tj.istocno pravoslavne)..Treci su narod pravi Turci. Opisujuci zatim gornju Bosnu, koja se po njemu protezala od Sarajeva do Zvecana ili Mitrovice, veli Kuripesic dalje :"Stanovnici ove zemlje dvojake su narodnosti, a naime TURCI i SRBI...Srbi ili Zigi i Martolozi od silnih tereta begaju...
Karakteristicno je i ono sto zatim kaze:"Oni isti Srbi, koje kao hriscane zatekosmo, mnogo nam ljubavi iskazase", te i ako stenju "u teskom vavilonskom ropstvu i vjekovnom suzanjstvu", ipak su tako snazna duha, da i same carske poslanike ovako savjetuju, hrabre i sokole : Molimo vas, budite postojani u hriscanskoj vjeri, radite onako kao i mi, koji smo u svakoj nevolji stalni u svom zakonu."(Ibid.p.176.)

God. 1541. nastampao j sekretar mletacke vlade, Benedeto Ramberti, knjizicu: "Delle cose de Turchi. Vinegia 1541." U njoj se pominju turske pokrajine "Bosna, Hercegovna tj.Srbija koja se zove vojvodima, Skadar..."(sacuvana su i 2 putopisa ruskih putopisaca gdje se Hercegovci nazivaju samo srpskim imenom,a za Mlecane je Hercegovina bila Primorska Srbija (Serbia marittima, schiamata Erzegovina).

Na posljednjem listu knjige "Prolog", koja je napiana 1628.g.u Hilandaru, stoji da ju je kupio kaludjer Maksim (iz Zavale) "za tri hilade asprih", pa ju je za tim poslao:"v svoi manastir i podstrig sribskie zemli...v hram glagolemi Zavala, bliz grada Dubrovnika."

Turski istorik i geograf Hadzi-Kalfa ili Catib-Celebija govoreci oko 1650.g.o Bosni rece, da u planini Petrovac, koja je zapravo u bosanskoj krajini -"STANUJU SRBI".

Zanimljiv je takodjer i jedan mali rijecnik, sto ga je napisao pri svrsetku 18.v. neki Bosnjak muhamedovske vjere, pod naslovom:"Popis biljaka na SRPSKOM JEZIKU (Syrf uzre otlar bejnadir)",a pisan je IKAVACKI. (O.Blau-Bosnisch-turkische Sprachdenkmaler. Leipzig 1868,p.150.)

I austrijski generali i carevi nazivali su onaj mnogobroni narod, sto se tokom 16.,17.i 18.v. sporadicno iseljavao iz Bosne i Hercegovine u Hrvatsku i Slavoniju- SRPSKIM NARODOM, i ako mnogo cesce Vlasima i Racima, no i tada su po koji put isticali, da su sva ta imena SINONIMI za jedan isti SRPSKI NAROD.

God.1538. radilo se na tome, da se neki doseljenici iz Bosne nasele u Zumberak. I car Ferdinand I izdade tom prilikom (5.septembar) jednu povelju, u kojoj na pet mjesta naziva taj narod Srbima ili Racima (Serviani seu Rasciani), a na jednom samo Raci (Rasciani) (Rad.Lopasic-Spomenici hravtske krajine I,p.5-6.) Ova se seoba zbilja i obavila u oktobru iste godine 1538, te je o njoj glavni zapovjednik carske vojske u Ginsu Nikola baron Jurisic 22.okt.izvijestio kralja odnosno cara Ferdinanda I ovako: "Malo cas stize vijest od g.bana i ostalih hrvatskih prvaka, da su sretno stigli i preveli SRBE (die Sirfen), kojih je veliki broj, sa njihovim zenama, djecom i blagom..." A car odmah nakon toga, 6.novembra iste godine, pise u istoj stvari banu Petru Keglevicu, kako je: iz pisma Jurisiceva i drugih saznao " da su kapetani i vojvode RACKE ili SERVIJANSKE, doticno VLASKE, koji se obicno srpskim nazivaju, sa svojim podloznicima i pristasama sretno pod vlast njegovu presli..."

I iz kraja 17.i poc.18.v. nalazimo dosta podataka, da je narod Bosne i Hercegovine nazivan Srpskim Narodom.

Tako je vec u jednom pismu cara Leopolda I od 1685.g.pominju se i "Hriscani Srbi Bosnjaci (Christiani Bosnenses Rasciani)"(R.Lopasic-Spom.Hrvat.Krajine,III,p.455). Dok se opet u povlastici carskoj od 11.06.1689.g., za Srbe u Slavoniji po virovitickoj, pozeskoj, valpovackoj i sremskoj zupaniji, izricito veli, da su iz Bosne dosli i naselili narocito: viroviticku i pozesku zupaniju. (Leopold ovako pocinje tu svoju povlasticu :"Leopoldus etc.generosis, Egregiis et Nobilibus ac strenus Romano-Catholico Christianae, nec non RASCIANAE et Graecae fidei Incolis Comitatum Verocziensis et Posegiensis, nec non Valachoensis et Sirmiensis, ac aliis..." pa nastavlja " Vos Incolas Verocziensis et Posegiensis, quam ex BOSNIA ad fidelitatem et protectionem benignumque gubernium Nostrum accurrentes." Dr.Fidler u Archiv-u fur ostrreichische Geschichte, Bd. XXXVII, p.119-121).

A nesto ranije, prije nego sto je ova povlastica izdana (1688.g.)javljeno je iz Ugarske, da je austrijska vojska u Bosni, pomocu "TAMOSNJIH SRBA (DASIGER RAITZEN)",udarila na 2000 Turaka. I u popisu Slavonije od 1702.g.spominju se u nekolikim selima Srbi (Rasciani), koji su se navodno doselili iz Bosne.(T.Smiciklas-Dvijestogodisnjica oslobodjenja Slavonije,II.,p.163,191, 38-9).

Posebno je jos vazno istaci, bas s obzirom na tvrdnju g. drzavnog tuzioca, da su "pravoslavni Hrvati" iz Bosne naselili Baniju"izmedju Une i Kupe", da bas te naseljenike ban dalmatinsko-hrvatsko-slavonski Adam Bacanji naziva SRBIMA i kao takvima izdaje im 1696.g. zastitnu diplomu, u kojoj se nalaze i ove rijeci:"..populorum Rascianorum intra fluvios Unnam et Colapim collatorum ex Bosnia,...populos eosdem Valachicos sive Rascianos..."(R.Lopasic-Spom.Hrv.Krajine,III,p.39-40.)

Za ime srpsko u Bosni imamo i dva vrsna podatka iz istorije dalmatinskih Srba. Oko 1744.g.pise osorski biskup MATIJA KARAMAN protiv pravoslavnih Srba u Dalmaciji i kaze na jednom mjestu: "U vreme beckoga rata nije bilo u zadarskoj okolini srpskoga vladike, pa ipak je sva gornja okolina naseljena SRBIMA(di Serviani), koji su u to vreme DOSLI IZ BOSNE." A kada 1759.g.ti pravoslavni Srbi iz Dalmacije zamolise generalnog proveditora mletackog za Damaciju i Albaniju, da im se dade vladika "od naseg slaveno-srpskog jezika", tada i to spomenuse kako su mnogi "Slavenosrbi iz mnogih provincija, a najvise iz Bosne i Hercegovine i iz svega Ilirika" presli pod mletacku vlast.

Medju vec tolikim navedenim dokazima da je narod u Bosni smatran Srbima nece biti na odmet da spomenem ovde i to kako i sam krizevacki unijatski biskup u svojoj kratkoj istoriji unijatske crkve u Hr.i Slavoniji, koju je kao zvanicni akt podneo 1810.g.carskom dvoru u Becu, tvrdi da je narod pravoslavne vjere, koji se iz Bosne u Hrvatsku doselio zaista Srpski Narod. On izmedju ostalog veli: "Prima notabilior Rascianorum ex Bosnia et Serbia migratio ad initum regiminis Ferdinandi I, referenda est."

I Cernig u svojoj znamenitoj Etnografiji Austr-Ugar.monarhije tvrdi da su "tzv.Vlasi(Die sogenaten Wlachen) iz Raske, Bosne i Srbije" naselili se u staroj Slavoniji (naime potonjem generalatu Varazdinskom, a tadasnjoj bjelovarsko-krizevackoj zupaniji)jos u doba Matije Korvina(1463),Maksimilijana II(1570) i Rudolfa II (1582.g.), te se poziva za to na zvanicna akta u financ-ministarijal. arhivu u Becu. Za nas je ovom prilikom osobito vazno samo to da on ove doseljenike iz Bosne naziva TZV.VLASIMA I SMATRA IH ZA SRBE IZRICITO NAVODECI, DA JE TAJ NAROD SRPSKOGA PORIJEKLA.(Czornig-Ethnographie der osterreichishen Monarchie, Wien 1855, Bd.III,p.161.)

Kada smo ovako mnogobrojnim, pouzdanim i mahom izvornim podacima utvrdili neoboriv fakat, da je narod u Bosni i Hercegovini od pamtivjeka priznavan i nazivan SRPSKIM NARODOM, kao sto se i sam nazivao, jos cemo sada pokazati i dokazati, da je i jezik toga naroda svagda SAMO SRPSKIM JEZIKOM nazivan.

Profesor Jagic veli za povelju Kulina banabosanskoga od 29.avgusta 1189.g.kojom dozvoljava Dubrovcanima da mogu slobodno trgovati po njegovoj drzavi, da nije moguce, da bi bila " listina Kulina bana od g.1189. prvo i najstarije pismo, sto bi pisano cirilicom a SRPSKIM JEZKOM. Tu se vidi tolika sigurnost i okretnost u pisanju JEZIKA SRPSKOGA slovi cirilskimi, tolika emancipacija, da upravo veca nego li u potonje doba, od upliva crkvene slovjenstine, da nije moguce vjerovati da ne bi bili u Bosni, Zahmlju, Dikleciji itd.vec davna prije Kulina bana poceli pisati cirilicom a narodnijem jezikom srpskijem." (Vatroslav Jagic- Historija KNJIZEVNOSTI NARODA HRVATSKOGA I SRPSKOGA, P.142.)

DA OVAKO APODIKTICKIM NAZIVA srpskim jezikom, JEZIK U POMENUTOJ POVELJI BOSANSKOG BANA KULINA, i da dalje tvrdi , kako je i po cijeloj Bosni, Zahumlju i Duklji, jos i prije Kulina bana, moralo se pisati "narodnijem srpskijem jezikom i irilicom", nema sumnje, da je profesor Jagic, osim cisto filoloskih rzloga morao imati i drugih - istorijsko-etnografskih. Mi cemo ovdje privsti samo nekoliko markantnijih podataka,jer je ova stvar potpuno jasna vec iz svega napred izlozenoga o nacionalnom srpskom imenu u Bosni.

Godine 1333.dao je bosanski nab Stefan KOTROMANIC (1322-1353) Dubrovniku Rat, Ston, Prevlaku i ostrva oko Rata. Toga radi napisane su pod Srebrenikom cetiri povelje i to dve na latinskom jeziku, kao sluzbenom jeziku dubrovackom, i dve na SRPSKOM jeziku, kao sluzbenom jeziku bosanskom. Ban Stefan pise u listini od 15.marta 1333.g. ovako:

"...I za to udaram ja ban Stefan svoj zlatni pecat, da vjerovatno bude i svaki zna i vidi istinu. A za to su cetiri povelje...dvije latinske,a dvije SRPSKE, a na sve su udareni zlatni pecati..."(Fr.Miklosich-Mon.Serbica,p.107)

Slicno ovome pise 1407.g. i Pribislav Pohvalic, koji dojde u Dubrovnik, kao poslanik banice ANKE (zene pokojnoga VUKA VUKCICA) i vojvode SANDALJA i zene mu KATARINE SANDALJEVICE: "Va ime Bozie amen(pisano naravno cirilicom) Je Pribislav Pohvalic...Jereovi list blizu ovogan moga pisan je u sem tetragu i s drugim listom srpscim ko je za ovim listom..." A malo dalje veli: "A drugi list koji z aovim ide srpski est pisan v lito rostva Hristova tisjuscio i cetiri sta i sesto lito mieseca dekembria dvadeseti dan..." (OCIGLEDNO JE DA JE PISANO IKAVICOM,CIRILICOM I DA SE JEZIK NAZIVA SRPSKIM) (M.pucic-Spomenici srpski,II,p.51.)
A drugom prilikom opet: "Va ime Bozje amen. V lito rosstva Hristova tisjuscio i cetiri sta sedmo lito...ovi list srpski..u drugom listu srpskom..u prvom listu srpskom."(Ibidem p.53.) Ovdje valja istaci jos i tu okolnost, da je ovaj PRIBISLAV POHVALIC bio IKAVAC I KATOLIK!!!; pa ipak nema nikakve sumnje, da ovdje "srpski" list i "drugi list...srpski est pisan" ne znaci nista drugo nego da je SRPSKIM JEZIKOM PISAN, kao sto veli i Dj.Danicic (Rjecnik III,p.153:"srpskim jezikom pisan.")

Radi srpskoga jezika, koji je bio ne samo sluzbeni i narodni jezik Srbije i Bosne, nego sta vise u 15.i 16.v. i diplomatski jezik turskog, ugarskog i rumunjskog dvora (vidi:V.Jagic-Historija knjizevnosti,p.146. srav.raspravu Milnka M.Vukicevica:"Srpski jezik na porti 15.i16.v. "Zora",za 1900.g.br.5,p.152.), kada su stogod s Dubrovcanima ili medjusobno ugovarali, drzali su Dubrovcani u svojoj opcini uvjek dva pisara (diaka)- jdnog za srpski, a drugog za latinski jezik. U jednoj dubrovackoj listini (dokumentu) od 07.07.1447.g.,citamo i ovo: "I knez i sudije ispitase kmetove i pristave, te rekose NIKSI ZVEZDICU DJAKU SRPSKOM, da upise sve po redu...i jos nam pokazase u latinskoj kancelariji, sto je napisao LATINSKI DJAK"...(K.Jiricek-Spomnici Srpski,p.86.)

A jos prije toga 1364.g. spominje se jedan pisar srpski ovako:"(pise cirilicom)Niko Bjelik diak srpski"(Ibidem p.33-Umjesno ce biti ovdje primjetiti, da je isti Niko pisuci talijanski poslje 4 godine ovako se potpisao:"A mi Nico de Biele, scrivan SCAUONESCO" (Ibid.p.34), a svi latinski pisari nazivali su na latinskom jeziku sve sto je srpsko: sclauicus, sclavonescus ili slavicus, slavonescus.)

I u 18.v. nazivali su Srbi Bosanci svoj jezik sprskim. vec spomenuti dalamatisnki Srbi, koji u pismu svome od 1759.g.rekose glavnom proveditoru mletackom, da su se iz BiH u Dalmaciju preselili, na nekoliko mijsta isticu, da je njihov jezik srpski. Tako u tom pismu spominju ne samo "nas slaveno-srpski narod", nego i "nas slaveno-srpski jezik", dok u jednom ranijem pismu od 20.11.1754.g. istom proveditoru mole, da dobiju vladiku od "naseg srpskog jezika i grckog obreda istocne crkve", te narocito zele za vladiku svoga zemljaka Dionisija Novakovica, koji "nassrpski jezik" razumije.(Ibidem p.362-3) A vec smo napred spomenuli, kako je krajem 18.v.neki Bosnjak muhamedanac napisao maleni rijecnik pod naslovom: "Popis biljaka na SRPSKOM JEZIKU"...

Nakon ovoga drzim, da vise ne moze biti spora o tome, da je u Bosni i Hercegovini od pamtivjeka zivjeo i zivi Srpski Narod. Nema sumnje, da je u zapadnom dijelu Bosne, (i osim takozv. Turske Hrvatske), gdje je najvise bilo katolika,moglo biti i Hrvata, no to pitanje ne spada vise u granice moga zadatka, te cu samo kuriozuma radi navesti, kako je 1847.g.(u "Kolu"od te godine,p.20) fratar Ivan Jukic, Banjalucanin, izjavio, da Bosnjaci u bosanskoj Krajini "od Harvatah neznaju nit imena", dok opet Ivan pl.Kukuljevic-Sakcinski (Put po Bosni(1858),p.68) opisujuci svoj put po Bosni i govoreci o Plivi (u zapadnoj Bosni) rece: "Sad je vec odavna izceznulo tuda ime hervatsko".

Iz knjige Radolava M.Grujica, Aplogija Srpskoga naroda u Hrvatskoj i Slavoniji i njegova goavna obelezja (povodom "Optuznice" kr.drzav.odvetnika u Zagrebu od 12.01.1909.g),Novi Sad 1909.(reprint Zagreb 2002.)od str.20-35
Сале
Војвода
Војвода
 
Порука: 1354
Приступио: јан 2008
Место: Србија

Re: KAKVE JE NARODNOSTI NAROD U BOSNI?

Порука Сале 4.9.2008. 14:06

Одличан чланак који одлично потврђује оно што смо и пре одлично знали. Све су то Срби!

Сада међутим, имамо поносне потомке оних непоколебљивих људи који очуваше своје име и веру, а имамо и потомке оних који се потурчише и похрватише.
Само храбро!
Аватар
Трећи
Војвода
Војвода
 
Порука: 12571
Приступио: сеп 2004
Место: Јужнобачки округ

Re: Kakve je narodnosti narod u Bosni?

Порука Трећи 4.9.2008. 21:36

И кад све сабереш и одузмеш, Србе је разјединила - вера. А кад манипулатори вером узму Србе „под своје“, резултат је - Јасеновац, Јадовно, Сарајево, Лора, Сребреница... И, уместо да се сложно окрену и ударе на оне што их завађају, они се тамане међусобно; а ови што их завадише - господаре.

Тренутно благи зрачак наде ми даје идеја о коначном престанку подела на четнике и партизане, вернике и атеисте, с ове и с оне стране Дрине, и слично. Надам се да ће та идеја победити. А било би и време више...
Вук на овцу своје право има
ка' тирјанин на слаба човјека.
Ал' тирјанству стати ногом за врат,
довести га к познанију права,
то је људска дужност најсветија!
+BE+CP+
Војвода
Војвода
 
Порука: 1229
Приступио: авг 2008

Re: Kakve je narodnosti narod u Bosni?

Порука +BE+CP+ 5.9.2008. 1:24

SRPSKA BOSNA

Bosanskim pitanjem profesor Lazo Kostic je poceo da se bavi brosurom "Cija je Bosna". "Misljenja stranih naucnika i politicara o etnickoj pripadnosti Bosne i Hercegovine", koja je objavljena u Torontu 1955.g.u izdanju casopisa "Bratstvo", koji je uredjivao istaknuti srpski intelektualac Alija Konjhodzic. Narednih godina bavio se drugim nacionalnim pitanjima i problemima, ali uporedo prikupljao gradju za drugo, prosireno izdanje. Materijal do koga je dosao toliko je bio obiman da je drugo izdanje prvobitne brosure moralo da bude publikovano u sest obimnih knjiga u periodu od 1965.do1975.g. Knjige su objavljene u serijalu ciji je jedinstveni naslov "Nacionalni problemi Bosne i Hercegovine".


1.Studije o vjerskim odnosima

Prva knjiga serijala je demografska istorijska studija "Vjerski odnosi Bosne i Hercegovine", koju je Kostic u sopstvenom izdanju objavio u Minhenu 1965.g. Osnovnu problematiku autor tretira od vremena srpskog naseljavanja Bosne u sestom vijeku, gdje su oni donjeli svoju staru vjeru, gdje je njihova sistematska hristijanizacija trajala tri vijeka, a najduze joj je odoljevalo srpsko pleme Neretljana. Skoro punih stotinu godina nakon definitivnog hriscanskog raskola Madjari su u srednjovjekovnu Bosnu poceli da uvode katolicizam. Njemacki istoricar izrazito katolicke orijentacije Hajnrih Rener je 1896.g. pisao da su ugarski kraljevi "bili odredjeni da postanu izvrsioci papske volje." Minhenski profesor Georg Statmiler pisao je pocetkom dvadesetok vijeka: "Prodiranje katolicke crkve u pozno srednjovjekovnoj Bosni izvrseno je sa sjevera u vezi ugarske drzavne vlasti. Katolicka jerarhija nadirala je u pozno srednjovjekovnu Bosnu sa sjevera u zajednici sa ugarskom drzavnom vlascu. Zbog toga je katolicka jerarhija Bosne pripadala crkvenoj provinciji arhiepiskopa od Kalace (Ugarska)." Kostic i u studiji madjarskog drzavnog funkcionera Janosa Absota, izasloj krajem 19.v. u Becu, nalazi posrdnu potvrdu tog podatka u autorovom ukazivanju na ocekivanja bosanskih katolika od austrougarske okupacije: "Oni vodji bosanskih katolika, koji su od okupacije ocekivali ostvarenje njihovih vjekovnih snova, da opet ozivi stara politika madjarskih kraljeva, tj.nista drugone ocekivahu nego da opet zemlja postane katolicka, morali su brzo da se osvjeste."

Cak i u enciklopedijskoj odrednici zagrebacki univerzitetski profesor Jaroslav Sidak 1956.g. pise kako je rimska kurija u XIII vijeku "pokusala da otpor zemlje slomi krizarskom vojnom i lomacama, podrzavajuci teznju budimskog dvora za potpunim potcinjavanjem Bosne Ugarskoj i njezinu episkopatu." Nasilno pokatolicavanje, ognjem i macem, uporno je provodjeno na svim teritorijama kojima su upravljali Madjari, dok se u juznim predjelima snaznije odrzavalo pravoslavlje. Krajem 12.v. u Bosni su dosli iz nemanjicke Srbije proterani bogumili, jereticka hriscanska sekta cije su pripadnike nazivali i patarenima, babunima, manihejcima ilikatarima. Oni su formirali Bosansku crkvu koja se odrzala sve do dolaska Turaka. "I to trojstvo religija pratice BiH kroz cijelu buducnost. Umjesto bogumila naici ce muslimani, ali ce uvjek biti samo tri znatne religije koje se mozebit nece toliko potirati koliko ce se mrziti i negirati. Poneka se od njih proglasi za drzavnu religiju da psolje ustupi mjesto drugoj i "vladaoci", knezevi, banovi, kraljevi, pripadali su cas jednoj cas drugoj ili trecoj vjeri. Ne moze se cak uvjek sigurno ni utvrditi kojoj."

Da je i ban Kulin bio bogumil vidi se iz pisma dukljanskog kralja Vukana Nemanjica papi Inocentiju III iz 1199.g. Na papinu pretnju krstaskim ratom Kulin je presao na katolicanstvo, ali to je trajalo samo do prolaska ratne opasnosti, pa se bosanska vlastela vratila bogumilstvu. I kasniji ban Matija Ninoslav je prisiljavan da se odrekne jeresi i prikloni katolickoj crkvi, a kralj Stefan Prvi Kotromanic je javno optuzivan zbog oslanjanja na bogumile. Bogumili su 1305.g. ubili Mladena I Subica. Tek kad se Sefan Drugi Kotromanic ozenio Poljakinjom, dolazi do ozbiljnijeg prodora katolicanstva u Bosnu, a to je vec prva polovina 14.v. Tada su se pojavili franjevci, zapocevsi svoje perfidno i ozloglaseno misionarsko djelovanje. Knez Hrvoje se pred smrt pokatolicio, a kralj Tvrtko Drugi Tvrtkovic u Beogradu 1435.g., gdje se zatekao u lovu sa madjarskim i austrijskim plemicima, a licno ga je kralj Sigmund na to privolio otvorenim pretnjama. Tvrtkov nasljednik, Stefan Tomas, takodje je bio bogumil, ali je 1444. preveden u katolicko vjeru, mada, kako svjedoce istorijski izvori, samo prividno jer je nesumnjivo i dalje protezirao Bosansku crkvu. Kako kaze Kostic, pozivajuci se na studiji Franje Rackog "Bogumili i Patareni", objavljenu u Beogradu 1931.g., "kralj Tomas uopce nije htjeo da siri posto-poto katolicizam niti da preduzima energicne mjere protiv "nevjernika", za koje su franciskanci trazili primjenu zeljeza i vatre. Kralj Tomas se licno obratio papi, obrazlazuci mu svoj stav, koji je prouzrokovan velikim mnostvom nekatolika i njihovim uplivom u zemlji. Svi su ovi vladari primali katolicanstvo na strasan pritisak Rima i okolnih katolickih vladara, ali mu iskreno nisu bili nikad vijerni."

Ogromna vecina bosanskih plemica nikada nije prelazila na katolicanstvo, a u narodu katolicka vjera nije imala nikakvo uporiste. Herceg od Svetog Save, Stefan Vukcic Kosaca, do kraja zivota je ostao pravoslavac. U enciklopedijskoj odrednici o bogumilima Aleksandar Solovjev je 1955.g. pisao: "Papski delegat, hvarski biskup Tomazini, imao je da pokrsti vojvodu Stefana Kosacu i njegove podanike, ali je Kosaca izigrao papu, a sljedece godine se proglasio za hercoga Svetog Save da pridobije simpatije pravoslavnih kojih je bilo dosta u Humu i kao turski vazal napada Dubrovnik koji ostro optuzuje tog "perfidnog patarena".

nastavice se
Аватар
vninkovic
Војвода
Војвода
 
Порука: 5104
Приступио: апр 2004
Место: Ужице

Re: Kakve je narodnosti narod u Bosni?

Порука vninkovic 5.9.2008. 14:43

Ако ми је криво због нечега у ретким тренутцима када сам имао доста новца код себе а хтео себе почастити,криво ми је што 2002-е нисам купио сабрана дела Лазе.М.Костића.Овако бих повремено наилазио на неке његове књижице које само потврђују општепознату чињеницу да су то сев били Срби касније подељени верски данас уз западну помоћ и национално вештачким народима.
Надовезујући се на све ово препорућујем спорне територије Срба и Хрвата,као и Видовданске беседе од истог аутора као о народности БИХ муслимана.После тога ко не прогледа није до других но до њега.
Глава глави,плећка харамбаши,а фукара може и ребара!!
+BE+CP+
Војвода
Војвода
 
Порука: 1229
Приступио: авг 2008

Re: Kakve je narodnosti narod u Bosni?

Порука +BE+CP+ 5.9.2008. 15:31

Ilarion Ruvarac je 1881.g. pisao o patarenstvu velikog bosanskog vojvode Hrvoja: "Hrvoje Herceg bio je pataren i zastitnik patarena, i brat njegov ban Vuk pripadao je po svoj prilici toj sekti, docim su sinovci njihovi od druga dva brata, a osobito unuk Zorislavov, bili revnosni katolici, koji su vise manastira za fratre bosanske u zemljama svojim podigli i sagradili." Petru Zorislavicu papa1447.g. odaje priznanje sto je jedini bosanski knez koji je u jeretickoj sredini ostao odan katolicanstvu. Kostic ukazuje da "sinovi Vukovi: Hrvoje, Vuk, Dragisa i Vojislav i kci Vukica imaju cista narodna imena; a sinovi, odnosno unuci oba posljednja brata nose svi kalendarska imena: Ivanis, Djuradj, Pavao, Marko, Jurje i Petar. To je zasluga "gospodina vikara i bratije fratara svete crkve katolicanske vjere rimskog reda svetoga Franciska", kojima je poslo za rukom, da su bar u nekim krajevima Bosne mogli preuzeti i vrsiti sluzbu, koju su prije vrsili gospodin djed i njegovi strojnici i krstjani crkve bosanske." Da je zaista katolicanstvo u Bosni bilo vrlo slabo ukorjenjeno svjedoci i pismo papi posljednjeg bosanskog kralja Stefana Tomasevica iz 1461.g. koji, trazeci kraljevsku krunu i nove biskupe, obecava: "Krunisan od tebe donecu vjeru podanicima, strah neprijateljima."

Ocigledno je da su razlozi prihvacanja katolicke vjere od strane pojedinih bosanskih vladara bili iskljucivo politicki, da ni oni koji su formalno presli u katolicanstvo, to nisu cinili iskreno ili na duzi rok. U narodu je ta vjera uvjek smatrana tudjinskom i rijetko joj se neko priklanjao. Iskreno se pripadalo samo pravoslavlju ili bogumilstvu. U svojoj znamenitoj Istoriji Bosne Vladimir Corovic je pisao: "Politicki ljudi su u Bosni prilazili katolickoj crkvi ili iz straha od madjarskih progona ili iz oportuniteta, da sa katolickim silama dobiju ili ucvrste izvjesne koristi. Kad bi opazili da snaga katolickih sila slabi ili da u samim katolickim redovima ne ide sve kako treba, oni su, skoro prekonoc, napustali dotadasnju orijentaciju i trazili nove puteve." Bilo je tu dosta prevjeravanja i otimanja za vjernike, ali dugi katolicki prozelitizam i inkvizitorske metode nisu mogli zadobiti snaznije uporiste i pustiti korjen u prostoj narodnoj dusi bosanskog Srbina.

Vatikanske srednjovjekovne arhive prepune su alarmantnih izvjestaja o bosanskim jereticima, kao i o neuspjesnim krstaskim i inkvizitorskim akcijama. Borba protiv bogumila ublazila je i usporila nasrtaje na pravoslavce, ali je i srpska feudalna vlastela krajnje negativno gledala na bosansko bogumilstvo, pa su istorijski izvori zabiljezili da su prvi franjevci u Bosnu dosli 1291.g. na poziv kralja Dragutina. Neki izvori svjedoce da su bogumilski jeretici bili veoma solidarni sa pravoslavnim sizmaticima, tako da za katolike u narodu jednostavno nije bilo mjesta. Aleksandar Solovjev ukazuje, povodom toga, na jedan interesantan istorijski podatak: "Godine 1340. stigao je u Bosnu kao arbitar general franjevaca Gerard. Ban ga je ljubazno primio i uvjerio da trpi jeretike u svojoj zemlji samo stoga sto bi oni inace pozvali sizmatike protiv njega." Drugi madjarski kralj, Sigismund, hvalio se kako je u ratu sa kraljem Tvrtkom "zarobio veliki broj nevjernih i sizmatickih Bosanaca i Rasana." U vrijeme Tvrtka Prvog i njegovog nasljednika Stefana Dabise katolici su u Bosni bili skoro potpuno iskorjenjeni. Pocetkom 15.v. situacija se samo djelomicno promijenila, a Kostic pise: "Kralj Tvrtko II Tvrtkovic molio je aprila 1428.g. papu da mu dozvoli treci brak sa Dorotejom Gares iz Pecuha. On uvjerava rimsku kuriju da je on dobar katolik iako je kralj zemlje cije je stanovnistvo nevjernicko i sizmaticko." Podatak je preuzeo iz studije Ludviga fon Talohija "Studija iz istorije Bosanaca i Srba". I vojvoda Stjepan Vucic je trazio 1439.g. od pape da posalje nekog sposobnog da i njega i njegove podanike prevede u katolicanstvo. Papa je poslao hvarskog biskupa Tomu u Hum, Bosnu i Hrvatsku.

U 15.v. vatikanska kurija pokazuje najvecu zestinu i netrpeljivost. "Ukoliko su manje uspjeha pokazali fratri franciskanci u Bosni, utoliko je zesce nastojao Vatikan da pokatolici Bosnu. Narocito poslje propasti srpske drzave, u drugoj cetvrtini XV v. On salje tada u Bosnu cuvenog fra Jakova (fra Djakona de Markia) koji je bio neko vreme u Konavlima kod Dubrovnika. gdje je vodio narocitu borbu protiv pravoslavlja, a svoju prvobitnu inkvizitorsku misiju zapoceo je bio prvo protiv husita u Ceskoj. U Konavlima je bio 1435.g., malo posto su Konavli pripali Dubrovniku, i tu se zapleo u svadje "sa tamosnjim popom Niksom", tako da je ovoga morala uzeti u zastitu Dubroacka Republika (Vijece umoljenih, Rektor i Malo vijece). U Bosni je zabiljezena njegova djelatnost 1432, 1435, 1451, 1452. "uvjek hrabro i zilavo braneci rimokatolicizam i suzbijajuci fanaticno bogumile. On je toliko bezobzirno sprovodio svoju inkvizitorsko-prozelitsku misiju, da je izazvao bezbroj zalbi, pa su ga cak i njegovi pretpostavljeni morali da upucuju na obzire. Tako je ostalo pismo generalnog ministra franciskanaca Vilima de Kazalisa, kojim ovaj opominje fra Jakova da ne preteruje u svojoj revnosti izazivajuci cak skandale. To ipak nije smetalo da se on kasnije proglasi za sveca, jer se tako sirio rimokatolicizam."

Kada je kralj Stefan Tomas poceo da na silu vrsi pokatolicavanje, mnogi su njegovi podanici pobjegli u zemlju hercega Stjepana, a 31.maja 1459.g. dominikanac Nikola Barbuci pise iz Jajca "da je polozaj kralja Tomasa veoma tezak i on ne moze lako voditi borbu protiv Turaka jer je u njegovoj zemlji vecina maniheja koji vise vole Turke nego katolicke sile i on se ne smije na njih u borbi osloniti." Ovdje citira Kostic i sarajevskog univerzitetskog profesora i istoricara Hrvata Antu Babica koji je 1956.g. pisao: "Od prve pojave bogumilstva pa sve do propasti bosanske drzave, rimske pape tretiraju Bosnu kao hereticku zemlju, i bogumilstvo uzimaju kao povod za pokretanje krstaskih ratova koji su ugrozavali samostalnost zemlje i kocili njezin normalan razvitak." O tome govori i Adam Bue u knjizi "Evropska Turska": "Jedina slovenska zemlja koja je imala biti vise naklonjena papi bila je Bosna, jer je ova zemlja bila vrlo dugo vremenski pod uticajem madjarske krune i priznavala je uvjek, manje ili vise presutno, suverenost madjarskih kraljeva. Na nesrecu, jeres paulijanska ili patarenska i bogumilska zadala je dosta jada Rimu, pa i pored svih nastojaja papa i pored dobre volje izvjesnih domacih knezeva, kao i same Madjarske, nije ostao u ovoj zemlji nego jedan veoma mali broj rimokatolika."

nastavice se
+BE+CP+
Војвода
Војвода
 
Порука: 1229
Приступио: авг 2008

Re: Kakve je narodnosti narod u Bosni?

Порука +BE+CP+ 6.9.2008. 23:05

Kostic citira i Spenserov putopis iz 1852.g.u kome, izmedju ostalog, stoji: "Stanovnici Bosne su nekad sacinjavali dio Srpske drzave, ali zbacise u 12.v. vlast srpskog cara i stavise se pod zastitu madjarskih kraljeva. Istorija nas uci da Madjari, koji su u to doba bili dobri katolici i od pape dobili svetu zastavu sa raznim obezbjedjenjima spasa njihovih dusa, preuzese tezak zadatak da svoje nove podanike privedu u krilo rimske crkve. Posto ovi nisu pronasli uvjerljivija dokazna sredstva nego oganj i mac, a jadni narod nije bio u stanju da se brani, dok je jos uvjek bio predan vjeri svojih praotaca, to je on potajno trazio pomoc od osmanlija, koji su tada prvi put u nizinama Trakije sigurnom nogom stupili u Evropu." I njemacki etnograf Rihard Kiperlig je 1876.g. pisao da su u Bosni azil nasli i progonjeni jeretici iz drugih zemalja "jer oni kojima je uspjelo da umaknu od krvavog istrebljenja koje im je sa papske strane bilo presudjeno, bas su u Bosni nasli zastitno utociste, i tu su pojacali antirimsku partiju ne bas malo. Protiv ovih opasnih neprijatelja Kurija je pokusala najprije napad sa duhovnim oruzjem, i to saljuci im franciskance tek ustanovljenog reda (1208). Kad to nije pokazalo veliki uspjeh, ona je nahuskala ugarske kraljeve da svoja prava na posjed ove zemlje opet sa macem realisu, i tako je ona (Kurija) povela citav niz krstaskih ratova, koji su se ponavljali od 1238. za citav jedan vijek... Ipak su gonjeni dobili novu snagu raspadom ugarske vlasti i dolaskom Bosne pod narodnu vlast, koja je 1376. uzela cak titulu kralja. Iako su ovi (vladari) spoljno pripadali rimskoj crkvi, izgleda ipak da su u pocetku povladjivali jeretike, tako da su oni 1433. poslali cetiri episkopa na Bazelski koncil, a 1437. mogli su da uspostave vezu sa husitima. Jos vise su to cinili mocni vazali novih kraljeva...u Zahumlju ili Hercegovini. Ovdje su nasli bogumili ili patareni, ponovo gonjeni u Bosni, svoj posljednji azil. Razumljivo je da poslje takvih udesa potisteni gledahu nov spas u svakoj promjeni (rezima)...pa cak i kod dindusmanina hriscanstva...nadahu se da ce naci neko olaksanje svoga polozaja."

Kostic slicne podatke nalazi i kod svajcarskog publiciste Maksa Kona koji 1953.g. pise da je "papa 1325.,kad se bas bila Bosna pod Stefanom Kotromanicem zakotvila na obali, upozorio madjarskog kralja da jeretike ne pusta nekaznjeno, tim prije sto su se oni sa vjerskim izbjeglicama iz drugih zemalja znatno pojacali. Ali kod neukrotive volje bosanskog naroda i rdjave volje njegovih vladara, nije pomogla ni soldateska, ni inkvizicija, ni propovjednicki zar pozrtvovanih dominikanaca i franciskanaca, tako da poslje truda od 150 g. nije ucinjeno nista. Gotovo svi stanovnici su, kako se zali papa Georg XI oko 1375.g., ili jeretici ili-u sjevernim predjelima koji su pripali Bosni poslje 1300-sizmatici (grcko-pravoslavni)." Srednjovjekovna Bosna je neprekidno mijenjala teritorijalni opseg i od toga je zavisila rasprostranjenost bogumila i pravoslavaca, ali nema nikakvih podataka da je izmedju njih bilo nekih ozbiljnijih sukoba. Kostic posebno istice: "I za vreme najveceg katolickog prozelitizma, za vreme madjarskog sizerenstva i katolicenja domacih vladara, pravoslavlje je ipak tinjalo u Bosni a bujalo u Hercegovini. Ono se nekako na volseban nacin uvuklo u Bosnu i cekalo svoj cas da se rasplamti. Taj je cas dosao sa prestankom inkvizitorske akcije "borbene crkve"... Sto je to u isto doba pocetak nehriscanske, islamske vladavine, moze da posluzi kao dokaz da su i "agarjani" manje suzbijali i gonili pravoslavlje nego katolici, i da je smederevski despot imao pravo kad je u katolicizmu vidjeo vecu opasnost za srpstvo nego u islamu."

Franciskanski propovjednik Ivan Kapistran se 1455.g. papi zalio na uticaj raskog mitropolita u Bosni i na njegovo ometanje franjevacke prozelitske akcije. Janos Asbot se poziva na Farlatija koji je pronasao povelju bosanskog kralja iz 1446. izdatu u Kresevu, koja je pisana od "nama vjernog i dragog u Hristu precasnog oca Vladimira Vladimirovica, episkopa grckog obreda Kreseva i Neretve, tajnog pisara naseg dvora, doktora grcke literature i prava", a u prisustvu katolickog episkopa Hvara, legata papinog, i Teofana episkopa Duklje i Peci, patrijarha grckog nase Raske kraljevine (izaslanika); srpskog mitropolita Makisma i vise vojvoda srpskih i raskih." Asbot dalje kaze: "Pravoslavni elemenat je poceo u istoriji Bosne da igra neku ulogu tek posto je Tvrtko I pridodao zemlji dio Raske... Ali je pravoslavno stanovnistvo brzo raslo preko izbjeglica kad su Turci osvojili Srbiju i Rasku."

U tekstu o Mostaru, Austrijanac Robert Mihel je 1909.g. pisao o prilikama u srednjovjekovnoj Bosni: "Pod uticajem srpskih knezeva, kojima je zemlja pripadala vise puta, pravoslana vjera je sve vise jacala. Katolici su uspjeli da se odrze samo zahvaljujuci naslonu na susjednu Dalmaciju. U okviru pravoslavne konfesije nastade raskol odvajanjem sekte bogumila." Ruski konzul u Sarajevu i istaknuti istoricar Aleksandar Giljferding posebno je proucavao cinjenicu da u Bosni zivi mnogo veci procenat muslimana nego u ostalim srpskim zemljama i izveo sljedeci zakljucak u knjizi "Putovanje po Hercegovini, Bosni i Staroj Srbiji", objavljenoj u Sankt Peterburgu 1859.g.: "Zasto je Bosna tako slabo cuvala svoju vjeru? Otkuda u njoj skoro 200 hiljada ljudi (muskaraca) stoji pod znamenjem Muhameda, u isto vreme kad je u drugim zemljama naseljenim istim Srbima, narod pretpostavljao ropstvo i smrt vjere otpadnistvu? Istorija na to daje odgovor. Bosna...je u staro vreme stalno bila odjeljena od ostalih srpskih zemalja. Iz neprijateljstva prema srpskim vladarima revnosnim pobornicima Pravoslavne crkve, njeni (bosanski) vladaoci su bili vecim dijelom protivnici pravoslavlja. Mnogi su oni bili pokrovitelji bogumilskoj jeresi, drugi su postali privrzenici Rima. Pravoslavlje se ocuvalo u prostom narodu do konca Bosne. U sredini, okolo prestonica bosanskih banova i kraljeva, okolo Sutjeske, Travnika, Jajca, ucvrstilo se bogumilstvo, a zatim su ovi bili, dijelom propovijedanjem franciskanaca a dijelom islama, obraceni na katolicizam. Uskoro zatim nagrnuse Turci i skorasnji prozeliti Rima pozurili su jos jedanput da promjene svoju vjeru, da bi se dopali novom gospodaru."

Turska osvajanja su temeljito izmijenila vjerske odnose. Okupator je stacionirao svoju vojsku i rasporedio upravni aparat. U njemackom casopisu "Inostranstvo" 1852.g. objavljen je tekst o bosanskoj istoriji u kome se govori o procesu masovne islamizacije Bosne: "Mehmed II je u utvrdjenjima smjestio turske posade, muhamedanizirao Srbe i poveo cvijet bosanske mladosti, oko 30000 djecaka, sobom za janicare." Feudalna vlastela je prva presla na islam, a zatim i najveci procenat bogumila. Kako konstatuje Vladimir Corovic: "rastrzana unutrasnjim borbama, sva izagnjila, Bosna je sramno izgubila svoju drzavnu egzistenciju. Po rijecima njenog kralja, pola je bosanskog stanovnistva, vjerski ogorcenog katolickom bezobzirnoscu, voljelo Turke nego njega. Cak je i uslo u veze s njima i pozivalo ih, da sa Bosnom postupe isto onako kao sa Srbijom... Dobar dio bosanskog plemstva bio je od ranije u vezama sa Turcima. Jedan dio bio je cak na njihovoj strani u borbi protiv katolika i Madjara. Stoga je on dosta lako presao na islam (Hranusevic, Hercegovic, Borovinic, Brankovic, Vranesevic itd.). Neki su to cinili da ocuvaju povlasceni polozaj, neki iz licnih motiva... Kao sto su ranije mnogi bosanski velikasi, pa cak i vladari, prelazili u katolicku vjeru da bi izbjegli madjarske udarce ili da bi, u nuzdi, dobili madjarsku pomoc, tako su tokom XV v. cinili sa prelaskom u islam. Nenacelnost u vjerskim pitanjima izvrgla se tokom vremena u spekulaciju i cinizam." S obzirom da su pravoslavci i katolici imali cvrscu vjersku organizaciju za razliku od bogumila, bogumili su se lakse odlucivali na vjersko preobracenje.

nastavice se
+BE+CP+
Војвода
Војвода
 
Порука: 1229
Приступио: авг 2008

Re: Kakve je narodnosti narod u Bosni?

Порука +BE+CP+ 8.9.2008. 1:16

Sahvet-beg Basagic-Redzepasic je u svojoj "Kratkoj uputi u proslost Bosne i Hercegovine", izdatoj u Sarajevu 1910.g. pisao: "Od svega toga (tj.od pokusaja Madjara i bosanskih kraljeva od njih zavisnih da Bosnu ucine katolickom) neimase Bosna nista nego samo ubrzanje vlastite propasti. Vjerska mrznja nakupljena kod bogumila u toku vjekova prevrsila je bila svaku mjeru. U tom kriticnom casu rijese bogumili da zrtvuju nezavisnost i vjeru, samo da bi se osvetili papi." Slicno je pisao i Dragutin Prohaska uoci Prvog svjetskog rata: "Cetiri stoljeca trajala je mucenicka poviest tog naroda, sto ga madjarski "krizari" trebahu uciti kulturi i katolicizmu. Posljedak bijase strasna osveta Madjarima i katolicizmu od strane Bosnjaka, njihov prijelaz na islam i njihovi stoljetni grabezni pohodi na Hrvatsku, na Ugarsku i na citav katolicki svijet... To je djelo bogumilstva i sredovjecnih bosanskih pokreta za ocuvanje slobode. Plemstvo je preslo na islam i zaklelo se da ce se boriti protiv Rima." Aleksandar Solovjev, kao profesor sarajevskog Pravnog fakulteta, pisao je o tome: "Kralj Stefan Tomas zali se jos 1459.g. dominikancu Barbuciju da ne smije ratovati protiv Turaka, posto "manihejska" vecina njegovih podanika vise simpatise Turcima nego katolicima... Novi kralj Stefan Tomasevic porucuje papi Piju da je bio krsten kao dijete i da ce do kraja unistiti manihejce. To mu se osvetilo 1463. Bosnaci nisu htjeli da se bore za katolickog kralja: Radak, bivsi manihejac, a zatim lazni katolik izdao je sultanu Bobovac. Vecina raje i plemstva (ukoliko nije bilo posjeceno ili izbjeglo) najednom je preslo na islam."

Istaknuti orijentalista Hazim Sabanovic u enciklopedijskoj odrednici o Bosni i Hercegovini pise: "Iako u izvorima nema direktne potvrde da su bosanski bogumili odmah u vecini presli na islam, ipak je ova pretpostavka vjerojatna vec i zato sto se zna za njihove veze s Turcima i prije okupacije u doba velikih vjerskih progona." Slicnog je misljenja i Janos Asbot, koji navodi: "Veliki dio bosanskog naroda i gotovo citavo plemstvo bacili su se u narucje Turaka i muhamedanizma, ne iz plasljive slabosti, nego poslje krvavih progona i borbi iz mrznje prema pritisku latinske crkve i madjarskog okruzja. Masovni prelaz bosanskih bogumila u muhamedanstvo ispocetka je nesumnjivo izvrsen samo prividno: oni su se prilagodili turskom jarmu koji nije bio narocito tezak za obracenike, da bi se oslobodili starog jarma i da bi se svetili onima koji su ih do tada progonili. Potajno, pak, nadajuci se jednoj boljoj buducnosti, oni su odrzali bogumilske tradicije... Najveci dio magnata koji je bogumilsku vjeru bio ranije napustio pod pretnjom pritiska, sad je sasvim voljno napustio katolicku vjeru i presao u muhamedanstvo: ta promjena im je utoliko lakse pala sto su u islamu mogli da nadju srodne crte sa svojim vjerskim ubjedjenjima, koji su odbacivali i krst, i krstenje, i crkvenu pompu, ceremonije, jerarhiju, sakrament braka... Moze se tvrditi da su bogumili postali muhamedanci, katolici se najvecim dijelom iselise u Austro-Ugarsku monarhiju, a pravoslavni, koji su bili jednako protivni katolicizmu kao i islamu, pa prema tome niti su htjeli da mijenjaju vjeru niti da idu u katolicku zemlju, dobise postepeno pojacanje i stalnim doseljavanjem i prirodnim prirastajem."
+BE+CP+
Војвода
Војвода
 
Порука: 1229
Приступио: авг 2008

Re: Kakve je narodnosti narod u Bosni?

Порука +BE+CP+ 8.9.2008. 15:14

Madjarski istoricar Lajos Taloci pisao je 1900.g.o istoriji Bosne i Hercegovine: "Pravoslavno stanovnistvo, najvecim djelom pastiri, brojno u hercegovackom krsu i istocnoj Bosni razasuto, zivjelo je vjerno svojim starim oblicima... Njihova tradicionalna privrzenost religiji nema toliko korjen u vjernosti religiji koliko u zilavom odrzavanju svojih obicaja... Katolicanstvo sa svojim latinskim jezikom bilo je jednako kod njega omrznuto kao i muhamedanac sa rapaskim Koranom, i u svom pasivnom otporu neprimjeceno, bolje reci prezreno, pravoslavno stanovnistvo se umnozilo...pojacalo elementima koji su dolazili s juga... Zemljoradnicke pristalice obe hriscanske konfesije, kako pravoslavni tako i katolici, ostadose, iako se njihovo plemstvo muhamediziralo, pri svojoj staroj vjeri u velikoj masi." Kostic tu dodaje da nisu "svi seljaci ostali vijerni svojoj religiji vec samo njihova ogromna vecina, dok je kod bogumila bio obrnut slucaj: tu se ogromna vecina poturcila, ali su neki ostali vijerni staroj religiji, a neki presli u pravoslavlje. (O prelazu bogumila u katolicizam nema podataka)." Tu on citira i beckog autora Aleksandra Sanu koji je u Hajdelbergu objavio studiju o Jugoslovenima i u njoj, naveo: "Turska vladavina (u Bosni i Hercegovini) proizvela je takodje velike promjene u sastavu stanovnistva. Jer bogumili predjose na islam i katolici koji su do tada vodili (bili u vecini) napustise zemlju. Pravoslavno stanovnistvo osta u zemlji, odrza staru vjeru i zauze u XVI i XVIII vijeku raniji polozaj katolika."

I pravoslavci su prelazili na islam, ali ne tako masovno kao bogumili. I sin Hercega Stjepana se poturcio i pod imenom Ahmet Hercegovic postao veliki vezir. U manastiru Tvrdosu kod Trebinja cuva se zapis iz 1509.g. u kome autenticni hronicar svjedoci: "Radi nasih grijehova postize nas islamska zeljezna palica, koja nestedno porazava ustanove pravoslavne vjere; i razrusise se svete crkve i izmjenise predanja svetih ktitora, tako sto se umamise i zakon i knjige. I mnogi nemuceni ni od koga odstupise od pravoslavlja i pristupise uz njihovu vjeru, kao sto apostol rece, gledajuci njihovo mnozenje i velikoslavlje." Kostic uz to napominje da su u prilicnom broju "bogumili presli u pravoslavlje (koji nisu htjeli napustati hriscansko ucenje), tako da ukupan broj pravoslavnih nije usljed turskog zavojstenja smanjen. Za prelaz bogumila na pravoslavlje, sva su razloga bila od uticaja: zajednicka mrznja na katolicke prozelite i socijalno-vjerski afinitet." Potkrepu takvom misljenju Kostic nalazi u stavovima Vladimira Corovica: "Kako su katolici bili podjednako agresivni i prema bogumilima i prema pravoslavnima, to su se ovi, vremenom, u odbrani sve vise priblizavali... Bogumili su bili jedna konzervativna sekta, sa mnogo elemenata prve kulture koju su primili iz Makedonije i Srbije: radi toga je bila bliza pravoslavlju i vremenom se, u masi, u njemu izgubila."
+BE+CP+
Војвода
Војвода
 
Порука: 1229
Приступио: авг 2008

Re: Kakve je narodnosti narod u Bosni?

Порука +BE+CP+ 9.9.2008. 21:20

Kostic uopce ne sumnja "da je prevjeravanje muhamediniziranje nepravoslavnih hriscana bilo masovno... Druga je karakteristika, da je ono bilo dobrovoljno. Treca: da je izvrseno skoro neposredno poslje turske najezde, dok su kasnija prevjeravanja bila rijedak izuzetak, a masovnu formu nisu dobila nikad." Francuski autor Sen-Ajmur pisao je 1883.g.: "Niti je konverzija bila tako univerzalna (opca), kako bi se mislilo, da i danas jos, poslje tri vijeka fanaticnog turskog gospodstva, muslimani u Bosni cine manjinu (oko 40%) stanovnistva." Po pitanju islamizacije Bosna je izuzetak medju zemljama pod turskom okupacijom. Turci su ili potpuno islamizovali pokorene drzave ili su uspostavljali samo tanak sloj muslimanskih upravljaca nad hriscanskim stanovnistvom koje je predstavljalo feudalne kmetove. U Bosni je na jednog potlacenog zivjeo i jedan povlasceni. Posto je islamizacija uglavnom bila dobrovoljna i podsticana samo privilegijama, a turska drzava bila tipicno teokratska, kako pise Hazim Sabanovic, "s dolaskom Turaka u Bosnu izmijenio se znatno sastav i odnos njenog stanovnistva. Nastala je jaka islamizacija seljastva, a u izvjesnoj mjeri i sitnog plemstva. Pri tome su glavnu ulogu igrale znatne drustvene, ekonomske i pravne prednosti koje su u turskoj drzavi imali muslimani prema nemuslimanima, sto se narocito ocitavalo u oslobodjenju muslimana od haraca i u smanjenom iznosu drugih dazbina, te u vecoj pravnoj sigurnosti. Islam se sirio postepeno i u etapama. Ukoliko i nije bilo nasilnog sirenja islama, nema sumnje da su ga Turci razlicitim sredstvima nastojali prosiriti, jer je islamska vjera jace povezivala stanovnistvo sa drzavom i bila vidan spoljni znak odanosti sultanu." Pravi Turci su se s prezirom odnosili prema bosanskim poturicama, ali su im oni predstavljali najbolje vojnike i janicare.

Iako poslje prvog vijeka turske vladavine nije vise bilo neke masovnije vjerske konverzije, vjerska fluktuacija stanovnistva je bila neprekidna. Demografska pomijeranja su nekad bila dobrovoljna a nekad nasilna, a uslovljavali su ih, pored vjerskih, vojni i ekonomski faktori. "Narocito su se pomijerali hriscani, mdju njima prvenstveno pravoslavni. Oni su bjezali na sjever i na zapad, dok su s juga, iz Raske i Hercegovine, nadirale mase Srba koje su smatrale da ce u Bosni manje biti izlozeni agarjanskim gonjenjima." O tome pise i Djordje Pejanovic u knjizi "Stanovnistvo Bosne i Hercegovine", objavljenoj u Beogradu 1955.g. u izdanju Srpske akademije nauka i umjetnosti: "Te silne unutrasnje migracije i ta neprestana doseljavanja izmijesala su stanovnistvo i pripadnike raznih vijera izmedju sebe tako da poslje nije bilo vece oblasti ili kraja koji bi bio cisto naseljen pripadnicima samo jedne vjere." Austrougarski okupatorski general Molinari u memoarima objavljenim u Cirihu 1905.g. tvrdi: "Od pocetka progona hriscana pa do okupacije austrijskih trupa pri kraju 1878.g. napustilo je svoju domaju preko 200.000 hriscana, i potrazilo s one strane granice zastitu. Od toga priblizno polovina u Austro-Ugarskoj." Ostali su izbjegli u Srbiju i Crnu Goru.

S druge strane, kad su Turci protjerani iz Like, Korduna, Slavonije, Dalmacije, kao i iz Srbije poslje srpskih ustanaka, skoro svi muslimani iz tih krajeva naselili su se u Bosni i Hercegovini. Poslje austrougarske okupacije 'nastalo je grdno iseljavanje muhadzira (muslimana) u Tursku, dok katolici u isto vrijeme penetriraju jednom matematskom akcijom, nastojeci kao u srednjem vijeku, da Bosnu polatine. Sve su migracij spontane vise-manje, ova njihova je planska i tendenciozna. Za vreme prve Jugoslavije je mnogo Bosanaca, a jos vise Hercegovaca naselilo druge srpske predjele. Za vreme Drugog svjetskog rata su ubijani i gonjeni sa svog ognjista od hrvatskih zveri, tada su na stotine hiljada presle u Srbiju, od kojih se mnogi nisu nikad vracali. Poslje rata su velike mase naselile Vojvodinu. Itd. Demografskog mira i konstelacije nije nikad zabiljezila bosanskohercegovacka istorija: za vreme posljednjeg rata i nakon njega iseljeno je iz BiH samo pravoslavno stanovnistvo. Drugi su uglavnom ostali gdje su." Ipak, nekih vjerodostojnih statistickih podataka nije bilo sve do sadasnjeg vremena."
Аватар
Трећи
Војвода
Војвода
 
Порука: 12571
Приступио: сеп 2004
Место: Јужнобачки округ

Re: Kakve je narodnosti narod u Bosni?

Порука Трећи 9.9.2008. 23:58

Трећи ::Тренутно благи зрачак наде ми даје идеја о коначном престанку подела на четнике и партизане, вернике и атеисте, с ове и с оне стране Дрине, и слично. Надам се да ће та идеја победити. А било би и време више...

Е јбг...
Ја се таман понадао, а они усраше и шефа и станицу. :(
Уместо слоге, нови расколи.
Вук на овцу своје право има
ка' тирјанин на слаба човјека.
Ал' тирјанству стати ногом за врат,
довести га к познанију права,
то је људска дужност најсветија!
+BE+CP+
Војвода
Војвода
 
Порука: 1229
Приступио: авг 2008

Re: Kakve je narodnosti narod u Bosni?

Порука +BE+CP+ 10.9.2008. 22:19

U svom "Putopisu kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumuniju", iz 1530.g. Benedikt Kraljevic svjedoci da su u Gornjoj Bosni zivjeli katolici, pravoslavni i muslimani, a u Donjoj samo pravoslavni i muslimani. Za katolike ne kaze nista u etnickom pogledu, za pravslavne da su Srbi, a muslimane naziva Turcima, a, uostalom, oni su se tako identifikovali. "Srbi imaju svoje svestenike i crkve oi hriscanskom obredu... Mi smo u Gornjoj Bosni vidjeli svestenike i crkve po hriscanskom obredu... Mi smo u Gornjoj Bosni vidjeli mnogo crkava i srpskih svestenika, i manastira sa srpskim i grckim kaludjerima; vidjesmo krstove na grobovima i druge hriscanske znakove. Pri tome naslucivasmo, sto su nam oni kasnije i potvrdili, da su se u svoje vreme oni i njihovi kraljevi i gospoda za hriscansku vjeru hrabro borili u bojevima, cija smo mnoga razbojnistva vidjeli, i da su se tako junacki borili, da ih Turcin nije mogao drukcije osvojiti nego da im ostavi njihovu vjeru... Ti isti Srbi, koje zatekosmo u hriscanskoj vjeri, ukazase nam mnogo ljubavi."

Pravoslavna vjera predstavljala je osnovni faktor odrzanja srpske narodne svijesti i jedinstva. Crkvena organizacija, kako u XVI vijeku pise Gabriel Sarm, nije cvrsta kao kod katolika, ali je zato vjera u duhovnom smislu postojanija. Pravoslavni Srbi su rado saradjivali sa svakom hriscanskom vojskom koja je ratovala protiv Turaka na bosanskim prostorima, ali su se cesto i iseljavali dalje na sjever. Prema podacima Alekse Ivica, 1624.g. Turci su prosto pobjesnili zbog srpske nepokornosti i tada su mnogo stradali srpski manastiri u cijeloj Bosni, a najvise na njenom sjeverozapadu. "Porobljeni su svi srpski manastiri od austrijske granice pa sve do Sarajeva. Kaludjeri srpski, progonjeni od Turaka, razbjegli su se na razne strane, a njih 17 na broju predju na austrijsku granicu i zamole dozvolu da se tu nastane... Tada bas pobjegose i pomenuti kaludjeri iz manastira Rmnja i Mostanice, koji, kao sto smo vidjeli, zamolise preko svog igumana Cirila dozvolu da podignu srpski manastir u austrijskoj granici. Na intervenciju grofa Frankopanskog, koji ni ovom prilikom ne moga prikriti svoju mrznju prema svemu sto je srpsko, izadje januara 1643. careva rezolucija, da se kaludjeri srpski i popovi iz Turske ne primaju i da se ne smiju naseljavati po Hrvatskoj i Slavoniji." Atanasije Georgijevic je nakon proputovanja Bosne 1626. pisao caru Ferdinandu: "Sizmatika u ovom kraljevstvu ima veci broj nego katolika, kojima upravljaju njihovi popovi i kaludjeri u duhovnim stvarima, i koji su prije reforme kalendara bili mnogo prisni i prijatelji sa katolicima... Daleko je veci broj katolika i sizmatika nego Turaka." Georgijevic je bio istaknuti papski legat.
Аватар
ЈАРОМИР
Војвода
Војвода
 
Порука: 8844
Приступио: јул 2008

Re: Kakve je narodnosti narod u Bosni?

Порука ЈАРОМИР 11.9.2008. 21:46

У Босни живе Срби , усљед окупације и других фактора са три различите вјере.
+BE+CP+
Војвода
Војвода
 
Порука: 1229
Приступио: авг 2008

Re: Kakve je narodnosti narod u Bosni?

Порука +BE+CP+ 11.9.2008. 23:02

Bilo je slucajeva da su se i neki katolici iz Hrvatske, Slavonije i Dalmacije naseljavali u Bosnu, jer je nekada gospodarenje turskih begova bilo podnosljivije od ugnjetavanja katolickih grofova. Medjutim, pravoslavci su neprekidno predstavljali dominantnu vjeroispovjest. Masovnijeg naseljavanja Bosne pravim Turcima ili stranim muslimanima nikad nije bilo. Tu su rado dolazili samo muslimani srpskog jezika, nakon sto bi Turci gubili vlast u drugim srpskim zemljama. Bilo je sporadicnih slucajeva da su drzavni cinovnici ostajali trajno da zive u Bosni, utapajuci se u lokalne muslimane. Ali, kada je Eugen Savojski krajem XVIII v.spalio Sarajevo mnogo je muslimana odveo u ropstvo. Neki su pokatoliceni, a drugi pobijeni.

Najveci postotak pravoslavnih Srba zivjeo je u Bosni pocetkom XIX v.,a poslje on "opada i apsolutno i relativno. Apsolutno, jer se veliki dio srpskog stanovnistva preseljava u Srbiju. Taj proces je zapoceo za vreme Prvog ustanka i produzen kroz cijeli XIX v., mada ne uvjek istim intenzitetom. S druge strane, muslimani proterani iz Srbije u prvoj, drugoj i sedmoj deceniji proslog vijeka najvecim dijelom se naseljavaju na teritoriji Bosne. Godine 1876. odnosno 1878, jedan dobar dio Hercegovine pripada Crnoj Gori, i to najcistiji srpski krajevi. Razumije se da i to slabi relativnu vecinu pravoslavnih Srba u obe provincije. Sandzak se cas pribraja, cas ne pribraja Bosni, odnosno Hercegovini. Ali, pocetkom XIX v. srpsko pravoslavno stanovnistvo je jos veoma mocno i prepoderantno u BiH. Relativnu vecinu mu niko nikad ne moze oduzeti, samo ce ona biti slabija u toku vremena."

Leopold fon Ranke, 1879.g., opisuje dominaciju pravoslavlja u Bosni i odrzanje nekih srpskih etnickih obicaja i kod katolika i kod muslimana: "Raja je dijelom grckog dijelo katolickog vjeroispovijedanja. Opaza se izmedju obaju vjeroispovijesti veliko medjusobno priblizavanje. Katolici se priblizavaju Grcima vise nego ma gdje drugo: oni postuju iste postove kao ovi njihovi zemljaci; prema nacionalno-srpskom obicaju SKORO SVE PORODICE (KATOLICKE) IMAJU JEDNOG SVECA DOMACEG ZASTITNIKA. Pa i muslimani se takodje dobro sjecaju koga su sveca njihovi preci imali kao kucnog patrona. Izgleda prosto kao da se jos uvjek ne mogu sasvim da otrgnu od njihove starouvrezene vjere. Ponekad vodi bosanski beg sasvim potajno hriscanskog svestenika na grob svojih predaka, da bi njihove kosti opojao i molio za njihovu dusu."

Ozbiljniji brojni podaci i procjene o vjerskoj strukturi bosanskohercegovackog stanovnistva datiraju tek iz druge polovine devetnaestog vijeka. Rumunski istoricar Nikola Jorga tvrdio je da je pocetkom tog vijeka u BiH zivjelo 600.000 pravoslavnih i svega 40.000 katolika. Neki cisto katolicki izvori tvrde da je 1802.g. bilo 91.047 katolika. Francuski diplomata Amadej Somet de Fose pisao je o 1.300.000 stanovnika, od cega 120.000 katolika, vise od pola miliona pravoslavnih, manje od 600.000 muslimana, 30.000 Cigana, 1.200 Jevreja. Kostic ukazuje na opterecenost ovih procjena cinjenicom da je Brose zivjeo u vezirskom sjedistu Travniku gdje je pravoslavnih bilo najmanje u odnosu na druge bosanske sredine. Mnogo su vjerodostojnije procjene becke publikacije poluoficijelnog karaktera iz 1821.g. "istorijsko-tipografski opis Bosne i Srbije, narocito s obzirom na najnovije vreme", gdje se kaze: " Glavna vjeroispovjest Bosne je grcka, ali ima tamo i mnogo muslimana. Rimokatolika ima najmanje 50.000 dusa. - Franciskanci imaju tri manastira u Bosni... Rimo-katolici imaju kanda 32 parohije, a Grci 374 pored 20 manastira."
+BE+CP+
Војвода
Војвода
 
Порука: 1229
Приступио: авг 2008

Re: Kakve je narodnosti narod u Bosni?

Порука +BE+CP+ 12.9.2008. 21:29

U Zagrebu je 1842.g.brat Ivana Mazuranica, Matija, objavio knjigu "Pogled u Bosnu ili kratak put u onu krajinu ucinjen 1829-40.g.Po domorodcu", u kojoj iznosi licno zapazanje: "U Bosni ima najvise krstjanske vjere iztocne izpovjedi, za tim su muhamedanci, a za njima sljede krstjani zapadne ispovjedi. A zidovah ima najmanje, nu ipak ima i njih dosta."

Njemacki casopis "Inostranstvo" iz 1845.g. u recenziji spisa Pavla Karano-Tvrtkovica iz Dubrovackog arhiva objavljuje da Bosna i Hercegovina imaju 1.430.000 stanovnika. "Od toga je milion grcke vjere, 150.000 su rimokatolici, a 280.000 ispovijedaju islam."

Franjevacki monah Ivo Franjo Jukic pise u "Srpsko-dalmatinskom magazinu" 1841.g. da u travnickom i mostarskom vezirluku zivi "ukupno stanovnika milion i sto hiljada, od cega oko pola miliona hriscana, 200 hiljada krscana, 384 hiljade muslimana, Cigana 6 hilhada, Jevreja 2.500."(str 47.) Slicne podatke publikuje i 1851.g. u tekstu "Omer-pasa i bosanski Turci", kao i kasnijih godina u raznim raspravama i memorandumima. Posebne podatke Jukic daje za Hercegovinu iz 1843.g.: "Stanovnici su a) krscani 41.860, b) riscani, otprilike 180.000, c)Turci, koji stanuju u varosima i nesto po selima ima ih smijesanih, ima ih otprilike do 68.000, svi poturice, negdasnji patareni. Cijelo stanovnistvo 290.000 dusa."(str.48.)

Ruski naucnik Starcevski objavljuje 1844.g. tekst "Istorijske i geografske primjedbe o Bosni" u "Zurnalu Ministarstva narodne prosvjete" koji je izlazio u Sankt Peterburgu, u kome istice: "Bosnu naseljavaju Srbi tri razlicite vjere: pravoslavne(istocne), rimo-katolicke (zapadne) i muhamedanske. Broj stanovnika se ne moze tacno utvrditi, ali sudeci po parohijama i po broju domova u parohijama moze se priblizno primjetiti da se u Bosni, zajedno sa Hercegovinom, nalazi vise od milion dusa koje ispovijedaju pravoslavnu vjeru, do 150 hiljada koji ispovjedaju rimokatolkicku i do 280 hiljada poturcenih Bosnjaka koji ispovijedaju muhamedansku vjeru."(str.49.)

Omer-pasa Latas je pokusao 1850.g. da izvrsi popis stanovnistva, ali neuspjesno jer su mnogi muslimani i hriscani mislili da je rijec o upisivanju u nizame, pa su se sakrivali, a i mnogi podaci su sasvim proizvoljno upisivani, aljkavo, uz smanjenje broja kuca jer je tako i manji porez razrezivan. Najvise su muslimani izbjegavali da se popisu, pa je i njihov broj najumanjeniji. Pogotovo je bilo otezano popisivanje zena, a popisivaci su mahom uzimali u obzir muskarce starije od deset godina, jer je od desete godine u Turskoj pocinjala poreska obaveza. Taj neuspjesni pokusaj popisa bio je jedini pod turskom vlascu, i poslje njega statisticari su se bavili samo vise ili manje pouzdanim procjenama. Omer-pasin popis je pokazao da u Bosni zivi 175.000 muslimana i 265.000 hriscana, ali rijec je samo o muskarcima. Blau-Kipert i Pejanovic slazu se u procjeni da je tada u Bosni zivjelo nesto malo vise od milion stanovnika. Kasnije je turska vlast, sto se osjecala nesigurnijom od Berlinskog kongresa, u Bosni vjestacki u oficijelnim izvjestajima povecavala broj muslimana i smanjivala brojnost hriscana. Tako su postotak muslimana od 37,30% utvrdjenih popisom iz 1851.g., 1865. prikazali 33,70%, 1871.g. 49,79%, i 1876.g. 48,90%. Po istim godinama falsifikovali su broj pravoslavnih od 44,90% do 37,60%, a katolika od 16,50% do 12,66%. Kod katolika su morali biti uvjerljiviji u smanjivanju jer su znali za precizne podatke, katolickih svestenika, pa su pravoslavci bili jedine zrtve statistickih falsifikata, jer nisu raspolagali kontrapodacima. Na to su i velike evropske sile, svaka u skladu sa sopstvenim interesima i teznjama lansirale kvazistatisticke podatke koji su njima isli u prilog i to zamesataljstvo je imalo znacajnog uticaja na ishod Berlinskog kongresa, gdje je austrougarska diplomatija bila najuspjesnija.
Следећа

Ко је тренутно на Форуму?

Корисници тренутно на Форуму: Нема регистрованих корисника и 2 гостију